REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3354/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice J. V. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćnici J. T., odvjetnici u Z., radi iseljenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1360/2022-3 od 27. travnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-36/2021-29 od 29. travnja 2022., na sjednici održanoj 13. prosinca 2023.,
r i j e š i o j e :
Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska presuda na način da je, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev da se naloži se tuženici iseliti iz stana u Z., na adresi …, označenog kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade …, Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O. te predati opisani stan slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju, kao i da se naloži tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 384,89 Eur/2.900,00 kn za pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je, u toč. II. izreke drugostupanjske presude tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od iznos od 431,34 Eur/3.250,00 kn, također sa zateznim kamatama pobliže opisanima u izreci drugostupanjske presude.
2. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude postavljajući sljedeća pitanja:
„Može li se na prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, i 2/10) pozivati osoba koja se bez ikakve valjane pravne osnove nalazi u nekretnini u vlasništvu tijela javne vlasti (jedinica lokalne samouprave) te koja nikada nije niti imala valjanu pravnu osnovu ili bilo kakvo pravo na toj nekretnini, odnosno koja ne plaća naknadu za korištenje te nekretnine te koja se nije javljala na javni natječaj za najam te nekretnine i reguliranje svog statusa u toj nekretnini te koja je odbila ponudu tijela javne vlasti (jedinice lokalne samouprave) za otkup te nekretnine?
Može li se na prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pozivati zdrava i radno sposobna osoba u stalnom radnom odnosu s prosječnim mjesečnim primanjima za hrvatski životni standard, dakle, osoba koja je sposobna za privređivanje i nije socijalno ugrožena, te je li u tom slučaju miješanje tijela javne vlasti u pravo na dom takve osobe dopušteno (nužno u demokratskom društvu) radi sprečavanja pravne nesigurnosti te radi zaštite pravnog poretka i vladavine prava kao najvišoj ustavnoj vrednoti, odnosno, može li u takvoj situaciji tijelo javne vlasti (jedinica lokalne samouprave) uopće valjano provoditi socijalnu politiku stambenog zbrinjavanja potrebitih osoba kojima je to doista potrebno te koji ispunjavaju zakonom propisane kriterije za stambeno zbrinjavanje?“
3. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj spominje odluke Europskog suda za ljudska prava, i to osobito pravnog shvaćanja zauzetog u odlukama Petolas protiv Hrvatske od 22. ožujka 2016. (zahtjev br. 74936/12), Gustovarac protiv Hrvatske od 18. veljače 2014. (zahtjev br. 60223/09), Sadiković protiv Hrvatske od 12. rujna 2017. (zahtjev br. 75045/12) i Galović protiv Hrvatske od 31. kolovoza 2021. (zahtjev br. 45512/11), kao i u odlukama Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 884/2021 od 12. listopada 2021., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5105/2018 od 30. listopada 2018. i Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1222/2017 od 24. siječnja 2018, tvrdeći da je u tim odlukama zauzeto shvaćanje različito od shvaćanja iz pobijane presude.
4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženica isti predlaže odbaciti.
5. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
6.1. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pravna pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP.
6.2. Naime, predmet ovog postupka je stvarnopravni zahtjev tužitelja za iseljenjem te predajom slobodnog od osoba i stvari stana u Z., na adresi …, a u odnosu na što je tuženica istakla prigovor prava na dom, pozivajući se na stečeni status stanarskog prava na osnovi rješenja ranijeg poslodavca o dodjeli predmetnog stana na korištenje.
6.3. Na temelju utvrđenja da je predmetni stan upisan kao vlasništvo tužitelja, da je rješenjem poslodavca Instituta za suvremenu povijest o dodjeli predmetnog stana na korištenje broj … od 14 travnja 1992., tuženici kao radnici Instituta i samohranoj majci dvoje djece sporni stan, u to vrijeme u režimu društvenog vlasništva, dodijeljen na korištenje, nakon što je ostao upražnjen smrću ranijih znanstvenih djelatnika Instituta kojima je bio dodijeljen na korištenje rješenjem prednika tužitelja od 5. studenoga 1965., prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, smatrajući utvrđenim da tuženica predmetni stan koristi bez valjane pravne osnove u smislu odredbe čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP), iako je Institut još 16. lipnja 1994. uputio molbu tužitelju za dodjelu predmetnog stana na jednokratnu raspodjelu, na što se tužitelj oglušio, a tuženica je podmirivala sve troškove vezane za korištenje stana.
7. Odlučujući u žalbenom postupku o prigovoru tuženice da joj je povrijeđeno na pravo na dom, drugostupanjski je sud preinačio odluku prvostupanjskoga suda, odbivši tužbeni zahtjev u cijelosti, s obrazloženjem da tuženica u obiteljskoj zajednici sa svojom djecom neometano koristi sporni stan u razdoblju od preko 25 godina, na temelju rješenja tadašnjeg poslodavca o dodjeli predmetnog stana na korištenje, u cilju rješavanja njenog stambenog pitanja te da je tuženica dostavila dokumentaciju vezanu za otkup predmetnog stana u smislu odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 27/1991, 54/1991, 6/1992, 8/1992, 8/1992, 33/1992, 46/1992, 49/1992, 69/1992, 87/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 29/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 103/1995, 11/1996, 76/1996, 111/1996, 11/1997, 103/1997, 68/1998, 163/1998, 22/1999, 96/1999, 120/2000, 94/2001, 78/2002, 113/2002) pa predmetni stan predstavlja dom tuženice koji uživa pravo na zaštitu u smislu odredbe članka 8. Europska Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("MU" 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 13/17 – dalje: Konvencija), budući da je do pokretanja postupka iseljenja (tužitelj je prvi put ustao sa zahtjevom za iseljenjem dopisom od 23. studenoga 2015.) s prostorijama ostvarila dovoljno intenzivnu povezanost, u situaciji kada je tužitelj znao od 1994. da tuženica koristi predmetni stan, a nije dokazao prijeku potrebu da u stan smjesti obitelj u lošijem socijalnom položaju, svrha koja bi se trebala ostvariti iseljenjem tuženice iz predmetnog stana (useljavanje drugih građana koji su podnijeli zahtjeve za dodjelu stana), ne opravdava zaključak da za iseljenjem tuženice postoji prijeka društvena potreba, niti je mjera njene iseljenja razmjerna cilju koji se želi postići i nužna u demokratskom društvu.
8. U odnosu na oba postavljena revizijska pitanja valja odgovoriti da su tako postavljena pitanja djelomično činjenične naravi, na koja je odgovor potpuno vezan za okolnosti svakog pojedinog slučaja (tko se sve može pozivati na povredu prava na dom), a djelomično o odgovoru na tako postavljena pitanja, kojima se polazi od u postupku neutvrđenih činjenica da tuženica nije plaćala naknadu za korištenje predmetne nekretnine te da je sposobna za privređivanje i nije socijalno ugrožena, ne ovisi ishod spora pa kao takva ne omogućavaju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pozivom na odredbu čl. 385.a ZPP dopusti reviziju i izrazi pravno shvaćanje.
9. Slijedom navedenog, a kako se navedena pitanja ne mogu smatrati kao pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 13. prosinca 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
