REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 764/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz M. B., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i K., protiv tuženika Z. e. t. d.o.o. Z., OIB:..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1130/2019-4 od 11. listopada 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-4813/2018-9 od 28. svibnja 2019., u sjednici održanoj 13. prosinca 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1130/2019-4 od 11. listopada 2022., pa se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.782,40 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.06.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.07.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.08.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.09.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.10.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.11.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.12.2015. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.01.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.02.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.02.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.03.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.04.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.05.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.06.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 647,20 kn od dana 01.07.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.08.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.09.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.10.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.11.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.12.2016. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.01.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.02.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.03.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.04.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.05.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.06.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.07.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.08.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.09.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.10.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.11.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.12.2017. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.01.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.02.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.03.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.04.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.05.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.06.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.07.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.08.2018. godine, do isplate,

- na iznos od 681,60 kn od dana 01.09.2018. godine, do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II./ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.437,50 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2019. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2 ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.".

2. Presudom suda drugog stupnja odlučeno je:

"I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4813/18-9 od 28. svibnja 2019. i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 26.782,40 kn/3.554,64 eura1 sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihovog dospijeća pa do isplate.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 3.437,50 kn/456,23 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1133/2023-2 od 21. ožujka 2023. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1130/2019-4 od 11. listopada 2022. zbog pravnog pitanja:

"Da li se odredba kolektivnog ugovora/pravilnika o radu kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla koja je najpovoljnija za poslodavca treba tumačiti na način da poslodavac diskrecijski odlučuje o najpovoljnijoj varijanti prijevoza, neovisno o njezinoj racionalnosti i prikladnosti za radnika, ili poslodavac pritom mora voditi računa da odabrana varijanta prijevoza nije preotegotna za radnika?".

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/08, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tuženika obveže da mu naknadi troškove postupka ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a njemu nadoknaditi trošak sastava revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj, na temelju dodatka V. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Z. (dalje: TKU), koji je na snazi od 1. siječnja 2014. i zamolbe tužitelja upućene tuženiku 31. ožujka 2014., ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom u visini od 80%, od S. do M. B. i Z. To stoga jer u mjestu stanovanja tužitelja, u S., ne postoji javni niti međumjesni prijevoz, već je najbliži autobusni prijevoz u naselju Š., pa tužitelju pripada pravo na naknadu od Š. do M. B. i dalje do Z., na temelju potvrda P. g. d.o.o., sukladno odredbi čl. 91. Dodatka V. TKU, kojim se visina troškova prijevoza dokazuje potvrdom o cijeni koštanja mjesečne karte prijevoza.

9. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev jer je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe TKU i Dodataka TKU, prema kojima radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom, koja je najpovoljnija za poslodavca. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, tuženik je dokazao da je cijena željezničkog prijevoza za njega povoljnija jer je niža od cijene autobusnog prijevoza koju zahtjeva tužitelj. Pritom navodi da iz priloženog spisa, broj Pr-1641/15, proizlazi da je tužitelj u vremenu od 14. ožujka 2003. pa sve do podnošenja novog zahtjeva od 31. ožujka 2014., za dolazak na posao i odlazak s posla koristio upravo željeznički prijevoz od Z. B. do P. i zaključuje da je taj prijevoz tužitelj u mogućnosti i nadalje koristiti, a radi se o prijevozu koji je po cijeni koštanja povoljniji za poslodavca. Među strankama nije bilo sporno da poslodavac, pripadajući mjesečni iznos prema cijeni koštanja takve međumjesne karte prijevoza isplaćuje tužitelju.

10. Tužitelj u reviziji navodi da je željeznički prijevoz koji drugostupanjski sud utvrđuje kao najpovoljniji za poslodavca, udaljen od mjesta njegova oko 6 kilometara dok je autobusni prijevoz udaljen oko 1 kilometar. Poziva se na sada važeću odredbu čl. 89. st. 5. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. e. t. d.o.o. iz prosinca 2019., kojom je propisano da u slučaju ako postoji više mogućnosti prijevoza, o povoljnosti odlučuje poslodavac uzimajući u obzir racionalnost udaljenosti i troškova. Navodi da takva odredba odnosno obveza poslodavca nije postojala u utuženom razdoblju ali da to ne znači da je poslodavac mogao odabrati sasvim neracionalnu varijantu koja je nepovoljna za radnika jer samo do početnog mjesta prijevoza mora putovati 6 kilometara.

11. Iz spisa proizlazi da tužitelj stanuje u naselju S. koje je u sastavu Općine M. B. i svakodnevno putuje na posao u Z., time što radi u D. Pisanim zahtjevom se obratio poslodavcu 31. ožujka 2014. tražeći naknadu prijevoza od naselja S. u M. B. do D. u Z., navodeći kao najjeftiniju opciju cijenu autobusne karte od naselja Š. do M. B. te nadalje od M. B. do Z., prema potvrdi o cijenama prijevoznika P. g. d.o.o. Tuženik je tvrdio da je najpovoljniji način putovanja tužitelja na posao i s posla onaj koji je najjeftiniji, a to je vlakom od naselja P. koji je u sastavu Općine B. do P. u Z., pa dalje od P. do D. javnim gradskim prijevozom.

12. Prema odredbi čl. 91. TKU, čl. 2. Dodatka IV. TKU od 28. travnja 2011., čl. 6. Dodatka IV. TKU od 30. srpnja 2013. i Dodatka V. TKU koji je na snazi od 1. siječnja 2014. i bio je u primjeni u spornom razdoblju, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza, na posao i s posla međumjesnim i mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni pojedinačne, mjesečne, odnosno godišnje prijevozne karte u visini od 80% i to naknade troškova najpovoljnije za poslodavca.

13. Međutim, u situaciji kad zaposlenik od mjesta stanovanja do početnog mjesta prijevoza željeznicom mora prijeći oko 6 kilometara, dok do početnog mjesta autobusnog prijevoza mora prijeći oko 1 km, te kad vlakom stiže u P., dok autobusom stiže u D. gdje je mjesto njegova rada, ne može se prihvatiti pravilnim zaključak drugostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na naknadu cijene autobusnog prijevoza već prijevoza željeznicom. Naime, drugostupanjski sud se poziva na podatke iz spisa broj Pr-1641/15 iz postupka vođenog među istim strankama, za drugo vremensko razdoblje, prema kojima je tužitelj od 14. ožujka 2003. do podnošenja novog zahtjeva koristio željeznički prijevoz od Z. B. do P., pa zaključuje da je tužitelj taj prijevoz u mogućnosti i nadalje koristiti. Pritom je propustio ocijeniti navode tužitelja da je mjesto njegova rada sada u z. D., do koje ima direktnu autobusnu liniju iz M. B., dok u slučaju putovanja vlakom nakon dolaska u P. mora nastaviti gradskim prijevozom do D. Stoga bi prihvaćanjem isključivo cjenovnog kriterija, kao jedinog kriterija za odabir najpovoljnije varijante prijevoza za poslodavca, tužitelj kao zaposlenik bio stavljen u izrazito nepovoljnu situaciju jer osim što bi već do početne točke prijevoza vlakom morao prijeći višestruko veći broj kilometara nego do početne točke prijevoza autobusom, on bi umjesto izravno u D. u kojoj radi, stigao vlakom u P. i nakon toga dalje morao nastaviti putovanje na posve suprotni kraj Z., gradskim prijevozom. Navedeno upućuje na zaključak da putovanje željeznicom, pa zatim gradskim prijevozom na posao i s posla, od tužitelja zahtjeva svakodnevno bitno veći utrošak vremena za putovanje, od onog vremena koje je potrebno u slučaju putovanja autobusom, a koje za poslodavca znači nešto veći trošak naknade.

14. Iz navedenih razloga, pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je visina cijene prijevoza jedini kriterij za odabir najpovoljnije varijante za poslodavca. Odredbama TKU i Dodataka TKU, propisano je da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja je najpovoljnija za poslodavca, što samo po sebi ne znači da je to isključivo najjeftinija varijanta prijevoza. Takvo tumačenje čl. 6. Dodatka V. TKU je pretjerano formalističko i suprotno smislenom i logičnom tumačenju odredbi TKU i Dodataka TKU koje se odnose na pravo zaposlenika na naknadu mjesečnog troška prijevoza na posao i s posla. Jednako tako, pravo poslodavca na odabir najpovoljnije varijante prijevoza, ne znači da poslodavac može potpuno diskrecijski odlučiti o najpovoljnijoj varijanti puta, ne uzimajući u obzir koliko je njegovo odabir otegotan za određenog zaposlenika, što je ujedno odgovor na postavljeno pravno pitanje.

15. Pritom treba navesti, da premda se čl. 89. st. 5. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. e. t. d.o.o. od 31. prosinca 2019., kojim je propisano da ako postoji više mogućnosti prijevoza, o povoljnosti odlučuje poslodavac uzimajući u obzir racionalnost udaljenosti i troškova, ne primjenjuje u ovoj pravnoj stvari obzirom se tužbeni zahtjev odnosi na razdoblje od lipnja 2015. do rujna 2018., evidentno je da je taj Kolektivni ugovor otklonio nedoumice i nejasnoće, pa i moguće nelogičnosti u tumačenju prethodno važećeg TKU i njegovih Dodataka, koje se odnose na odabir najpovoljnijeg prijevoza.

16. Zbog pogrešnog pravnog pristupa u ovoj parnici, drugostupanjski sud nije ocijenio relevantne okolnosti koje su od odlučnog značaja u svezi donošenja odluke o zahtjevu tužitelja, zbog čega nema uvjeta za preinaku drugostupanjske odluke. Naime, tužitelj je tijekom postupka iznosio tvrdnje o vrstama organizacije javnog prijevoza od mjesta njegova stanovanja do mjesta rada, vezano za izravne i neizravne načine dolaska na posao, udaljenost mjesta stanovanja i početne točke puta, kao i duljinu i vremensko trajanje putovanja, što su sve okolnosti koje utječu na poslodavčev izbor najpovoljnije naknade troškova prijevoza.

17. Iz navedenih razloga valjalo je ukinuti pobijanu presudu, te na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, te predmet vratiti na ponovni postupak drugostupanjskom sudu.

18. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška podnošenja revizije, ostavlja se za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 13. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v.r.