Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-619/2022-3

Gž-191/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Noemi Butorac kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojega kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u [obrt] d.o.o iz [adresa], odlučujući o tuženikovim žalbama izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12385/2019-26 od 28. travnja 2022., i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12385/2019-31 od 10. siječnja 2023. u sjednici održanoj 6. prosinca 2023.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba protiv rješenja odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-12385/2019-31 od 10. siječnja 2023., dok se žalba protiv presude djelomično uvažuje, a u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 12385/2019-26 od 28. travnja 2022.,

a ) preinačuje u točki II. presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, tako da točka II. izreke glasi

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u svoti od 1.267,50 eura/9.550,00 kn[1] sa zateznima kamatama koje na taj iznos teku do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena plaćanja."

b ) potvrđuje u točki I. izreke presude.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

"I. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju BO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.155,93 kn, sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 23,41 kn tekućom od 31.08.2005. do isplate

- na iznos od 26,17 kn tekućom od 30.09.2005. do isplate

- na iznos od 26,29 kn tekućom od 31.10.2005. do isplate

- na iznos od 28,76 kn tekućom od 30.11.2005. do isplate

- na iznos od 18,87 kn tekućom od 31.12.2005. do isplate

- na iznos od 16,15 kn tekućom od 31.01.2006. do isplate

- na iznos od 1,14 kn tekućom od 28.02.2006. do isplate

- na iznos od 45,12 kn tekućom od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 62,18 kn tekućom od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 74,48 kn tekućom od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 80,03 kn tekućom od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 65,77 kn tekućom od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 68,74 kn tekućom od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 44,94 kn tekućom od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 27,43 kn tekućom od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 32,09 kn tekućom od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 41,32 kn tekućom od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 40,51 kn tekućom od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 31,18 kn tekućom od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 48,70 kn tekućom od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 62,74 kn tekućom od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 82,72 kn tekućom od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 78,14 kn tekućom od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 105,24 kn tekućom od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 100,10 kn tekućom od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 110,12 kn tekućom od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 196,89 kn tekućom od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 179,02 kn tekućom od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 233,59 kn tekućom od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 214,74 kn tekućom od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 184,41 kn tekućom od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 248,39 kn tekućom od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 329,79 kn tekućom od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 272,15 kn tekućom od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 292,37 kn tekućom od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 266,66 kn tekućom od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 271,28 kn tekućom od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 380,39 kn tekućom od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 391,02 kn tekućom od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 481,49 kn tekućom od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 434,73 kn tekućom od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 383,54 kn tekućom od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 376,77 kn tekućom od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 372,84 kn tekućom od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 390,96 kn tekućom od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 418,39 kn tekućom od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 421,23 kn tekućom od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 406,56 kn tekućom od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 416,46 kn tekućom od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 423,24 kn tekućom od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 411,84 kn tekućom od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 414,84 kn tekućom od 31.07.2012. do isplate i to od 31.08.2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 28. travnja 2022. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

i riješio

"Odbija se prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude."

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i ponovno provesti glavnu raspravu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na troškove postupka.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljičin zahtjev za plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu, kojeg su stranke sklopile 13. lipnja 2006., a kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju osobnog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 17.467,00 CHF. Tužiteljica zahtjev temelji na ništetnoj valutnoj klauzuli, pa zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja, a koji zahtjev tužiteljica temelji na odredbi članka 323. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

6. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila, 13. lipnja 2006., te da je kreditor odobrio korisnici kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 17.467,00 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom od 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

7. Sporno je jesu li ništetne odredbe Ugovora koje se tiču valutne klauzule, te slijedom toga je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužiteljica u otplati kredita platila uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni, koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

8. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi (o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica) utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluka sudova na koje se pozvala tužiteljica, a koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

9. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima nepoštene i stoga ništetne ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su banke postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora važećeg, Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP).

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

11. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara počela teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužiteljica plaćala tuženiku više nego što bi bio plaćala da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužiteljici budući je isto stekao bez osnove.

13. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a ni povrede na koje ukazuje žalitelj u žalbi.

14. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ni pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje žalitelj osim u odnosu na troškove parničnog postupka.

15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF, pravilno temeljeno na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a), u kojem postupku je tuženik sudjelovao i u kojem su bile iznesene tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule te jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivosti valutne klauzule vezane za CHF.

15.1 U odnosu na navode žalitelja prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužiteljica usprkos tome i nakon što je informirana donijela odluku o sklapanju ugovora.

15.2 Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF.

15.3. Međutim, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je saslušanje kao svjedoka zaposlenice banke VO bilo nepotrebno (list spisa 66). Naime, s obzirom na vezanost suda u pojedinačnom restitucijskom zahtjevu za pravna utvrđenja iz kolektivne tužbe, odluka o prijedlogu za saslušanje zaposlenika banke, kao svjedoka, ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, točnije o tome tko se kao svjedok predlaže saslušati – osoba koja je sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu ili ne, te okolnosti na koje se predlaže njezino saslušanje, odnosno radi li se o takvim okolnostima koje bi mogle utjecati na utvrđenje da je konkretni korisnik kredita, prilikom pregovaranja i sklapanja konkretnog ugovora o kreditu bio dodatno i dostatno informiran o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (onim koje je na umu imao sud u donošenju pravomoćne odluke povodom kolektivne tužbe potrošača), a koje banke korisnicima kredita nisu dale u prvoj (reklamnoj) fazi postupka kreditiranja kojom se taj sud jedino bavio, a po prirodi stvari, budući je bila riječ o kolektivnoj tužbi, jedino i mogao baviti.

15.4. Kako iz navoda odgovora na tužbu ne proizlazi da je predložena svjedokinja osobno sudjelovala u sklapanju spornog Ugovora, a iz sadržaja čitavog odgovora na tužbu i priloga uz taj odgovor, se ne može zaključiti da je saslušanje predloženo na okolnosti koje bi mogle biti relevantne za drugačiji činjeničnopravni zaključak o informiranosti tužiteljice u odnosu na onaj iz postupka po kolektivnoj tužbi, a što je u ovom slučaju, relevantno za prethodno pitanje o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF,a o čemu ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, to se taj dokazni prijedlog prvostupanjski sud pravilno odbio.

15.5 Saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji, međutim to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna. U konkretnom slučaju sporna odredba je nepoštena, pa time i ništetna kako je to propisano posebnim zakonom a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis.

16. Protivno navodima žalitelja pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan. Prema stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkopg suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu 24. listopada 2020. nije nastupila zastara.

17. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115. ZOO) jer je tuženik od tada postao nepošten stjecatelj. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se tuženik trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire od činjenice da je on sastavio ugovor koji sadržava nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, a što predstavlja osnov predmetnog restitucijskog zahtjeva.

18. Nisu osnovane tuženikove žalbene tvrdnje, da se učinci presude višeg suda ne mogu odnositi na predmetni ugovor jer je isti u cijelosti izvršen, obzirom da činjenice da je neki ugovor izvršen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedinih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

19. Stavovi pravne znanosti i izdvojena mišljenja sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske ne vezuju redovne sudove, pa stoga ni žalbeni navodi koji se toga tiču nisu za ocjenu zakonitosti pobijane presude relevantni.

20. Neosnovano žalitelj tvrdi i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK), tvrdeći da bi iz nje proizlazilo da zbog toga što je kredit otplaćen potrošač ne bi imao pravo na vraćanje stečenog bez osnove, jer takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se navedena odredba odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim tim ZIDZPK.

21. U ocjeni žalbenog navoda pogrešne primjene članka 190. i 191. ZPP-a, da nisu bile ispunjene pretpostavke za dopuštenje preinake nakon zaključenja prethodnog postupka, valja kazati da je preinaka tužbe, prema članku 190. stavku 2. ZPP-a iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021, od 26. studenog 2021., zaključeno je da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Prvostupanjski je sud preinaku dopustio ocijenivši je svrsishodnom i za to je dao iscrpne i uvjerljive razloge.

22. Pravilno je prvostupanjski sud rješenjem od 10. siječnja 2023. odbio tuženikov prijedlog za donošenje dopunske presude pravilno zaključivši da tužbeni zahtjev predstavlja potraživanje iz podneska od 25. siječnja 2021., dakle potraživanje koje se odnosi samo na preplatu s naslova valutne klauzule o kojem je sud i odlučivao u presudi od 28. travnja 2022. jer zahtjev iz tužiteljevog podneska od 8. siječnja 2022. ne egzistira budući prvostupanjski sud nije dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno tom podnesku.

23. Međutim prvostupanjski je sud povrijedio materijalno pravo na tuženikovu štetu u odluci o troškovima postupka.

23.1. Osnovano žalitelj ukazuje da trošak podneska od 25. siječnja 20210. kojim tužitelj obavještava sud o plaćenom predujmu za troškove vještačenja nije bio potreban za vođenje parnice. Navedeni trošak nije trebalo priznati s obzirom da je odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

23.2 Stoga tužiteljici ne pripadaju troškovi navedenog podneska od 132,72 eura/1.000,00 kn uvećano za PDV od 25%, u svoti od 33,18 eura/250,00 kn odnosno 165,90 euro /1.250,00 kn koje joj je priznao prvostupanjski sud.

24. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao pod točkom I. b.) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. i 380. točka 2. ZPP-a, a u pogledu troškova kao pod I. a) na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

25. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u pogledu odluke o sporednoj stvari (troškovima postupka) to je o njegovom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 6. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić