Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-206/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ordane Labure, kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i Jagode Renje, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S., S., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva B., B. & p. iz Z., protiv tuženika S. B. iz S., OIB: …, radi iseljenja i predaje stana u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, pod brojem Ps-8/2021 od dana 22. prosinca 2021. godine, u sjednici održanoj dana 12. prosinca 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja, te se preinačiva presuda Općinskog suda u Sisku, pod brojem Ps-8/2021 od dana 22. prosinca 2021. godine na način da se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

Tuženik S. B. iz S., OIB: … dužan je iseliti iz stana u S., – jednosobni stan, prvi desno od prilaza zgrade s južne strane, od sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija u površini od 40,69 m[2] u hodniku desno koji je kao posebni dio povezan s 1/8 dijela čest. br … kuća, od 398 m[2] , upisanoj u zk.ul. … k.o. N. S. te isti stan slobodan od svih osoba i stvari predati u posjed tužitelju G. S..

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 331, 81 EUR / 2.500,00 kuna[1] , sa zateznim kamatama koje teku od dana 22. prosinca 2021. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik S. B. iz S., OIB: … dužan je iseliti iz stana u S.,– jednosobni stan, prvi desno od prilaza zgrade s južne strane, od sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija u površini od 40,69 m2 u hodniku desno koji je kao posebni dio povezan s 1/8 dijela čest. br … kuća, od 398 m2, upisanoj u zk.ul. … k.o. N. S. te isti stan slobodan od svih osoba i stvari predati u posjed tužitelju G. S., kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koja je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je uvodno „iz svih zakonom dopuštenih razloga“, s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu i odluči u skladu sa žalbenim navodima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Nije u pravu tužitelj kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a koju obrazlaže time da tuženik ničim nije dokazao tvrdnje iznesene u pisanom odgovoru na tužbu i na ročištu 16. srpnja 2020. godine, a niti je uredno pozvan pristupio na pripremno ročište održano dana 30. studenog 2021. godine na kojem je ujedno i zaključena glavna rasprava, slijedom čega da nije izveden niti dokaz njegovim saslušanjem, kao i time što je prvostupanjski sud odlučivao o prigovoru prava na dom, kojeg da tuženik nije istaknuo - ovo stoga jer se radi o žalbenom prigovoru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni one bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalba tužitelja iz ovog žalbenog razloga neosnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev za iseljenje tuženika iz stana u vlasništvu tužitelja, iz razloga što je Ugovor o najmu stana zaključen dana 29. siječnja 2009., zbog neplaćanja najamnine i drugih režijskih troškova, a nakon prethodnog upozorenja i poziva na plaćanje, otkazan Odlukom o otkazu Ugovora o najmu stana KLASA: 371-03/19-01/60, UR. BROJ: 2176/05-01-19-2 od 20. ožujka 2019. godine uz otkazni rok od 3 mjeseca, a koju Odluku je tuženik zaprimio 23. ožujka 2019. godine, te nije predao stan tužitelju ispražnjen od soba i stvari.

7. Iz razloga presude proizlazi da tijekom postupka tuženik nije osporio dugovanje, a niti zakonitost Odluke o otkazu s obzirom na razloge otkaza, već je na pripremnom ročištu 16. srpnja 2020. godine (na kojem je bio određen zastoj postupka) izjasnio se o lošoj materijalnoj situaciji kao razlogu nepodmirenja obveza stanovanja, te naveo da ima mlt. dijete, sina i kćerku koja također živi u domaćinstvu sa njim i suprugom, kćerka da je nezaposlena te da uspijeva pronaći samo sezonske poslove, da nema druge nekretnine niti gdje živjeti jer da njegova majka živi u kući odnosno baraci, koja je manja od nekretnine u kojoj tuženik živi, da bračna družica tuženika nema nekretnina, niti djeca tuženika, da u predmetnoj nekretnini živi 12 godina i da bi jedino mogao iznajmiti drugu nekretninu, no da nema s čim plaćati najamninu jer da ima, da bi plaćao predmetnu nekretninu, da je nezaposlen 10 godina, ali da mu supruga radi i da bi bilo moguće dogovoriti obročnu otplatu – slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik između ostalog istaknuo prigovor prava na dom koje je zaštićeno u skladu sa odredbom članka 8. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 dalje: Konvencija).

8. Nadalje, prvostupanjski je sud prema razlozima presude proveo test razmjernosti javnog interesa i privatnog interesa, odnosno interesa tuženika i zaključio:

- da je predmetna nekretnina, jer to tuženik ističe, jedini trenutni mogući smještaj tuženiku te da tuženik nema kuda iseliti,

- da tuženik sa svojom obitelji živi u predmetnoj nekretnini 12 godina i da je taj period dovoljno dugo vrijeme da tuženik tu nekretninu smatra svojim domom,

- da se tužitelj jednostranom odlukom umiješao u pravo tuženika na dom, (bez obzira na razloge donošenja takve odluke, a i pravo na donošenje takve odluke), a da pri tome nije tuženiku pružio dovoljnu zaštitu niti na drugi način zaštitio tuženika (osiguravajući mu drugi adekvatan smještaj), dok sam tuženik zbog svog materijalnog i socijalnog statusa, nije u mogućnosti riješiti na drugi način svoje stambeno pitanje,

- da je tužitelj imao zakonsko ovlaštenje temeljem čl. 161. ZOV tražiti od tuženika predaju u posjed predmetne nekretnine, međutim da tijekom postupka tužitelj nije dokazao, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, da bi tužitelju predmetna nekretnina bila potreba radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja više potrebitih,

- da je tijekom postupka tužitelj dostavio Odluku o utvrđivanju konačne liste reda prvenstva od 9. studenog 2020. iz koje je vidljivo da se istom utvrđuje konačna lista reda prvenstva za davanje stanova u najam i to za 26 korisnika (točka I. te Odluke), a točkom II. je određeno da se ista lista utvrđuje za period od 3 godine (dakle rok za smještaj je tri godine), međutim sama činjenica da su i drugi korisnici aplicirali kod tužitelja za dodjelu stana u vlasništvu tužitelja na korištenje, ne dokazuje da upravo nekretnina koju koristi sam tuženik je potrebna za zbrinjavanje upravo tih korisnika, a i s druge strane činjenica da i drugi korisnici trebaju smještaj ne umanjuje samu potrebu tuženika i njegovo pravo na dom koje da je već egzistirajuće i aktualno, slijedom čega da nije opravdano niti osnovano sučeljavati takvo pravo tuženika koji je takvog materijalnog stanja da si ne može osigurati drugi smještaj niti redovito plaćati režije, s pravima drugih korisnika koji bi eventualno mogli podmirivati takve režije

9. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da konkretnom slučaju prema provedenom testu razmjernosti javnog interesa i privatnog (konkretno interesa tuženika, u smislu čl. 16. st. 2. Ustava RH) prednost treba dati privatnom interesu, slijedom čega ovaj sud smatra da miješanje tužitelja kao vlasnika nekretnine u pravo tuženika na dom nije opravdano, te je odbio zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci.

10. Tužitelj u žalbi u bitnom ističe da je tuženik cijelo vrijeme postupka bio pasivan, te da ničim nije dokazao tvrdnju sadržanu u odgovoru na tužbu, da je pogrešan zaključak suda da tužitelj nije dokazao da je istom nekretnina bila potrebna radi zbrinjavanja potrebitih ljudi jer to proizlazi iz Odluke o utvrđivanju konačne liste prvenstva od dana 9. studenog 2020. godine, te da je navedena odluka dokaz da postoje socijalno ugrožene osobe koje uredno ispunjavaju svoje obveze i čekaju red da bi dobile krov nad glavom, u kom pravcu da je pogrešno stajalište suda prema kojem bi on bio u obvezi osigurati tuženiku drugi adekvatan smještaj, kao i da prvostupanjski sud nije pravilno proveo test razmjernosti, jer nije dao odgovore na pitanja - je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilija i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, a u odnosu na koja pitanja tužitelj smatra da nakon otkaza Ugovora o najmu stana čiju utemeljenost tuženik posebno ne pobija, tuženik više nema pravnu osnovu za ostati u istom i da je miješanje utemeljeno na odredbi članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17, dalje: ZV) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja budući da se time štiti pravo vlasništva, kao i pravo trećih osoba na dom, te je usmjereno na zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovinskog stanja, slijedom čega da je takvo miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, budući da tužitelj ima ograničen broj stanova namijenjenih za socijalno ugrožene građane, te se taj cilj ne može ostvariti drugačije nego davanjem naloga tuženiku da predmetni stan preda tužitelju, koji osim toga trpi štetu podmirujući troškove stanovanja tuženika.

11. Odgovarajući na prigovore žalbe, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da predmetna nekretnina predstavlja dom tuženika i da je tuženik u odgovoru na tužbu činjenično istaknuo prigovor prava na dom, međutim miješanje tužitelja, za koje i prvostupanjski sud utvrđuje da je utemeljeno na zakonu i odredbi članka 161. ZV, usmjereno je i na postizanje legitimnog cilja, jer osim ekonomskog interesa tužitelja da mu treća osoba vrši uredno plaćanje najamnine i podmiruje troškove stanovanja, legitimni cilj postoji i zbog zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljavanjem njihovih stambenih potreba, kao i ostvarivanjem poslova koji su temeljem članka 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01 i dr.) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslovi koji se odnose na stanovanje i socijalne potrebe građana, a što je tužitelj dokazao prilaganjem u postupku pregledane Odluke o utvrđivanju konačne liste reda prvenstva od 9. studenog 2020. iz koje je vidljivo da se istom utvrđuje konačna lista reda prvenstva za davanje stanova u najam i to za 26 korisnika.

12. Nadalje, na pitanje da li je takvo miješanje nužno u demokratskom društvu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud iz činjenica koje je utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, te da je s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja odgovor potvrdan, jer tužitelj poduzeto miješanje u dom tuženika nije mogao ostvariti primjenom blažih mjera, pa tako opomenom od 18. listopada 2018. godine za plaćanje najamnine i troškova stanovanja, pokušajem sklapanja sporazuma o obročnom plaćanju duga i to kako prema usmenim dogovorima prije podnošenja tužbe o čemu se izjasnio tuženik, tako i tijekom samog postupka u razdoblju određenog zastoja postupka zbog mogućeg sklapanja nagodbe u razdoblju od 16. srpnja 2020. do 18. svibnja 2021. godine, pri čemu tužitelj u postupku ističe da tuženik ni nakon podnošenja zahtjeva za obročnu otplatu duga 2. listopada 2020. nije uredno izvršavao svoje obveze. Nadalje, tuženik tvrdnju iz pisanog odgovara na tužbu da je nezaposlen tri godine, a potom na ročištu održanom dana 16. srpnja 2020. godine novu tvrdnju da je nezaposlen deset godina i da mu je supruga šest mjeseci bila na bolovanju, da bezuspješno traži stalni posao, te da posao (izvan sezonskog) ne može naći ni njegova punoljetna kćerka - čime zapravo tvrdi da spada u kategoriju socijalno ugroženih osoba, tijekom postupka nije potkrijepio bilo kakvim dokazima, osim izvodom platne liste za suprugu za veljaču 2020. za vrijeme bolovanja iz koje proizlazi isplata naknade plaće na teret Fonda zdravstva u iznosu od 70%, odnosno 2.181,80 kuna, te uredno pozvan, nakon zastoja i nastavka postupka, nije pristupio pripremnom ročištu održanom dana 31. listopada 2020., a niti je svoj nedolazak opravdao, kao ni zatražio odgodu ročišta, pa takva dispozicija tuženika (koji je uz dostavu tužbe bio upozoren sukladno odredbi članka 285. stavak 1.ZPP) ne upućuje na dokaznost jačeg i opravdanog privatnog interesa tuženika za korištenje predmetnog stana u odnosu na interes tužitelja, kako to utvrđuje prvostupanjski sud.

13. Naime, za donošenje odluke o društvenoj opravdanosti iseljavanja tuženika i davanje stana u najam drugim osobama, bitnu činjenicu, s obzirom na navode odgovora na tužbu, predstavlja pitanje socijalnog položaja tuženika, koji je stan koristio temeljem ugovora o najmu sa plaćanjem slobodno ugovorene najamnine, na neodređeno vrijeme, u kom pravcu prvostupanjski sud utvrđuje da iseljenje nije nužno budući da tužitelj nije dokazao da bi mu predmetna nekretnina bila potreba radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja više potrebitih, odnosno da ne postoji ekvivalent između socijalnog položaja tuženika i trećih osoba koje apliciraju na najam predmetnog stana shodno odluci tužitelja, međutim tuženik koji u bitnom mijenja navode glede trajanja osobne nezaposlenosti u tom pravcu nije priložio bilo kakva dokaze, o nemogućnosti zaposlenja primjerice uvjerenje Zavoda za zapošljavanje o prijavljenom statusu tuženika kao nezaposlene osobe u određenom razdoblju, dokaze o kvalifikacijama istog i prethodnim zaposlenjima, potvrdu Porezne uprave o ukupnim godišnjim prihodima i imovini članova domaćinstva (od kojih je pored supruge punoljetna i kćerka) u proteklom razdoblju, dok s druge strane činjenica da je rok za zbrinjavanje korisnika iz konačne liste prvenstva tri godine, ne derogira društvenu opravdanost poduzetih radnji tužitelja na rješavanje njihovog stambenog pitanja u što kraćem roku, slijedom čega je poduzeto miješanje, u situaciji kada tuženik ne osporava neplaćanje najamnine i visinu duga prema dostavljenim konto karticama i iznosima utvrđenim pod točkom I. Odluke o otkazu Ugovora o najmu od 20. ožujka 2019. godine i to najamnine počev od 2014. godine u iznosu od 19.921,03 kuna, komunalne naknade počev od 2009. godine pa nadalje u iznosu od 3.007,13 kuna, naknade za uređenje voda počev od 2016. godine pa nadalje u iznosu od 306,59 kuna i troškove odvoza i zbrinjavanja otpada u iznosu od 4.266,79 kuna, kao i troškove potrošnje vode počev od 2013. godine pa nadalje u iznosu od 26.699,68 kuna - razmjerno takvoj potrebi i nužno je u demokratskom društvu, te je zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnog stana osnovan.

14. Slijedom navedenog, jer je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke, a što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava, žalbu tužitelja je trebalo uvažiti i pobijanu presudu preinačiti (članak 373. točka 2. ZPP).

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP.

16. Tužitelju, koji je uspio u ovom postupku, je priznat parnični trošak u visini jednokratne nagrade u zatraženom iznosu od 2.000,00 kuna (Tar.br. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) sa PDV od 25% u iznosu od 500,00 kuna, odnosno ukupno 2.500,00 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 331,81 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama (članak 29. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Šibeniku, 12. prosinca 2023. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ordana Labura