REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Jž-1773/2020

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. I.P. i dr., zbog prekršaja iz čl. 10. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbama okr. I.P. zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva XX zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda XX, podnesenima protiv presude Općinskog suda u Đakovu, od 9. listopada 2020., broj: 17. Pp J-164/2020-11, u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbi okr. I.P. i okr. D.S. preinačuje se pobijana presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji na način da se okr. I.P. i okr. D.S. za prekršaj iz čl. 10. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, na temelju tog zakonskog propisa, svakome izriče kazna zatvora od po 15 (petnaest) dana.

II. U ostalom dijelu se žalbe odbijaju kao neosnovane te se prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. I.P. i okr. D.S. su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka, svaki od po 50,00 (pedeset) eura/376,73 kune[1] (tristo sedamdeset šest kuna i sedamdeset tri lipe), u roku 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom su okr. I.P. i okr. D.S. proglašeni krivim da su, na način činjenično opisan u izreci presude počinili prekršaj iz čl. 10. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je izrečena kazna zatvora od po 30 dana te je svaki od okrivljenika dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka od 200,00 kuna.

2. Protiv te presude su okr. I.P. i okr. D.S. pravodobno putem branitelja podnijeli žalbe iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i osloboditi okrivljenika optužbe ili kazne (okr. I.P.), odnosno, ukinuti pobijanu presudu i predmet dostaviti na ponovno suđenje (okr I.P. i okr. D.S.).

3. Žalbe nisu osnovane.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode okr. I.P. kojima ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka (čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a), upućuje se žalitelj da isti predstavljaju parafraziranje zakonskog teksta koji ni na koji način nisu obrazloženi niti konkretizirani, odnosno, nije navedeno koje bi bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvostupanjski sud u konkretnom predmetu počinio, tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i neosnovanom. Ukazuje se tom okrivljeniku da žalbeni navodi kojima analizira i ocjenjuje iskaz ispitane svjedokinje B.J., predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja će biti niže obrazložena.

5.1. Nadalje, okr. D.S. u žalbi ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka navodno počinjenu time što je osuđujuća presuda utemeljena na nezakonitom dokazu iz čl. 90. PZ-a, odnosno na iskazu svjedokinje B.J., koju je ista dala prilikom ispitivanja u prostorijama Policijske postaje Našice, a čemu nije prisustvovao okrivljenik. Međutim, zapisnik o ispitivanju navedene svjedokinje u policijskoj postaji (str. 12 do 14 spisa), nije nezakonit dokaz jer je sastavljen sukladno odredbama čl. 158. st. 7. i 8. PZ-a, od strane ovlaštenog tijela državne uprave koje je postupalo u okviru svoje nadležnosti, ispitujući svjedokinju na zakonit način (sukladno čl. 173. st. 1. PZ-a), odnosno, prethodno istu upozorivši na sva zakonska prava i obveze, a što jasno proizlazi iz navedenog zapisnika. Potrebno je istaknuti da ispitivanje osobe u svojstvu svjedoka na opisani način, nije uvjetovano prisutnošću okrivljenika. Prvostupanjski je sud pravilno izvodeći dokaz čitanjem tog zapisnika na glavnoj raspravi održanoj 7. listopada 2020. sukladno čl. 167. st. 8. PZ-a, na kojoj su uz tu svjedokinju bili prisutni okrivljenici, okrivljenicima pružio mogućnost djelotvornog očitovanja i na taj svjedočki iskaz, koju su iskoristili pa je okrivljeniku dana mogućnost osporavanja iskaza te svjedokinje te mu nije povrijeđeno pravo obrane u smislu čl. 85. st. 2. PZ-a već je bila osigurana kontradiktornost postupka i poštivano konfrontacijsko pravo kao pravo okrivljenika da barem jednom u postupku ima mogućnost djelotvorno ispitati svjedoka optužbe.

5.2. Iz tog razloga nisu osnovani žalbeni navodi okr. D.S. iz kojih proizlazi da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. PZ- a, kao i bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a, odnosno, povreda prava obrane što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, a kako to sadržajno u žalbi ističe okr. D.S..

6. Ističući povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava, okr. I.P. uz žalbi dostavlja odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/3136/201 od 9. listopada 2019. te navodi da je u njoj zauzet stav o primjeni načela da se dvojba o postojanju činjenica koja tvore kazneno ili prekršajno djelo rješava presudom u korist okrivljenika, čime zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer taj žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bila počinjena povreda materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

6.1. Nadalje, žalbeni navodi kojima okr. D.S. osporava pravilnu primjenu materijalnog prekršajnog prava, smatrajući da djelo koje se tom okrivljeniku stavlja na teret nije prekršaj iz čl. 10. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a u smislu čl. 1. istog Zakona, nisu osnovani. Naime, djelo koje se okr. D.S. izrekom presude stavlja na teret, sadrži jasno opisanu radnju izvršenja okrivljenika i sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet predmetnog prekršaja (zajedno s okr. I.P. obmanuo B.J. u pogledu svoje službene funkcije, predstavivši se kao pripadnik civilne zaštite i priopćivši joj da skupljaju novčane donacije, za što im je ista dala 50 kuna) iz čega proizlaze sva zakonska obilježja prekršaja za koji je žalitelj proglašen krivim pa nije ostvarena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a koju ističe taj okrivljenik.

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okr. I.P. u bitnome navodi da iz iskaza ispitane svjedokinje B.J. na čijem iskazu je i utemeljena osuđujuća presuda, ne proizlazi nepobitno da ju je taj okrivljenik obmanuo u pogledu svoje funkcije, budući da je ista tijekom svjedočenja dopustila mogućnost da je zbog činjenice da se nalazila u samoizolaciji, pogrešno zaključila da joj se taj okrivljenik predstavio kao djelatnik Civilne zaštite Republike Hrvatske, a osobito iz razloga jer nije jasno iz spisa je li ona prijavila okrivljenika policiji, što ukazuje na njenu nesigurnost u navodima, dok u prilog obrani okrivljenika koji izričito poriče prekršaj svakako ide i Rješenje Ureda državne uprave u osječko-baranjskoj županiji iz koje je razvidno da je isti predsjednik udruge “XX“.

7.1. Nadalje, okr. D.S. u žalbi o istoj žalbenoj osnovi navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući da obrana tog okrivljenika u kojoj decidirano poriče prekršaj i koja je sukladna obrani drugog okrivljenika, nije suprotna iskazu ispitane svjedokinje B.J. pred sudom koja je navela da je bila u samoizolaciji te je očekivala provjeru samoizolacije i stoga zaključila da su dvojica mladića došla u provjeru samoizolacije, a uz to joj je prije par dana bila policija i rekla da će još netko doći u provjeru iz čega je sama proizvela pogrešan zaključak da su okrivljenici te osobe iz civilne zaštite, iako se oni tako nisu predstavili. Smatra da je neprihvatljivo da je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit njen iskaz koji je dala na Zapisnik o ispitivanju pred policijom jer to ispitivanje nije provedeno sukladno odredbama PZ-a, odnosno, Zakona o kaznenom postupku, a čak i da navedeni dokaz nije nezakonit, radi se o tzv. nekonfrontiranom dokazu budući da prilikom izvođenja tog dokaza na policiji okrivljenici nisu imali priliku sudjelovati u ispitivanju svjedokinje niti joj postavljati pitanja i na takvom dokazu sud ne može temeljiti svoju odluku, slijedom čega taj dokaz ne može biti niti vjerodostojniji onoga danog pred sudom, niti „svježiji“ kako to navodi prvostupanjski sud jer se radi o razlici u par mjeseci. Navodi da stoga pogrešno sud ocjenjuje da obrana okrivljenika nije uvjerljiva i da nema uporište u utvrđenim činjenicama, kao i da je neosnovano sud odbio prijedlog obrane da sudu preda dokumentaciju iz koje je vidljivo da su okrivljenici humanitarni radnici i predsjednici humanitarnih udruga, odnosno da je okr. D.S. predsjednik udruge „XX“. Uz žalbu dostavlja i presliku iskaznice koju je prilikom predmetnog događaja imao obješenu oko vrata, u svrhu prezentiranja svoje funkcije i identiteta, kao i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/3136/201 od 9. listopada 2019.

7.2. Međutim, suprotno žalbenim navodima oba okrivljenika, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, pravilno je prvostupanjski sud prvenstveno na temelju iskaza svjedokinje B.J. koji je dala na Zapisnik o ispitivanju svjedoka u Policijskoj postaji Našice (kao zakonit dokaz), i u kojem je jasno, bez proturječja i nelogičnosti iskazala da joj je predmetne zgode „viši i krupniji“ mladić rekao da su iz civilne zaštite i da li bi dala nešto novaca za civilnu zaštitu, a kada im je donijela 50,00 kuna, od drugog „mršavijeg“ je dobila ceduljicu kao račun koja je bila običan papir, ali i njenog iskaza pred sudom koji je dala u slobodnom iznošenju prije nego što su joj okrivljenici postavili pitanja nakon kojih više nije bila toliko sigurna jesu li se oni doista predstavili da su iz civilne zaštite, imao dovoljno osnova za zaključak da su ju okrivljenici obmanuli u pogledu svoje službene funkcije u Civilnoj zaštiti Republike Hrvatske za vrijeme samoizolacije zbog COVID epidemije, čime su ostvarili zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 10. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Prvostupanjski je sud dao uvjerljive razloge zašto smatra da je upravo iskaz svjedokinje koji je dala u policijskoj postaji, vjerodostojniji od onog koji je dala pred sudom nakon postavljenih pitanja okrivljenika kada je posumnjala u ono što je najprije rekla da je čula te se pokolebala, pravilno prihvaćajući objašnjenje svjedokinje o različitostima u iskazivanju u tom dijelu time što je policijski iskaz bio „svjež“ i „mogla je reći više pojedinosti koje je vremenom zaboravila“, a i radi se o osobi starije životne dobi (68 godina) koja lakše može posumnjati u svoje pamćenje, što je sve pravilno cijenio prvostupanjski sud prihvativši kao istinit upravo njen iskaz dan pred policijskim službenicima nakon proteka svega desetak dana od događaja, dok je iskaz pred sudom dala s određenim vremenskim odmakom (šest mjeseci nakon događaja).

7.3. Iz tog razloga, po stavu ovog suda, okrivljenici žalbenim navodima bezuspješno pokušavaju dovesti u sumnju vjerodostojnost prvog dijela iskaza ispitane svjedokinje pred sudom, a osobito njen iskaz dan u policiji te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje na strani oba okrivljenika. Slijedom iznesenog, po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani oba okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

7.4. Suprotno žalbenim navodima okr. D.S. kojima ističe da prvostupanjski sud u postupku nije prihvatio prijedlog obrane da dostave u spis dokumentaciju iz koje bi se vidjelo da su okrivljenici humanitarni radnici i predsjednici humanitarnih udruga, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud izvršio uvid u dokumentaciju koju su okrivljenici predali u postupku (a okr. D.S. dodatno i u žalbi) iz koje je vidljivo da je okr. I.P. predsjednik udruge „XX“, a okr. D.S. predsjednik udruge „XX“, a koje dokaze je detaljno i iscrpno ocijenio, na koje se upućuje žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja (zadnji odlomak na str. 5. obrazloženja), a koje prihvaća i ovaj sud. Naime, niti po stavu ovog suda, eventualna humanitarna aktivnost okrivljenika u registriranim udrugama ne utječe na prekršajnopravnu odgovornost u konkretnom slučaju obmanjivanja drugoga u pogledu svoje službene funkcije, koja odgovornost je nesporno u postupku utvrđena prihvaćanjem iskaza svjedokinje Božice Jurić kao što je opisano u t. 7.2. ove presude.

7.4.1. Jednako tako, niti preslika iskaznice s imenom udruge „XX“ i imenom okr. D.S. s fotografijom, a koju je priložio uz žalbu, ne dovodi u sumnju utvrđenu odlučnu činjenicu da se on zajedno s okr. I.P. neistinito predstavio Božici Jurić da je u službi civilne zaštite, pri čemu niti okolnost da je imao iskaznicu druge udruge na prsima (kako je iskazala svjedokinja u policijskom zapisniku), ne znači da se nije mogao predstaviti drugačije, što je nesporno i dokazano na temelju prihvaćenog iskaza svjedokinje.

7.5. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelji ne navode nove činjenice i ne predlažu nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

8. Razmatrajući žalbene navode koje se odnose na odluku o prekršajnopravnoj sankciji, odnosno previsokom trajanju izrečene kazne zatvora od 30 dana, a kako se to ističe u žalbama, ovaj sud smatra prije svega da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenicima za počinjeni prekršaj izrekao vrstu kazne – kaznu zatvora, primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a.

8.1. Međutim, imajući u vidu da je prvostupanjski sud kao otegotne okolnosti koje utječu na odluku o kazni zatvora u najdužem posebno propisanom trajanju, između ostaloga cijenio ranije ponašanje počinitelja, odnosno, njihovu prekršajnu kažnjavanost (okr. I.P. višestruko za prometne prekršaje, a okr. D.S. višestruko za prekršaje iz područja javnog reda i mira), ovaj sud je utvrdio da je do trenutka rješavanja u ovom žalbenom postupku, računajući od dana pravomoćnosti presuda u koje je prvostupanjski sud izvršio uvid prema potvrdi o prekršajnoj evidenciji (str. 20 do 24 spisa) proteklo više od tri godine zbog čega je nastupila rehabilitacija. Budući da rehabilitacija po sili zakona nastupa protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju, o čemu sva državna tijela vode računa po službenoj dužnosti sukladno odredbama čl. 77. st. 2. i čl. 250. st. 2. PZ-a, to okrivljenici u konkretnom predmetu ne mogu imati pravne posljedice zbog navedenih pravomoćnih odluka.

8.2. Slijedom iznesenog, okolnost ranije prekršajne kažnjavanosti okr. I.P. i okr. D.S. ne može biti cijenjena njima na štetu prilikom odmjeravanja visine kazne zatvora pa ovaj sud smatra, a rukovodeći se razlozima koje je iznio prvostupanjski sud te cijeneći da je u konkretnom slučaju nužno okrivljenicima poslati dovoljno jaku poruku o neprihvatljivosti njihovih postupanja, da će se i kraćim trajanjem kazne zatvora, odnosno, izricanjem kazne zatvora u trajanju 15 dana, ostvariti naprijed kako specijalna svrha kažnjavanja, tako i generalna svrha kažnjavanja porukom široj društvenoj zajednici, zbog čega je preinačena odluka o kazni kao u t. I. izreke ove presude.

8.2.1. Naime, već sama težina prekršaja odnosno protupravna količina u ponašanju oba okrivljenika za koji su proglašeni krivim (okrivljenici su u vrijeme globalne virusne epidemije COVID-a te neizvjesnosti i straha zbog predstojećih posljedica, postupali prema osobi starije životne dobi koja je tada bila u obveznoj mjeri samoizolacije) te pobuda pribavljanja novčanih sredstava na prijevaran način, ukazuje na visoki stupanj bezobzirnosti i drskosti okrivljenika u protupravnom ponašanju. Iz navedenih razloga, otklonjena je bilo kakva mogućnost izricanja kazne zatvora u kraćem trajanju od izrečene ovom drugostupanjskom presudom jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija ne bi mogla postići kraćim trajanjem kazne zatvora.

8.3. U odnosu na prijedlog žalbe okr. I.P. da se isti oslobodi od kazne, koji nije ničim obrazložio, ističe se da u konkretnom slučaju prije svega za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 38. st. 1. PZ-a, a niti po stavu ovog suda ima mjesta oslobađanju okrivljenika od kazne zatvora u smislu čl. 38. st. 2. PZ-a.

9. Ispitujući nadalje odluku o trošku prekršajnog postupka, a povodom žalbe oba okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, obvezao okrivljenike na plaćanje troška 200,00 kuna, a koji je određen sukladno trajanju i složenosti postupka koji su određeni Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna te po ocjeni ovog suda, ne postoje uvjeti za njihovu dosudu u nižem iznosu, odnosno za oslobađanje okrivljenika od plaćanja navedenih troškova.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika budući da iz spisa ne proizlazi da bi bili nesposobni za rad, a držeći da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 50 eura, neće biti dovedeno u pitanje njihovo uzdržavanje ili osoba koje su eventualno dužni uzdržavati.

11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. (t. II. izreke) i čl. 207. (t. I. izreke) PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. prosinca 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.