Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-2540/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. S. iz B., OIB …, zastupane po punomoćnici M. A., odvjetnici u V., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB …, sa sjedištem u Z., zastupane po M. K. K., odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2116/2019-37 od 25. srpnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda posl. br. P-2116/2019-47 od 24. travnja 2023. te rješenjem posl. br. P-2116/2019-51 od 11. listopada 2023. kao i protiv rješenja istog suda posl. br. 2611/2019-38 od 25. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2116/2019-37 od 25. srpnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P-2116/2019-47 od 24. travnja 2023. te rješenjem posl. br. P- 2116/2019-51 od 11. listopada 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, posl. br. 2611/2019-38 od 25. srpnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 35.184,94 kn/4.669,84 €[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.176,84 kn/1.616,09 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2022. do isplate. Isto tako, rješenjem istog suda od 25. srpnja 2022. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 625,00 kn/82,95 €.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dosjelog anuiteta u ukupnom iznosu od 35.184,94 kn/4.669,84 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da nije moguće razaznati da li se radi od iznosima od sto ili tisuću kuna (115.65 kn, 123.59 kn itd.) obzirom da je prvostupanjski sud stavio točku ispred decimale slijedom čega je izreka presude nerazumljiva, valja reći da su neosnovani jer je prvostupanjski sud rješenjem o ispravku, posl. br. P- 2116/2019-51 od 11. listopada 2023. ispravio očite pogreške u pisanju.

6. Isto tako, donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP na koju se poziva tuženik budući je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka. Ovo stoga što to nije tužiteljica nije mogla ranije učiniti bez svoje krivnje, jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica je tek po provedenom vještačenju mogla znati visinu svojeg potraživanja obzirom na zadatak vještačenja. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo to i ovaj sud smatra da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

7. Također, neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača jer da nije saslušana tijekom postupka. Svojstvo potrošača tužiteljice proizlazi iz navoda tužiteljice u tužbi kao i predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila jer je ugovor sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i korisnika kredita kao kreditora te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopila u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev-18/2018 od 26.svibnja 2020.)

8. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: "…pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže", zatim "…uza prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača."

9. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

10. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

11. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 25. srpnja 2008. na iznos od 21.793,54 CHF s rokom otplate 85 mjeseca radi kupnje motornog vozila obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 24. srpnja 2008.;

- da iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos isplaćenog kredita iz čl.1.st.3. i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po navedenom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,55% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti,obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja te na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, a ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa;

- da iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta te jednom posljednjem iznosu koji predstavlja odgođeni dio glavnice (ostatak vrijednosti kredita),sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / ostatka vrijednosti utvrđen navedenim člankom,te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/ostatak vrijednosti, a o izmijenjenim iznosima anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je navedenom presudom utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača - saveza, protiv osam banaka, a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj, a to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa prednikom tužitelja ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen 31.svibnja 2011 ,te da više plaćene kamate iznose 1 .869,06 kn, više plaćena tečajna razlika iznosi 33.315,88 kn odnosno ukupno više plaćena razlika anuiteta iznosi 35.184,94 kn/4.669,84 €;

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom na navedeno, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, to proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne (čl. 4., čl. 247, čl. 322., čl. 323. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, te čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 zakona o zaštiti potrošača - Narodne novine broj: 79/2007), pa prvostupanjski sud nije izvodio daljnje dokaze s obzirom da odredbe čl. 502 ZPP, te odredbe Zakona o zaštiti potrošača (čl. 118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

13. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

14. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika. U tom smislu neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da se presude iz kolektivne pravne zaštite ne mogu primijeniti na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove jer se iste, suprotno pravnom stavu tuženika, mogu odnositi i na slučajeve kada potrošač zbog ništetnosti pojedinih ugovora zahtijeva isplatu s osnove restitucije.

16. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07, koji je u čl. 96. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. U odnosu na žalbene navode da je zbog odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanjem tužiteljice pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, valja reći da prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno st. 2. istog čl. prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, na koje se poziva i sama tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe. Osim toga, tužiteljica je u tužbi izričito navela da joj tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, a tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Isto tako, tužiteljica je isticala da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a da prije tužiteljicu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

18. Naime, u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Stoga čak i upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope, kako ona tvrdi u tužbi. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Nadalje, sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Radi se o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv.

20. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Prema tome, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena.

22. Dakle, o predmetnim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, te su bile unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača jer tužiteljica nije imao utjecaj na njihov sadržaj.

23. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u R. vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

24. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

25. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

26. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. Isto tako, pozivanje tuženika na stajalište Suda Europske unije zauzetom u presudi broj C-186/16 donesenoj u predmetu Raxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romanesca, nije primjenjivo na konkretan slučaj jer se ne radi o identičnoj pravnoj stvari. Naime, u navedenoj presudi radi se o ugovoru o kreditu koji je dan u stranoj valuti, te se ne radi o ugovoru o kreditu koji je izrečen u stranoj valuti, ali se isplaćuje i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora, kao što je ovaj slučaj.

28. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbe u Ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO) kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 35.184,94 kn/4.669,84 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate.

29. Također, prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. Stoga rok zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba podnijeta 11. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja uostalom je u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

30. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je tužiteljica podneskom od 17. prosinca 2020. preinačio dio tužbenog zahtjeva pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. To stoga jer je tužiteljica već u tužbi potraživala zateznu kamatu na svakomjesečni preplaćeni iznos počevši od izvršene uplate do dana povrata, slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

31. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

32. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

33. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 323. i čl. 1111. kao i čl. 1115. ZOO/05 mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

34. Nadalje, neosnovano tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.a i c ZPP. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Suprotno stajalištu tuženika navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatsko u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj: 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude.

36. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužiteljici troškovi postupka dosuđeni u previsokom iznosu.

37. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak sastava podneska od 17. prosinca 2020. po Tbr. 8/1 jer je navedeni podnesak kojim konačno specificira tužbeni zahtjev potreban za vođenje parnice, a isto tako joj je pravilno dosuđen i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

38. Naime, kako je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude od 25. srpnja 2022. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužiteljica sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st.

1. ZPP-a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište u iznosu od 625,00 kn/82,95 €, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je tužiteljici takav trošak i dosudio, slijedom čega je žalba tuženika neosnovana te prvostupanjsko rješenje potvrđeno (čl.380. st. 2. ZPP).

39. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

U Zagrebu 19. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.