Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 47 Pž-97/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke
Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB
52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, F. Kurelca b.b.,
protiv tuženika LOŠINJSKA PLOVIDBA – TURIZAM d.o.o. Mali Lošinj, Privlaka b.b.,
OIB 63465435060, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu
Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka, d.o.o., Rijeka, Nikole Tesle 9/V-
VI, radi upisa pomorskog dobra, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude
Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-73/2022-14 od 7. listopada 2022., u sjednici
vijeća održanoj 7. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-73/2022-14 od 7. listopada 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci utvrdio je da je nekretnina
(oznake k.č.br. 1045/4 oranica od 422 m2 upisana u z.k.ul. 814 k.o. Nerezine, u
zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišno knjižni odjel Mali Lošinj)
pomorsko dobro te je tuženik dužan trpjeti upis te nekretnine kao pomorsko dobro.
Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 3.000,00 kn /
398,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 7. listopada 2022. do isplate.
1.1. Pobijanu je presudu prvostupanjski sud donio primjenom odredaba čl. 3.
st. 2. u vezi s čl. 5. i čl. 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama
(„Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04,141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19; dalje:
ZPDML). U upravnom postupku pravomoćno je utvrđeno da se nekretnina nalazi
unutar granica pomorskog dobra, a nije ni sporno da je ta nekretnina i po samom
zakonu pomorsko dobro (plaža i morska obala). Prvostupanjski je sud stoga ocijenio
Poslovni broj: 47 Pž-97/2023-2 2
irelevantnim i neosnovanim tuženikove prigovore o njegovom stjecanju prava
vlasništva, odnosno o tome da je nekretnina procijenjena u temeljni kapital njegovog
pravnog prednika i da je dio nekretnine otkupio na temelju kupoprodajnih ugovora.
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik isticanjem svih žalbenih
razloga s prijedlogom ovome sudu da presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev ili
ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik tvrdi da u
obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama,
odnosno da je presuda proturječna i zahvaćena nedostacima uslijed kojih se ne
može ispitati pa da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog
postupka iz u čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP). Granica pomorskog dobra
na tom području najprije je utvrđena Odlukom od 21. kolovoza 1991. sukladno čemu
je prolazila obalnom linijom dubine 6,00 m i tek je na zahtjev tijela koje vodi postupak
granica proširena izvan tog pojasa na cijeli obalni pojas. Tuženik je dostavio prijedlog
granica pomorskog dobra prema kojem bi granica prolazila obalnom linijom po dubini
6,00 m kako je bilo utvrđeno ranijom Odlukom o utvrđivanju granica pomorskog
dobra iz 1991. Na sjevernom dijelu kampa takav prijedlog granice je prihvaćen, ali je
kod južnog dijela tijelo koje provodi postupak zatražio izmjenu na način da se granica
proširi pa je u pomorsko dobro uključena cijela sporna čestica.
2.1. Tuženik i u žalbi ukazuje na to da je nekretnina nastala cijepanjem
nekretnine oznake k.č. br. 1045/3 k.o. Nerezine koja je u postupku pretvorbe 1992.
procijenjena u vrijednost društvenog kapitala prednika tuženika, a dijelove na kojima
je u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo vlasništva fizičkih osoba, tuženik je
otkupio kupoprodajnim ugovorima iz 2014. i 2017. Na osnovi tih činjenica tuženik
tvrdi da je stekao pravo vlasništva i to prije nego što je nekretnina cijelom površinom
uključena u sastav pomorskog dobra, odnosno dok je na snazi bio drugi akt koji je
drugačije određivao granicu pomorskog dobra. Pomorsko dobro je naknadno
prošireno izvan ranije utvrđenog obalnog pojasa pa smatra da su stečeni uvjeti za
određivanje naknade s osnove izvlaštenja dijela nekretnine izvan ranije utvrđene
granice pomorskog dobra.
2.2. Daljnjim žalbenim navodima tuženik upućuje na odredbe čl. 37.a
ZPDML-a i čl. 187. ZPP-a i tvrdi da tužitelju nedostaje pravni interes i aktivna
legitimacija za vođenje parnice. Tužitelj nije dokazao pravni interes za podnošenje
tužbe, jer je granica pomorskog dobra već utvrđena u upravnom postupku;
odlučivanje u ovoj pravnoj stvari ne spada u sudsku nadležnost, jer se u upravnom
postupku odlučuje o statusu i upisu pomorskog dobra.
3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Tuženikova žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne
Poslovni broj: 47 Pž-97/2023-2 3
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. U ovoj pravnoj stvari raspravlja se o deklaratornom tužbenom zahtjevu koji
glasi na utvrđenje da je određena nekretnina pomorsko dobro, uz nalog tuženiku
trpjeti upis oznake pomorskog dobra.
6.1. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je
prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu
donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci
prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud
jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba
parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).
Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka,
iznoseći nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama i ukazivanjem na navodne povrede u
postupanju prvostupanjskog suda pri ocjeni dokaza, što ovaj sud ne nalazi.
7. Nije sporno da je tuženik u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetne
nekretnine. Njegovo je pravo vlasništva upisano u 29/60 dijela nakon postupka
pretvorbe (na temelju rješenja zemljišnoknjižnog odjela od 9. prosinca 2010.
Z-3609/2010, s osnove rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj od 31. prosinca
1992., Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 11. ožujka 1994. i 15. travnja
2010.), dok je preostali suvlasnički dio otkupio od ranije upisanih fizičkih osoba kao
vlasnika, tijekom 2014. i 2017.
8. Nije sporno da je nekretnina u cijelosti uključena u pojas pomorskog dobra i
da se nalazi unutar utvrđenih granica pomorskog dobra. Ta je okolnost vidljiva i iz
rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, klasa: UP/I-342-22/18-02/4,
Ur.br: 530-03-21-4 od 7. rujna 2021. U naravi, ta nekretnina predstavlja plažu i
stijene uz plažu, odnosno prirodnu neizgrađenu morsku obalu.
9. Cijeneći tuženikove i u žalbi ponovljene prigovorne tvrdnje o osnovanosti
tužbenog zahtjeva, prvostupanjski je sud trebao ispitati od kakvog je utjecaja na
status te nekretnine (opće dobro, pomorsko dobro) činjenica što je tuženik nekretninu
unio u temeljni kapital pravnog prednika prije no što je ona cijelom površinom
upravnim rješenjem uključena u sastav pomorskog dobra. Pritom je trebalo ispitati i
prigovore usmjerene na osporavanje tužiteljičine ovlasti pokrenuti parnicu po
deklaratornoj tužbi.
10. Neosnovan je tuženikov žalbeni navod o nedostatku tužiteljičine aktivne
legitimacije i njenog pravnog interesa. Sudovi su dužni pružati pravnu zaštitu unutar
utvrđenih granica pomorskog dobra i to je izričito propisano Zakonom. Odredbom čl.
37.a ZPDML-a je radi učinkovitije zaštite pomorskog dobra, izrijekom dano ovlaštenje
Republici Hrvatskoj da može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra,
između ostalog i podnositi tužbe radi utvrđenja (i upisa) pomorskog dobra. Pored
toga, tužba je podnesena protiv zemljišno-knjižnog vlasnika nekretnine, a ustaljena je
sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske da promjene u statusu nekretnine
Poslovni broj: 47 Pž-97/2023-2 4
koje bi u konačnici imale za posljedicu gubitak prava vlasništva, nije ni moguće
donositi bez kontradiktornog postupka u kojem bi sudjelovale sve zainteresirane
strane, a to je upravo parnični postupak (npr. Rev-1439/2014, Revd-909/2023).
10.1. U pretežitom dijelu tuženikova žalba predstavlja obrazlaganje njegove
tvrdnje o tome da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje
da predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro. Provjeravanju pravnog
interesa ima mjesta ako se obavlja preventivno, dakle prije meritornog odlučivanja o
tužbenom zahtjevu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-234/2018,
ovaj sud u odluci Pž-6002/2021). Tuženik smatra da tužiteljica nema pravni interes
voditi ovu parnicu zato što su granice pomorskog dobra nesporno već određene.
Određivanje granica pomorskog dobra je doista izvan nadležnosti sudova i o tome se
odlučuje u upravnom postupku, na način propisan ZPDML-om. Međutim, tužiteljica u
ovoj parnici niti ne zahtijeva određivanje granica pomorskog dobra nego
deklaratornim tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi (deklarira) da se nekretnina
nalazi na području pomorskog dobra koje je već ranije određeno upravnim aktom, na
što je ovlaštena upravo odredbom čl. 37.a ZPDML-a.
11. Odredbom čl. 3. ZPDML-a propisano je da je pomorsko dobro opće dobro
od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili
koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom (st. 1.). Pomorsko dobro čine
unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji
je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s
tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje (st. 2.). U smislu st. 2. tog
članka, dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni,
plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i
morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva (st. 3.). Odredbom čl. 5.
ZPDML-a izričito je propisano i to da se građevine i drugi objekti na pomorskom
dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom, smatraju pripadnošću pomorskog
dobra (st. 1.); na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga
stvarna prava po bilo kojoj osnovi (st. 2.).
12. U konkretnom slučaju nema spora oko činjenice da predmetna nekretnina
predstavlja pomorsko dobro. U naravi ta nekretnina predstavlja plažu i morsku obalu.
To je utvrđeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem Ministarstva mora, prometa i
infrastrukture koje je unutar granica pomorskog dobra uvrstilo i spornu nekretninu u
cijelosti. S obzirom na navedeno, budući da je u upravnom postupku (pravomoćno)
utvrđeno da se sporna nekretnina nalazi unutar granica pomorskog dobra,
uvažavajući pritom i da po samom zakonu morska obala predstavlja pomorsko
dobro, pravilno je prvostupanjski sud odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev. Pomorsko
dobro kao opće dobro izvan je pravnog prometa i na njemu se ne može steći pravo
vlasništva ni druga stvarna prava.
13. Budući da je riječ o pomorskom dobru, bez utjecaja su na odluku o ovoj
pravoj stvari tuženikovi prigovori o njegovom stjecanju prava vlasništva time što je
nekretnina dijelom procijenjena u temeljni kapital njegovog pravnog prednika, a
dijelom ju je on otkupio kupoprodajnim ugovorima.
Poslovni broj: 47 Pž-97/2023-2 5
13.1. Neosnovano se tuženik poziva na okolnost da je unošenjem nekretnina
u društveni kapital on pretvorbom stekao pravo vlasništva. Naime, na osnovi odredbe
čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj:
91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,
153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17), samim unošenjem nekretnine u društveni
kapital ne stječe se pravo vlasništva i u tom smislu rješenje o pretvorbi nema
konstitutivni značaj. Za stjecanje prava vlasništva nekretnine osnovom te zakonske
odredbe potrebno je da su se, izvan pretpostavke da je vrijednost nekretnine
procijenjena u kapital društva i po nadležnom tijelu u kapitalu društva iskazana –
kumulativno ispunile i pretpostavke da je nekretnina na dan procjene vrijednosti
temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bila društveno vlasništvo s
pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i da je mogla biti
objekt stjecanja prava vlasništva. Te okolnosti u ovom slučaju nisu ispunjene, već
samim time što je riječ o pomorskom dobru, morskoj obali, koja nije mogla niti može
biti objekt stjecanja prava vlasništva. Status nekretnine i ovlasti koje je tuženikov
pravni prednik imao, bio je poznat s trenutkom pretvorbe (tako i Vrhovni sud
Republike Hrvatske u odluci Rev-2592/2019).
13.2. Zato, pomorsko dobro kao opće dobro izvan je pravnog prometa, to
neovisno o činjenici što bi takvo dobro eventualno i bilo procijenjeno u temeljni kapital
društva. Rješenje u postupku pretvorbe društvenog poduzeća ne utječe na stjecanje
prava vlasništva, jer je to akt o utvrđivanju procijenjenih nekretnina koje su uvrštene
u kapital i nema značaj akta o stjecanju prava vlasništva, već je po pravnoj prirodi
uvjerenje o visini kapitala. Prema tome, imajući na umu da nije ničim dovedeno u
pitanje da nekretnina u naravi predstavlja dio morske obale i da je u funkcionalnoj
vezi s morem, već su u trenutku nastupa funkcionalne veze s morem po samom
zakonu stečene pretpostavke da ta nekretnina postane pomorsko dobro (tako i
Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-13821/2012, Revt-593/2017), a
njene su granice deklarirane u 1992. i 2021. Na takav zaključak ne utječe ni činjenica
što u zemljišnoj knjizi ranije nije usklađen opis kulture zemljišta, zato što je pomorsko
dobro definirano zakonom i izmjene u tom pogledu imaju publicitetnu funkciju.
Slijedom toga neosnovano tuženik upućuje i na njegovo navodno stjecanje prava
vlasništva kupoprodajnim ugovorima, pored nesporne činjenice da je riječ o
pomorskom dobru na kojem nema mogućnosti stjecanja stvarnih prava.
14. I zaključno, bez utjecaja su na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari
tuženikove tvrdnje da je granica pomorskog dobra koja je najprije bila utvrđena
Odlukom od 21. kolovoza 1991., naknadno u upravnom postupku tijekom 2021.
proširena na način da u konačnici obuhvaća cijelu nekretninu. U tom smislu tuženik
tvrdi da su stečeni uvjeti za određivanje naknade za izvlaštenje, ali to nije predmet
ove parnice. Pored svih nespornih okolnosti, nema osnove za donošenje drugačije
odluke od one kako je to učinio prvostupanjski sud.
Poslovni broj: 47 Pž-97/2023-2 6
15. Slijedom svega navedenoga, budući da tuženik žalbom ničim nije doveo u
pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, ona je odbijanjem neosnovane žalbe
potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 7. veljače 2024.
Predsjednik vijeća
Mirta Matić
Kontrolni broj: 09392-f017b-2428a
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.