Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr 125/2023-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđene S. K. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17 i 118/18, dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevima osuđene S. K. i osuđenog M. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 21. studenog 2022. broj K-6/2022-53 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 5. travnja 2023. broj I Kž-44/2023-10, u sjednici održanoj 7. veljače 2024.
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđene S. K. i osuđenog M. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske osuđenik M. K. je zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 110. KZ/11 na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, a osuđenica S. K. je zbog kaznenog djela pomaganjem u ubojstvu iz čl. 110. u vezi čl. 38. KZ/11 na temelju čl. 110. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.
2. Protiv navedene pravomoćne presude osuđenici su podnijeli zahtjeve za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to osuđenik M. K. putem branitelja Z. M. i A. P., odvjetnika iz S. B. (dva podneska) zbog povrede kaznenog zakona, bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje: ZKP/08) i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači obje presude koje čine pravomoćnu presudu te ga oslobodi od optužbe, podredno da se ukinu obje pobijane presude i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, i osuđenica S. K. putem branitelja K. K., odvjetnika iz S. B., zbog povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/08 u vezi čl. 469. toč. 2. i 4. ZKP/08 i povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, s prijedlogom da se ukinu obje citirane presude koje čine pravomoćnu presudu i predmet „vrati na ponovno odlučivanje“.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 prvostupanjski sud je primjerak oba zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjeve navelo da ih smatra neosnovanima.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđenicima i braniteljima.
5. Zahtjevi nisu osnovani.
6. Osuđeni M. K. pod toč. II. zahtjeva obrazlaže bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 kao osnovu iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 iz koje pobija pravomoćnu presudu tvrdeći da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija) na način da mu je u ovom kaznenom postupku povrijeđeno pravo nedužnosti. Tvrdi da je sud zauzeo apriorni stav da je on počinio predmetno kazneno djelo upravo na način kako mu je to stavljeno na teret s izravnom namjerom kao oblikom krivnje, a ne na neki drugi način i iz nehaja te da je sud dvojbene okolnosti razrješavao kroz zabranjen princip in dubio contra reum.
6.1. Međutim, navedeni prigovori osuđenog M. K. da je sud u pravomoćnoj presudi u nedostatku konkretnih dokaza a priori zauzeo stav o krivnji osuđenika, da mu je na taj način povrijedio pravo na pravično suđenje na način da je povrijeđeno načelo nedužnosti te da je u činjeničnoj dvojbi zaključke izvodio na njihovu štetu, a ne u njihovu korist, u biti su prigovori činjeničnog karaktera. Naime, kroz sve te prigovore osuđenik u stvari daje svoju ocjenu provedenog dokaznog postupka na koji način u stvari ističe prigovore koji se odnose na pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude, a ne prigovore vezane za povrede prava na pravično suđenje kroz povredu pretpostavke nedužnosti iz čl. 6. st. 2. Konvencije i čl. 28. Ustava.
6.2. Međutim, kako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao izvanredni pravni lijek ne može podnositi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, veći samo iz taksativno propisanih osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP/08, koje se odnose na povrede kaznenog zakona navedene u toč. 1., postupovne povrede iz toč. 2., te na povrede obrane osuđene osobe na raspravi ili povrede odredaba kaznenog postupka koje su učinjene u žalbenom postupku, a koje su mogle utjecati na presudu iz toč. 3. citiranog propisa, to zahtjev osuđenog M. K. u ovom dijelu nije osnovan.
7. Osuđenici u oba svoja zahtjeva ističu povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 tvrdeći da im drugostupanjski sud u žalbenom postupku nije odgovorio na sve njihove žalbene razloge.
7.1. Osuđeni M. K. u vezi navedene povrede navodi da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbeni prigovor da je izmjenom optužnice od 21. studenog 2022. osuđenoj S. K., a nakon što je prethodno bila ukinuta presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 7. listopada 2021. broj K-11/2020, koju državni odvjetnik nije pobijao zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, počinio bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 10. ZKP/08. Tvrdi da je u odnosu na ovu osuđenicu, naknadnom izmjenom optužnice od strane državnog odvjetnika i stavljanjem na teret veće kriminalne količine, prekoračena optužba čime je povrijeđena i zabrana reformacije in peius iz čl. 13. ZKP/08.
7.2. Međutim, iako je točno da se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije očitovao na ovaj žalbeni prigovor osuđenog M. K., treba ukazati na sljedeće. Navedeni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 10. ZKP/08 protiv prvostupanjske presude nije isticala osuđenica S. K. u svojoj žalbi (str. 1023.-1029.), iako se pitanje prekoračenja optužbe i zabrane reformacije in peius odnosilo samo na njeno kazneno djelo pomaganja u ubojstvu, već ga je u svojoj žalbi isticao osuđeni M. K., koji je osuđen kao počinitelj kaznenog djela na koje navedene izmjene optužbe nisu odnosile. Stoga je sud drugog stupnja u takovoj procesnoj situaciji, kada osuđena S. K. ove prigovore koji se odnose isključivo na nju i kazneno djelo za koje je ona optužena ne ističe, nije našao potrebnim iznositi očitovanje na prigovore drugog optuženika na kojeg se ovi prigovori uopće ne odnose. Međutim, drugostupanjski sud je, neovisno o iznesenom, pobijanu presudu u vezi postupovnih povreda ispitao po službenoj dužnosti te je u obrazloženju (toč. 6.5.) naveo da niti one, kao ni one na koje su isticali optuženici, nisu ostvarene. Prema tome, kako drugostupanjski sud, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, po službenoj dužnosti pobijanu presudu ispituje i u pogledu postupovnih povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 10. ZKP/08, proizlazi da je drugostupanjski sud kroz takvo ispitivanje utvrdio da niti one u prvostupanjskoj presudi nisu počinjene. Sukladno navedenom, u takvoj procesnoj situaciji, kada drugostupanjski sud ne nađe da bi bile počinjene povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, nije dužan o tome iznositi obrazloženje, kao što to mora učiniti kada utvrdi da se povrede počinjene (čl. 487. st. 1. ZKP/08).
7.3. Ovaj osuđenik pod povredom iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 neosnovano iznosi tvrdnju da mu drugostupanjski sud nije odgovorio niti na prigovor da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog nerazumljivosti izreke presude iz koje se ne vidi uzročno-posljedični veza, ne zna se kojim je sredstvom žrtva lišena života, je li uopće ubijena, ne zna se zašto bi baš on bio počinitelj, ne zna se mjesto ubojstva niti ne vidi na koji su se način osuđenici riješili tijela. Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude (toč. 6. i 6.1.) odgovorio na prigovore u vezi nerazumljivosti izreke presude vezano za sporna pitanja radi li se u odnosu na osuđenicu S. K. o pomaganju ili poticanju te da su u izreci navedena sva obilježja predmetnih kaznenih djela bez obzira što nije opisano sredstvo i način počinjenja.
7.4. Osuđena S. K. u pogledu navedene povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08 u zahtjevu ne konkretizira koje to njene žalbene razloge sud drugog stupnja u smislu odredbe čl. 487. st. 1. ZKP/08 nije ocijenio, već samo paušalno tvrdi da „…drugostupanjski sud u svom obrazloženju drugostupanjske odluke, prilikom iznošenja razloga, kako o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka na koje je osuđenik ukazivao u žalbi, tako i o pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja …., nije konkretno analizirao dokaze na kojima se temelji prvostupanjska presuda i nije dao jasne i razumne razloge, uključujući i one koji se odnose na subjektivni element terećenog kaznenog djela…“. Nadalje, tvrdi da „[d]rugostupanjski sud potvrđuje uporište Županijskog suda u Slavonskom Brodu po svim pitanjima, praktično bez jasnog obrazloženja…“, te da „[i]z sadržaja drugostupanjske presude stoga proizlazi da sud drugog stupnja nije pozorno razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode I. optužene pa je stoga ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP“. Uz to se navodi i „…jasno je na navodi obrane I. optužene nisu uzeti u obzir, a logično nije obrazloženo zašto bi prvooptužena odgovarala za terećeno kazneno djelo, cijeneći kvalitetu i raspoloživost dokaza koji su izvedeni u dokaznom postupku.“
7.5. Iz citiranih općenitih navoda osuđene S. K. ne može se zaključiti na koje to žalbene prigovore osuđene S. K. sud drugog stupnja nije odgovorio jer se u zahtjevu ti žalbeni prigovori ne konkretiziraju. Jedino što osuđenica konkretno u zahtjevu navodi u pogledu propusta suda drugog stupnja da joj na te prigovore odgovori je prigovor kojim se problematizira njena uloga kao pomagača s obzirom na to da nije utvrđeno sredstvo i način počinjenja (str. 3., 7.-9. odlomak). Međutim, i te su njene tvrdnje, kao i gotovo identične tvrdnje osuđenog M. K., na koje je odgovorene pod toč. 7.3. ove odluke, potpuno neosnovane jer joj je drugostupanjski sud na sve te žalbene prigovore u vezi utvrđenja da je u pitanju pomaganje u obrazloženju svoje odluke odgovorio i kroz očitovanje na žalbeni postupovni prigovor o razumljivosti izreke presude (toč. 6.1.) i kroz očitovanje na prigovor o povredi kaznenog zakona (toč. 7.-7.2.).
8. Osuđenik M. K. prigovor povrede kaznenog zakona obrazlaže na način da tvrdi da je u pravomoćnoj presudi sud a priori zauzeo stav da je on predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, iako za to nema nikakvih dokaza. Navodi da je on u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude isticao da se u konkretnim okolnostima moglo potencijalno raditi o sasvim drugačijoj kvalifikaciji. Napominje da mu je na te prigovore drugostupanjski sud odgovorio da on u tom pravcu nije ništa dokazao, a to da je pogrešno jer je teret dokazivanja na optužbi, a obrana nije dužna ništa dokazivati.
8.1. Osuđena S. K. povredu kaznenog zakona obrazlaže na način da tvrdi da je sud na njenu štetu povrijedio kazneni zakon jer je primijenjen zakon koji se u smislu čl. 469. toč. 4. ZKP/08 nije mogao primijeniti (ne obrazlaže se isključenje krivnje kao povreda kaznenog zakona iz toč. 2. citiranog propisa koja se uvodno u njenom zahtjevu također navodi) zbog toga jer nema dokaza što je to osuđenica uopće činila, kako i kada, zbog čega se otvara i pitanje kvalifikacije kaznenog djela, odnosno je li u pitanju poticanje, pomaganje, ili prikrivanje.
8.2. Iz naprijed izloženih prigovora proizlazi da osuđenici i kroz prigovore kaznenog zakona u biti pobijaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer ne prihvaćaju da je činjenično stanje koje je utvrđeno u pravomoćnoj presudi pravilno utvrđeno. Smatraju da izvedeni dokazi ne ukazuju da se sporni događaj odigrao upravo na način kako je to utvrđeno u pravomoćnoj presudi i da je moguće da su u pitanju drugi modaliteti događanja, zbog čega da je moguće da je u pitanju i druga pravna kvalifikacija.
8.3. Međutim, navedene tvrdnje ne predstavljaju prigovor povrede kaznenog zakona. Naima, prigovor povrede kaznenog zakona odnosi se na situaciju kada je sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje povrijedio kazneni zakon u nekom od pitanja iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08. Osuđenici kroz navedene prigovore to niti ne tvrde već kroz paušalne tvrdnje da se „potencijalno moglo raditi i o sasvim drugačijoj kvalifikaciji“, odnosno da je „ostalo otvoreno pitanje da li se radi o poticanju, pomaganju ili prikrivanju“, zapravo nastoje dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, već je obrazloženju ove odluke pod toč. 6.2. navedeno da se iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi, a to se odnosi i na ove dijelove zahtjeva osuđenika.
9. Iz svih navedenih razloga, kako zahtjevi osuđenika za izvanredno preispitivanje nisu osnovani, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, presuđeno je kao u izreci.
Dražen Tripalo, v.r.