Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž Ob-260/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. K. /OIB: …/ iz Z., koju zastupa Lj. S., odvjetnica iz Z., protiv tuženika T. K. /OIB: …/ iz S., K. N., kojeg zastupa D.-S. J., odvjetnik iz Z., radi naknade isplaćenog uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-906/21-8 od 14. siječnja 2022., na sjednici održanoj 19. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-906/21-8 od 14. siječnja 2022. u dijelu stavaka I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 28.509,94 kune / 3.783,94 eura[1] sa zateznim kamatama i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 11.580,65 kuna / 1.537,01 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-906/21-8 od 14. siječnja 2022. u dijelu stavka I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 22.110,19 kuna / 2.934,53 eura sa zateznim kamatama, daljnjeg iznosa od 2.869,35 kuna / 380,82 eura na ime parničnih troškova za zateznim kamatama i stavku II. izreke kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove, i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.934,53 eura / 22.110,19 kuna sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za jedan (1) euro

tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena i naknaditi parnične troškove u iznosu od 380,82 eura / 2.869,35 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.625,00 kuna / 1.144,73 eura.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 51,46 eura / 387,75 kuna, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg iznosa od 114,44 eura / 862,25 kuna na ime troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50.620,19 kuna i naknadu parničnih troškova sve sa zateznim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak I. izreke) i naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.625,00 kuna (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tužiteljica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a) u vezi s člankom 346. ObZ-a[2] .

2.1. Tužiteljica predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je verzijski zahtjev za isplatu iznosa od 50.620,19 kuna / 6.718,45 eura od čega 44.220,39 kuna / 5.869,05 eura po osnovi troškova školarine za punoljetno dijete stranaka (sina I. rođenog 1995.) i iznos od 6.399,85 kuna / 849,41 2 Obiteljski zakona (Narodne novine, broj: 103/2015., 98/2019., 47/2020., 49/2023., 156/2023., u daljnjem tekstu: ObZ-a)

eura po osnovi troškova polaganja vozačkog ispita (autoškole), sve sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i parničnim troškovima sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženik osnovano prigovara da se ne radi o nužnim troškovima jer da je sin I. mogao studirati i besplatno na nekom od državnih sveučilišta, da je trebao ukoliko je imao želju i namjeru studiranja na sveučilištu koje se plaća o tome obavijestiti oca, da zahtjev tužiteljice nije u skladu sa načelom obiteljske solidarnosti i pravednosti jer da se ona sama bez ikakve obavijesti tuženiku i dogovoru s njim kao drugom roditelju, obvezala platiti svom sinu školarine u privatnom Veleučilištu, i stav da bi u slučaju kad ne bi postojala nikakva obveza dogovora o izboru studija sa roditeljima, svako dijete moglo od svojih roditelja zahtijevati da mu plate trošak studiranja na bilo kojem sveučilištu, bez obzira na troškove, primjerice na Sveučilištu H., Y. ili C., da se u konkretnom slučaju radi o znatnim troškovima, o kojima je tuženik kao otac i eventualni obveznih istih trebao biti barem obaviješten, te mu je trebala biti dana mogućnost da se izjasni je li voljan i uopće je li u mogućnosti preuzeti obvezu njihovog plaćanja (točka 12. obrazloženja prvostupanjske presude).

6.1. Vezano za troškove polaganja vozačkog ispita (autoškole) prvostupanjski je sud prihvatio iskaz A. M. K. (kćeri stranaka) da je njoj i bratu I. troškove autoškole platila baka, a vezano za taj dio otklonio iskaz tužiteljice i sina I. da je te troškove platila tužiteljica (točka 13. obrazloženja prvostupanjske presude).

7. Žalbene razloge zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu tužiteljica veže uz činjenicu da sin I. od svog 18 rođendana - 9. siječnja 2013. živi sa njom, da je ona podmirila troškove njegovog školovanja i autoškole, da je otac (tuženik) imao saznanja o namjeri sina I. da se dalje školuje i suglasio se sa istim (iskaz svjedokinje S. K. na ročištu održanom 3. veljače 2021. i tuženika na ročištu 8. studenog 2018.), da je odluka o izboru fakulteta bila isključivo na sinu I., koji redovno s vrlo dobrim uspjehom, u roku polaže sve ispite, da Veleučilište V. G. - smjer održavanja zrakoplova nije privatni fakultete, da su primanja tuženika veća od 10.000,00 kuna mjesečno i da nije jasno zašto prvostupanjski sud nije poklonio vjeru tužiteljici da joj je njezina majka M. posuđivala novac za pokrivanje troškova autoškole.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nije utvrđena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tužiteljica, a niti bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Međutim, djelomično opravdano tužiteljica osporava prvostupanjski presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava.

10. Naime, Zakonom o obrazovanju odraslih (Narodne novine, broj: 144/2021.) u kontinuitetu je propisano da je obrazovanje odraslih dio obrazovnog sustava Republike Hrvatske (članak 1. stavak 1.), da formalno obrazovanje odraslih u Republici Hrvatskoj obuhvaća programe obrazovanja koji se provode u skladu sa tim Zakonom te drugim propisima iz nadležnosti drugih tijela državne uprave koji reguliraju obvezno obrazovanje za pristup tržištu rada za određenu profesiju (članak 1. stavak 3.), da se obrazovanje odraslih temelji među ostalim na načelu prava na obrazovanje, slobodnog izbora vrste i načina obrazovanja, uključivosti i dostupnosti formalnog  obrazovanja  odraslih  za  stjecanje (članak 3. stavak 2.), da cilj

kompetencija potrebnih za rad je uskladiti ponudu i potražnju na tržištu rada i pridonijeti razvoju gospodarstva (članak 3. stavak 5.) i da se djelatnost formalnog obrazovanja odraslih obavlja kao javna služba (članak 5. stavak 1.).

11. Odredbama članka 290. ObZ-a propisano je da su roditelji dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje u srednjoj školi, odnosno polazi sveučilište i stručni studij u skladu s posebnim propisima, odnosno program za osnovno obrazovanje ili program srednjoškolskog obrazovanja odraslih te redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do navršene dvadeset šeste godine života djeteta (stavak 1.), da roditelji djeteta iz stavka 1. članka 290. imaju pravo od djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba tražiti i dobiti podatke o djetetovom obrazovanju, odnosno zaposlenju (stavak 5.).

12. Dovodeći u vezu navedene odredbe koje u značajnoj mjeri održavaju kontinuitet s ranijim pravnim propisima u tom kontekstu, za zaključiti je da je ulaganje u obrazovanje punoljetne djece do navršene dvadeset i šeste godine jedna od najvažnijih zadaća roditelja i prava djeteta, da predstavlja obvezu koja postoji samostalno i neovisno o roditeljskoj skrbi, da je obrazovanje sredstvo društvenog i osobnog razvoja i da je neophodan univerzalni pristup neovisno o obliku obrazovanju, kao opće prihvaćen standard, u strukturno izmijenjenom sustavu, bez kojeg to ne bi bilo moguće, koji podrazumijeva ne samo povećane efikasnosti studiranja i poboljšanja kvalitete diplomskih i poslijediplomski studija, već i povećane kapacitete širenjem mreže visokih učilišta prema policentričnom modelu i na osobe privatnog prava, čime visoko obrazovanje ne gubi svojstvo posla od javnog interesa.

13. Iz javno dostupnog Statuta Veleučilišta u V. G. (na internetskoj stranici) proizlazi da je osnivač Veleučilište u V. G., Grad V. G. i škole iz Z. (članak 3. stavak 1. Statuta), da je osnovano na temelju Zakona o obrazovanju odraslih kao privatna, neprofitna ustanova radi obavljanja djelatnosti visokog obrazovanja, znanstvene i umjetničke djelatnosti te druge djelatnosti u skladu sa propisima i Statutom (članak 2. stavak 1. Statuta).

14. Iz iskaza tuženika (list 105. spisa) i njegove supruge (list 155. - 156. spisa) proizlazi da je tuženik imao saznanja o namjeri sina I. da upiše fakultete i da se s tim suglasio.

15. Iz priloženih potvrda o uplatama proizlazi da je na ime školarine za tri akademske godine ukupno plaćen iznos od 44.220,39 kuna (list 6. - 28. spisa), odnosno za svaku akademsku godinu od po 14.777,55 kuna uz neznatna odstupanja, da uplate nisu vršene jednokratno, već po semestrima i da je prosječno s obzirom na plaćene iznose, svaki od roditelja za školarinu sina I. na Veleučilištu V. G. mjesečno trebao izdvojiti 615,73 kune.

16. Drugostupanjski se sud s obzirom na navedeno ne može složiti sa ocjenom prigovora tuženika po prvostupanjskom sudu da troškovi školarine za sina stranaka (tri akademske godine) nisu nužni jer da je sin I. mogao studirati i besplatno na nekom od državnih sveučilišta, da se trebao dogovoriti s roditeljima o izboru studija i da je ipak trebao obavijestiti tuženika (oca) o studiranju na sveučilištu koje se plaća jer da se u konkretnom slučaju radi o znatnim troškovima, a niti s tim u vezi sa hipotetskim obrazloženjem kako bi uslijed izostanka dogovora s roditeljima o izboru studija svako dijete od svojih roditelja moglo zahtijevati da mu plate troškove studiranja na bilo kojem sveučilištu, bez obzira na troškove, primjerice na Sveučilištu H., Y. ili C..

16.1. To iz razloga što je pravo izbora studija pravo sina I., a ne parničnih stranaka kao roditelja, što je izbor studija sina stranaka kao obrazovnog sredstva društvenog i osobnog razvoja, konkretan i u skladu sa društvenim kretanjima u Republici Hrvatskoj, poglavito ako se ima u vidu da je udio upisnih mjesta na studijskim programima javnih sveučilišta manji i iznosi četvrtinu svih upisnih mjesta i što troškovi školarina, koju nisu plaćani jednokratno, već po semestrima, za svakog od roditelja iznose 615,73 kune mjesečno ili 7.388,76 kuna po akademskoj godine, te se kao takvi ne mogu smatrati kako to paušalno konstatira prvostupanjskim sud znatnim troškovima.

16.2. Osim toga, tuženik kojem je bila poznata namjera studiranja sina I. i s kojom se suglasio, ne navodi državno sveučilišta u Republici Hrvatskoj na kojem je sin I. mogao besplatno pohađati preddiplomski stručni studij - smjer održavanja zrakoplova, a niti da bi se koristio pravom iz odredbe članka 290. stavka 5. ObZ-a da od sina I., nadležnih tijela i pravnih osoba traži i dobije podatke o obrazovanju sina.

16.3. U konačnici predmet ovog postupka nije naknada za uskraćeno uzdržavanje po zahtjevu sina stranaka, već verzijski zahtjev tužiteljice kao jednog od roditelja usmjere protiv tuženika kao drugog roditelja za naknadu troškova obrazovanja sina I. u Veleučilištu V. G. (preddiplomskom stručnom studiju - smjer održavanja zrakoplova), koje čine školarine za tri akademske godine i koje je nesporno tužiteljica platila.

17. Pravilima o naknadi za isplaćeno uzdržavanje koja se odnose i na roditelje (članak 287. stavak 3. ObZ-a) propisano je da fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja je po tom Zakonu bila dužna uzdržavati ako su učinjeni troškovi bili opravdani (članak 287. stavak 1. ObZ-a).

18. Dakle, suprotno navodima tuženika i prvostupanjskog suda po ocijeni drugostupanjskog suda troškovi školarine preddiplomskog stručnog studija - smjer održavanja zrakoplova u Veleučilištu V. G. kroz tri akademske godine za sina stranaka (I.) su opravdani troškovi i tužiteljici prema odredbi članka 287. stavku 1. i 3. ObZ-a pripada pravo zahtijevati naknadu od tuženika.

19. Međutim, pored nesporne činjenice da je sin stranaka (I.) kroz tri akademske godine preddiplomskog stručnog studija - smjer održavanja zrakoplova redovito i uredno ispunjava svoje obveze, da stranke kao roditelji, čija je obveza uzdržavanja sina I. zajednička (članak 290. stavak 1. ObZ-a) nisu na pravnorelevantan način kompromitirali činjenicu da ne bi bili u mogućnosti platiti troškove školarine za sina I., to kao jedini zaključak ostaje da tužiteljici po verzijskom zahtjevu, kakav je predmetni, pripada pravo od tuženika potraživati pola plaćenih školarina.

20. Iz priloženih dokaza o uplatama školarine za tri akademske godine (list 6. - 28. spisa), proizlazi da je tužiteljica na ima školarine za sina I. uplatila ukupan iznos od 44.220,39 kuna i da su svi iznosi plaćeni prije podnošenja predmetne tužbe (12. listopada 2017.).

21. Prema tome, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici iznos od 22.110,19 kuna / 2.934,53 eura (pola od ukupno plaćenog iznosa na ime školarine za tri akademske godine) sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (14. siječnja 2022.) kako je zahtjev i postavljen, do isplate (članak 29. stavak 2/2. 7. i 8. ZOO-a[3] ), ali ne i daljnji iznos do zahtijevanog, budući da isti pada na teret tužiteljice kao drugog roditelja, a što znači da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev za naknadu troškova školarine preko iznosa od 22.110,19 kuna / 2.934,53 eura. Stoga se, vezano za odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva ne mogu prihvatiti suprotni žalbeni navodi tužiteljice.

22. Neosnovano je osporavanje prvostupanjske presude i u dijelu kojim odbijen tužbeni zahtjev za naknadu iznosa od 6.399,85 kuna / 849,41 eura po osnovi plaćenih troškovi polaganja vozačkog ispita (autoškole), budući da je i pravilnom primjenom materijalnog prava taj dio tužbenog zahtjeva trebalo odbiti.

23. Naime, onaj tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan, ima pravo zahtijevati naknadu od njega (članak 1119. ZOO-a).

24. Dovođenjem u vezu iskaza M. N. (list 135. spisa) sa iskazom svjedokinje A. M. K. (list 135. spisa) i činjenicom da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da je posuđeni novac za polaganje vozačkog ispita (autoškole) vratila svojoj majci, to kao jedini objektivni zaključak ostaje da troškove polaganja vozačkog ispita (autoškole) nije platila tužiteljica, već njezina majka i da tužiteljici ne pripada pravo po predmetnom verzijskom zahtjevu potraživati od tuženika taj iznos, već da to pravo na naknadu pripada njezinoj majci (članak 1119. ZOO-a). Iz tih razloga se ne mogu prihvatiti kao relevantni žalbeni navodi u dijelu kojim tužiteljica osporava dio prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu troškova autoškole.

25. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka, odlučeno je i o troškovima predmetne parnice.

26. Tužiteljica je u konačnici uspjela u sporu 65,51 % (osnova - 87,36% + visina - 43,67 % = 131,03% : 2 = 65,51%), a tuženik 34,49 % (osnova - 12,64% + visina - 3 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a) 56,32% = 68,96% : 2 = 34,49%), što znači da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici 31,02% (65,51% - 34,49% = 31,02%) troškova koji su bili potrebni u vođenju predmetne parnice (članak 154. stavak 2. i članak 155. ZPP-a).

27. Potrebni su bili troškovi zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku u prvostupanjskom postupku u iznosu 9.250,00 kuna (prema vrijednosti predmeta spora od 50.620,19 kuna i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 141/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., u daljnjem tekstu: OT/ - sastav tužbe - 100 bodova - /Tbr. 7/1. OT/, podneska od 14. ožujka 2018. - 100 bodova /Tbr. 8/1. OT/, žalbe od 24. veljače 2021. - 125 bodova /Tbr. 10/1. OT/, zastupanje na ročištima 6. lipnja 2018., 8. studenog 2018., 18. rujna 2019., 23. siječnja 2020., 3. veljače 2021. i 8. prosinca 2021. od po 100 bodova /Tbr. 9/1. OT/ ili ukupno 925 bodova x 10,00 kuna = 9.250,00 kuna /zahtjev za plaćanje poreza na dodanu vrijednost nije postavljen/).

28. U vođenju predmetne parnici nisu bili potrebni troškovi prvostupanjskog postupka za daljnji iznos od 5.200,00 kuna (preko iznosa od 9.250,00 kuna do zahtijevanog iznosa od 14.450,00 kuna) jer se odnose na podneske od 29. studenog 2018., 22. siječnja 2019., 19. veljače 2019., 30. listopada 2019., 6. veljače 2020., 29. travnja 2020., 26. siječnja 2021. i 19. listopada 2021., koji nisu pripremni, niti dispozitivni (u istima se ponavljaju već izneseni navodi i požuruje zakazivanje ročišta) i kao takvi nisu bili potrebni.

28.1. Iz stanja spisa ne proizlazi da je tužiteljica imala izdatka za sudske pristojbe.

29. Prema tome, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 380,82 eura / 2.869,35 kuna /31,02% od 9.250,00 kuna/ (članak 154. stavak 2. ZPP-a) sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke (19. prosinca 2023.) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

30. Razmjerno uspjehu u žalbenom postupku (31,02%) tužiteljici pripada nagrada za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 51,46 eura / 387,75 kuna (31,02% od 1.250,00 kuna), koji trošak je tužiteljici dužan naknaditi tuženik (članak 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a).

30.1. Preko iznosa od 387,75 kuna do iznosa od 1.250,00 kuna, za iznos od 114,44 eura / 862,25 kuna zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka nije razmjeran uspjehu žalbe, zbog čega je i odbijen.

31. Zaključno, tuženik je dužan isplatiti tužiteljici iznos od 2.934,53 eura / 22.110,19 kuna sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2022. do isplate, naknaditi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 380,82 eura / 2.869,35 kuna sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2023. do isplate i troškove žalbenog postupka u iznosu od 51,46 eura / 387,75 kuna, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 2. ZPP-a za stavak I., članak 373. točka 2. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak III. i IV.).

32. U prilog dvojnom iskazivanju novčanih iznosa za napomenuti je da je prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 57/2022.) i Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 85/2022.) euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. Zakona) od 1. siječnja 2023. (točka II. Odluke) i da se novčani iznosi koji se moraju platiti ili obračunati preračunavaju uz primjenu fiksnog tečaja konverzije u skladu sa pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97 (članak 14. Zakona), koji tečaj konverzije je određen na 7,53450 kuna za jedan euro, a kao razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja određeno razdoblje od 5. rujna 2022. u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. u 24:00 sata (točka II.).

U Zagrebu 19. prosinca 2023.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.