Poslovni broj: Usž-397/23-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Sanje Štefan, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika-specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice D. D. iz Š. L., Republika Slovenija, koju zastupa Ž. M., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI-1325/2022-3 od 23. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se uvažava.

II. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI- 1325/2022-3 od 23. prosinca 2022.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/14-01/3523, urbroj: 513-04/18-2 od 21. svibnja 2018. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda G., Ispostave G., klasa: UP/I-410-20/2014- 001/00653, urbroj: 513-007-09-02/2014-0004 od 23. lipnja 2014.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Upravnog suda u Rijeci poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/II-410-20/14-01/3523, urbroj: 513-04/18-2 od 21. svibnja 2018. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda G., Ispostave G., klasa: UP/I-410-20/2014-001/00653, urbroj: 513-007-09-02/2014-0004 od 23. lipnja 2014. (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovog upravnog spora u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna (slovima: pet tisuća kuna)/663,61 euro (šesto šezdest tri eura i šezdeset jedan cent) u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude i pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda G., Ispostave G., klasa: UP/I-410-20/2014-001/00653, urbroj: 513-007-09-02/2014-0004 od 23. lipnja 2014., kojim je tužiteljici utvrđena porezna osnovica poreza na promet nekretnina u visini od 524.153,48 kuna i porez na promet po stopi od 5% u iznosu od 26.207,67 kuna.

3. Osporenu prvostupanjsku presudu tuženik pobija žalbom zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredbi postupka. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, broj: U-zpz-115/2021-6 od 7. rujna 2022. ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 316/19-2 od 24. veljače 2021. i presudu Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 1038/18-8 od 13. studenog 2019., te je predmet vratio Upravnom sudu u Rijeci na ponovno suđenje. Navodi da se prvostupanjski sud u osporenoj presudi opširno poziva na ranija shvaćanja Vrhovnog suda u kojima je raspravljao o pitanju u kojem trenutku je porezna obveza utvrđena, te na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima se utvrđuje kao ustavno-pravno neprihvatljivo pravno stajalište prema kojem su samo prvostupanjska upravna tijela vezana institutom zastare, te na koncu citira i tumači tekst konačnog prijedloga OPZ-a/16. Upravni sud u Rijeci u obrazloženju osporene presude prihvaća stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem nakon stupanja na snagu OPZ-a/16. relativna zastara više ne teče, ali izražava stav da je takvo pravno shvaćanje primjenjivo samo na one situacije u kojima je postupak započeo nakon stupanja na snagu toga Zakona, posljedično tome ni na predmetni slučaj. S obzirom na to da tuženik navodi da se Upravni sud u Rijeci neutemeljeno i neosnovano suprotstavlja već ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i prvostupanjskih upravnih sudova, te ostaje kod svoga tumačenja i stava o iznesenom pravnom pitanju. Prema mišljenju tuženika prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbu članka 197. stavka 2. OPZ-a/16., te ističe da su porezna tijela izričito dužna na poreznu zastaru paziti po službenoj dužnosti zbog čega ne smije doći do razlikovanja u računanju zastarnih rokova ovisno o tome je li stranka podnijela prijedlog za utvrđivanje zastare i time inicirala postupak ili je do pokretanja došlo po službenoj dužnosti od strane poreznog tijela. Predlaže sudu da u cijelosti poništi prvostupanjsku presudu.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da se svi argumenti tuženikove žalbe temelje na strogo formalističkom pristupu o ovom važnom pravnom pitanju, ne vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja, te zanemarujući da se ovdje radi o neravnopravnosti radi nadređenosti jednog sudionika nad drugim. Tužiteljica se u cijelosti priklanja argumentima prvostupanjskog suda i predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske da žalbu tuženika odbije.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi radi kojih se presuda pobija i koji dovode u sumnju zakonitost pobijane presude.

7. Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi sljedeće:

- da je tužiteljica temeljem kupoprodajnog ugovora od 31. ožujka 2014. stekla u vlasništvo nekretninu u naravi apartman u N. (G.), A-14, ukupne površine 41,45 m[2] , izgrađenog 1989. u prizemlju zgrade s pripadajućim vrtom od 63,51 m[2] za ugovorenu cijenu od 336.969,33 kune,

- da porezno tijelo nije prihvatilo ugovornu cijenu, te da je tržišnu vrijednost nekretnine utvrdilo procjenom, usporedbom sa apartmanom u G., broj: A-7, godina izgradnje 1989., površine 42,21 m[2] sa pripadajućim vrtom od 57,50 m sa postignutom cijenom od 12.645,44 kune/m[2] , o čemu je sačinjen zapisnik o procjeni tržišne vrijednosti nekretnine, klasa: UP/I-410-20/2014-001/00653, urbroj: 513-007- 09-02/2014-0003 od 23. lipnja 2014.,

- da je prvostupanjskim poreznim rješenjem, klasa: UP/I-410-20/2014- 001/00653, urbroj: 513-007-09-02/2014-0004 od 23. lipnja 2014. tužiteljici utvrđena porezna osnovica u iznosu od 524.153,48 kuna i porez na promet po stopi od 5% u iznosu od 26.207,67 kuna,

- da je protiv tog rješenja tužiteljica izjavila žalbu koju je tuženik osporenim rješenjem, klasa: UP/II-410-20/14-01/35, urbroj: 513-04/18-2 od 21. svibnja 2018. odbio kao neosnovanu,

- da je presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI-1038/18-8 od 13. studenog 2018. poništeno i prvostupanjsko rješenje od 23. lipnja 2014. i osporeno rješenje od 21. svibnja 2018. zbog nastupa relativne zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze, pozivom na odredbe članka 94. stavka 1., 95. stavka 1. i 96. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16. – dalje: OPZ/08.),

- da je protiv prvostupanjske presude tuženik izjavio žalbu koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-316/19 od 24. veljače 2021. odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz-115/2021-6 od 7. rujna 2022. usvojen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, te su ukinute presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-316/19-2 od 24. veljače 2021. i presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1038/18-8 od 13. studenog 2018. i predmet je vraćen Upravnom sudu u Rijeci na ponovno suđenje,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio da se u predmetnom slučaju na pitanje zastare nisu mogle primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona iz 2008., jer je iz sadržaja prijelaznih i završnih odredbi Općeg poreznog zakona iz 2016. ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ/16.) iz članka 197. razvidno da je ukinuto razlikovanje između relativne i apsolutne zastare koje je predviđao OPZ/08., te da je propisan jedinstveni šestogodišnji rok zastare.

Takva izmjena zahtijevala je propisivanje i odgovarajućeg prijelaznog režima, koji poštuje činjenicu da je u nekim postupcima pokrenutim prema odredbama OPZ/08. do dana stupanja na snagu OPZ/16. nastupila relativna ili apsolutna zastara.

8. U skladu s tim Vrhovni sud RH je zauzeo stav da je prijelazni režim za pitanje zastare uređen kao iznimka odredbom članka 197. stavka 2. OPZ-a/16., pa je prema shvaćanju tog suda tom odredbom iz područja primjene općeg prijelaznog režima isključeno upravno pitanje u vezi nastupa zastupa zastare prema odredbi članka 197. stavka 2: OPZ-a/16., jer pravilno tumačenje sadržaja navedene odredbe dovodi do zaključka da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze, kao i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze pokrenutim prema OPZ/08. relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017. Nakon toga relativna zastara ne teče, pa nije moguće ni utvrditi njezino nastupanje. Iz navedenog proizlazi kako će se oni postupci za utvrđivanje porezne obveze, započeti prema odredbama OPZ-a/08. u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršit prema odredbama OPZ-a/16. Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se u smislu odredbe članka 197. stavka 1. OPZ/16. po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ/08.

8.1. U konkretnom slučaju prema odredbi članka 94. stavka 2. OPZ-a/08. prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu i kamate. Obveza plaćanja poreza na promet nekretnina prema predmetnom ugovoru o kupoprodaji nastala je u skladu s odredbom članka 14. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. i 143/14.) u trenutku sklapanja navedenog ugovora kojim je tužiteljica stekla predmetnu nekretninu, pa je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počela teći 1. siječnja 2015. Također odredbom članka 95. stavka 1. OPZ-a/08. propisano je da se tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznog obvezniku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da nakon poduzetnih radnji iz stavka 1. predmetnog članka zastarni rok počinje ponovno teći. Prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđena tužiteljičina obveza doneseno je 23. lipnja 2014. dostavljeno je tužiteljici 1. rujna 2014., pa slijedom toga na dan stupanja na snagu OPZ-a/16. (1. siječnja 2017.) još nije nastupila relativna zastara, jer nije protekao rok od tri godine iz članka 94. stavka 1. i 2. OPZ-a/08., te se prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ-a/16. na ovaj slučaj trebaju primijeniti odredbe OPZ-a/16., a ne odredbe OPZ-a/08.

9. Usprkos navedenom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je ostao kod svoje ranije odluke i u opsežnom obrazloženju presude izražava stav o neprihvatljivosti retroaktivne primjene članka 197. stavka 2. OPZ-a/16., te ustraje kod stava zauzetog u ukinutoj presudi prvostupanjskog suda, poslovni broj: UsI-1038/18 od 13. studenog 2018., te posljedično tome utvrđuje da je u tijeku drugostupanjskog postupka nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje poreznih obveza poreza na promet nekretnina.

10. Uz razumijevanje za izražena teorijska razmatranja vezana uz tumačenje i primjenu prava, posebno u poreznim stvarima, ovaj žalbeni Sud smatra da je prvostupanjski sud nepravilno postupio kada je u ponovljenom postupku donio presudu koja nije u skladu s uputom i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ne samo zato što je viši sud dužan nižem sudu ukazati na nedostatke koje je uočio prigodom odlučivanja o pravnom lijeku izjavljenom protiv njegove prvostupanjske presude, nego i zato što je zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

11. Budući da je stajalište prvostupanjskog suda izraženo u osporenoj presudi suprotno stajalištu i prihvaćenoj sudskoj praksi i ovoga Suda, to je trebalo osporenu presudu poništiti.

12. Prema podacima spisa predmeta poreznog tijela proizlazi da je predmetna nekretnina tužiteljice procijenjena temeljem usporednog podatka o prijavljenoj i postignutoj cijeni jednog metra kvadratnog apartmana oznake A-7, površine 42,21 m[2] u iznosu od 12.645,44 kune/m[2] , koji usporedni podatak se nalazi u spisu predmeta. Pregledom zapisnika o tržišnoj vrijednosti nekretnine proizlazi da je porezno tijelo prilikom procjene posebno cijenilo tržišne kriterije u trenutku nastanka porezne obveze, te da je usporedbom s cijenama postignutim za nekretnine sličnih objektivnih svojstava u približno isto vrijeme na slobodnom tržištu, kao i prema podacima iz informacijskog sustava porezne uprave, pravilno utvrdilo da je prosječna tržišna vrijednost stana s približno istog područja u približno isto vrijeme 12.645,44 kune. Radi toga, ovaj Sud nalazi da su neosnovani prigovori tužiteljice kojima osporava visinu porezne osnovice utvrđene procjenom temeljem članka 9. stavka 6. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", 69/97., 26/00., 153/02. i 22/11.).

13. Tužiteljica u tužbi nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom postupku, niti pravilnost primjene materijalnog prava, pa je stoga njezin tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

14. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

15. Odluka o troškovima tužiteljice temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a, jer tužiteljica nije uspjela u sporu.

U Zagrebu 6. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić, v.r.