- 1 -              Poslovni broj: Usž-245/24-2

Poslovni broj: Usž-245/24-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. d.o.o., sa sjedištem u L., kojeg zastupa opunomoćenik G. J., odvjetnik u L., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1262/2023-6 od 6. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

                            Odbija se žalba tužitelja P. d.o.o., sa sjedištem u L. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1262/2023-6 od 6. studenog 2023.

Obrazloženje

 

1.              Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1262/2023-6 od 6. studenog 2023. odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/279, urbroj: 513-04-23-5 od 2. svibnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P., klasa: UP/I-471-02/22-01/36, urbroj: 513-07-18-22-9 od 10. lipnja 2022. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu u kojoj u bitnom navodi da u cijelosti osporava zaključke prvostupanjskog suda iznesene u osporenoj presudi te ističe da u obrazloženju prvostupanjske presude nedostaju odlučne činjenice, koje je prvostupanjski sud utvrdio po provedenom postupku i na temelju kojih odlučnih činjenica temelji svoje zaključke, odnosno nedostaje ocjena provedenih dokaza od strane suda. Naime, prvostupanjski sud, osim što u obrazloženju presude navodi relevantne zakonske odredbe, ne obrazlaže i ne dovodi iste u vezu s konkretnim događajima, već isključivo navodi – nabraja zakonske odredbe i potom zaključuje, ponavljajući zaključke iz osporenih rješenja tuženika, da on ne ostvaruje prava na odbitak pretporeza, odnosno da je u obvezi platiti doprinos i porez na dobit, a pritom u potpunosti izostaje obrazloženje prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama, i stav istoga zbog kojeg određene činjenice drži odlučnim i zaključci koje je prvostupanjski sud izveo iz utvrđenih odlučnih činjenica. Ističe da je uz tužbu priložio relevantnu praksu Suda Europske unije iz koje proizlazi osnovanost njegovog stava u ovom postupku te mišljenje Porezne uprave od 6. lipnja 2017. no međutim prvostupanjski sud se u obrazloženju presude uopće ne očituje o dostavljenoj praksi niti obrazlaže zbog kojih razloga istu ne drži relevantnom. Posebno napominje da nije sudjelovao u nikakvoj utaji PDV-a, da u predmetnom slučaju utaje poreza niti nema, kao i da se uopće ne može niti govoriti o saznanju i namjeri tužitelja o utaji poreza, te da je njegovo postupanje u potpunosti u skladu s dobrim poslovnim običajima, povećanom pažnjom gospodarstvenika i načelom savjesnosti i poštenja. Smatra da je u konkretnom slučaju postupio u cijelosti sukladno pozitivnim propisima, provjerio valjanost PDV identifikacijskog broja i valjano koristio pravo na odbitak pretporeza, iz čega proizlazi da mu se neosnovano stavlja na teret "da nije priložio niti jedan dokaz da je već prije prve isporuke pokušao provjeriti PDV ID broj dobavljača", kao razlog zbog kojeg mu je odbijeno pravo na korištenje pretporeza. Vezano za avionske karte za D., odnosno T., ističe da se odnose na troškove puta radi nabave robe i pronalaska novih dobavljača i uspostave novih poslovnih odnosa. Tijekom poreznog nadzora prezentirao je dokumentaciju iz koje proizlaze porezno priznati rashodi, a koju je na uvid imao i prvostupanjski sud prilikom donošenja presude, te iz iste proizlazi da nije bilo osnove za povećanje osnovice za plaćanje poreza na dobit, a vezano za poslovni odnos sa društvom I., I., odnosno amortizacije dugotrajne imovine. U prilog svojih tvrdnji korištenja imovine u gospodarske svrhe, odnosno priznavanju troška amortizacije za imovinu kojom se obavljala djelatnost, uz tužbu je priložio i odgovarajuće mišljenje Ministarstva financija, a o kojem mišljenju Porezne uprave se prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne očituje, niti obrazlaže zbog kojih razloga istu ne drži relevantnom, iako je dostavljeno mišljenje u neposrednoj vezi sa konkretnom situacijom. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i preinači presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukine presudu i predmet vrati na ponovno prvostupanjsko odlučivanje.

3.              Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6.              Prema ocjeni ovoga Suda, pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga jer prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 30. listopada 2023., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.              Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je porezno tijelo obavilo kod tužitelja nadzor poreza na dodanu vrijednost, poreza na dohodak od nesamostalnog rada, doprinosa za obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje, doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i poreza na dobit, a sve za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019., o čemu je sastavljen zapisnik od 10. svibnja 2022. kojim su utvrđene određene nepravilnosti u poslovanju tužitelja. Provedenim nadzorom utvrđeno je da je tužitelj u svojim poslovnim knjigama iskazao stjecanja dobara od dobavljača O. d.o.o., sa sjedištem u Lj., po računima ispostavljenim u listopadu 2019., a na kojim ulaznim računima nije naveden PDV ID broj dobavljača te uvidom u V. bazu podataka utvrđeno da navedeni dobavljač nije prijavio isporuke dobara tuzemnom kupcu, iako su predmetni računi plaćeni. Tijekom nadzora saslušana je i odgovorna osoba iz čijeg iskaza proizlazi da je društvo O. d.o.o. dopremilo tartufe tužitelju (bez materijalnih dokaza), a da su primljeni računi za stjecanje dobara plaćeni i evidentirani u PDV i PDV-S obrascima za listopad i studeni 2019. Međutim, s obzirom da je navedenom inozemnom društvu obustavljen PDV ID broj i to 15. veljače 2019., tužitelj više nije imao pravo izvršiti odbitak pretporeza.

8.              Tužitelj je izjavio prigovor na predmetni zapisnik o poreznom nadzoru, ali isti nije uvažen s obzirom na nepravilnosti u poslovanju utvrđene u provedenom nadzoru pa je prvostupanjsko tijelo dana 10. lipnja 2022. donijelo porezno rješenje kojim je tužitelju utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost, poreza na dohodak od nesamostalnog rada, doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje i poreza na dobit, sve za 2019. godinu. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koja je odbijena pobijanim rješenjem tuženika, uz obrazloženje da je prvostupanjsko porezno tijelo pravilno i u dovoljnoj mjeri utvrdilo činjenično stanje te pravilno primijenilo materijalne propise, a tužitelj svoje navode ničim ne dokazuje pa mu je pravilno utvrđena predmetna porezna obveza.

9.              Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

10.              Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo, odnosno članak 4. stavak 1. točku 2a), članak 31. stavak 1. i 2., članak 57. stavak 1. i 2., članak 60. stavak 1. točku b), članak 75. stavak 1. točku 3. i članak 79. stavak 1. točku 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18.), članak 65. i 66. stavak 1., 2. i 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.).

11.              Naime, prema ocjeni ovoga Suda, imajući na umu dokumentaciju u spisu predmeta i navedene odredbe zakona prvostupanjski sud osnovano je zaključio da su prvostupanjsko porezno tijelo i tuženik pravilno i zakonito osporili tužitelju navedeni odbitak pretporeza te posljedično tome utvrdili poreznu obvezu manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost, jer je tužitelj koristio pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima ispostavljenim od strane isporučitelja koji nema valjani PDV ID broj, a isporuke po predmetnim računa isporučitelj nije prijavio kroz V. sustav, pa iz tih razloga tužitelju pravilno nije priznato pravo na odbitak pretporeza.

12.              Nadalje, proizlazi da je tužitelju pravilno utvrđena i obveza poreza na dohodak od nesamostalnog rada jer tužitelj u odnosu na avionske karte za D. nije dokazao niti učinio vjerojatnim da je to putovanje realizirano u svrhu obavljanja djelatnosti pa je stoga taj trošak uzet kao trošak za osobne potrebe, odnosno kao primitak u naravi te u tom smislu prvostupanjski sud pravilno upućuje na odredbe članka 21. stavka 1. točke 1., 24. stavka 1., 2. i 3. i 27. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 115/16. i 106/18.).

13.              Tužitelju je pravilno utvrđena i porezna obveza poreza na dobit pozivom na odredbu članka 5. stavka 1., članka 7. stavka 1. točka 12. i 13., članka 12. stavka 8., 9. i 15., članka 33. i članka 35. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14., 50/16., 115/16. i 106/18.), što je prvostupanjski sud jasno i dostatno obrazložio i naveo razloge zbog kojih je tužitelju utvrđena predmetna porezna obveza poreza na dobit.

14.              Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

15.              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

16.              Treba napomenuti da tužitelj u žalbi ističe da nije pravilno primijenjena odredba članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima i to u dijelu koji se odnosi na obvezu suda da se izjasni o prigovorima stranaka te koji se odnose na nedostatnost i nepravilnost obrazloženja pobijane presude jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve njegove prigovore. Naime, treba istaknuti da Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlože svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (slučajevi EM Linija d.o.o. protiv Hrvatske, br. 27140/03; Ajdarić protiv Hrvatske, br. 28183/09). Napominje se da i prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja, imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (U-III-1201/18). Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori tužitelja izneseni u žalbi u odnosu na navedeno.

17.              Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 7. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.