REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 11/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz O., OIB ..., zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-604/2021-2 od 2. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj Pr-61/2020 od 19. travnja 2021., u sjednici održanoj 6. prosinca 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženice se prihvaća i preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-604/2021-2 od 2. prosinca 2021. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj Pr-61/2020 od 19. travnja 2021. i sudi se:
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, da u roku od 15 dana tužitelju G. S., OIB: ..., isplati iznos od 60.420,00 Kuna (šezdesettisućačetristodvadesetkuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:
2.100,00 Kn od 1.siječnja 2014. do isplate,
1.500,00 Kn od 1.veljače 2014. do isplate
1.200,00 Kn od 1.ožujka 2014. do isplate
1.800,00 Kn od 1.travnja 2014. do isplate
1.650,00 Kn od 1.svibnja 2014. do isplate
1.200,00 Kn od 1.lipnja 2014.do isplate
1.950,00 Kn od 1.srpnja 2014. do isplate
300,00 Kn od 1.kolovoza 2014.do isplate
1.350,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate,
1.350,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 300,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate,
2.100,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate,
1.350,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate, 450,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate,
1.650,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate,
2.100,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate,
1.200,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate, 750,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate, 750,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate,
1.200,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate,
1.950,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate,
1.950,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate, 750,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate, 450,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate,
1.020,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate,
1.190,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, 340,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate,
1.020,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnične troškove ovog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna (sedamtisućapetstokuna )zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja s e određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude 19.4.2021. do isplate."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 962,24 EUR-a što iznosu 7.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19.travnja 2021.do isplate.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:
"I. Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, da u roku od 15 dana tužitelju G. S., OIB: ..., isplati iznos od 60.420,00 Kuna (šezdesettisućačetristodvadesetkuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:
2.100,00 Kn od 1.siječnja 2014. do isplate,
1.500,00 Kn od 1.veljače 2014. do isplate
1.200,00 Kn od 1.ožujka 2014. do isplate
1.800,00 Kn od 1.travnja 2014. do isplate
1.650,00 Kn od 1.svibnja 2014. do isplate
1.200,00 Kn od 1.lipnja 2014.do isplate
1.950,00 Kn od 1.srpnja 2014. do isplate
300,00 Kn od 1.kolovoza 2014.do isplate
1.350,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate,
1.350,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate, 300,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate,
2.100,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate,
1.800,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate,
1.350,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate, 900,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate, 450,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate, 600,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate,
1.050,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate,
1.650,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate,
2.100,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate,
1.200,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate, 750,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate, 750,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate,
1.200,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate,
1.950,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate,
1.950,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate,
1.500,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate, 750,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate, 450,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate, 150,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate,
1.020,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate,
1.190,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate, 340,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate,
1.020,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnične troškove ovog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna (sedamtisućapetstokuna)zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude 19.4.2021. do isplate."
2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1912/2022 od 12. srpnja 2022. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:
"1.) Da li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske vrše u „područjima rada“ koja su, iako geografski smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56 KU/13 odnosno članka 50 KU/17?
2.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji (željeznički granični prijelaz koji nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima), primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?
3.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine« br. 104/13. 104/13, 150/13 71/16 i 123/16) primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19)?
4.) Da li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 04. veljače 2019. primjenjuje na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, obzirom da je dato za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19) koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja u ovom predmetu?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome odlučivanju temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/2022), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, s prijedlogom da se preinakom odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženice i predložio istu odbiti kao neosnovanu i obvezati tuženicu da joj nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.
8. Predmet spora je potraživanje tužitelja, policijske službenice Policijske uprave ..., koja je raspoređena na rad u na granični prijelaz P. (S.-M. S.) radi obavljanja hrvatske granične kontrole na državnom području Republike Slovenije.
9. Iz cjelokupnog stanja spisa proizlazi:
- da je tužitelj zaposlenik RH MUP-a, PU ..., PP M. S. gdje je raspoređen na radno mjesto,
- da je tužitelj u utuženom razdoblju rasporedom (dnevnim) upućen na rad na Međunarodni cestovni granični prijelaz P. i to na području državnog teritorija Republike Slovenije,
- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenika za državne službenike i namještenike dana 22. svibnja 2014. godine dala tumačenje u svezi čl. 56 KU prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza u konkretnom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije imaju pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako su na terenu proveli najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju, s tim da u predmetnom slučaju tužitelju, nikad nije od strane poslodavca isplaćivana dnevnica,
- da je tužitelj dnevnim rasporedom poslova iz sjedišta u M. S. upućivan na rad na navedeni Međunarodni cestovni granični prijelaz P. na područje druge države, izvan njegova mjesta boravišta, na području Republike Slovenije kao i u prednjem slučaju službenika upućenih na obavljanje radnog mjesta na državnom teritoriju Republike Slovenije,
- da je visina tužbenog zahtjeva određena prema dopisu RH MUP-a od 4. ožujka 2019. uz priloženu vjerodostojnu evidenciju poslodavca – javnu ispravu, a ujedno dokaz u vidu tabelarnog prikaza o radnom vremenu tužitelja evidentirana je svaka smjena u trajanju od 8 sati i više, koji je u utuženom vremenskom razdoblju poslove granične kontrole obavljao na malograničnom cestovnom prijelazu P.
10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/13 - dalje: KU/13) kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016.
11. Proizlazi da su nižestupanjski sudovi, u bitnom, shvaćanja da se pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 2. ranijeg KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužiteljice na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.
12. Nadalje, proizlazilo bi da ocjenjuju da kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima te da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, i to onako kako ona glase, a da Zakon o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima sadrži samo odredbe o zajedničkom reguliranju međunarodnopravnog statusa pojedinih područja i reguliranju pitanja ovlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države, pa on nije relevantan jer ne regulira pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već navedene odnose dviju država, pa se davanje statusa nekom području u tom smislu odnosi na navedeno pitanje pravnog statusa tog područja u međunarodnopravnim odnosima država, a ne na dužnosti koje te države imaju prema svojim službenicima vezano uz obavljanje njihova rada.
U tom smislu drugostupanjski sud samo rezimira da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti pozitivni propisi RH.
12.1. Proizlazilo bi dalje da nižestupanjski sudovi smatraju da u ovom slučaju ne dolazi u primjenu ni odredba čl. 25. st. 3. i čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), jer je tužiteljica kao policijska službenica upućena na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlena i izvan mjesta njezina stalnog boravka.
13. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe čl. 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna (KU/13), a kasnije od 170,00 kuna (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, a proizlazilo bi i da sudovi ocjenjuju da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, te smatraju da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 1/50 od 4. veljače 2019., jer da se odnosi na razdoblje koje nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom.
14. Osnovano revident kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.
15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužiteljice zato što su taj pojam u slučaju tužiteljice tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (M. S.-P.).
16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. ZNDG-a propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.
17. Između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/2004 - dalje: Sporazum).
18. Tim je Sporazumom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U st. 3. čl. 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.
19. U navedenom Sporazumu su i definirana značenja pojedinih pojmova, pa tako prema čl. 1. t. 2. izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (t. 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (t. 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (t. 7. čl. 1. Sporazuma).
20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.
21. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i (stavak 1. točka 1. Dogovora):
GP B. – G.,
GP B. – R.,
GP P. – S. ob D. I.,
GP T. – S. ob D.,
sve za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.
22. Prema odredbi čl. 206. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, Policijska postaja M. S. je mješovita policijska postaja i nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom.
23. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema odredbi čl. 50. st. 2. KU-a podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela".
24. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet iz t. 21. ovoga obrazloženja.
25. Tužiteljica je tužbu utemeljila na tvrdnji da joj predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njezino mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u M. S. jer je u utuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljao poslove policijskog službenika na graničnom prijelazu P. na području Republike Slovenije, smatrajući da ta činjenica znači da je on upućena na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen. Pritom se tužitelj pozvao na odredbe čl. 56 KU/13 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.
26. Ovaj sud, imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, pogrešnim smatra zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenicka za zaštitu granice u policijskoj postaji odnosno nadležna za nadzor kontrolu i prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza u Hrvatskoj i u Sloveniji radio izvan stalnog radnog mjesta u kojemu je zaposlen. To stoga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je on ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njegove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u M. S. a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njezin rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.
27. Slijedom iznesenog pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem je tužitelj u konkretnom slučaju bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije.
27.1. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. t. 9. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.
28. Prema navedenom, kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz (a za koje susjedne općine u konkretnom slučaju nije sporno da se nalaze na područjima nadležnosti PP Š.), tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelj zbog činjenice da stalno mjesto njegovog rada obuhvaća i područje druge države nije upućena na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređen na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.
29. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr-391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom čl. 56 KU/13, zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.
30. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju može primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.
31. Osnovano tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Z. i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju čl. 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.
32. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelji je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice iz sjedišta u M. S. upućivan na rad na granični prijelaz P. za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma, kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama čl. 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju (tako i Rev 1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev 1284/2022 od 31. siječnja 2023).
33. Stoga odgovor na prvo pravno pitanje glasi:
Svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka.
34. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:
Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju čl. 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.
35. S obzirom na prethodno obrazloženo, proizlazi da četvrto pravno pitanje ne može utjecati na odluku u sporu, pa se ovaj sud nije upuštao u izražavanje pravnog shvaćanja u pogledu tog pravnog pitanja.
36. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.
37. Tuženica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tužiteljica dužna po čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 2. ZPP-a naknaditi troškove postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 37/22) i to troškove odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima 7. listopada 2019.
30. siječnja 2020. i 3. prosinca 2020. u iznosima od po 1000,00 kuna (Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 9. st. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude u visini 500,00 kuna (Tbr. 9. t. 3., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), sastav žalbe u visini 1.250,00 kuna (Tbr. 10. t. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife) i revizije u visini 1.500,00 kuna (Tbr. 10. t. 6., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife) što ukupno čini iznos od 7.250,00 kuna, što iznosi 962,24 eura (temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, kako u valuti eura, tako i kune, pri čemu je preračunavanje kunskog iznosa troška u eurski izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 € = 7,53450 kn).
38. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer nije uspjela u sporu.
Zagreb, 6. prosinca 2023.
Predsjednik vijeća
Renata Šantek, v.r.
