REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3075/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, protiv 1. tuženika M. T. iz M. R., (OIB: …) i 2. tuženice A. T. iz Z., (OIB: …), oboje zastupanih po punomoćniku I. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i k. iz Z., radi pobijanja dužnikove pravne radnje, odlučujući o prijedlogu 1. tuženika i 2. tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-492/2021-2 od 2. ožujka 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3709/2020-26 od 22. travnja 2021., u sjednici održanoj 19. prosinca 2023.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog 1. tuženika i 2. tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba 1. tuženika i 2. tuženice (dalje: tuženika) i potvrđena prvostupanjska presuda:
- u točki I. izreke, u odluci da darovni ugovor sklopljen između 1. tuženika i 2. tuženice, a kojim 1. tuženik daruje 2. tuženici nekretnine „upisane u zk.ul. 100038 k.o. G. Z. i to 2. etaža: 41/10000 dijela, garaža oznake 2, u podrum - 2 objekta, neto korisne površine 14,32 čm, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, te 57. etaža: 188/10000 dijela, dvosobni stan oznake 4 - F, u četvrtom katu objekta, sa spremištem oznake 13 u podrumu - 1 objekta neto korisne površine 49,54 čm, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, a koje se nalaze u stambeno poslovnoj zgradi br. 50 i dvorište …, sagrađena na kat. čest. br.4917/2 k.o. G. Z., površine 711 m2“, gubi učinak prema tužiteljici u dijelu potrebnom za namirenje dospjele tražbine tužiteljice od 2.871.508,99 kn,
- u točki II. izreke, u odluci na obvezivanje tuženika „dopustiti da tužiteljica namiri svoje dospjelo potraživanje u iznosu od 2.871.508,99 kn upisom založnog prava i prodajom nekretnine upisane u zk.ul. 100038 k.o. G. Z. i to 2. etaža: 41/10000 dijela, garaža oznake 2, u podrum - 2 objekta, neto korisne površine 14,32 čm, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, te 57. etaža: 188/10000 dijela, dvosobni stan oznake 4-F, u četvrtom katu objekta, sa spremištem oznake 13 u podrumu - 1 objekta neto korisne površine 49,54 čm, u etažnom elaboratu sve označeno plavom bojom, a koje se nalaze u stambeno poslovnoj zgradi br. 50 i dvorište …, sagrađena na kat. čest. br.4917/2 k.o. G. Z., površine 711 m2“,
- u točki III. izreke, u odluci kojom su tuženici obvezani solidarno naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 59.430,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 22. travnja 2021. do isplate.
2. Tuženici su podnijeli prijedlog da im se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navode) drže važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:
1. „Dali je tuženik M.T.u ovoj stvari porezni dužnik i supsidijarni jamac, odgovoran tužitelju prema Općem poreznom zakonu (čl. 26a OPZ) ili kao glavni i solidarni dužnik prema Zakonu o obveznim odnosima (čl. 66. ZOO). Odnosno dali je prvotuženik kao supsidijarni jamac, prema OPZ, dužnik naspram vjerovnika u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima, i ima isti pravni položaj kao i vjerovnikov dužnik-porezni dužnik?“
2. „Dali je tražbina vjerovnika u smislu Općeg poreznog zakona, unatoč upravnom i sudskom postupku koji još uvijek traju, i u kojima se odlučuje i o pravnom statusu prvotuženika i visini potraživanja naspram njega, pa i nakon što je ovršna isprava ukinuta i ovrha obustavljena, dospjela tražbina u smislu odredbe iz čl. 66 Zakona o obveznim odnosima, ako njena visina ni danas nije poznata!?“
3. „Može li se vrijednost predmeta spora u ovoj stvari utvrditi u ukupnom iznosu koji se odnosi na glavnog dužnika za ukupan porezni dug, ili samo do određene visine, za poreznog supsidijarnog jamca i visine ostvarene koristi.?“
4. „Mogu li se prema tome utvrđivati troškovi postupka prema ukupnoj vrijednosti poreznog duga glavnog dužnika, a prema poreznom jamcu, na način i u visini kako to predlaže tužitelj i ističu sudovi I i II stupnja, iako ta visina nije utvrđena, ali niti utvrđivana u sudskom postupku, kao što nije utvrđivana niti vrijednost imovine iz koje se tužitelj želi naplatiti!“
5. „Ako je prvotuženik dužnik u smislu cit. čl. 66 ZOO, zašto bi on odgovarao za obveze glavnog poreznog dužnika, posebno za kamate, za period i u vrijeme kada nisu niti postojale odredbe o supsidijarnom jamstvu, a radi se o periodu prije srpnja 2012. godine, i kada
prvotuženik nije niti znao za dug dužnika niti je pozvan na njegovo plaćanje.“
3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.
4. Prijedlog tuženika da im se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 2. ožujka 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
6.1. Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.
7. Od toga polazeći, iako su predlagatelji u prijedlogu naznačili više pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:
7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) paušalni navodi predlagatelja kojima samo polemiziraju sa obrazloženjem osporene presude i postupkom koji joj je prethodio, sve sa tvrdnjama kojima u biti jedino preocijenjuju ono što je po drugostupanjskom sudu prihvaćeno bitnim i istinitim - odnosno kojima polemiziraju sa činjeničnim utvrđenjima i pravnim shvaćanjima na kojima je osporena presuda temeljena (uz ostalo: da valja otkloniti „pravne nedoumice“ u primjeni organskog Zakona o obveznim odnosima i Općeg poreznog zakona; da se „traži pravni stav Vrhovnog suda budući sudovi I i II stupnja, zanemaruju primjenu odredbi Lex specialis, Općeg poreznog zakona!“; da se prijedlog podnosi zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP, kao i zbog povrede materijalnog prava, te u dijelu odluke i troškovima postupka; da je „pobijana presuda i pravni stav suda II stupnja neodrživ iz razloga što odredbe Zakona o obveznim odnosima tumači na način koji je pravno neodrživ i neprihvatljiv kao takav, in concreto, a posebno jer je takav stav protivan pravnim činjenicama koje su utvrđene tijekom dokaznog postupka; da „na ovaj način sud jednu stranku u postupku, Republiku Hrvatsku, stavlja u povoljniji položaj, ovdje tužitelja, naspram tuženih, fizičkih osoba i građana RH čime se narušava načelo pravičnosti i pravičnog sudovanja i jednakosti stranaka u postupku“- time da je „to suprotno Europskoj pravnoj stečevini i Konvenciji o ljudskim pravima, kao i temeljenim načelima parničnog postupka“),
7.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse ili za razvoj prava),
7.3. da se, sa prethodnim u svezi, postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelji (a ne i sudovi) “vide”,
7.4. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelji obrazlažu (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).
8. U konačnom, revizijski sud tek primjećuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti (ovdje odlučno) razloge zbog kojih predlagatelji smatraju da bi ono što ističu u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).
9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
9.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga, budući da nisu obrazložena dostatnim, određenim razlozima, nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i obrazložena razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
10. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 6. ZPP-a, prema kojoj: “Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten i ako ne sadrži pretpostavke iz članka 387. stavka 3. ovoga Zakona.“, dakle i ako ne sadrži određeno izložene razloge zbog kojih predlagatelj smatra da je po njemu postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona, u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
Zagreb, 19. prosinca 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
