- 1 -              Rev 1276/2021-2

 

 

 

 

Broj: Rev 1276/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Josipa Turkalja, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.-G. d.o.o. Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika H. o. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i dr. odvjetnici u O. d. O., P. & P. d.o.o. u Z. i drugotuženice D. D. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1628/2018-2 od 7. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7556/2008-112 od 26. listopada 2018., u sjednici održanoj 7. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja T.-G. d.o.o.

 

II. Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadom troška odgovora na reviziju tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I-tuženik H. o.-H. osiguravajuća kuća d.d. iz Z., i II-tuženica D. D. iz Z., dužni su solidarno platiti tužitelju T.-G. d.o.o. iz Z., iznos od 500.000,00 kuna uz zakonsku zateznu kamatu na taj iznos počevši od 07.02.2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl.1.st.1.Uredbe o visini stope zatezne kamate (Nar.Nov.br.153/04 od 03.11.2004.), a od 01. siječnja 2008. nadalje do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve do isplate, te da mu naknade parniči trošak od 35.886,00 kuna, uz zakonsku zateznu kamatu koja se obračunava na način kako je to određeno za glavnicu, počevši od 20. rujna 2004. pa do isplate, kao i daljnji parnični trošak, sve u roku od 15 dana.“.

 

II. Nalaže se tužiteljici T.-G. d.o.o., Z., OIB ... naknaditi I-tuženiku H. o. d.d., Z., OIB ... trošak parničnog postupka u iznosu 45.125,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se usvoji revizija i preinače nižestupanjske presude na način da se usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da se ukinu nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

4. Prvotuženik je u odgovoru na reviziju tužitelja predložio da se odbije revizija tužitelja kao neosnovana. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

4.1. Drugotuženica nije podnijela odgovor na reviziju tužitelja.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe tužitelj obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu toga sadrži li pobijana presuda razloge za zaključak da tužitelj nije dokazao da mu je uslijed propusta drugotuženice u zastupanju tužitelja nastala šteta u vidu umanjenja imovine tužitelja, kao jedna od pretpostavki za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu) od one koju su izveli nižestupanjski sudovi.

 

 

7.1. Revident osporava i pravilnu primjenu čl. 8. ZPP i to na način da iznosi svoju ocjenu dokaza. Međutim, treba reći da sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revident.

 

7.2. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

7.3. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući i ocjenjujući provedene dokaze utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP kako to neosnovano tvrdi tužitelj u reviziji.

 

7.4. Nadalje, suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno ističe tužitelj, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili odlučni za donošenje drugostupanjske presude, te je dao jasne i valjane razloge za odluku.

 

7.5. Naime, drugostupanjski sud je istakao kako je suprotno navodima tužitelja prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je potvrđujući prvostupanjsku presudu prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu primjene materijalnog prava, te u pogledu ocjene svih predloženih dokaza, kao i ocjene provedenih dokaza, te je time odgovorio na bitne žalbene navode revidenta.

 

7.6. Također, u odnosu na revizijske navode tužitelja u kojima isti iznosi činjenice, upušta se u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastiti zaključak u pogledu dokaza i iznosi vlastite zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da takvi navodi predstavljaju činjenične navode koje revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje njihove osnovanosti jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.7. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident ukazuje u reviziji.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv prvotuženika kao osiguravatelja drugotuženice odvjetnice D. D. i drugotuženice za solidarnu naknadu štete u ukupnom iznosu 535.886,00 kn, a za koju štetu tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog povrede ugovorne obveze od strane drugotuženice, kao osiguranice prvotuženika i to zbog nesavjesnog zastupanja tužitelja od strane drugotuženice pri obavljanju odvjetničke djelatnosti, kada je drugotuženica kao opunomoćenica ovdje tužitelja istog zastupala u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-512/2004 koji postupak je pokrenuo tužitelj A. d.o.o. protiv T.-G. d.o.o. (ovdje tužitelja) kao tuženika u tom predmetu radi isplate.

 

9. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili:

- da je A. d.o.o. 6. veljače 2004. pokrenuo parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu protiv tuženika T.-G. d.o.o. (ovdje tužitelja) navodeći da je istom uplatio 500.000,00 kn kao pozajmicu s dospijećem 28. veljače 2003. pa kako mu pozajmica nije vraćena to je zatražio donošenje presude kojom se ovdje tužitelju nalaže isplata iznosa od 500.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 28. veljače 2003. do isplate,

- da je ovdje tužitelj predao drugotuženici svu dokumentaciju relevantnu za zastupanje tužitelja od strane drugotuženice u parnici pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-512/04, uključujući i ugovor o cesiji od 31. siječnja 2001. te joj dao odgovarajuće upute,

- da je u tom postupku ovdje tužitelja zastupala u svojstvu punomoćnika (odvjetnika) drugotuženica koja je podnijela odgovor na tužbu u tom predmetu,

- da drugotuženica u tom postupku nije pristupila na ročište određeno za dan 16. rujna 2004., nije pravovremeno osigurala zamjenu za isto (datum održavanja ročišta primila je na znanje 3. lipnja 2004., dok je poziv za ročište na Općinski sud u Opatiji, na koje je otputovao vježbenik primila na znanje u srpnju 2004.) niti je dostavila dokaz o postojanju opravdanog razloga za izostanak zbog bolesti,

- da je sud u tom predmetu proveo i zaključio glavnu raspravu u njezinoj odsutnosti te 20. rujna 2004. donio presudu,

- da drugotuženica nije podnijela niti prijedlog za povrat u prijašnje stanje uz prilog dokaza o bolesti i ugovora o cesiji,

- da je drugotuženica kao punomoćnica ovdje tužitelja podnijela žalbu protiv navedene presude u kojoj je navela da je objektivno bila u nemogućnosti pristupiti na glavnu raspravu te predati ugovor o cesiji zaključen između O. r. d.o.o., A. d.o.o. i ovdje tužitelja od 31. siječnja 2001. temeljem kojega je izvršena uplata spornog potraživanja u iznosu od 500.000,00 kn koji ugovor je predala tek uz žalbu,

- da je A. d.o.o. u očitovanju na žalbu osporio vjerodostojnost gore navedenog ugovora o cesiji navodeći da je počinjeno kazneno djelo krivotvorenjem isprave te dostavio dokaz o podnesenoj kaznenoj prijavi u tom pravcu,

- da je tužitelj 12. siječnja 2005. opozvao punomoć drugotuženici a da su 22. veljače 2005. L. B. i S. R. iz O. ureda drugotuženice preuzele sve spise koji se nalaze na popisu, uključujući i spis A. d.o.o. protiv ovdje tužitelja P-512/04,

- da je tužitelj 8. travnja 2004. podnio Hrvatskoj odvjetničkoj komori prijavu protiv drugotuženice zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva navodeći da je drugotuženica nesavjesno obavljala odvjetnički posao i nanijela mu veliku materijalnu štetu,

- da je 7. travnja 2008. tužitelj protiv drugotuženice podnio i kaznenu prijavu jer da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu P-512/04 postupala s ciljem da mu prouzroči znatnu štetu, iskoristila danu joj ovlast i da nije obavila svoju dužnost, a da je kaznena prijava tužitelja protiv drugotuženice odbačena,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. prosinca 2007. broj Pž-7577/04 odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je u tom postupku tuženiku (ovdje tužitelju) naloženo isplatiti A. d.o.o. 500.000,00 kn sa zateznom kamatom od 7. veljače 2004. do isplate i naknaditi mu trošak postupka u iznosu 35.886,00 kn,

- da je A. d.o.o. Trgovačkom sudu u Zagrebu pod brojem Ovr-1234/08 podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave-presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 20. rujna 2004. broj P-512/04 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. prosinca 2007. broj Pž-7577/04,

- da je Trgovački sud u Zagrebu 8. travnja 2008. donio rješenje o ovrsi broj Ovr-1234/08 radi naplate navedene tražbine, koje rješenje je ovdje tužitelju uručeno 21. travnja 2008.,

- da je po pravomoćnosti navedenog rješenja o ovrsi, rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1234/08 od 27. veljače 2009. pozvana Š. b. d.d. da obavijesti sud o provedbi rješenja o ovrsi,

- da je FINA 5. ožujka 2009. dostavila podatak da se na glavnom računu ovdje tužitelja vodi evidencija neizvršenih osnova za plaćanje te da je tražbina po rješenju o ovrsi Ovr-1234/08 evidentirana 5. ožujka 2009. na prvom mjestu redoslijeda plaćanja,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1234/08 od 6. travnja 2009. obustavljena ovrha i da su ukinute sve provedene radnje, a da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je banka koja vodi poslovni račun ovdje tužitelja obavijestila sud da zbog nedostataka sredstava na računu potraživanje nije naplaćeno, pa kako ovrhovoditelj A. d.o.o. nije predložio novo sredstvo i predmet ovrhe, a protekom roka od 6 mjeseci banka nije obavijestila sud da bi ovrhovoditelj bio namiren, da je u tom postupku obustavljena ovrha primjenom odredbe čl. 180.a st. 4. Ovršnog zakona,

- da tužitelj nije dokazao da je zbog blokade računa tužitelja, a na temelju ovrhe pokrenute od strane A. d.o.o. došlo do nelikvidnosti tužitelja i velike štete, te da također nije dokazao da je potraživanje A. d.o.o. u ovršnom postupku od njega makar djelomično naplaćeno.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da je tužitelj dokazao postojanje štetne radnje koja se očituje u nesavjesnom zastupanju tužitelja od strane drugotuženice pri obavljanju odvjetničke djelatnosti (protivno odredbi čl. 7. Zakona o odvjetništvu - „Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 130/11 - dalje: ZO), kao i uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i posljedice koja je nastupila u vidu presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-512/04 od 20. rujna 2004. (pravomoćna 19. prosinca 2007.), a sve s obzirom da je drugotuženica propustila pravovremeno dostaviti sudu ugovor o cesiji od 31. siječnja 2001., sadržaj kojeg bi u konačnici doveo do uspjeha tužiteljice u toj parnici, odnosno dostaviti dokaz o opravdanom razlogu izostanka zbog bolesti s ročišta na kojem je glavna rasprava zaključena (što bi dovelo do odgode ročišta i izostanka posljedice u vidu navedene presude), kao i podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta uz dostavu dokaza o postojanju opravdanog razloga za propuštanje u vidu bolesti i spomenutog ugovora o cesiji (što bi također otklonilo posljedicu u vidu iste presude).

 

11. Međutim, nižestupanjski sudovi su ocijenili da, bez obzira na to što drugotuženica kao opunomoćenik tužitelja nije ispunila svoje obveze iz ugovora o nalogu sklopljenog s tužiteljem (za zastupanje u predmetu P-512/04), tužitelj nema pravo na naknadu štete, jer tužitelj nije dokazao odlučnu pretpostavku za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu, a to je da mu je nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine.

 

11.1. Naime, nižestupanjski sudovi su zaključili da okolnost gubitka parnice, tj. posljedica u vidu donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-512/04 od 20. rujna 2004. koja je postala pravomoćna 19. prosinca 2007. sama po sebi ne upućuje na zaključak da je za tužitelja nastala šteta u vidu umanjenja imovine za iznos koji potražuje tužbom, s obzirom da se u postupku ovrhe koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovr-1234/08 ovrhovoditelj A. d.o.o. nije naplatio od ovdje tužitelja, zbog toga što tužitelj nije imao sredstava na računu, te je taj ovršni postupak obustavljen, te s obzirom da tužitelj tijekom predmetne parnice nije dokazao da je iznos koji potražuje tužbom doista od tužitelja i naplaćen pa makar i djelomično temeljem navedene pravomoćne presude putem navedene ovrhe.

 

11.2. Zbog navedenog su nižestupanjski sudovi primjenom pravila  o teretu dokazivanja iz odredbi čl. 219. i čl. 221.a ZPP odbili tužbeni zahtjev tužitelja, zaključujući da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu, s obzirom da tužitelj nije dokazao da mu je zbog štetne radnje drugotuženice nastala šeta kao posljedica te radnje u vidu umanjenja njegove imovine, jer tužitelj nije dokazao da je utuženi iznos koji potražuje u ovom postupku od njega i naplaćen temeljem pravomoćne presude P-512/04 u cijelosti ili djelomično, slijedom čega da tužitelj nije dokazao odlučnu pretpostavku za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu, a to je da mu je nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine u smislu odredbi čl. 1045. 1046. i 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

 

12. I prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

13. Naime, za rješenje predmetnog spora treba poći od odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO (kojom je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje) i čl. 1046. ZOO kojom je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

14. Pri tom treba reći, da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO, potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

 

14.1. Međutim, također treba reći da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako isti nije trpio i ne trpi štetu, sve i da su tuženici poduzeli određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.

 

15. Nadalje, prema odredbi čl. 219 st. 1. ZPP svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (stavak 1.), a prema odredbi čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

16. Imajući na umu sve naprijed navedeno, a s obzirom da je uz postojanje naprijed navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost i uzročna veza) jedna od osnovnih pretpostavki za naknadu štete i postojanje štete, tužitelj je da bi uspio u sporu, trebao dokazati (sukladno odredbi čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP) da je u smislu odredbe čl. 1046. ZOO zbog radnji drugotuženice došlo do umanjenja njegove imovine (obične štete) ili sprečavanja njezina povećanja (izmakle koristi).

 

17. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju trebao dokazati da je zbog utvrđene štetne radnje drugotuženice (koja se očituje u nesavjesnom zastupanju tužitelja od strane drugotuženice u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-512/04 gubitkom te parnice) pretrpio utuženu štetu u vidu umanjenja njegove imovine za iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom na način da je navedeni iznos od tužitelja i naplaćen temeljem pravomoćne presude P-512/04 u cijelosti ili djelomično, kao posljedica te štetne radnje u smislu odredbe čl. 1046. ZOO.

 

18. Međutim, s obzirom da tužitelj navedeno nije dokazao, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu na temelju kojih bi tuženici bili u obvezi naknaditi tužitelju utuženu štetu.

 

19. Nadalje, navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima isti iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

 

19.1. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

20. Stoga, s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude (točka I. izreke).

 

21. Prvotuženiku nisu priznati troškovi odgovora na reviziju tužitelja, koji u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nije bio nužan u ovom postupku (točka II. izreke ove presude).

 

Zagreb, 7. veljače 2024.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.