- 1 -              III Kr-17/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-17/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. S. zbog kaznenog djela iz članka 315. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; - dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 14. travnja 2022. broj K-610/2016-64 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 15. rujna 2022. broj Kž-181/2022-4, u sjednici održanoj 7. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 14. travnja 2022. broj K-610/2016-64, preinačenom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 15. rujna 2022. broj Kž-181/2022-4, D. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela, i to kaznenog djela napada na službenu osobu iz članka 315. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a za koje djelo mu je, na temelju tog propisa, uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 4. KZ-a (pravilno bi bilo: članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ-a), utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri mjeseca, kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. istog članka KZ-a za koje mu je, na temelju članka 139. stavka 3. KZ-a, utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. KZ-a za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. istog članka KZ-a za koje mu je, na temelju članka 139. stavka 3. KZ-a, utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ-a za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca pa je, uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

 

2. Osuđeni D. S. je po braniteljici, odvjetnici S. V., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude (dalje: zahtjev), zbog povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. i 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; - dalje: ZKP) te povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pravomoćnu presudu Županijskog suda u Šibeniku br. Kž-181/2022-4 od 15. rujna 2022. godine, te da predmet uputi na ponovno suđenje i odluku“.

 

3. Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje, a taj odgovor dostavljen je osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo) osuđenik obrazlaže tvrdnjama da je on „sa više radnji faktično počinio manji broj kaznenih djela nego što se to pravno kvalificira, te se u kaznenom djelu napada na službenu osobu, stječu i elementi kaznenog djela prijetnje prema službenoj osobi, što bi moglo značiti da je riječ o tzv. idealnom, a ne realnom stjecaju“. Također navodi da „se u odnosu na radnje počinjene prema službenoj osobi radi o jedinstvenom postupanju i jedinstvenoj namjeri te je na tako pravno kvalificirani broj od tri kaznena djela a ne pet, trebalo primijeniti odredbe o stjecaju i izricanju jedinstvene kazne“.

 

5.1. Iz citiranih tvrdnji bi se moglo zaključiti da osuđenik smatra da su kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ-a, i to ono opisano pod 1. alinejom točke 1. izreke prvostupanjske presude, kao i ono opisano pod točkom 3. te izreke, u prividnom (a ne, kako se to u zahtjevu pogrešno označava, idealnom) stjecaju s kaznenim djelom napada na službenu osobu iz članka 315. stavka 4. KZ-a opisanim u prvome dijelu točke 1. te izreke, eventualno i s kaznenim djelom prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. KZ-a opisanim pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude.

 

5.2. Međutim, u svim tim slučajevima riječ je o pravom (i to realnom), a ne prividnom stjecaju.

 

5.3. Pod točkom 1. prvostupanjske presude opisana su dva kaznena djela. Prvo je ono iz članka 315. stavka 4. KZ-a, odnosno osuđenikov napad na policijskog službenika G. B. kojega je on, „nezadovoljan što su ga policijski službenici uhitili zbog počinjenja prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, (...) dva puta donjim dijelom dlana desne ruke snažno (...) udario u lijevo uho, nakon čega je ponovno zamahnuo prema glavi G. B. (...) glavu, uslijed kojih udaraca je G. B. zadobio tjelesne ozljede u vidu otoka lijeve uške“. Drugo djelo, ono iz članka 139. stavka 3. KZ-a, opisano je u nastavku (pod alinejom 1.) na način da je navedeno da je osuđenik, „kada su mu policijski službenici stavili na ruke sredstva za vezivanje, u namjeri da ustraši policijskog službenika G. B., rekao mu da će ga naći ma gdje bio, da mu se neće moći sakriti te da bi ga ugušio lisicama samo da može“.

 

5.4. Iz ovakvih činjeničnih opisa radnji kaznenih djela jasno proizlazi da je kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ-a osuđenik počinio nakon što je prethodno opisano kazneno djelo napada na službenu osobu iz članka 315. stavka 4. KZ-a već bilo dovršeno. Dakle, nije riječ o prijetnjama koje bi osuđenik uputio žrtvi tijekom samog napada (u kojem slučaju bi se moglo razmatrati je li ta prijetnja konzumirana tim napadom, odnosno je li riječ o prividnom stjecaju ovih djela), već se radi o samostalnoj prijetnji koju je osuđenik službenoj osobi koju je prethodno bio napao uputio nakon što je savladan, dakle, nakon što je njegov napad prestao. Zbog toga ne može biti govora niti o prividnom stjecaju ovih djela.

 

5.5. Kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ-a opisano pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude osuđenik je također počinio na štetu policijskog službenika G. B. Međutim, ono je počinjeno 6. lipnja 2014., dakle, 12 dana nakon djela počinjenih 24. svibnja 2014. (opisanih pod točkom 1. izreke). S obzirom na ovaj vremenski razmak, ne može biti govora niti o prividnom stjecaju sa spomenutim kaznenim djelom iz članka 315. stavka 4. KZ-a niti o produljenom kaznenom djelu prijetnje u smislu odredbe članka 52. KZ-a. Konačno, to kazneno djelo nije ni u kakvoj vezi s kaznenim djelom prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. KZ-a opisanim pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude (počinjenim 27. travnja 2014. prema policijskim službenicima T. V., D. P., M. K. i R. G.

 

5.6. Slijedom iznesenog, pobijanom presudom nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a koju osuđenik ističe u zahtjevu.

 

6. Osuđenik u zahtjevu tvrdi i da je drugostupanjski sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu jer da je, „prilikom preinačenja uvjetne osude u bezuvjetnu zatvorsku kaznu, (...) bio dužan, shodno svojoj ovlasti, izreći kaznu umanjenu za vrijeme provedeno u istražnom zatvoru“.

 

6.1. Međutim, da je pobijanom presudom i povrijeđena odredba o uračunavanju istražnog zatvora (a nije, jer osuđenik nije bio u istražnom zatvoru u ovom kaznenom postupku), ne bi bila riječ o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP-a pod koju osuđenik podvodi ovu navodnu povredu, već o onoj iz članka 469. točke 6. ZKP-a, a zbog te povrede se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnijeti. To jasno proizlazi iz odredbe članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a u kojoj su taksativno nabrojane povrede kaznenog zakona zbog kojih je tim pravnim lijekom moguće pobijati pravomoćnu presudu.

 

6.2. Zbog toga nije osnovan zahtjev niti u dijelu u kojem se ističe povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP-a.

7. Konačno, osuđenik u zahtjevu, izvan osnova pobijanja pravomoćne presude istaknutih u uvodu, navodi da je „u odnosu na neka kaznena djela, a posebno krađu ostvaren (...) i prigovor zastare kaznenog progona, na koje sudovi trebaju paziti po službenoj dužnosti a što čini povredu kaznenog zakona iz čl. 469. st. 3. ZKP.“

 

7.1. Ni u ovom osuđenik nije u pravu.

 

7.2. Naime, za kaznena djela za koja je osuđenik proglašen krivim propisane su sljedeće kazne: za kazneno djelo iz članka 315. stavka 4. KZ-a (počinjeno 24. svibnja 2014.) kazna zatvora od jedne do osam godina, za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. (od kojih je jedno počinjeno 24. svibnja 2014., a drugo 6. lipnja 2014.) od šest mjeseci do pet godina, za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. KZ-a (počinjeno 27. travnja 2014.) kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a za kazneno djelo iz članka 228. stavka 1. KZ-a (počinjeno 30. prosinca 2013.) kazna zatvora do tri godine.

 

7.3. Prema odredbama članka 81. stavka 1. alineje 3., 4. i 5. KZ-a, kazneni progon zastarijeva nakon 20 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina, nakon 15 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine, a nakon 10 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine.

 

7.4. Stoga, s obzirom na navedena vremena počinjenja pojedinih kaznenih djela i rokove zastarijevanja, u vrijeme donošenja drugostupanjske presude (15. rujna 2022.) nije nastupila zastara kaznenog progona ni za jedno od kaznenih djela zbog čijeg počinjenja je osuđenik proglašen krivim.

 

8. Tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP-a) osuđenik nalazi u tome „što se drugostupanjskom presudom umjesto uvjetne osude izriče zatvorska kazna, iako su već u postupku utvrđene olakotne okolnosti ...“.

 

8.1. Obrazlažući ovu tvrdnju osuđenik u zahtjevu ne ukazuje na neko ustavno ili konvencijsko pravo koje bi mu bilo povrijeđeno već samo ističe okolnosti koje, prema njegovom mišljenju, opravdavaju izricanje uvjetne osude koja mu je bila izrečena prvostupanjskom presudom, a koju je drugostupanjski sud preinačio upravo u odluci o kaznenoj sankciji, osudivši osuđenika na kaznu zatvora. Time on zapravo pobija pravomoćnu presudu u odluci o kaznenoj sankciji odnosno iz žalbene osnove navedene u članku 471. stavku 1. ZKP-a zbog koje se, kako to jasno proizlazi iz odredaba članka 517. ZKP-a, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.

 

9. Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog D. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 7. veljače 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović, v.r.