Pristupanje sadržaju
- 1 - Revd 110/2024-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. F., OIB ... iz K., kojeg zastupa punomoćnik I. F., odvjetnik u Odvjetničkom društvu F. & p. d.o.o., Z., protiv tuženika F. V., OIB ... iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u K., radi opoziva ugovora o darovanju, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4393/2022-4 od 18. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3346/16-97 od 3. lipnja 2022., ispravljena rješenjem poslovni broj P-3346/16-100 od 14. lipnja 2022., u sjednici održanoj 7. veljače 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na prvo pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na drugo pitanje kao i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.
Obrazloženje
1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4393/2022-4 od 18. travnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3346/16-97 od 3. lipnja 2022., ispravljena rješenjem poslovni broj P-3346/16-100 od 14. lipnja 2022.
2. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen zbog pitanja koja tužitelj smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Da li članak 494. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), kojim je propisano da darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika izričito isključuje primjenu toga instituta u situacijama kada je obdarenik počinio prekršajno djelo prema darovatelju, ili se sukladno uvaženoj teoriji prekršaji kao kažnjiva djela i dalje smatraju dijelom kaznenog prava sa nižim stupnjem ugroze, pa je primjena navedene odredbe primjerena i u situaciji kada obdarenik počini prekršaj prema darovatelju?
2. Da li se nasilje u obitelji, obzirom na članku 4.st. 1. i 2. Obiteljskog zakona, smatra povredom zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelji odnosno grubom nezahvalnosti, a koja sukladno članku 494. Zakona o obveznim može biti razlog za opoziv darovanja?“.
2.1. Uz naznačena pitanja predlagatelj se pozvao i na povredu ustavnih prava iz čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.
3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik predlaže prijedlog tužitelja odbaciti.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
5. Odredbom čl. 494. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), propisano da darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika. Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji. Stavak 4. istog članka ZOO određuje da se darovanje ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku.
6. Postavljenim prvim pitanjem tužitelj zanemaruje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima detaljno obrazloženo da pretpostavke za opoziv ugovora o darovanju u smislu odredbe čl. 494. ZOO nisu ispunjene kako iz razloga jer tuženik prema tužitelju kao darovatelju nije počinio djelo kažnjivo po kaznenom propisu, dok prekršajna odgovornost nije jednaka kaznenoj, tako i iz razloga jer ponašanje tužitelja ukazuje upravo na to da je tužitelj događaj opisan u rješenju Prekršajnog suda, a koji iznosi kao temelj za zaključak o gruboj nezahvalnosti kao opozivu ugovora o darovanju, tuženiku oprostio.
6.1. Slijedom navedenog odluke Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-534/2022 od 2. rujna 2022. i Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1137/2020 od 4. svibnja 2022. na koje se kao razlog važnosti poziva podnositelj ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu.
7. Za drugo naznačeno pitanje nisu izneseni razlozi važnosti istog, niti tužitelj u prijedlogu navodi da bi o tom postavljenom pitanju postojala različita praksa drugostupanjskih sudova, koju bi trebalo ujednačiti, niti ukazuje na nesuglasnost pobijane odluke s nekom odlukom ovog suda, a što je bio dužan prema izričitoj odredbi čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP.
8. Tužitelj navodi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a što je dovelo do povrede ustavnih prava tužitelja iz čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.
9. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
10. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda.
11. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.
12. Slijedom navedenog, prijedlog tužitelja u odnosu na prvo postavljeno pitanje (čl. 385.a st. 1. ZPP), odbijen je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP (točka I. izreke).
13. Kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na drugo postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 387. st. 3. ZPP, niti je tužitelj učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP riješiti kao u točki II. izreke.
Đuro Sessa, v.r.