REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Pn 374/22-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja M. D., OIB:, , , , , iz zastupanog po pun. V. B., odvj. u S., protiv tuženika E. O. d.d. Z., OIB:… . ,

zastupanog po pun. iz O.D. G. i partneri u Z., radi naknade štete,

nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. rujna 2023. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 18. prosinca 2023. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik E. o. d.d. Z., OIB: … . . , isplatiti

tužitelju M. D., OIB: ….., na ime pretrpljene neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 4.778,02 EUR/36.000,00 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 28. kolovoza 2013. do isplate po stopi koja se:

-od 28. kolovoza 2013. g. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te

-od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 915,79 EUR/6.900,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime imovinske štete zbog uništenih stvari i odjeće iznos od 418,08 EUR/3.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. prosinca 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 46,45 EUR/350,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime imovinske štete po osnovi tuđe njege i pomoći iznos od 291,46 EUR/2.196,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom teče od 30. listopada 2010. g. do isplate i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 30. listopada 2010. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 32,38 EUR/244,00 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na dosuđeni iznos glavnice od 291,46 EUR/2.196,00 kn tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 28. kolovoza 2010. g. do 30. listopada 2010. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju, na ime izgubljene zarade po osnovi umanjenja plaće za vrijeme trajanja bolovanja, ukupan iznos od 374,37 EUR/2.820,66 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-72,71 EUR/547,83 kn teče od 1. studenog 2010. g. do isplate,

-100,55 EUR/757,61 kn teče od 1. prosinca 2010. g. do isplate,

-89,12 EUR/671,50 kn teče od 1. siječnja 2011. g. do isplate,

-111,98 EUR/843,72 kn teče od 1. veljače 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 1. studenog 2010. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 681,48 EUR/5.134,62 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 16. lipnja 2023. g. u dijelu kojim je tužitelj na zatraženi iznos glavnice radi naknade neimovinske štete zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od 28. kolovoza 2010. g. do 28. kolovoza 2013. g. te u podnesku od 14. siječnja 2020. g. u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja na plaćeni iznos glavnice od 1.990,84 EUR/15.000,00 kn teče od 28. kolovoza 2010. g. do 11. veljače 2014. g.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 4.550,58 EUR/34. 286,33 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 18. prosinca 2023. g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 28. kolovoza 2013. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem Pnš 339/13, u kojoj je naveo da je u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 28. kolovoza 2010. g., kojom se prilikom ispravno kretao motociklom svojom desnom stranom kolnika Ceste, zadobio teške

tjelesne povrede, a prometnu nesreću da je skrivio osiguranik tuženika J. M.,

upravljajući automobilom marke Seat Altea, registarske oznake ST 619-RT, koji se sa sjevernog odvojka sporedne ceste nepromišljeno uključio na glavnu cestu kojom se kretao tužitelj, oduzevši mu tako prednost prolaza. Nabrojene su teške tjelesne ozljede koje je zadobio tužitelj, navedeno je da su tužitelju nakon provedenog liječenja ostale trajne i teške posljedice tako da trajno trpi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i to u ukupnoj visini od 120.000,00 kn. Tužitelj da trpi i imovinsku štetu jer mu je uništen ručni sat u vrijednosti od 1.500,00 kn, mobitel u vrijednosti od 2.000,00 kn te hlače i majica u vrijednosti od 1.000,00 kn. Tužitelj da je pretrpio i imovinsku štetu radi gubitka zarade, a bio je zaposlen kao konobar u caffe baru T. u K. L., a počevši od rujna 2010. g. da na ime plaće prima

naknadu te mjesečno gubi oko 1.000,00 kn. Tužitelju da je kroz dugi vremenski period bila potrebna i tuđa njega i pomoć, koja da mu je potrebna i u vrijeme podnošenja tužbe, radi čega da trpi imovinsku štetu u visini od 2.000,00 kn. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženika obvezati isplatiti tužitelju na ime pretrpljene neimovinske štete iznos od 120.000,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime imovinske štete zbog uništenih stvari iznos od 3.500,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime izgubljene zarade iznos od 1.000,00 kn mjesečno počevši od 1. rujna 2010. g. pa ubuduće s pripadajućim kamatama i na ime imovinske štete iz osnove tuđe pomoći i njege iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je priznao nastanak štetnog događaja kao i činjenicu da je vozilo registarskih oznaka ST 619-RT u vrijeme prometne nezgode bilo osigurano kod tuženika važećom policom osiguranja od autoodgovornosti, pa je priznao pasivnu legitimaciju. U odnosu na osnov odgovornosti navedeno je da se ne spori 70% krivnje za nastanak predmetne nezgode na strani osiguranika tuženika, ali da je preostalih 30% suodgovornosti za nastanak nezgode na strani tužitelja koji da je dopuštenu brzinu kretanja kritične prigode znatno prekoračio, što da je u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom nezgode i štetnih posljedica. Tuženik se usprotivio i visini tužbenog zahtjeva navodeći da je zahtjev postavljen značajno iznad uobičajenih kriterija sudske prakse. Tužitelju da je ozljeda, nakon akutne faze liječenja, uspješno sanirana, što se vidi iz toga što tužitelj nije odlazio na rehabilitaciju, fizikalnu terapiju ili kontrolne preglede. Prije podnošenja tužbe da se tužitelj nije obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom. Tuženik da ne spori pravo tužitelja na novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 15.000,00 kn. Osporeno je i potraživanje imovinske štete s osnova oštećenih stvari s obzirom da nema dokaza da je tužitelj pretrpio takvu štetu. Po osnovi imovinske štete radi nemedicinske tuđe njege i pomoći nije osporeno pravo tužitelja na naknadu u iznosu od 500,00 kn. Potraživanje naknade imovinske štete na ime izgubljene zarade (a posebno za ubuduće), da je u cijelosti neosnovano.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnescima od 14. siječnja 2020. g. i 5. srpnja 2020. g. te je tužitelj na ime pretrpljene neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje zatražio isplatu iznosa od 42.900,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime imovinske štete zbog uništenih stvari i odjeće iznos od 3.500,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege iznos od 2.440,00 kn s pripadajućim kamatama, na ime izgubljene zarade iznos od 7.955,28 kn s pripadajućim kamatama te isplatu zatezne kamate koja na iznos od 15.000,00 kn teče od 28. kolovoza 2010. g. do 11. veljače 2014. g.

U podnesku koji je predan u spis na ročištu od 5. veljače 2019. g. tuženik je izjavio prigovor prijeboja navodeći da je tužitelj, upravljajući motociklom marke Kawasaki bez odgovarajuće vozačke dozvole skrivio prometnu nesreću na način da je motociklom udario i na kolnik oborio pješaka koji je tom prilikom zadobio teže tjelesne ozljede. Kako tužitelj nije imao odgovarajuću vozačku dozvolu da je izgubio prava iz osiguranja, pa je tuženik od tužitelja regresno potraživao novčani iznosi koji je kao naknadu štete isplatio ozlijeđenom pješaku. Nadalje, da je pravomoćnom presudom ovog suda broj P 7014/15 od 27. ožujka 2017. g. tužitelj (u tom predmetu tuženik) obvezan tuženiku (u tom predmetu tužitelju) isplatiti novčani iznos od 33.142,45 kn s pripadajućim kamatama kao i parnični trošak. Iznos glavnice uvećan za obračunate kamate do dana 5. veljače 2019. g. (dan održavanja ročišta na kojem je predan podnesak u spis) da iznosi 58.159,57 kn, a iznos parničnog troška uvećan za obračunatu kamatu do 5. veljače 2019. g. da iznosi 2.589,75 kn, odnosno da na dan 5. veljače 2019. g. ukupna obveza tužitelja prema tuženiku prema pravomoćnoj presudi ovog suda broj P 7014/15 od 27. ožujka 2017. g. iznosi 60.749,32 kn. Od ukupnog iznosa duga tužitelj da je tuženiku platio i to prisilnom naplatom (zapljenom i prenošenjem na račun tuženika) ukupan iznos od 11.299,06 kn, pa da ukupan dug iznosi 49.450,26 kn. Stoga tuženik izjavljuje prigovor prijeboja za iznos od 49.450,26 kn.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom cjelokupne medicinske dokumentacije za tužitelja i njegovog zdravstvenog kartona, zapisnika o očevidu Postaje prometne policije Split od 28. kolovoza 2010. g., podataka o prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj neto plaći NKV radnika Državnog zavoda za statistiku od 4. travnja 2013. g., potvrde o plaći od 5. svibnja 2014. g, platnih lista za razdoblje od 1. listopada 2010. g. do 31. ožujka 2011. g., ispisa prijave na osiguranje za tužitelja od 9. svibnja 2014. g., kopije radne knjižice tužitelja, podataka dostavljenih od strane HZZO-a uz dopis od 13. lipnja 2014. g. i platnih lista dostavljenih u spis uz dopise obrta Twister od 26. ožujka 2018. g. i 28. veljače 2019. g. Sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja i vještačenjem po vještacima , neurologu, koji su

na ročištu od 3. prosinca 2018. g. iznijeli i dopunu svojih nalaza i mišljenja, traumatologu, dr., neurokirurgu, koji su na ročištu od 25.

studenog 2019. g. iznijeli i dopunu svojih nalaza i mišljenja i dr.,

psihijatru. Sud je izveo i dokaz vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 16. ožujka 2021. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod brojem Pnš 339/13 od 1. lipnja 2021. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-1332/21 od 28. rujna 2022. g. ukinuo presudu u cijelosti i rješenje u točki III. i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj Pn 374/22.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 16. lipnja 2023. g. u kojem je tužitelj sve iznose zatražene u podnescima od 14. siječnja 2020. g. i 5. srpnja 2020. g. izrazio u EUR.

U nastavku postupka sud je pregledao već izvedene dokaze te je proveden dokaz usmenom dopunom nalaza i mišljenja sudskog

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje koju je tužitelj pretrpio u visini od 5.693,80 EUR/42.900,00 kn s pripadajućim kamatama te naknadu imovinske štete radi uništene odjeće i obuće (464,52 EUR/3.500,00 kn), potrebe tuđe njege i pomoći (323,84 EUR/2.440,00 kn) i izgubljene zarade po osnovi umanjenja plaće za vrijeme trajanja bolovanja (1.055,84 EUR/7.955,28 kn) koji su u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom u ukupnom iznosu od 1.844,20 EUR/13.895,28 kn s pripadajućim kamatama. Šteta je posljedica prometne nezgode koju je tužitelj doživio 28. kolovoza 2010. g., upravljajući motociklom marke Kawasaki u kojoj je sudjelovalo vozilo Seat Altea kojim je upravljao J. M., osigurano kod tuženika policom od autoodgovornosti broj 0818698749.

S obzirom da je rješenje iz pobijane presude broj Pnš 339/13 od 1. lipnja 2021. g. kojim je odbačen kao nedopušten izjavljeni prigovor prebijanja potvrđeno, raspravljanje o tom prigovoru više nije predmet postupka.

Tuženik je priznao svoju pasivnu legitimaciju ali je istakao prigovor suodgovornosti tužitelja za nastanak nezgode od 30% i to radi znatnog prekoračenja dopuštene brzine kretanja te zbog potpuno neadekvatne reakcije.

Sud je u postupku koji je proveden prije donošenja drugostupanjskog ukidnog rješenja, stoga, proveo dokazni postupak radi utvrđivanja načina nastanka ove prometne nezgode i ocjene postoji li suodgovornost tužitelja kao vozača motocikla Kawasaki koji se kretao svojom desnom stranom kolnika Ceste u

K. L., kao glavnom cestom, a osiguranik tuženika se sa sporedne ceste uključivao u promet te tom radnjom oduzeo prednost prolaska tužitelju. Sud je, tako saslušao tužitelja, pregledao prekršajni predmet Prekršajnog suda u Splitu koji se pod poslovnim brojem Pp 28 P-8826/11 vodio protiv tužitelja, kazneni predmet ovog suda koji se pod poslovnim brojem K 956/13 vodio protiv okrivljenog J. M. te je pročitan nalaz i mišljenje sudskog vještaka prometno-tehničke struke iz kaznenog predmeta (o čemu su se stranke složile),

Iz pregledanog predmeta Prekršajnog suda u Splitu broj Pp 28 P-8826/11 sud je saznao da je pravomoćnom presudom od 29. srpnja 2013. g. okrivljenik M. D.

(u ovom predmetu tužitelj) oslobođen od optužbe da je izazvao prometnu nesreću koja je predmet ovog spora.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da se predmetna prometna nezgoda dogodila na način da se kretao glavnom prometnicom brzinom od oko 50 do 60 km/h, oko 23,00 sata te da je iz sporedne ulice, s namjerom da se uključi na glavnu prometnicu, izašlo drugo vozilo, koje je prethodno bilo zaustavljeno radi čega da je iz položaja tog vozila zaključio da se vozilo ima namjeru kretati u pravcu Splita. Međutim, da je vozilo iznenada izašlo na glavnu prometnicu i da on nije imao vremena ni mjesta za kočenje pa da je došlo do sraza njegovog motocikla i tog vozila na način da je on udario u zadnja vrata s lijeve strane vozila.

Temeljem pregledanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka sud

je došao do podatka da je tužitelj u ovoj prometnoj nezgodi vozio brzinom od 80 km/h, ali je zaključeno da nedopuštena brzina nije uzrok predmetne prometne nezgode. U ranijoj ukinutoj presudi sud je izrazio mišljenje da tužitelj nije odgovoran za nastanak prometne nesreće jer se kretao cestom s pravom prednosti prolaska, doduše nedozvoljenom brzinom, ali da nije trebao usporavati niti se zaustavljati kad je vidio da se osiguranik tuženika osobnim automobilom pokušava sa sporedne ceste uključiti na glavnu cestu i to iz razloga jer tužitelj ima pravo prednosti prolaska, a osiguranik tuženika se trebao uključiti na glavnu cestu pozorno prateći situaciju u prometu i tu radnju obaviti na način da ne ugrožava druge sudionike u prometu. Stoga je u ranijoj ukinutoj presudi prigovor podijeljene odgovornosti u cijelosti odbijen kao neosnovan. U nalazu i mišljenju sudskog vještaka od 19. veljače 2011. g., na temelju kojeg je sud u ukinutoj presudi iznio svoje zaključak o neosnovanosti prigovora podijeljene odgovornosti, navedeno je:

-da se nezgoda dogodila u K. L., gdje je brzina kretanja vozila ograničena postavljenim prometnim znakom na 50 km/h,

-da je do sraza vozila Seat i motocikla Kawasaki došlo na sjevernoj kolničkoj traci, da se sraz dogodio između prednje strane motocikla i stražnje lijeve bočne strane osobnog vozila Seat u predjelu stražnjeg lijevog kotača,

-da se vozilo Seat kretalo iz smjera sjevera s prilaznog puta uključujući se na kolnik ceste Ž6137 pri čemu je skretalo u lijevo,

-da se motocikl Kawasaki kretao iz smjera istoka prema zapadu desnom kolničkom trakom, odnosno s lijeve strane vozila Seat,

-da je naletna brzina motocikla Kawasaki jednaka brzini pred sraz (80 km/h) jer motocikl do mjesta sraza nije kočio,

-da je vozilo Seat iz stanja mirovanja sa sjeverne rubne crte do mjesta sraza trebao prijeći put od 7 m za što mu je trebalo 2,64 sekunde, a da se u tom trenutku, dakle 2,64 sekunde pred sraz, motocikl kretao sjevernom kolničkom trakom i od mjesta sraza bio udaljen 58 m,

-da je u vrijeme nezgode bila noć i da je kolnik bio dobro osvijetljen tako da je vozač vozila Seat mogao vidjeti motocikl kad se nalazio uz sjeverni rub kolnika u stanju mirovanja,

-da je vozač vozila Seat mogao uočiti motocikl najmanje na udaljenosti od 60-70 m od mjesta gdje se uključuje na cestu,

-da bi se motocikl, koji se kretao brzinom od 80 km/h, zaustavio do mjesta sraza da je vozač reagirao na kočnicu kada je od mjesta sraza bio udaljen 58 m, ali da je trebalo voditi računa o stabilnosti dvotočkaša kod intenzivnog kočenja te o tome da vozač motocikla u tom trenutku nije imao razlog za kočenje jer se tada vozilo Seat nalazilo izvan kolnika odnosno nije bilo na kolničkom traku kojim se kretao motocikl. U zaključku je vještak ponovio da vozač motocikla nema razloga 2,64 sekunde pred sraz reagirati na kočnicu, a da je tada reagirao kočenjem da bi se zaustavio do mjesta sraza te ponovio da treba voditi računa o stabilnosti dvotočkaša.

U ukidnom rješenju sud je ukazao da nalaz i mišljenje vještaka, koje je sud uz suglasnost stranaka koristio u postupku, fiksira stanje od 2,64 sekundi kada je osiguranik tuženika u mirovanju na udaljenosti od 58 m od mjesta sudara uz navod da u tom trenutku tužitelj nema razloga kočiti, ali se vještak nije očitovao da li je tužitelj nakon toga mogao poduzeti radnju kočenja u trenutku kad osiguranik tuženika prelazi iz faze mirovanja u kretanje i da li bi i pri kojoj brzini mogao zaustaviti svoje vozilo prije mjesta sudara i što se uopće u međuvremenu događa.

Stoga je u nastavku postupka izveden samo jedan dokaz: usmena dopuna nalaza i mišljenja sudskog vještaka

Taj je vještak na ročištu od 28. ožujka 2023. g. ponovio da je u nalazu i mišljenju koje je izradio za potrebe Županijskog suda u Splitu naveo da motocikl, kada se nalazi u vremenu od 2,64 sekunde pred sraz, zapravo nema razloga reagirati na kočnicu jer se u tom momentu osobno vozilo nalazi izvan kolničkog traka odnosno izvan sjevernog ruba kolnika.

Nadalje, da je nesporna činjenica da osobno vozilo polazi iz stanja mirovanja uz izneseno realno ubrzanje (do 19 km/h) te se vozilo najmanje jednu sekundu pred sraz većim dijelom nalazi na sjevernom kolničkom traku odnosno desnom kolničkom traku, gledano iz pravca kretanja motocikla. Stoga da je teško kazati da li je vozač motocikla mogao u tom vremenu, dakle 1 sekundu pred sraz, pokušati reagiranjem-zakretanjem upravljača u desno izbjeći sraz i proći između vozila i sjevernog ruba kolnika. Naime, da je uobičajena reakcija vozača u predmetnoj prometnoj situaciji bježanje ulijevo ako mu osobno vozilo izlazi s desne stane. U vremenu od 1 s pred sraz, cijeneći reagiranje vozača na kočnicu, da se teško može izbjeći sraz osobnog vozila i motocikla.

Ako bi se vozilo kritične prigode kretalo brzinom od oko 50 km/h, a poznato je da je riječ o dvotočkašu čija stabilnost ovisi o nizu faktora, da bi se motocikl u idealnim uvjetima zaustavio na idealnom putu između 27-28 metara, ali da je teško pretpostaviti da bi motocikl održao stabilnost kod naglog kočenja pa i pri brzini od 50 km/h. Ako bi vozač reagirao na putu do mjesta sraza na putu od 27-28 m potrebno vrijeme da bi iznosilo, uključujući i vrijeme reagiranja vozača na kočnicu, oko 2,5 sekunde.

Nadalje, na inzistiranje pun. tuženika, vještak se izjasnio da je, u trenutku kad se osobno vozilo s prednjom stranom nalazi uz sjeverni rub kolnika odnosno kada započinje kretanje i zauzimanje sjeverne trake, motocikl od mjesta sraza udaljen najmanje 45 do 48 m, uzimajući u obzir da bi potrebno vrijeme da se vozilo uputi iz stanja mirovanja do silaska na sjevernu kolničku traku, a cijeneći tromost sustava, iznosilo oko 0,5-0,6 sekundi. Dakle, u trenutku kad se motocikl nalazi 45-48 m od mjesta sraza automobil je svojim prednjim dijelom zauzeo sjevernu kolničku traku. Pod pretpostavkom da se motocikl kretao dopuštenom konstantom brzinom od 50 km/h, da bi motociklu do mjesta sraza bilo potrebno oko 3,5 sekundi, odnosno za put od 46 m točno 3,31 sekundi. Vozilu Seat da je potrebno vrijeme od 2,7 sekundi da cijelom svojom površinom u potpunosti napusti sjevernu traku i uđe u južnu, jer se sraz dogodio kad je sa stražnjim dijelom vozilo još uvijek na sjevernoj kolničkoj traci.

Iz usmene dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka, po ocjeni ovog suda, treba izdvojiti utvrđenje da se osobno vozilo najmanje jednu sekundu pred sraz većim dijelom nalazilo na sjevernom kolničkom traku odnosno desnom kolničkom traku gledano iz smjera kretanja motocikla i zaključak da je teško kazati da li je vozač motocikla mogao u tom vremenu, dakle 1 sekundu pred sraz, pokušati reagiranjem- zakretanjem upravljača u desno izbjeći sraz i proći između vozila i sjevernog ruba kolnika. Sud je u cijelosti prihvatio sugestiju vještaka da treba uzeti u obzir da vozilo Seat jednu sekundu pred sraz većim dijelom zauzima kolnički trak kojim se kreće motocikl te sužava mogućnost reakcije motocikla na izbjegavanje sraza bježanjem udesno iako je uobičajena reakcija vozača zakretanje vozila ulijevo ako opasnost dolazi s desne strane, kao i konstantno ponavljanje vještaka da bi naglim kočenjem vozač motocikla dodatno ugrozio svoju sigurnost destabiliziranjem vozila.

Stoga ovaj sud smatra pravilnim, stručnim, obrazloženim i prihvatljivim zaključak vještaka da se bilo kojom reakcijom vozača motocikla sraz teško mogao izbjeći što znači da je gotovo isključiva odgovornost za ovu prometnu nezgodu ponašanje vozača vozila osiguranog kod tuženika koji se iz sporedne ceste uključivao u promet cestu s prednošću prolaza bez da je prethodno propustio vozila koja se kreću tom cestom, te je tako postupio protivno odredbi čl. 57. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08 i 48/10) koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari.

Međutim, uvažavajući stav drugostupanjskog suda da se ne može tolerirati bezobzirna vožnja brzinom koja znatno premašuje dopuštenu i to motociklom kao prijevoznim sredstvom na kojem je vozač znatno izloženiji štetnim posljedicama nezgode te koje je teže zaustaviti pri velikim brzinama, sud je smatrao da je potrebno tu okolnost cijeniti kroz uvažavanje doprinosa obujmu štete kojem je tužitelj bio izložen, odabravši kretanje brzinom od 80 km/h na mjestu gdje je granična dopuštena brzina iznosila 50 km/h, i to kroz postotak od 10%.

Treba navesti da se radi o primjeni odredbe čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, prema kojoj, ako je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj.

Što se tiče koncepcije neimovinske štete, potrebno je primijeniti odredbe novog ZOO-a koji je uveo objektivnu koncepciju štete, navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.

Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Prema riječima vještaka, tužitelj je u ovoj

prometnoj nezgodi zadobio prijelom lijeve ruke, prijelom nastavka palčane kosti u predjelu lijevog ručnog zgloba i prijelom ručne treće metakarpalne kosti i udarnu ranu u predjelu lijeve natkoljenice. Isti dan 28. kolovoza 2010. g. tužitelju da je na Hitnom kirurškom prijemu postavljena podlaktična sadrena longeta, preporučeno mirovanje te je otpušten na kućnu njegu. Tužitelj da je ponovno primljen na traumatološki odjel 2. rujna 2010. g. jer se tužio na bolove u predjelu desnog ramena pa da je tada naknadno utvrđeno da je zadobio dislocirani prijelom velikog obrtača desne nadlaktice odnosno prijelom s pomakom. Stoga je tužitelju isti dan izvršena operacija i osteosinteza s vijkom, postavljena imobilizacija za rame te je otpušen kući 6. rujna 2010. g. Iz nalaza traumatologa od 26. kolovoza 2013. g. da je vidljivo da je tužitelju odstranjen osteosintetski materijal iz desnog ramena kao i da su zabilježene ograničene kretnje u desnom ramenu za 2/3 opsega i ograničenost maksimalnih kretnji u lijevom ručnom zglobu. Tužitelj da nije imao sličnih ozljeda prije štetnog događaja, a kako je utvrdila uvidom u priloženi zdravstveni karton.

Vještakinja je i pregledala tužitelja i na pregledu utvrdila ograničenu pokretljivost desnog ramena uz javljanje bolnosti prilikom terminalnih kretnji koja da je između lakšeg i srednjeg stupnja te je uočila i manju mišićnu masu u predjelu desnog ramena. Nadalje i da kretnje u lijevom zglobu vrlo blago zaostaju.

Izrazila je mišljenje da je tužitelj u događaju zadobio teže tjelesne ozljede koje su ostavile umanjenje životnih aktivnosti jer će morati ulagati pojačane napore kod svih težih tjelesnih radova osobito s desnom rukom, kod radova iznad glave gdje je potrebno podizati ruku, zatim kod podizanja tereta i kod nošenja tereta. S obzirom da se radi o tegobama koje u odnosu na desno rame umanjuju životnu aktivnost tužitelja za 10%, a u odnosu na lijevu ruku za 4%, da sveukupno umanjenje životnih aktivnosti tužitelja iznosi 14%. Navela je da je tužitelj imao bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg intenziteta deset dana i slabog intenziteta sedam tjedana. Tužitelj da ima vidljiv postoperacijski ožiljak na desnom ramenu koji je uredno zarastao te je pravilnog oblika, a vidljiv je samo u ljetnom vremenu kod obnaženosti, tako da se radi o naruženosti lakog stupnja. Tuđa njega i pomoć da je tužitelju bila potrebna za vrijeme nošenja longete (za lijevu ruku) i nakon operacije desnog ramena kao nemedicinska pomoć i pomoć kod obavljanja osobne higijene, a sveukupno da je trajala 4 tjedna po 2 sata dnevno, te još 4 tjedna po 1 sat dnevno. Aktivno liječenje tužitelja da je završeno nakon 6 mjeseci od ozljede.

Sudski vještak interpretirao je nalaz s HKP u kojem je

navedeno da je tužitelj pao s motora, da negira udarac u glavu i gubitak svijesti, da se žali na bolnost lijeve podlaktice i šake. Prilikom naknadnog prijema na traumatologiju 2. rujna 2010. g. da se navodi da je tužitelj zadobio trzajnu ozljedu vrata, ali da se ta dijagnoza ne navodi među otpusnim dijagnozama. Isto tako, da se u epikrizi ne navode eventualni neurološki ispadi odnosno dijagnoze koje bi se mogle povezati s ozljedama navedenim prvog dana neposredno nakon nezgode, ali i kod prijama u bolnicu. Nadalje, da su u spis priloženi nalazi neurologa od 29. studenog 2010. g., 10. prosinca 2010. g. i od 9. kolovoza 2013. g. s EMNG nalazima. Na prvom nalazu od 29. studenog 2010. g. da se navodi dijagnoza nakon trzajne ozljede vrata, stanje nakon potresa mozga, desni cervikobrahijalni sindrom, lumbosakralni sindrom uz dijagnoze prijeloma te se u statusu detaljno opisuje nalaz koji bi odgovarao ozljedi desnog cervikobrahijalnog pleksusa i ozljedi 5. i 6. vratnog kralješka. EMG nalaz od 10. prosinca 2010. g. da opisuje težu subakutnu leziju gornjeg dijela desnog pleksusa kao i kroničnu subakutnu leziju dijelova radijalnog i medijalnog živca u razini ručnog zgloba. Identičan da je nalaz EMNG-a od 9. kolovoza 2013. g. s tim da je subakutno lezija 5. i 6. kralješka obostrano sada opisana kao srednje teška kronična lezija. Preporučen je nastavak radiološke obrade uz radiološku obradu desnog ramena i lijevog ručnog zgloba. Neurološke dijagnoze da se ne navode u zdravstvenom kartonu tužitelja. Vještak je iznio završno mišljenje i zaključak da tužitelj nije imao potres mozga te je ostavio neodgovorenim pitanje ozljeda brahijalnog pleksusa i perifernih živaca u razini lijevog ručnog zgloba, radi čega je predložio dodatno obavljanje pregleda tužitelja.

U usmenoj dopuni nalaza i mišljenja, a nakon pregleda tužitelja, vješ taka je naveo da je kod tužitelja našao postojanje blagog ograničenja pokretljivosti vratne kralježnice, postojanje ograničenja pokretljivosti desnog ramena i ograničenja pokretljivosti lijevog ručnog zgloba o čemu se izjasnila vještakinja ortopedske struke. Istaknuo je novi EMNG nalaz koji je tužitelj donio prilikom pregleda od 18. ožujka 2016. g. u kojem se navodi da postoje znaci oštećenja lijevog palčanog živca, lijevog medijalnog živca te desnog pazušnog živca i desnog cervikobrahijalnog živca uz dobru vremensku kompenzaciju, da se radi o kroničnom procesu te da se tužitelj žalio na trnce na lijevoj šaci i lijevom dlanu na palčanom dijelu uz blagu snagu stiska prvog, drugog i trećeg prsta lijeve šake. Na desnoj ruci motoričkih ispada nije bilo no postojala je pojačana osjetljivost osjeta dodira i uboda (hiperestezija) na palčanom dijelu desne podlaktice i dlana što odgovara oštećenju donjeg dijela desnog pleksis brahijalisa, a što je uzročno-posljedično povezivo sa padom na desno rame i s ozljedom desnog ramena.

Stoga je, ukupno s neurološke strane, ocijenio da je nastupilo umanjenje životnih aktivnosti od 3% na lijevoj ruci, na donjem dijelu završnog lijevog radijalnog živca te 3% na desnom ramenu na račun korijenskih lezija desnog pleksus brahijalisa. Uzevši u obzir ocjenu dr. i djelomično prekrivanje ovih posljedica zaključio je da je ukupno smanjenje životnih aktivnosti na desnom ramenu 12%, a na lijevoj ruci 6%.

Procjeni dugotrajnosti i jačine bolova koju je iznijela dr. da bi dodao samo još jedan dan trpljenja bolova jakog stupanja i to od nezgode do odlaska u bolnicu, dakle ukupno 3 dana, dok procjeni srednje i slabe boli nije smatrao potrebnim bilo što dodavati. Što se tiče procjene tuđe nemedicinske pomoći s neurološke strane usuglasio se s procjenom dr. . Sveukupno smanjenje životnih aktivnosti tužitelja da iznosi 18%.

U podnesku od 6. lipnja 2017. g. tužitelj je prigovorio nalazima i mišljenjima sudskih vještaka ortopedske i neurološke struke, smatrajući ih manjkavima, te je sud, primjenom odredbe čl. 261. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) odlučio obnoviti vještačenje s istim vještacima.

Tako su na ročištu od 3. prosinca 2018. g. ponovno saslušani vještaci u usmenoj dopuni nalaza i mišljenja naveo da je zaista

propustio uzeti u obzir oštećenje pazušnog živca evidentirano na EMNG snimci čije je oštećenje procijenio na 5%. Ujedno da treba ukupno umanjenje životnih aktivnosti na desnoj ruci procijeniti uzevši u obzir da najveća posljedica bude prva, a ostale da budu umanjenju za polovinu. Pazušni živac da svoju funkciju očituje u pokretljivosti ramena, a na kliničkom pregledu da je uočio artrofiju, dakle umanjenje mišićne mase desnog ramena, o čemu je vještačila i dr.

Dr. ostala je u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju te je navela da kretnje kod tužitelja nisu ograničene za 2/3, za što se zalagao tužitelj, već u blagom stupnju radi čega je procijenila umanjenje životne aktivnosti od 10% kao i kod umanjenja životnih aktivnosti od 4% zbog ograničene pokretljivosti ručnog zgloba te zbog naravi prijeloma u blagom stupnju.

Nakon dopunskih usmenih nalaza i mišljenja sudski vještaci su se usuglasili da bi sveukupno umanjenje životne aktivnosti kod tužitelja iznosilo za desnu ruku 13,25%, a za lijevu ruku 6% odnosno ukupno 19,25%.

U podnesku od 31. siječnja 2019. g. tužitelj je prigovorio i dopunama nalaza i mišljenja sudskih vještaka ortopedske i neurološke struke, navodeći da su nejasni i neprihvatljivi, pa je sud, ovaj put pozivom na odredbu čl. 261. st. 3. ZPP-a odlučio provesti novo vještačenje odnosno zatražiti mišljenje drugih vještaka.

Na ročištu od 15. travnja 2019. g. nalaze i mišljenja iznijeli su vještaci ponovio je koje je ozljede zadobio tužitelj, kojim je medicinskim

postupcima bio podvrgnut te što je vještakinja dr. utvrdila pregledom tužitelja.

Naveo je da se u cijelosti slaže s procjenom vještakinje dr. o umanjenju životnih aktivnosti kod tužitelja koja iznosi 14% i to na okolnost deficita desnog ramena i lijevog ručnog zgloba, odnosno šake.

Vještak se osvrnuo na nalaz fizijatra od 3. ožujka 2017. g. u kojem je navedeno kako zaostaje značajno umanjeni funkcijski kapacitet vratne kralježnice te naveo da na dan ozljeđivanja 28. kolovoza 2010. g. nakon učinjenog pregleda nije navedena nikakva trzajna ozljeda vrata već je navedeno kako je vrat pokretan i bezbolan na palpacije. Tužitelj da je bio na liječenju od 2. do 6. rujna 2010. g. te ni u otpusnom pismu nigdje nije bila navedena dijagnoza trzajne ozljede vrata, a također ni u statusu nije navedena ta ozljeda. Stoga je zaključio da ne može predmetnu prometnu nezgodu koja se dogodila 2010. g. dovesti u vezu s tegobama opisanim od strane fizijatra. Iako u spisu nema dokaza da je tužitelj proveo fizikalno liječenje zaključio je, a s obzirom da je neurolog preporučio fizikalnu terapiju u dva navrata, te kako je u više navrata dana uputnica za fizikalno liječenje, da je tužitelj tu terapiju i proveo.

Sudski vještak dr. naveo je da je s neurokirurškog gledišta mišljenja

da je kod tužitelja u malenom postotku preostalo oštećenje zdravlja na račun oštećenja malog dijela niti za desni živčani splet za ruku i neuralno oštećenje za područje lijeve šake. Na račun oštećenja dijela niti živčanog pleksusa za ruku desno procijenio je umanjenje aktivnosti od 2% čemu da treba pribrojiti procijenjeno oštećenje od 10% za lijevu šaku, odnosno za ručni zglob 2% kojem treba pribrojiti procijenjeno oštećenje od 4% pa bi to sveukupno iznosilo 12% i 6% odnosno ukupno 18% umanjenja životnih aktivnosti.

U odnosu na oštećenje dva vratna živčana korijena naveo je da se to oštećenje ne može uzročno-posljedično povezati s ozljeđivanjem u predmetnoj prometnoj nesreći jer se u inicijalnim medicinskim nalazima nigdje ne bilježi istegnuće vratnih struktura. Usuglasio se s procjenom na ime pretrpljenih bolova prema njihovom intenzitetu i trajanju kao i u odnosu na danu procjenu na ime potrebe za tuđom njegom i pomoći.

S obzirom da je tužitelj u podnesku od 4. srpnja 2019. g. i dalje imao prigovore na nalaze i mišljenja sudskih vještaka dr. , sud je na ročištu od 11.

srpnja 2019. g., uz primjenu odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a, još jednom odlučio obnoviti vještačenje s istim vještacima.

U dopunskom usmenom nalazu i mišljenju vještaka je na ročištu od 25.

studenog 2019. g. naveo da u cijelosti ostaje pri danom vještačkom mišljenju. Naveo je da se u medicinskoj dokumentaciji nigdje na spominje imobilizacija Schanzovim ovratnikom koji da se uvijek postavlja kod trzajne ozljede vrata. Kod tužitelja, s obzirom na njegovu dob, da sigurno postoje ograničenja kod bavljenja sportom, prvenstveno košarkom te prilikom nošenja većih tereta u vidu pojačanih napora da bi izveo te radnje.

Vještak ostao je pri svom mišljenju da tužitelj nije imao trzajnu ozljedu vrata te je ponovio da u inicijalnom nalazu od 28. kolovoza 2010. g. ta dijagnoza nije navedena te je zapisano da je vrat pokretan i bezbolan. U odnosu na prigovor da se u nalazu i mišljenju nije izjasnio vezano za oštećenje desnog pazušnog živca, naveo je kako u cijelosti prihvaća dopunu nalaza i mišljenja vještaka da se radi o umanjenju životnih aktivnosti zbog tog oštećenja od 5%.

U podnesku od 14. siječnja 2020. g. tužitelj više nije prigovarao nalazima i mišljenjima liječnika somatske medicine.

U postupku je proveden i dokaz vještačenjem po vještakinju koji je, nakon pregleda cjelokupne medicinske dokumentacije i zdravstvenog

kartona tužitelja, primijetio da su u spis priložena dva nalaza i to od

3. i 17. travnja 2014. g. u kojima se navode dijagnoze: PTSP, anksiozno stanje i depresivni poremećaj te je tužitelj upućen na psihologijsku obradu koja je uslijedila 30. travnja 2014. g. kod prof. na Klinici za psihijatrijske bolesti KBC Split koja je u svom nalazu navela elemente PTSP-a uz anksioznost, depresivnost i slabije funkcioniranje. Naveo je da je navedene nalaze psihijatra teško dovesti u izravnu uzročno-posljedičnu vezu s predmetnim ozljeđivanjem zbog velikog proteka vremena od skoro četiri godine. Nadalje, vještak je naveo da je u trenutku ozljeđivanja tužitelj doživio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2-3 minute, da se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta koji je mogao potrajati idućih 5 dana, odnosno sve do odlaska na Odjel traumatologije, a prva dva dana održavan je trpljenjem boli jakog intenziteta. Strah srednjeg intenziteta tužitelj je mogao trpjeti iduća dva tjedna, a strah blagog intenziteta iduća dva do tri mjeseca. Zbog posljedica ozljeđivanja na somatskom planu koje su opisali vještaci ortoped i neurolog tužitelj da će se u značajnoj mjeri morati svakodnevno prilagođavati novonastalim okolnostima svog socijalnog funkcioniranja, tako da se može kazati da je došlo i do trajne povrede duševnog integriteta lakog stupnja što je procijenio u visini od 15 do 20%, koji postotak da se ukapa u procjenu vještaka somatske medicine.

Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužitelju sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, jer su to upravo osnovne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina novčane satisfakcije. Tako je sud vodio računa o duljini i intenzitetu fizičkih bolova kojima je bio izložen tužitelj, o tome da je tužitelj stradao u dobi od 26 godina te da će posljedice ove nezgode uvijek osjećati jer će imati tegobe, koje su opisali vještaci, i to prilikom svih težih tjelesnih radova osobito s desnom rukom, kod radova iznad glave gdje je potrebno podizati ruku, zatim kod podizanja tereta i kod nošenja tereta te da će imati ograničenje pokretljivosti vratne kralježnice u blagom stupnju i ograničenja pokretljivosti desnog ramena i lijevog ručnog zgloba. Sud je uzeo u obzir i kakav je strah morao proživjeti tužitelj neposredno nakon nezgode i kasnije tijekom liječenja te radi toga što mu je ostala naruženost u blagom stupnju radi povremeno vidljivog ožiljka na ramenu.

Radi svega navedenog tužitelju, po ocjeni ovog suda, pripada iznos od 55.000,00 kn kao iznos novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50%.

S obzirom da je tužitelju u mirnom postupku tuženik isplatio iznos od 15.000,00 kn na ime nespornog dijela naknade neimovinske štete, te s obzirom na utvrđeni postotak u doprinosu tužitelja nastanku nezgode od 10% ovom je presudom tužitelju trebalo dosuditi daljnji iznos od 36.000,00 kn, a u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova tužitelj zatražio isplatu iznosa od 6.900,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan.

Na dosuđeni iznos tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate i to počevši od dana podnošenja tužbe do isplate s tim da je u podnesku od 16. lipnja 2023. g. navedeno da je to 28. kolovoza 2010. g.

S obzirom da je tužitelj u tužbi na iznos pravične novčane naknade koja mu pripada radi pretrpljene neimovinske štete zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate te s obzirom da je na ročištu od 24. travnja 2014. g. zaključen prethodni postupak, ovaj sud je smatrao da je zahtjev tužitelja iz podneska od 16. lipnja 2023. g. da se ova kamata isplati počevši od 28. kolovoza 2010. g. do podnošenja tužbe (28. kolovoza 2013. g.) nedopušten.

Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

U sudskoj je praksi u dosadašnjoj primjeni novele ZPP-a iz 2013. g. izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja odnosno da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena. Stoga je u konkretnoj pravnoj stvari isticanje zahtjeva za naknadu neimovinske štete većeg od onog koji je naveden u tužbi po ocjeni ovog suda dopušten, ali nije dopušten zahtjev za isplatu zatezne kamate koja teče prije podnošenja tužbe, jer taj zahtjev ne ovisi o rezultatima vještačenja, pa je trebalo donijeti rješenje iz točke I. jer je tužitelj u podnesku od 16. lipnja 2023. g. izvršio nedopuštenu preinaku tužbe na način da je nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuo novi zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete teče od 28. kolovoza 2010. g. do 28. kolovoza 2013. g., protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

S obzirom da je tužitelj ozlijeđen u nezgodi 28. kolovoza 2010. g., a da je, po izjašnjenju vještaka dr. liječenje tužitelja završilo šest mjeseca nakon

ozljeđivanja, jasno je da šteta nije nastala nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, pa da je zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete osnovan jer je zatražena isplata zatezne kamate koja teče od podnošenja tužbe odnosno od 28. kolovoza 2013. g. do isplate i radi čega je trebalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Sud je u izreci presude odredio i stopu zatezne kamate propisane zakonom po stopi koja je propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, i kako je pravilno odredio tužitelj u tužbi.

Tužitelj je, nadalje, naveo da mu pripada i isplata zatezne kamate na isplaćeni iznos neimovinske štete u mirnom postupku u visini od 15.000,00 kn, a s obzirom da je tuženik taj iznos isplatio 11. veljače 2014. g., odnosno nakon dospijeća.

S obzirom da je na ročištu od 24. travnja 2014. g. tuženik izjavio da je nesporni iznos štete u visini od 15.500,00 kn platio 11. veljače 2014. g. te s obzirom da na tom ročištu prije zaključenja prethodnog postupka tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na isplaćeni iznos od 15.000,00 kn teče od dospijeća do isplate, već je taj zahtjev postavio nakon zaključenja prethodnog postupka, u podnesku od 14. siječnja 2020. g., po ocjeni ovog suda, a pozivom na već citiranu odredbu čl. 190. st. 1. ZPP-a, radi se o nedopuštenoj preinaci tužbe, radi čega je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

Odlučiti je trebalo i o naknadi imovinske štete koju je tužitelj zatražio zbog toga što su mu u nezgodi oštećene stvari i odjeća u iznosu od 464,52 EUR/3.500,00 kn.

U tužbi je navedeno da je u nezgodi tužitelju uništen ručni sat vrijednosti 1.500,00 kn, mobitel vrijednosti 2.000,00 kn te hlače i majica ukupne vrijednosti 1.000,00 kn (zbrojeno daje iznos od 4.500,00 kn, a u tužbi je zatražena isplata iznosa od 3.500,00 kn iz ovog osnova).

Tužitelj je u svom iskazu naveo da se radilo o satu Casio koji je bio plaćen 1.400,00 kn, mobitelu LG čija je cijena bila između 1.500,00 i 2.000,00 kn koji su u nezgodi bili uništeni te da bio odjeven u hlače i majicu koji su na HKP Split uništeni, u vrijednosti od oko 700,00 do 800,00 kn.

S obzirom da se tužitelj ozlijedio na način da je radi naleta automobila motocikl kojim je upravljao klizanjem po kolniku odbijen prema zapadu te su i tužitelj kao vozač i putnik na motociklu pali na kolnik, sud je prihvatio navode tužitelja da su mu u nezgodi u potpunosti uništeni sat i mobitel, a na HKP, radi lokacije njegovih ozljeda, i sva odjeća.

Uz primjenu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a prema kojoj, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni, sud je prihvatio da se radilo o ukupnom iznosu uništenih i oštećenih stvari i odjeće od 3.500,00 kn te je taj iznos trebalo umanjiti sukladno utvrđenom doprinosu tužitelja nastanku štete od 10% i tako dobiti iznos od 3.150,00 kn koji je trebalo priznati tužitelju, a u preostalom dijelu iz ovog osnova, odnosno za isplatu iznosa od 350,00 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Na dosuđeni iznos imovinske štete zbog uništenih stvari i odjeće tužitelju bi pripadala zatezna kamata od dana kad su predmeti uništeni, a tužitelj je na iznos glavnice iz ovog osnova u tužbi zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od utuženja (28. kolovoza 2013. g.) do isplate, ali je u zadnjem podnesku u kojem je uredio zahtjev kamatu na ovaj vid štete zatražio od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Stoga je zahtjev tužitelja u ovom dijelu, a budući da je postavljen nakon proteka dana kad je po ocjeni suda zatezna kamata počela teći, u cijelosti osnovan, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

Tužitelj je zatražio i naknadu imovinske štete radi toga što mu je bila potrebna tuđa njega i pomoć u ukupnom trajanju od 84 sata, uzimajući kao cijenu sata pružanja nemedicinske njege i pomoći 35,00 kn.

Prema Cjeniku D. za starije i nemoćne osobe L. o cijeni pružanja tuđe njege i pomoći nemedicinskog karaktera u kući u spornom razdoblju proizlazi da je cijena sata takve njege i pomoći bila 35,00 kn, što bi iznosilo 2.940,00 kn, a kako je tuženik isplatio u mirnom postupku iz ovog osnova tužitelju 500,00 kn, tužitelj je zatražio preostali iznos od 2.440,00 kn koji je, pak, trebalo umanjiti sukladno doprinosu tužitelja odnosno stupnju njegove podijeljene odgovornosti od 10% i dobiti iznos od 2.196,00 kn koliko tužitelju pripada iz ovog osnovan. Prema stajalištu sudske prakse, naime, cijenu nemedicinske kućne pomoći potrebno je utvrditi pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći trećima, primjerice od ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je takva pomoć potrebna i to ponajprije na području na kojem oštećenik živi.

U preostalom dijelu za isplatu iznosa od 244,00 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

Na iznos imovinske štete radi potrebe tuđe njege i pomoći tužitelj je u tužbi zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od 28. kolovoza 2010. g. do isplate, odnosno od dana štetnog događaja do isplate.

Tužitelju, po ocjeni ovog suda, na dosuđeni iznos imovinske štete zbog potrebe tuđe njege i pomoći zatezna kamate pripada od dana kad je prestala potreba za pružanjem te vrste nemedicinske pomoći i njege. S obzirom da je tužitelj ozlijeđen 28. kolovoza 2010. g. u kasnim noćnim satima, da je isti dan primljen na HKP S. i nakon obrade otpušten kući na liječenje, da je opet primljen u bolnicu 2. rujna 2010. g. te da mu je taj isti dan hitno učinjena operacija te da je vještakinja Tripalo kazala da je tužitelju tuđa njega i pomoć bila potrebna za vrijeme nošenja longete (za lijevu ruku) i nakon operacije desnog ramena trebalo je izračunati da je procijenjenih 8 tjedana potrebe za tuđom njegom i pomoći prestalo 30. listopada 2010. g. od kada tužitelju pripada zatražena zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade ovog vida imovinske štete, što znači da je u preostalom dijelu, kojim je na dosuđeni iznos glavnice za ovaj vid štete tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 28. kolovoza 2010. g. do 30. listopada 2010. g., tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

I konačno, tužitelj je zatražio i naknadu imovinske štete radi izgubljene zarade. U tužbi je navedeno da je tužitelj bio zaposlen kao konobar u caffe baru T. u K. L. i da počevši od rujna 2010. g. na ime plaće prima naknadu te tako mjesečno gubi oko 1.000,00 kn, a u tužbenom zahtjevu je zatražena isplata iznosa od 1.000,00 kn mjesečno počevši od 1. rujna 2010. g. pa ubuduće.

U podnesku od 14. siječnja 2020. g. tužitelj je iz ovog osnova zatražio isplatu iznosa od 7.955,28 kn s pripadajućim kamatama (odnosno 1.055,84 EUR u podnesku od 16. lipnja 2023. g. u kojem je uređen tužbeni zahtjev u skladu s novouvedenom valutom u RH), a iz postavljenog zahtjeva sud je ocijenio da se radi o gubitku zarade za vrijeme bolovanja i to za mjesece listopad, studeni i prosinac 2010. g., za siječanj 2011. g., za listopad, studeni i prosinac 2013. g. i za siječanj, veljaču, ožujak i travanj 2014. g. Tužitelj je, naime, u tim mjesecima bio na bolovanju koje je po njegovom mišljenju u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom te je primao naknadu plaće u iznosima manjim od plaće koju bi primao da nije bio ozlijeđen u prometnoj nezgodi.

Temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a tuženik je odgovoran i za zaradu koju je tužitelj izgubio zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je od 2007. g. zaposlen u caffe baru T. na radnom mjestu konobara, da je zbog posljedica predmetne nezgode bio na bolovanju otprilike šest mjeseci, da je za vrijeme bolovanje dobivao naknadu u visini od oko 2.000,00 kn, a dok je bio uredno zaposlen da je dobivao primanja na račun u visini od oko 3.000,00 kn te na ruke još dodatno oko 1.500,00 kn, s tim da su primanja bila veća u ljetnim mjesecima. Kako mu je, kao posljedica premetne nezgode, u rame ugrađen vijak da je taj vijak trebao vaditi nakon otprilike godinu dana, da u KBC taj zahvat trenutno tada nisu izvodili, da je stupio u kontakt s dr. koji ga je operirao ali bezuspješno jer mu vijak nije izvađen, pa da je i u tom periodu bio na bolovanju. Naveo je i da je imao još jedno bolovanje koje da nema veze s predmetnom nezgodom.

Sud je pribavio podatak o trajanju i vremenu bolovanja tužitelja pa iz potvrde Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 13. lipnja 2014. g. proizlazi da se radi o periodima:

-od 28. kolovoza 2010. g. do 18. ožujka 2011. g., po dijagnozi S52 prijelom podlaktice,

-od 17. studenog 2011. g. do 31. prosinca 2011. g., po dijagnozi N20 kamenac bubrega i uretera i

-od 7. listopada 2013. g. do 30. travnja 2014. g., po dijagnozi S42.2 prijelom gornjeg kraja nadlaktične kosti i F43.0 akutna reakcija na stres.

Tuženik je u podnesku od 6. veljače 2015. g. osporio da bi cjelokupno korištenje bolovanja bilo povezano s nezgodom, što da je djelomično naveo i sam tužitelj u svom iskazu. Pobliže je navedeno da je bolovanje s dijagnozom prijelom podlaktice u vezi s prometnom nezgodom ali je neopravdano dugog trajanja, da bolovanje s dijagnozom kamenaca nije u vezi s nezgodom te da zadnje bolovanje koncem 2013. g. i početkom 2014. g. nema potkrijepe u dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji. Tuženik podatke o plaći tužitelja prije nezgode, pak, nije osporio.

Na tijek bolovanja tužitelja u svom se nalazu i mišljenju osvrnuo vještak navodeći da je tužitelj nakon otpusta iz bolnice (nakon

obavljenog operativnog zahvata) 6. rujna 2010. g. bio na bolovanju do 18. ožujka 2011. g., odnosno oko sedam mjeseci, u kojem je vremenu provedeno potrebno liječenje. Vještakinja dr. izjasnila se, pak, da je liječenje tužitelja trajalo ukupno šest mjeseci.

I tuženik je u podnesku od 14. ožujka 2018. g. naveo da se o izgubljenoj zaradi tužitelja može govoriti samo za razdoblje prvog bolovanja od 28. kolovoza 2010. g. do 18. ožujka 2011. g.

Stoga je sud zaključio da je bolovanje tužitelja u periodu od 28. kolovoza 2010. g. do 18. ožujka 2011. g. bilo opravdano te u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom, što se, uostalom, između stranka pokazalo i nespornim. Tužitelj je, pak, u konačno uređenom tužbenom zahtjevu zatražio naknadu štete radi gubitka zarade za listopad, studeni i prosinac 2010. g. i siječanj 2011. g., odnosno samo za četiri mjeseca od ukupno sedam mjeseci koliko je bio na bolovanju, što je sud prihvatio bez ulaženja u razloge zašto je tužitelj tako postupio.

Od ugostiteljsko-turističkog obrta T. iz K. L. u vlasništvu A.

G. sud je primio podatke o plaćama isplaćenim tužitelju prije nezgode: po 2.931,52 kn za veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2010. g. te po 2.977,22 kn za lipanj i srpanj 2010. g., odnosno u prosjeku 2.946,75 kn.

Prema platnim listama koje je u sudski spis dostavio isti obrt tužitelj je primio naknadu plaće i to:

-za listopad 2010. g. u visini od 2.338,05 kn, što znači da je za taj mjesec primio manje od prosječno isplaćene plaće u periodu od šest mjeseci prije nezgode u visini od 608,70 kn, što umanjeno za 10% doprinosa tužitelja iznosi 547,83 kn,

-za studeni 2010. g. u visini od 2.104,96 kn, što znači da je za taj mjesec primio manje od prosječno isplaćene plaće u periodu od šest mjeseci prije nezgode u visini od 841,79 kn, što umanjeno za 10% doprinosa tužitelja iznosi 757,61 kn,

-za prosinac 2010. g. u visini od 2.200,64 kn, što znači da je za taj mjesec primio manje od prosječno isplaćene plaće u periodu od šest mjeseci prije nezgode u visini od 746,11 kn, što umanjeno za 10% doprinosa tužitelja iznosi 671,50 kn,

-za siječanj 2010. g. u visini od 2.009,28 kn što znači da je za taj mjesec primio manje od prosječno isplaćene plaće u periodu od šest mjeseci prije nezgode u visini od 937,47 kn, što umanjeno za 10% doprinosa tužitelja iznosi 843,72 kn,

odnosno ukupno 2.820,66 kn.

Bolovanje u studenom i prosincu 2011. g. nije u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom te tužitelj za te mjesece nije ni postavio zahtjev za naknadu štete radi gubitka zarade.

Što se tiče bolovanja od 7. listopada 2013. g. do 30. travnja 2014. g. pod dijagnozama S42.2 prijelom gornjeg kraja nadlaktične kosti i F43.0 akutna reakcija na stres, treba navesti da je sud pregledao zdravstveni karton tužitelja (kompjutorski ispis) te da je u upisu od 29. travnja 2014. g. zabilježeno da tužitelju, unatoč dogovoru s kirurgom-traumatologom dr., nije izvađena alenteza (''šiška'') iz nadlaktice

radi prezauzetosti traumatologa. S obzirom da je unutar ovog perioda bolovanja tužitelj imao smrtni slučaj u obitelji (studeni 2013. g.) sud je zaključio da bolovanje u ovom periodu nije bilo u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom već da se pretežno radilo o dijagnozi akutne reakcije na stres, pa je za ove mjesece (listopad, studeni i prosinac 2013. g. i za siječanj, veljaču, ožujak i travanj 2014. g.) tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Drugim riječima, tužbeni zahtjev iz ovog osnova prihvaćen je u dijelu isplate iznosa od 2.820,66 kn, dok je u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 5.134,62 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

Na dosuđeni iznos naknade štete radi gubitka zarade tužitelj je u tužbi zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od prvog u mjesecu za prethodni mjesec, što je ponovio i u podnesku od 16. lipnja 2023. g. u kojem je tužbeni zahtjev konačno postavljen s iznosima u EUR, što je pravilno i što je sud u cijelosti prihvatio jer se kod gubitka zarade kamata priznaje od dana kad je tužitelju isplaćena manja plaća od one koju bi primio da nije bilo nezgode pa do isplate. Stoga je zahtjev tužitelja u ovom dijelu trebalo u cijelosti prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici vezano za osnov i visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužitelj uspio u dijelu od 82%, a tuženik u dijelu od 18%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužitelju je od troška postupka koji će sud utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela troškova koji odgovara postotku od 64%.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 6. lipnja 2017. g., 31. siječnja i 4. srpnja 2019. g. i zastupanja na ročištima od 4. prosinca 2014. g., 12. svibnja i 3. prosinca 2015. g., 7. veljače 2016. g., 6. travnja 2017. g., 6. veljače i 3. prosinca 2018. g., 29. svibnja i 25. studenog 2019. g. i 28. ožujka 2023. g. po 100 bodova (ukupno 1400 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 24. travnja 2014. g., 14. veljače 2020. g. i 18. rujna 2023. g. po 50 bodova (ukupno 150 bodova), trošak sastava podnesaka od 27. svibnja 2014. g., 2. svibnja 2016. g., 5. srpnja 2020. g. i 16. lipnja 2023. g. i zastupanja na ročištima od 19. veljače 2015. g., 14. lipnja i 17. listopada 2016. g., 7. rujna i 15. studenog 2017. g., 15. ožujka i 9. listopada 2018. g., 5. veljače i 11. srpnja 2019. g., 15. siječnja, 9. srpnja i 17. prosinca 2020. g. i 19. siječnja 2023. g. po 25 bodova (ukupno 425 bodova) i trošak sastava žalbe od 19. lipnja 2021. g. od 125 bodova.

Ukupan broj bodova od 2100 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se tim postupkom dobije (4.200,00 EUR/31.644,90 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu prvostupanjske presude od 4. lipnja 2021. g. (od 917,95 kn) i žalbe od 18. lipnja 2021. g. (1.028,00 kn) te tako dobiveni iznos (41.502,08 kn) umanjiti te ocijeniti da tužitelju, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada 64% ovog iznosa odnosno 26.561,33 kn. Ovaj iznos trebalo je uvećati za trošak koji je tužitelj podmirio za vještačenja (ukupno 7.725,00 kn) i tako dobiti iznos od 34.286,33 kn, što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužitelju i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištima od 6. listopada 2015. g., 21. travnja 2016. g., 23. rujna 2019. g. i sastava podnesaka 15. ožujka 2018. g. i 14. siječnja 2020. g. jer je sud smatrao da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznat ni trošak zastupanja na ročištu od 8. lipnja 2017. g. jer na to ročište pun. tužitelja nije pristupio niti trošak sudske pristojbe tužbe jer je u međuvremenu nastupila zastara prava na naplatu te pristojbe.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je trebalo priznati i zatraženu zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u izreci presude odredio i stopu ove kamate.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 18. prosinca 2023. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).