Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 33 Gž Ob-540/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice M. M. Š., OIB: … iz O., sa boravištem u N., A. V., svi zastupani po punomoćnici D. M., odvjetnici iz R.; 2. mldb. L.1 Š., OIB: …; 3. mldb. N. Š., OIB: …; 4. mldb. L. Š. , OIB: … svi iz O., svi iz O., sa boravištem u N., A. V., zastupani po posebnoj skrbnici N. B. S., dipl. prav. djelatnici centra, Dislocirana jedinica R., protiv tuženika L. Š.3 , OIB: …, iz O., s boravištem u N., A. V., privremeno na A. V., zastupan po punomoćniku Ž. M., odvjetniku iz R., radi razvoda sa malodobnom djecom, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-180/2023-12 od 17. listopada 2023., dana 12. prosinca 2023.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-180/2023-12 od 17. listopada 2023., u dijelu kojim je utvrđeno da za odlučivanje o stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću postoji apsolutna nenadležnost Općinskog suda u Rijeci, te kojim je taj sud odbacio tužbu i prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri tužiteljice/predlagateljice osiguranja od 16. svibnja 2023. te prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri tuženika/protivnika osiguranja od 20. lipnja 2023. u odnosu na dio zahtjeva povezan s roditeljskom odgovornošću i ukinuo sve poduzete radnje u ovoj pravnoj stvari.

II Ukida se navedeno rješenje u dijelu kojim je utvrđeno da za odlučivanje o zahtjevu za razvod stranaka, te uzdržavanje mlt. djece stranaka i odluku o prijedlogu za donošenje rješenja o privremenoj mjeri tužiteljice i tuženika u odnosu na dio zahtjeva povezan s uzdržavanjem postoji apsolutna nenadležnost Općinskog suda u Rijeci, te kojim je taj sud odbacio tužbu i ukinuo sve poduzete radnje i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvoga stupnja citiranim u izreci odlučeno je:

„ I. Utvrđuje se apsolutna nenadležnost Općinskog suda u Rijeci, te se odbacuje tužba i prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri tužiteljice/predlagateljice osiguranja od 16. svibnja 2023., te prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri tuženika/protivnika osiguranja od 20. lipnja 2023.

II. Ukidaju se sve poduzete radnje u ovoj pravnoj stvari.“

2. Protiv navedenog rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupu (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) uz prijedlog da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinači i odluči da je u ovoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu predlaže istu odbiti i potvrditi pobijano rješenje.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tužiteljica M. M. Š. podnijela je 16. svibnja 2023. protiv tuženika

L. Š.3 tužbu kojom je predložila da sud donese presudu kojom će razvesti njihov brak, zajedničku mldb. djecu kćer L.1 , te sinove N. i L. Š. povjeriti njoj na stanovanje; odrediti da će ona u odnosu na njih ostvarivati samostalnu roditeljsku skrb, kojom presudom će naložiti tuženiku da za njihovo uzdržavanje doprinosi mjesečnim iznosom od 250,00 eura po djetetu te odrediti ostvarivanje osobnih odnosa djece sa ocem svaki drugi vikend subotom od 10:00-20:00 sati na način da otac preuzme djecu na adresi majke te ih na istu adresu nakon okončanja susreta i vrati. Također uz tužbu tužiteljica/predlagatelj osiguranja je podnijela i prijedlog za donošenje rješenja o privremenoj mjeri predlažući da sud istim rješenjem povjeri na stanovanje zajedničku mldb. djecu L.1 , N. i L. Š. njoj, odredi ostvarivanje osobnih odnosa djece sa ocem svaki drugi vikend subotom od 10:00-20:00 sati na način da otac preuzme djecu na adresi majke te ih na istu adresu nakon okončanja susreta i vrati te obveže tuženika/protivnika osiguranja da doprinosi za uzdržavanje mjesečnim iznosom od 250,00 eura po djetetu, koje rješenje o privremenoj mjeri će trajati do pravomoćnog okončanja postupka.

6. Zavod, Područni ured K. dostavio je temeljem zahtjeva ovoga suda od 29. lipnja 2023. podnesak iz kojeg zaključno proizlazi da se saznanja istog temelje isključivo na radnjama poduzimanim u vrijeme kratkotrajnog boravka obitelji Š. u RH u postupku povodom prijave nasilja u obitelji i obveznog savjetovanja prije razvoda braka, navodeći da je temeljem tako prikupljenih podataka utvrđena sumnja na nasilničko ponašanje oca prema supruzi i djeci kao i njegov manji stupanj spremnosti na suradnju. Zbog naprijed navedenog je navedeni zavod, PU K. dao mišljenje da je u takvim okolnostima opravdan prijedlog majke za donošenjem rješenja o privremenoj mjeri kojom bi zajednička djeca stanovala s njom a ostvarivala osobne odnose s ocem koji bi doprinosio njihovom uzdržavanju. Konačno stručni tim zavoda, PU K. je istaknuo da nije u mogućnosti dati mišljenje o prijedlogu majke da joj se mldb. L.1 , N. i L.2 povjere na stanovanje, da u odnosu na njih ostvaruje samostalnu roditeljsku skrb kao i u odnosu na njezin prijedlog da djeca ostvaruju osobne odnose sa ocem svake druge subote od 10:00-20:00 sati, obzirom da obitelj živi u inozemstvu zbog čega nije u mogućnosti obaviti provjeru roditelja i djece a niti utvrditi stambene, materijalne i druge relevantne okolnosti, podatci o kojima su tek zatraženi od nadležnih službi u N.

7. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje, da se u ovom postupku radi o postupku s međunarodnim elementom koji se odnosi na države članice Europske unije, o čemu ovisi i nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, zbog čega u ovom postupku treba primijeniti Uredbu Vijeća (EU) 2019/1111 (Uredba Bruxelles II. b) od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece koja se primjenjuje od 01. kolovoza 2022. sukladno članku 104., 105. i članku 100. navedene Uredbe. Naime u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti Poglavlje II. Uredbe Vijeća (EU) 2019/1111 (Uredba Bruxelles II. b) o nadležnosti u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, odnosno u pogledu zahtjeva tužiteljice za razvod braka odjeljak „Razvod, zakonska rastava i poništaj braka“ tj. članak 3 kojim je propisano da su u predmetima koji se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka nadležni sudovi države članice na čijem području bračni drugovi imaju uobičajeno boravište.

8. U svezi naprijed navedenog prvostupanjski sud zaključuje, da je iz podataka o strankama iz tužbe, odgovora na tužbu, nespornih tvrdnji stranaka kao i iz navoda zavoda, Područni ured K. te iz dostavljenih isprava stranaka (Ugovor o najmu stana od lista 43-46 spisa) između stranaka nesporno da cijela obitelj ima uobičajeno boravište u N. i to tuženik od prosinca 2021. a ostatak obitelji (tužiteljica i djeca) od rujna 2022., zbog čega je po ocjeni toga suda, temeljem naprijed citiranog članka 3 Uredbe (EU) 2019/1111 za razvod njihovog braka nadležan sud u N. U pogledu zahtjeva tužiteljice da joj se djeca povjere na stanovanje, da samostalno ostvaruje roditeljsku skrb, da djeca ostvaruju osobne odnose s ocem, te u pogledu zahtjeva za uzdržavanje djece također je prema Uredbi Bruxelles II. b, odjeljak 2. –„roditeljska odgovornost“ odnosno člankom 7. propisana opća nadležnost sudova država članice u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u toj državi članici u trenutku pokretanja postupka pred sudom, koje uobičajeno boravište djece što je nesporno između stranaka također u N., koji stavak 1. istog članka se primjenjuje podložno člancima od 8. do 10 citirane Uredbe.

Člankom 18 Uredbe (EU) 2019/1111 „Razmatranje nadležnosti“ propisano je, ako je pred sudom države članice pokrenut postupak u predmetu za koji taj sud nije stvarno nadležan na temelju ove Uredbe, nego je za njega na temelju ove Uredbe stvarno nadležan sud druge države članice, da će se taj sud po službenoj dužnosti proglasiti nenadležnim.

9. Prvostupanjski sud se pozvao i na Konvenciju o pravima djeteta UN usvojenu 20. studenog 1989. koja je stupila na snagu 02. rujna 1990. a koje Konvencije je Republika Hrvatska stranka od 08. listopada 1990. (prema Odluci o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, a tu odluku donijela je Vlada Republike Hrvatske 30. rujna 1993. (N.N. - Međunarodni ugovori br. 12/1993). Članak 3. t.1. Konvencije navodi se da u svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna upravna ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost, koji najbolji interes po ocjeni prvostupanjskog Suda nije moguće utvrditi u RH obzirom da obitelj živi u inozemstvu zbog čega niti je moguće utvrditi stambene, materijalne i druge relevantne okolnosti kao što su, kako to navodi tuženik – otac da tužiteljica ostavlja bolesnu djecu samu u kući. Konačno iz mišljenja zavoda Područni ured K. proizlazi da je isti svoje mišljenje dao temeljem saznanja istog dobivenog isključivo na radnjama poduzimanim u vrijeme kratkotrajnog boravka obitelji Š. u RH, iz čega također proizlazi da će nadležne službe- policija, socijalna skrb u N. na koje službe je upućen i tuženik od strane zavoda Područni ured K. (list 50 spisa) moći adekvatno postupiti na području svoje nadležnosti a samim time i utvrditi najbolji interes malodobne djece koji mora imati prednost u svim akcijama koje se odnose na djecu prema naprijed navedenoj Konvenciji kao i prema osnovnim odredbama Obiteljskog zakona (NN 103/15, 98/19, 47/20 u daljnjem tekstu ObZ).

10. Upućivanje na interese djeteta trebalo bi u konkretnom slučaju tumačiti u kontekstu članka 24. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) kako su provedeni u okviru nacionalnog prava i postupka, kao i u kontekstu odredbe alineje 20 preambule Uredbe (EU) 2019/1111 kojom je propisano kako bi se zaštitili interesi djeteta, da se nadležnost ponajprije treba određivati prema kriteriju blizine, odnosno da bi trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, osim u određenim situacijama utvrđenima u toj Uredbi.

11. Sud EU postavio je smjernice tumačenju međusobnog odnosa alternativnih kriterija opće odredbe o međunarodnoj nadležnosti za bračne predmetu, te isti tumači da Bruxelles II bis predviđa da je nadležnost zasnovana na kriteriju uobičajena boravišta i nadležnost zasnovana na kriteriju državljanstva alternativna, te je izrijekom dozvoljena koegzistencija nekoliko potencijalno nadležnih država. Uredba ne propisuje hijerarhiju ili prioritet između mogućih nadležnosti.

12. U konkretnom slučaju, tužiteljica je podnijela tužbu radi razvoda braka pred Općinskim sudom u Rijeci.

13. Prema članku 18. citirane Uredbe, ako je pred sudom države članice pokrenut postupak u predmetu za koji taj sud nije stvarno nadležan na temelju te Uredbe, nego je za njega stvarno nadležan sud druge države članice, taj se sud po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim. Radi toga nije odlučan žalbeni prigovor da nije podnesen prigovor nenadležnosti niti se tuženik s istim suglasio.

14. Iz navoda stranaka u postupku proizlazi, da su stranke i njihova mldb. djeca prebivali u N., dok o državljanstvu stranaka nije raspravljano, pa isto nije niti utvrđeno.

15. Tuženik se u žalbi poziva na to, da stranke ne bi odjavile svoje prebivalište ili boravište u RH, što su bile dužne prema Zakonu o prebivalištu (NN br. 114/12, 144/22) što je međutim formalni kriterij, dok Uredba ne definira, već ostavlja pojam uobičajenog boravišta faktičkim konceptom. Uobičajenim boravištem treba smatrati mjesto u kojem osoba doista i živi, ono koje je sjedište njezinih privatnih i društvenih životnih aktivnosti, što u odnosu na tuženika, u ovom slučaju nije nedvojbeno utvrđeno jer isti u odgovoru na tužbu ističe da je našao „privremeni smještaj“ dok se situacija između stranaka ne smiri, ali ne navodi gdje, te naknadno ističe i da se zaposlio u Republici Hrvatskoj.

16. Budući da prvostupanjski sud odluku o nadležnosti za raspravljanje o zahtjevu tužiteljice za razvod braka temelji upravo na kriteriju uobičajenog boravišta, koje za tuženika nije valjano utvrđeno, dok nije razmatrao ostale, alternativno propisane kriterije (zajedničko državljanstvo) ostalo je činjenično stanje u tom dijelu nepotpuno utvrđeno, radi čega se ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

17. U odnosu na zahtjev za odlučivanje o uzdržavanju mlt. djece, na temelju odredbe čl. 3. Uredbe vijeća (EZ) br 4/2009 od 18.12.2008. o nadležnosti mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja, u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja u državama članicama sudsku nadležnost ima sud mjesta u kojem tuženik ima uobičajeno boravište ili sud mjesta u kojem uzdržavana osoba ima uobičajeno boravište ili sud koji je u skladu sa svojim pravom nadležan za postupke o statusu osobe čiji je predmet o uzdržavanju povezan s tim postupkom, osim ako nadležnost nije utemeljena isključivo na državljanstvu jedne od strana ili sud koji je u skladu sa svojim pravom nadležan za postupke o roditeljskoj odgovornosti osim ako nadležnost nije utemeljena isključivo na državljanstvu jedne od strana.

18. U odnosu na taj dio zahtjeva međutim prvostupanjski sud ne obrazlaže na kojem je od kriterija propisanih navedenom uredbom utemeljio svoj zaključak o nadležnosti suda u N., niti se uopće poziva na mjerodavni propis u odnosu na odluku o tom dijelu zahtjeva.

19. S pravom je prvostupanjski sud otklonio nadležnost suda Republike Hrvatske za postupanje po tužbi tužiteljice u dijelu koji se odnosi na odlučivanje o stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću.

Naime, članak 8. Uredbe propisuje da su sudovi države članice nadležni u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u toj državi članici u trenutku pokretanja postupka. Izraz roditeljska odgovornost“ označava prava i obveze koje se odnose na dijete ili njegovu imovinu, koja su sudskom odlukom dodijeljena fizičkoj ili pravnoj osobi, primjenom prava ili sporazumom s pravnim učinkom, a taj izraz uključuje i prava roditeljske skrbi i odgoja djeteta te prava na kontakt s djetetom (članak 2. Uredbe).

20. Prema praksi Suda EU (C-90/97 Swaddling v Adjudication Officer) uobičajeno boravište se odnosi na državu u kojoj odnosna osoba uobičajeno boravi i u kojoj ima težište životnih odnosa.

21. Tuženik u žalbi prigovara, da stranke nisu odjavile prebivalište u Republici Hrvatskoj, da su hrvatski državljani, te da nije nesumnjivo utvrđeno da neka od stranaka ne boravi u Republici Hrvatskoj.

22. Tuženik međutim ne osporava, da maloljetna zajednička djeca stranaka borave u N., kao i tužiteljica, a u odgovoru na tužbu navodi da je nakon isteka mjere zabrane prilaska tužiteljici imao namjeru vratiti se na adresu boravišta u N., na kojoj je prijavljen na temelju zasebnog ugovora o najmu, kakav ima i tužiteljica za isti stan, te da mu je tužiteljica zaprijetila da će ga u slučaju dolaska na zajedničku adresu boravišta, prijaviti n. policiji za nasilje. Također tuženik navodi da mu je zavod na K. predložio da se obrati nadležnim službama za socijalnu skrb u N., te da je kontaktirao policiju u N.

23. Iz navedenog proizlazi da je u postupku nesporna činjenica boravišta tužiteljice i mlt. djece stranaka u N., pa navodi žalbe o tome da isto ne bi bilo utvrđeno, nisu osnovani.

Činjenica, da iz mišljenja zavoda Područni ured K. proizlazi da je isti svoje mišljenje dao temeljem saznanja istog dobivenog isključivo na radnjama poduzimanim u vrijeme kratkotrajnog boravka obitelji Š. u RH, ukazuje na najbolji interes malodobne djece koji mora imati prednost u svim akcijama koje se odnose na djecu prema naprijed navedenoj Konvenciji kao i prema osnovnim odredbama ObZ.

24. Radi toga je u odnosu na zahtjev za donošenje odluke, koja se odnosi na stvari povezane s roditeljskom odgovornošću stranaka (odluke o tome s kim će maloljetna djeca živjeti, roditeljska skrb, osobni odnosi s drugim roditeljem), na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno kao u izreci prvostupanjskog rješenja.

Sud države članice koji je nadležan voditi predmet u pogledu njegove biti nadležan je donijeti i privremenu, uključivo i zaštitnu mjeru (analogijom presude SEU-a od 13. srpnja 2000., Group Josi C-412/98, EU:C:2000:116, vezano uz Uredbu Bruxelles Ia).

25. Osnovano se prigovara i da citirana Uredba izrijekom isključuje iz primjene obveze uzdržavanja, što je također dio tužbenog zahtjeva, te zahtjeva za donošenje privremene mjere o uzdržavanju. Prvostupanjski sud ne obrazlaže na temelju čega se u tom dijelu, oglasio apsolutno nenadležnim i ukinuo provedene radnje, radi čega je u tom dijelu odluka opterećena bitnom povredom ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11. 26. U ponovljenom postupku sud će utvrditi okolnosti odlučne za odluku o nadležnosti u odnosu na zahtjev za razvod braka stranaka, te uzdržavanje mlt. djece stranaka, te o tome dati valjane razloge.

27. Na temelju odredbe čl. 380. t. 2. i 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. prosinca 2023.

S u d a c:

Gordana Bošković Majerović, v.r.