REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 875/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, Korzo 16, OIB:54382731928, kojeg zastupa punomoćnica Danijela Kovačić odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danijela Kovačić i Jasenka Perković u Rijeci, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišnu knjigu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6255/2017-2 od 25. rujna 2019. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, broj P-11/2017-13 od 14. srpnja 2017., u sjednici održanoj 6. prosinca 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6255/2017-2 od 25. rujna 2019. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj Grad Rijeka, vlasnik nekretnine pod oznakom k.č.br. 1030/1, kuća br. 30 i dvorište površine 125,2 čhv, upisane u zk.ul.br. 870 k.o. Podvežica.

II. Ovlašćuje se tužitelj Grad Rijeka na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na nekretnini pod oznakom k.č.br. 1030/1, kuća br. 30 i dvorište površine 125,2 čhv, upisane u zk.ul.br. 870, k.o. Podvežica s imena tuženika Republike Hrvatska na ime i u korist tužitelja Grada Rijeke, Korzo 16, OIB: 54382731928, u cijelosti.

III. Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.260,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na parnični trošak teku od dana objave do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2 (ostali odnosi) ZOO-a, u roku od 8 dana.".

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-11/2017- 13 od 14. srpnja 2017. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj Grad Rijeka, vlasnik nekretnine pod oznakom k.č.br. 1030/1, kuća br. 30 i dvorište površine 125,2 čhv, upisane u zk.ul.br. 870 k.o. Podvežica.

II. Ovlašćuje se tužitelj Grad Rijeka na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na nekretnini pod oznakom k.č.br. 1030/1, kuća br. 30 i dvorište površine 125,2 čhv, upisane u zk.ul.br. 870, k.o. Podvežica s imena tuženika Republike Hrvatska na ime i u korist tužitelja Grada Rijeke, Korzo 16, OIB: 54382731928, u cijelosti."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.750,00 kn (jedanaest tisuća sedamsto pedeset kuna) u roku od osam dana.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd 972/2020-2 od 19. travnja 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6255/2017-2 od 25. rujna 2019. zbog pravnih pitanja:

"1. Ima li sama okolnost što tužitelj ne raspolaže pisanim ugovorom ili drugim formalnim aktom o prijenosu prava korištenja, upravljanja, odnosno raspolaganja na nekretnini u odnosu na koju je, na temelju Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj: 17/62, 10/65, 57/65, 11/66 i 32/68 – dalje ZSO) i kasnijeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 52/74), imao položaj davatelja stanova i poslovnih prostora na korištenje, za posljedicu nepriznavanje tužitelju izvanknjižno stečenog prava korištenja, upravljanja, odnosno raspolaganja tom nekretninom?

2. Je li na davatelja stana ili poslovnog prostora na korištenje moglo biti preneseno samo izvršavanje prava korištenja, upravljanja, odnosno raspolaganja nekretninom, a bez da je na njega pritom bilo preneseno to pravo u cjelini - sa jedinstvenim sadržajem svih dužnosti i ovlaštenja tih prava?".

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. ZPP, zbog pravnih pitanja zbog kojih je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, a tuženici naložiti da mu naknadi troškove postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženica pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini upisala na temelju pravne predmnijeve iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP),

- da iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga proizlazi da je u zk. ul. 870 k.o. Podvežica za k.č.br. 1030/1, na temelju kupoprodajnog ugovora od 27. prosinca 1947., bilo upisano pravo vlasništva u korist Narodne fronte Podvežica u cijelosti,

- da je pravni sljednik Narodne fronte Podvežica, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske,

- da je predmetna nekretnina naknadno podruštvovljena i 17. prosinca 1984. udružena u Fond zgrada Samoupravne interesne zajednice stambeno-komunalne djelatnosti Općine Rijeka (dalje: SIZ Stambeno-komunalne djelatnosti), te je 1. siječnja 1986. udružena u Fond društveno-političke zajednice Općine Rijeka,

- da je u odnosu na predmetnu nekretninu, Grad Rijeka pravni sljednik društveno političke zajednice Općine Rijeka i to na temelju odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi ("Narodne novine", broj: 90/92, 94/93 i 117/93), Sporazuma o preuzimanju nekretnina, pokretnina, financijskih sredstava te prava i obveza dotadašnje Općine Rijeka, Sporazuma o podjeli komunalne imovine u vlasništvu dotadašnje Općine Rijeka i Sporazuma o utvrđivanju granica grada i općina ustrojenih na području dotadašnje Općine Rijeka, na temelju kojih je tužitelj preuzeo u vlasništvo sve one nekretnine - građevinska zemljišta i zgrade koje se nalaze na području Grada Rijeke koji su dani na korištenje dotadašnjoj Općini Rijeka,

- da je prednik tužitelja, društveno politička zajednica Općine Rijeka (putem svog organa SIZ Stambeno-komunalne djelatnosti), kao i kasnije tužitelj, upravljao predmetnom nekretninom, te je istu davao u zakup i na korištenje,

- da na predmetnoj nekretnini, nakon podruštvovljenja, niti Socijalistički savez radnog naroda, niti njegov pravni prednik Narodna fronta Podvežica, nisu imali pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja, niti su bili u posjedu iste.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužitelj stekao pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 363. st. 2. ZVDSP u vezi s čl. 360. ZVDSP, prema kojem je pravo upravljanja korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pravom vlasništva one osobe koja je postala sveopći pravni sljednik dotadašnjih nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari. Pritom je zaključio da je u ovom slučaju isključena primjena odredbe čl. 390. ZVDSP, iz razloga što društveno-politička organizacija Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (kao sljednik Narodne fronte Podvežica), niti Narodna fronta Podvežica, na predmetnoj nekretnini nikada nije imala knjižno, niti izvanknjižno pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Osim toga, prvostupanjski sud je isključio i primjenu odredbi Zakona o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno- političkih organizacija ("Narodne novine", broj 70/97) jer na dan stupanja na snagu toga zakona 26. lipnja 1997. predmetna nekretnina nije bila u režimu društvenog vlasništva nad kojim je pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja bilo ustanovljeno u korist bivše društveno-političke organizacije odnosno u korist Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (kao pravnog sljednika Narodne fronte).

10. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 373. st. 1. točka 3. ZPP preinačio prvostupanjsku odluku te odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da ispravama priloženim u spisu, tužitelj nije dokazao da je bio izvanknjižni nositelj prava raspolaganja, upravljanja i/ili korištenja na predmetnoj nekretnini. Pritom se pozvao na odredbu čl. 23. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, ("Službeni list SFRJ", broj 35/65 - dalje: Osnovni zakon), čl. 47. Osnovnog zakona i čl. 19. Osnovnog zakona prema kojem se samim unosom stambene zgrade u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama, ne prenosi i pravo davanja stanova u toj stambenoj zgradi na korištenje, već je osnova prijenosa tog prava ugovor.

11. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, tužitelj se pozvao na odluku revizijskog suda broj Rev-x 1131/2017-2 od 16. travnja 2019., dok se za drugo postavljeno pravno pitanje pozvao na odluku revizijskog suda broj Revt 39/06-2 od 1. listopada 1999.

12. Iz spisa proizlazi da tužitelj tužbu temelji na tvrdnji da je kao pravni sljednik društveno političke zajednice Općine Rijeka i SIZ stambeno-komunalnih djelatnosti Općine Rijeka, stekao status izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja te je predmetnom nekretninom faktično raspolagao dajući istu u zakup i na korištenje.

13. Odredbom čl. 364. st. 6. ZVDSP propisano je da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

14. U odluci broj Rev-x 1131/2017-2 od 16. travnja 2019., ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva, samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnina) i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva. Nadalje, u odluci broj Revt 39/2006-2 od 1. listopada 2009., ovaj sud je zauzeo stav o jedinstvenom i nedjeljivom sadržaju prava upravljanja, korištenja i prava raspolaganja kao stvarnih prava na stvarima u društvenom vlasništvu odnosno shvaćanje, da se kad je u pitanju društveno vlasništvo ne može prenijeti ovlaštenje a dužnosti zadržati jer je sadržaj tih prava bio jedinstven i nedjeljiv.

15. Iz spisa proizlazi da tužitelj nema pisani ugovor ili drugi akt kojim je na njega ili na njegovog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja predmetnom nekretninom, ali je faktično raspolagao istom i davao je u zakup i na korištenje još od 1986.

16. Prema ustaljenoj praksi revizijskog suda sadržanoj u nizu odluka (primjerice odlukama broj Rev-x 1131/2017-2 od 16. travnja 2019., broj Rev 1993/2018-2 od 19. studenoga 2019. i broj Rev 1047/21-2 od 12. srpnja 2022.) nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnina) i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva. Stoga nedostatak pisanog ugovora ili formalnog akta o prijenosu prava korištenja, upravljanja, odnosno raspolaganja, u odnosu na nekretninu na kojoj je tužitelj na temelju ZSO imao položaj davatelja stanova i poslovnih prostora na korištenje, samo po sebi, nema za posljedicu nepriznavanje izvanknjižno stečenog prava korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja tom nekretninom, što je ujedno odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje treba navesti da je stajalište drugostupanjskog suda prema kojem tužitelj, koji je jedini faktično raspolagao predmetnom nekretninom, nije imao pravo korištenja predmetne nekretnine, nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim u odluci broj Revt 39/2006-2 od 1. listopada 2009.

17. Osnovano revident navodi da je Osnovni zakon o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, na koji se u obrazloženju odluke poziva drugostupanjski sud, prestao važiti 26. prosinca 1974. stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" , broj 52/74), te da je sud trebao imati u vidu odredbu čl. 87. Zakona o lokanoj upravi i samoupravi ("Narodne novine", broj: 90/92, 94/93 i 117/93), odredbe Sporazuma o preuzimanju nekretnina, pokretnina, financijskih sredstava, te prava i obveza dosadašnje općine Rijeka, odredbe Sporazuma o podjeli komunalne imovine u vlasništvu dosadašnje Općine Rijeka, odredbe Sporazuma o utvrđivanju granica grada i općina ustrojenih na području dosadašnje Općine Rijeka, odredbe Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 53/90 i 73/93), odredbe Uredbe o prestanku rada fonda u stambenog gospodarstvu ("Narodne novine", broj 64/79) i odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 36/95, 109/95 i 21/96).

18. Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom donošenja odluke o žalbi tuženice, drugostupanjski sud nije uzeo u obzir navedena pravna shvaćanja i nije utvrdio činjenice koje su odlučne za zaključak o postojanju pretpostavki da je tužitelj u materijalnopravnom smislu bio nositelj prava upravljanja korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom odnosno je su li se ostvarile pretpostavke za upis prava vlasništva u smislu čl. 364. ZVDSP, pa nema uvjeta za preinaku odluke ovaj sud je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku odluku i predmet je vraćen sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

19. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će u skladu s pravnim shvaćanjima revizijskog suda navedenim u ovoj odluci, uz pravilnom primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tuženičinoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske odluke.

20. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 6. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić

Broj zapisa: 9-30862-ca3bc

Kontrolni broj: 06758-4cbff-934ba

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Željko Šarić, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.