Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-4395/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Roberta Jambora kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku iz R., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & p. j.t.d., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2035/2019-55 od 11. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2035/2019-55 od 11. srpnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je u Ugovoru o kreditu br. … od 03.12.2007., koji je solemniziran kod javnog bilježnika D. P., posl.br. OV- 28242/07, a koji je zaključen između tužiteljice i tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., (ranijeg naziva H. A.-A.-B. d.d.), ništetan dio čl. 6. ugovora koji glasi "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da je u Ugovoru o kreditu br. … od 03.12.2007., koji je solemniziran kod javnog bilježnika D. P., posl.br. OV-28242/07, a koji je zaključen između tužitelja i tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., (ranijeg naziva H. A.-A.-B. d.d.), ništetne odredbe kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 3 navedenog ugovora koji glasi "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja", te u čl. 4 ugovora u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja, a koji glasi "…u kunskoj protuvrijednosti 2.189,07 CHF (dvijetisućestoosamdesetdevet švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A. – A. – B. d.d. na dan plaćanja". Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 20.609,55 €[1] /155.282,61 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom III., dok je pod točkom IV. naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 6.861,50 € /51.697,95 kn, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Pod točkom V. izreke odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.109,37 €/23.427,57 kn kao neosnovanim dok je pod točkom VI. odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.376,92 €/48.046,87 kn. Isto tako, rješenjem istog suda dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva kao u podnescima tužiteljice 19. svibnja 2022. i 13. prosinca 2022.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., III. IV. i VI. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti čl. 3. i 4. te čl. 6., Ugovora o kreditu br. br. … od 03.12.2007. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o promjenjivosti i valutnoj klauzuli.

6. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

7. Također, neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužiteljice proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine jer je ugovor sklopljen između tužiteljice kao fizičke osobe i korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužiteljica sklopila u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopila u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti pri čemu je i sama tužiteljica u svom iskazu navela da je sklopila Ugovor o kreditu u osobne svrhe odnosno da bi u budućnosti njen sin stanovao u njemu te nije ušla u tu investiciju s namjerom da se bavi iznajmljivanjem već je tek naknadno nakon dvije do tri godine kada su znatno porasli anuiteti bila prisiljena iznajmiti nekretninu da bi pokrila troškove kredita, a navedeno proizlazi i iz Potvrde uprave od 22. veljače 2023. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica tek od siječnja 2010. do rujna 2013. iznajmljivanjem predmetne nekretnine ostvarila prihod od samo 65.700,00 kn. Stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26.svibnja 2020.)

8. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: "…pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o mežebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže", zatim "…uza prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača."

9. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

10. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije kao i preocjenjivanje izvedenih dokaza na što nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. U odnosu na žalbene navode da su Ugovor o kreditu sklopili s jedne strane tuženik i s druge tužiteljica u svojstvu korisnika kredita i T. B. u svojstvu sudužnika pa da bi tužba, kojom se zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, bila dopuštena, tužiteljica je morala tužbom obuhvatiti, pored tuženika, i T. B. kao sudužnika u tom pravnom poslu, valja reći da su neosnovani. Naime, sudužnik ili založni dužnik nisu nužni i jedinstveni suparničari s tužiteljicom kao korisnicom kredita jer navedene osobe nisu stranke predmetnog ugovora o kreditu odnosno sudužnik je u stvari jamac pa je taj ugovorni odnos neovisan o odnosu Ugovora o kreditu. Isto tako, prema odredbi čl. 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita tužiteljici staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega žalbeni navodi u tom smislu nisu osnovani.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 03. prosinca 2007. Ugovor o kreditu broj br. … kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 116.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate od 5 godina radi kupnje stana;

- da iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta Banke, a korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom;

- da iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja, dok iz odredbe čl. 4. Ugovora proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja, a koji glasi "…u kunskoj protuvrijednosti 2.189,07 CHF (dvijetisućestoosamdesetdevet švicarskih franaka i 07/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A. – A. – B. d.d. na dan plaćanja";

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je navedenom presudom utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj, a to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa prednikom tužitelja ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da preplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope iznosi 13.893,79 kn odnosno 1.844,05 €, a da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita ukupno iznosi 141.388,82 kn odnosno 18.765,50 € tako da ukupna preplata u anuitetima iznosi 155.282,61 kn, odnosno 20.609,55 €.

13. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje iz provedenih dokaza, da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka, identične odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/19 i Rvt-2221/18 kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik povrijedile kolektivne interese potrošača. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica dokazala svoj status potrošača u predmetnom ugovoru stambene namjene, dakle radi se o istoj vrsti ugovora koji je bio predmetom razmatranja i u postupku kolektivne zaštite pa sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz odredbi kojima se glavnica veže uz švicarski franak, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i stoga su ništetne sukladno odredbi članka 87. ZZP/03. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba o promjenjivoj valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nedopuštena, već zato što se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Sporne odredbe su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim se odredbama sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Dakle, odredba je nerazumljiva i stoga nepoštena te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu na štetu tužiteljice kao potrošača, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne nepošteno ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 3, čl. 4 i čl. 6. predmetnog Ugovora te odlučuje kao u izreci pod točkom I., II. i III. izreke pobijane presude.

14. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

17. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika. U tom smislu neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da se presude iz kolektivne pravne zaštite ne mogu primijeniti na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove jer se iste, suprotno pravnom stavu tuženika, mogu odnositi i nal slučajeve kada potrošač zbog ništetnosti pojedinih ugovora zahtijeva isplatu s osnove restitucije.

19. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjenu tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

20. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile uočljive, jasne i razumljive, pogotovo tužiteljici koja je ekonomista po struci te da je u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze i primijenio materijalno pravo, a i neosnovano je i tuženikovo ukazivanje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno. Naime, okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena.

21. Prema tome, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

22. U odnosu na žalbene navode da u osporenoj presudi izostaju razlozi o tome zašto prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prijedlog provođenja financijskog vještačenja jer ako je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu pa je bilo jedino ispravnu primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za takve (kunske) kredite u predmetnom razdoblju, valja reći da pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio takav prijedlog jer je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno sukladno zadatku određenog od strane suda prvog stupnja, te je isto i prema stavu ovog suda u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine pri čemu je potrebno navesti da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. Stoga su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na visinu tužiteljeve tražbine neosnovani.

23. Dakle, odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 6. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljici jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Naime, sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope, postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

24. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

25. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

26. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču pa i tužiteljici koja je po struci ekonomist. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

28. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

29. Također, prvostupanjski sud pravilno je otklonio kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. Stoga rok zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba podnijeta 13. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja uostalom je u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

30. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od ukupno 20.609,55 € /155.282,61 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), kao pod točkom III. izreke pobijane odluke.

31. Tuženik žalbenim navodima osporava odluku o parničnom trošku smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno sve poduzete radnje dosudio prema vrijednosti boda od 15,00 kn odnosno po Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, 37/22 i 126/22) prema kojoj vrijednost boda iznosi 15,00 kn iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5. studenog 2022., a što je protivno odredbi čl. 90. Ustava RH jer se radi o retroaktivnom djelovanju.

32. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 11. srpnja 2023. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 15,00 kn umjesto 10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

33. Isto tako, neosnovano tuženik navodi da je za radnje poduzete do 9. studenog 2022. trebalo, s obzirom na vrijednost predmeta spora u tužbi od 11.000,00 kn/ 1.459,95 €, vrednovati s najviše 100 bodova, budući da je tužiteljica i u tužbi potraživala isplatu restitucije s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, bez obzira što je te iznose precizirala tek podneskom od 28. siječnja 2022. odnosno tek nakon provedenog vještačenja.

34. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. IV. i VI. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

35. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.