- 1 -              II-8 Kr 1/2024-4

Broj: II-8 Kr 1/2024-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenice A. N. radi kaznenog progona zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 4. toč. a Kaznenog zakona Turkmenistana odlučujući, na temelju čl. 55. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04 - dalje: ZOMPO), po službenoj dužnosti o rješenju Županijskog suda u Zagrebu od 5. travnja 2023. broj Kv II-877/2022-6 (Kir-883/2022), u sjednici održanoj 7. veljače 2024.

r i j e š i o   j e :

Ukida se rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 5. travnja 2023. broj Kv II-877/2022-6 (Kir-883/2022) i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Zagrebu je na temelju čl. 55. st. 1. ZOMPO-a utvrdio da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Turkmenistanu strankinje A. N. radi kaznenog progona zbog kaznenog djela pronevjere državne imovine iz čl. 229. st. 4. toč. a Kaznenog zakona Turkmenistana te je odbijena zamolba Glavnog tužiteljstva Turkmenistana broj 12/9-15 od 8. lipnja 2022. za izručenje strankinje A. N. iz Republike Hrvatske u Turkmenistan radi kaznenog progona.

2. Prvostupanjski je sud dostavio spis ovom sudu na odlučivanje, u skladu s odredbom čl. 55. st. 1. ZOMPO-a.

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. ZOMPO-a, spis predmeta dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u svom očitovanju predložilo da se prvostupanjsko rješenje u cijelosti potvrdi.

4. Ispitujući prvostupanjsko rješenje po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 55. st. 1. ZOMPO-a, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud u obrazloženju rješenja o odlučnim činjenicama iznio potpuno nejasne razloge, zbog čega se to rješenje ne može ispitati, čime je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08).

5. Naime, u obrazloženju rješenja prvostupanjski sud, nakon što citira cijelu odredbu čl. 35. ZOMPO-a kojom su propisane apsolutne smetnje za izručenje, utvrđuje da iz ovjerenog prijevoda presude Okružnog suda Zamoskvoreckiy u Moskvi broj 1-6/2013 (1-267/2012) od 15. svibnja 2013. proizlazi da je strankinja za kazneno djelo koje je predmet molbe za izručenje proglašena krivom i osuđena na kaznu zavora od šest godina te je kaznu izdržala, a dio novca je vraćen Središnjoj banci Turkmenistana. Prvostupanjski sud ističe da s obzirom na tu okolnost, da se molba za izručenje radi kaznenog progona odnosi za kazneno djelo za koje je izručenica citiranom presudom već osuđena na zatvorsku kaznu koju je i izdržala, a da je odredbom čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMPO propisano da se izručenje neće dopustiti ako nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac čije se izručenje traži počinio određeno kazneno djelo ili da postoji pravomoćna presuda, proizlazi da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje i stoga je molba zemlje moliteljice sukladno navedenim razlozima odbijena.

6. Navedeni su razlozi iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja koji kao osnovu odbijanja molbe za izručenje citiraju odredbu čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMPO-a potpuno nejasni i zbog toga se pravilnost rješenja ne da ispitati. Naime, iako se to izričito ne navodi, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je izručenje odbijeno iz razloga jer je tražena osoba za isto kazneno djelo koje je predmet molbe za izručenje radi vođenja kaznenog postupka već bila osuđena te je kaznu zatvora u trajanju od šest godina na koju je osuđena izdržala. Dakle, sud prvog stupnja smatra da se u ovom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari (res judicata), odnosno da se izručenici ne može dva puta suditi za isto kazneno djelo (ne bis in idem), a ta okolnost da je smetnja za izručenje zbog čega se molba zemlje moliteljice odbija.

7. Međutim, ovo pitanje smetnje za izručenje zbog povrede načela ne bis in idem nije regulirano odredbom čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMPO-a na koju se sud prvog stupnja pogrešno poziva. Naime, pravilnim tumačenjem ove odredbe proizlazi da je njome propisan slučaj kada izručenje nije dopušteno u situaciji kada nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac, čije izručenje zemlja moliteljica traži radi progona, počinio kazneno djelo koje je predmet molbe, odnosno kada nema dovoljno dokaza da postoji pravomoćna presuda temeljem koje se u molbi traži izvršenje određene kaznene sankcije.

8. Prema tome, zakonski izričaj „postojanje pravomoćne presude“, u kontekstu odredbe čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMPO-a na koju se sud prvog stupnja poziva, nema nikakve veze s utvrđenjem da predmetno izručenje treba odbiti jer da za isto kazneno djelo za koje se izručenje traži postoji pravomoćna presuda, što bi priječilo izručenje zbog povrede načela ne bis in idem. Kako navedeni razlozi obrazloženja čine prvostupanjsko rješenje nerazumljivim u toj mjeri da se zbog toga ono ne da ispitati u smislu čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 trebalo ga je na temelju čl. 55. st. 1. ZOMPO-a ukinuti i predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

9. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će na temelju podataka iz spisa ponovno odlučiti o osnovanosti molbe za izručenje strankinje A. N. Pri ocjeni radi li se u ovom slučaju o smetnji za izručenje zbog povrede načela ne bis in idem sud prvog stupnja treba imati u vidu da se ovdje radi o tzv. izvanugovornom izručenju jer ne postoji bilateralni ugovor između Republike Hrvatske i Turkmenistana u vezi izručenja odnosno međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima koji bi sadržavao odredbu o zabrani dvostrukog suđenja. Država Turkmenistan nije niti potpisnica međunarodnih ugovora u okviru Vijeća Europe, Europske konvencije o izručenju i Dopunskog protokola te konvencije ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 14/94) koji propisuju kao razlog odbijanja izručenja, između ostalog, i kada je u pitanju izručenje osobe koja je u trećoj Zemlji, Ugovornoj strani Konvencije pravomoćnom i izvršnom presudom osuđena na kaznu zatvora i koju je odslužila, odnosno koja je izvršena u cijelosti (čl. 2. Dopunskog protokola).

10. Nadalje, treba imati u vidu i okolnost da ZOMPO u okviru općih odredbi u odnosu na pitanje pravila ne bis in idem u čl. 13. st. 2. propisuje tu situaciju kao obligatorni razlog za odbijanje zamolbe za međunarodnu pravnu pomoć, ali samo ako je okrivljenik u Republici Hrvatskoj iz materijalno-pravnih razloga oslobođen krivnje, ili je protiv njega obustavljen postupak, ili je oslobođen od kazne, ili ako je sankcija izvršena, ili se ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda. U dijelu koji se odnosi na postupke izručenja ZOMPO u odnosu na pravilo ne bis in idem u čl. 35. st. 1. toč. 5. ZOMPO-a se, između ostalog, propisuje da se izručenje neće dopustiti ako je stranac čije se izručenje traži zbog istog djela od domaćeg suda već osuđen, ili je za isto kazneno djelo od domaćeg suda pravomoćno oslobođen, osim ako se stječu uvjeti za ponavljanje postupka predviđeni Zakonom o kaznenom postupku.

11. Dakle, kako se u predmetnom slučaju ne radi o postojanju pravomoćne presude Republike Hrvatske, kao domaćeg suda, već je u pitanju presuda Ruske Federacije, kao treće zemlje, proizlazi da se u ovom slučaju izručenje tražene osobe ne bi moglo odbiti zbog povrede načela ne bis in idem pozivom na naprijed citirane konvencijske i zakonske odredbe, već eventualno u smislu čl. 4. i čl. 12. st. 1. toč. 3. ZOMPO-a, kroz tumačenja međunarodne pravne pomoći u najširem smislu, a u skladu s načelima domaćeg pravnog poretka (tzv. klauzula javnog poretka pozivom na čl. 31. st. 2. Ustava Republike Hrvatske), načelima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/94 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) (čl. 4. st. 1. Protokola 7 te Konvencije) i čl. 14. st. 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

11.1. Međutim, da bi se kroz takvo ekstenzivno tumačenje, u kontekstu pravila ne bis in idem, našlo opravdanim izručenje odbiti, sud prvog stupnja prethodno mora sa sigurnošću utvrditi je li u pitanju potpuni identitet (idem) činjeničnog supstrata iz pravomoćne presude (list 132-137) i onog iz dokumentacije koja prileži molbi za izručenje (list 210. i dr.) i to imajući u vidu vrijeme inkriminacije te različite novčane iznose protupravno stečene koristi, odnosno štete koja je nastupila za Središnju banku Turkmenistana, a koji se u navedenoj dokumentaciji navode (20 milijuna dolara u presudi, odnosno 40 milijuna dolara u molbi).

12. Na koncu treba istaknuti da je sve naprijed navedeno relevantno samo pod uvjetom da se izručenica nalazi u Republici Hrvatskoj i da se izručenje u tom smislu može izvršiti. Naime, kako je protiv izručenice ekstradicijski pritvor ukinut rješenjem od 3. lipnja 2022., broj Kv II-754/2022-2 (Kir-883/2022), a ona je putem braniteljice izvijestila sud da joj se pismena šalju na adresu njenog sina u Švicarskoj (list 199), to vjerojatno je da se ona više ne nalazi na teritoriju Republike Hrvatske. U takovom slučaju, ukoliko se u ponovljenom postupku na nedvojbeni način utvrdi da se tražena osoba A. N. više ne nalazi pod vlašću Republike Hrvatske, izostaje jedna o temeljnih pretpostavki da bi se udovoljilo molbi za izručenje i tada je potrebno ovaj postupak obustaviti.

13. Iz navedenih razloga na temelju čl. 55. st. 1. ZOMPO-a riješeno je kao u dispozitivu.

Zagreb, 7. veljače 2024.

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.