Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 25 Gž R-168/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ines Smoljan, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Duvnjak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Kontis d.o.o. iz Zagreba, Strojarska cesta 20/16, OIB: 92093441181, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Volarević, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj Pr-104/2019-21 od 30. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj Pr-104/2019-21 od 30. listopada 2020. u pobijanom dijelu pod stavkom I. i III. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti za iznos od 416,09 eur[1] /5.255,00 kn, kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu za iznos od 47,78 eur/360,00 kn te kojim je odbijen zahtjev za izgubljenom zaradom i to za travanj 2011. u iznosu od 1.513,49 eur/11.403,40 kn i za svibanj 2011. u iznosu od 521,02 eur/3.925,65 kn te za navedeno sudi:

Nalaže se tuženiku naknadi tužitelju štetu s osnova povrede prava osobnosti u daljnjem iznosu od 416,09 eur / 5.255,00 kn sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2012. do isplate, s osnova tuđe pomoći i njege daljnji iznos od 47,78 eur / 360,00 kn, sa zateznom kamatom od 30. listopada 2020. do isplate, s osnova izgubljene zarade od 1. do 30. travnja 2011. iznos od 1.513,49 eur/11.403,40 kn, sa zateznom kamatom od 16. svibnja 2011. do isplate, te s osnova izgubljene zarade od 1. svibnja do 12. svibnja 2011. iznos od 521,02 eur/3.925,65 kn sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2011. do isplate, sve po stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodio tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi od 2,50 % godišnje, u roku od 8 dana.

III. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana u navedenoj presudi u dijelu kojim tužitelju nije priznat trošak postupka preko dosuđenih 28.196,00 kn i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.900,75 eur/14.321,19 kn, u roku od 8 dana.

IV Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje odluka u parničnom trošku u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška za iznos od 281,41 eur/2.120,31kn.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 207,38 eur/1.562,50 kn, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s naslova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 17.050,00 kn sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2012. do isplate, s osnova imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege iznos od 1.080,00 kn sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2018. do isplate, te na ime izgubljene zarade za razdoblje od 17. ožujka do 31. ožujka 2011. iznos od 6.821,94 kn sa zateznom kamatom od 15. travnja 2011. do isplate, za svibanj 2011. u bruto iznosu od 808,91 kn sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2011. do isplate, te za razdoblje od 1. do 24. lipnja 2011. u bruto iznosu od 736,36 kn sa zateznom kamatom od 31. srpnja 2015. do isplate (stavak I. izreke).

Odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti za iznos od 8.390,00 kn, s naslova tuđe pomoći i njege za iznos od 360,00 kn te sa sporednim potraživanjem na presuđeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu (1.080,00 kn), tj. sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2012. do 1. ožujka 2018., te sa zahtjevom za razlikom plaće za vrijeme bolovanja od 17. do 31. ožujka 2011. za iznos od 92,51 kn, za razdoblje od 1. do 30. travnja 2011. za iznos od 13.192,93 kn, za razdoblje od 1. do 31. svibnja 2011. za iznos od 13.193,37 kn, za razdoblje od 1. do 24. lipnja 2011. za iznos od 10.680,62 kn, za razdoblje od 25. do 30. lipnja za iznos od 2.815,51 kn, za razdoblje od 1. do 31. srpnja 2011. za iznos od 15.649,35 kn, te za razdoblje od 1. do 31. kolovoza 2011. za iznos od 12.619,25 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (kako je to precizirano stavkom II. izreke).

Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 28.196,00 kn (stavak III. Izreke).

1.2. Dopunskim rješenjem poslovni broj Pr-104/2019-33 od 6. listopada 2023., kojeg stranke nisu pobijale žalbom, sud je naložio tuženiku plaćanje daljnjeg parničnog troška u iznosu od 270,75 eur/2.040,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 6. listopada 2023. do isplate.

2. Protiv navedene presude pod stavkom I. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz dosudu parničnog troška tuženiku.

3. Protiv navedene presude pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 20.944,18 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 5.255,00 kn od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 30. listopada 2020. pa do isplate,

- na iznos od 11.403,53 kn neto od 16. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 3.925,65 kn neto od 16. lipnja 2011. pa do isplate, te protiv odluke o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 16.441,50 kn, žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. t.2. i 3. ZPP-a, te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, nenovčane imovinske štete na ime tuđe pomoć i njege i imovinske štete zbog izgubljene zarade zbog ozljede na radu koju je, prema navodima tužbe, tužitelj kao radnik tuženika zadobio na gradilištu u Hamburgu, SR Njemačka, dana 10. ožujka 2011. prilikom redovnog obavljanja posla na svom radnom mjestu kada je radeći na skeli na visini od preko 50 metara desnom nogom stao na cijev profila 40 mm, duljine 40 cm, uslijed čega je izgubio ravnotežu i noga je proklizala „u žensku špagu” te je došlo do "iskretanja" desne noge u predjelu koljena.

7. U ovoj fazi postupka, s obzirom na žalbene navode tuženika, sporan je nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika te uzročno posljedična veza odnosno je li način ozljeđivanja opisan po tužitelju mogao dovesti do, po vještacima utvrđene ozljede u vidu lezije prednjeg križnog ligamenta desnog koljena, a s obzirom na navode tužitelja sporna je i visina štete.

Štetni događaj, odgovornost i uzročna veza

8.1. Nesporno je da su stranke 10. siječnja 2011. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s probnim rokom od 3 mjeseca za radno mjesto zavarivač (V2) (dalje: Ugovor o radu) (list 284. do 287. spisa) i da su istoga dana sklopili i Aneks ugovora o radu radi upućivanja radnika na rad u inozemstvo (dalje: Aneks) (list 288. do 289. spisa) te da je tužitelj prema podacima HZZO (list 25) i podacima iz radne knjižice (list 60. do 65. spisa) u razdoblju od 10. siječnja 2011. radio na termoelektrani u Hamburgu za investitora Robas Montage Gmbh, a u razdoblju od 16. ožujka 2011. do 24. lipnja 2011. je bio na bolovanju.

8.2. Također, nije sporno da tužitelj nije prošao na testiranju zavarenih šavova provedenom od strane investitora, o čemu je investitor 7. veljače 2011. obavijestio poslodavca, koji je dana 7. ožujka 2011. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu sa svim pripadajućim anexima zbog nezadovoljavanja uvjetima rada na probnom roku uz otkazni rok od 7 dana od dana dostave te odluke (dalje: Odluka o otkazu) (list 42. do 43. spisa), koju Odluku o otkazu je tužitelj primio poštom dana 5. travnja 2011. u Hrvatskoj i nije ju pobijao.

8.3. Nesporno je i da tužitelju nakon ozljeđivanja (10. ožujka 2011.) nije pružena liječnička skrb u Njemačkoj i nije izvršena prijava ozljede na radu, već se tužitelj po nalogu Uprave tuženika dana 15. ožujka 2011. autobusom vratio u Hrvatsku, a 16. ožujka 2011. mu je u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu postavljena privremena dijagnoza puknuća prednjeg križnog ligamenta desnog koljena, koja nije potvrđena nalazima MR-a koljena, već je provedenim liječničkim vještačenjem, na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije i pregledom tužitelja utvrđeno da se radi o leziji prednjeg križnog ligamenta desnog koljena.

9. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka još od odgovora na tužbu osporavao da je uopće došlo do bilo kakvog ozljeđivanja tužitelja na radnom mjestu, navodeći da se radi o „kalkulaciji” tužitelja nakon saznanja za prigovore investitora na kvalitetu njegovog rada i za pojačani nadzor koji je nakon toga tuženik vršio nad njegovim radom.

10. Tijekom postupka, kada su vještaci Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Slavko Davile spec. opći kirurg i traumatolog i prof. dr. sc. FB spec. neurololog, postavili dijagnozu lezije (istegnuća) prednjeg križnog ligamenta desnog koljena uz natučenje desnog koljena s podljevom krvi, tuženik je osporavao postojanje uzročne veze između štetnog događaja opisanog po tužitelju i zadobivene ozljede.

11.1. Imenovani vještaci su u svom nalazu i mišljenju od 11. listopada 2014. (list 141. - 143. spisa) odgovarajući na zadatak suda o mogućnosti ozljeđivanja u događaju opisanom po tužitelju (da je desnom nogom stao na komad cijevi profila 40 mm uslijed čega je došlo do „iskretanja” desne noge u predjelu koljena), naveli da ozljede križnog ligamenta u pravilu nastaju kod pomaka koljenog zgloba naprijed natrag većom kinetičkom energijom, ali da je teoretski ozljeda mogla nastati i u situaciji opisanoj u tužbi, ako je gležanjski zglob fiksiran tvrdom obućom pa se sila rotacije prenese na koljeno, posebno imajući u vidu težinu tužitelja od 127 kg. 11.2. Dopunskim pisanim očitovanjem (list 159. -161. spisa) kao i usmenim očitovanjem na ročištu od 19. studenoga 2015. (list 180. -183. spisa) vještaci su argumentirano otklonili sve iznesene prigovore tuženika, vještak Slavko Davila dodatno je pojasnio kako naglo prokliznuće noge na metalnoj šipci dovodi do naglog rotacionog pokreta tijela koji se prenosi na koljeno i u jednom trenutku, uslijed pritiska na koljeno kod nedefiniranog položaja, može izazvati pomak zgloba i oštećenje ligamentarnih i koštanih struktura.

11.3. Budući da tuženik nakon očitovanja liječnika vještaka nije stavljao daljnje prigovore i prijedloge, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje imenovanih vještaka i njihova dopunska očitovanja kao stručne i obrazložene. Stoga neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovore isticane tijekom prvostupanjskog postupka da je samo teoretski moguće da se ozljeda tužitelja mogla dogoditi, a ne i da se stvarno dogodila obzirom da vještačenje nije decidirano potvrdilo verziju ozljeđivanja tužitelja.

12.1. Na žalbene navode tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a i u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, te o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju valja odgovoriti da je nastanak štetnog događaja i ozljeđivanje tužitelja prvostupanjski sud utvrdio iz iskaza svjedoka LB, djelatnika tuženika, koji je izjavio da je toga dana radio na istom katu s tužiteljem, a kad je skinuo kacigu za varenje da je vidio da je tužitelj zgrčen u licu i da se drži za koljeno dok je kasnije, tijekom večeri, vidio i da mu je koljeno oteklo do pola lista, a do sutra i pocrnilo, te iz iskaza svjedoka HB, također djelatnika tuženika, koji je radio na drugoj etaži, a koji je potvrdio da se nakon što je čuo krik tužitelja spustio da vidi što se dogodilo kada mu je tužitelj pojasnio kako se ozlijedio, a svjedok je poslije vidio da mu je koljeno nateklo do pola lista, a drugi dan i da je pocrnilo, te da tužitelj nije mogao stajati na nozi. Svjedok je nadalje izjavio da unatoč tome poslovođa PB nije izvršio prijavu provede na radu niti mu je organizirao pregled kod liječnika u Njemačkoj jer tužitelj nije imao osiguranje, ali mu je zbog ozljede odobrio nedolazak na posao u petak i ponedjeljak (štetni događaj je bio u četvrtak) te mu je kupio mast za otekline, a tijekom vikenda ga je i obišao u stanu u kojem je tužitelj bio smješten kada mu je rekao da će ga u ponedjeljak odvesti liječniku ako mu ne bude dobro, da bi mu u ponedjeljak, nakon konzultacije s upravom tuženika u Zagrebu, rekao da, obzirom da nije bilo dobro s desnim koljenom tužitelja, da slijedeće jutro krene autobusom u Zagreb svojoj liječnici, što je tužitelj i učinio.

12.2. Osim toga, i iz iskaza svjedoka PB, poslovođe, proizlazi da je bio obaviješten da je tužitelj iskrenuo nogu na jednoj etaži (netko od radnika ga je pozvao) i da je otišao na lice mjesta te je isti dan o događaju obavijestio poslodavca (četvrtak), a i svaki dan se čuo s poslodavcem radi uputa što da dalje radi.

13.1. Žalitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju uvjerljivost i nepristranost iskaza saslušanih svjedoka LB i HB o okolnostima odlučnim za predmet ovoga spora: da je dana 10. ožujka 2011. obavljajući radne zadatke pri kraju radnog vremena tužitelj pao i ozlijedio se, te da su se posljedice ozljeđivanja (koje su konstatirane u medicinskoj dokumentaciji - bolnost, otečenost, podlivenost, ograničenost pokreta) manifestirale odmah nakon štetnog događaja kao i u narednim danima, zbog čega je tužitelju od strane poslodavca odobrena i pošteda od rada.

13.2. Pritom, priložena medicinska dokumentacija, čija vjerodostojnost nije osporena, potvrđuje da je tužitelj zadobio ozljede utvrđene medicinskim vještačenjem, tako da iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi do ozljeđivanja tužitelja došlo izvan rada (prije ili poslije događaja od 10. ožujka 2011.).

14. Stoga, suprotno navodima žalbe tuženika, time što sud nije posebno analizirao i cijenio izjave ostalih saslušanih svjedoka koji nisu imali neposrednih saznanja o štetnom događaju, primjerice izjavu VB (koji nije ni saslušan u ovom postupku već je priložena njegova pisana izjava) i KB, a na koje žalitelj upire, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP-a, koja bi bila od utjecaja na pravilnost presude. S tim u vezi nije osnovan ni prigovor o počinjenoj povredi načela tzv. „jednakosti oružja” (na koje ukazuje presuda Europskog suda za ljudska prava Perić protiv Hrvatske) jer je strankama pružena jednaka mogućnost da izlože činjenice i da ih podupru svojim dokazima, koji su i izvedeni, pa tuženik ni na koji način nije stavljen u lošiji položaj u odnosu na tužitelja.

15. Na žalbene navode vezano uz neudovoljavanje suda prijedlogu tuženika za priklop upravnog spisa koji se vodi u povodu zahtjeva tužitelja (od 2. travnja 2013.) HZZO-u za priznavanjem prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, a u kojem spisu se nalazi očitovanje čak trojice liječnika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Mladena Frketića (izrađenog za potrebe tog upravnog postupka) žalitelju valja odgovoriti da se ne može s uspjehom pozivati na očitovanje na vještački nalaz iz drugog postupka (inače sam nalaz dr. Frketića od 14. studenoga 2017. je kompatibilan nalazu vještaka iz ovog postupka jer potvrđuje da je dijagnoza tužitelja u uzročnoj vezi s predmetnom ozljedom na radu - list 492. ovog spisa), a pritom ni sam tuženik ne navodi koji bi to konkretni argumenti i prigovori izneseni u upravnom postupku na nalaz i mišljenje medicinskog vještaka dr. Frketića u upravnom postupku mogli dovesti u sumnju rezultat provedenog medicinskog vještačenja u ovom predmetu.

16. Prema čl. 103. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine, broj": 149/09 i 61/11 - dalje ZR), ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

17. U smislu čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj: 149/09 - dalje: ZZR) poslodavac radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a sukladno st.2. toga članka iznimno se može osloboditi od odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim izvanrednim i nepredvidivim okolnostima, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

18. Člankom 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) propisano je da se šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti, smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da nisu bile uzrok štete, a prema odredbi čl. 1067. st. 3. ZOO-a vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

19. Kako je utvrđeno da je predmetna šteta nastala na radu u obavljanju redovnih poslova i radnih zadataka na skeli na visini od cca 50 m, preko koje se između ostalog vrši i prijenos materijala, te se tako i sporna cijev na koju je nagazio tužitelj našla na podestu, ocjena je i ovog suda da tuženik kao tvrtka koja se bavi opasnom djelatnošću odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti, a kako tuženik nije dokazao okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti predviđene čl. 15. st. 2. ZZR-a i čl. 1067. st. 3. ZOO-a, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio tuženika isključivo odgovornim za nastanak predmetnog štetnog događaja i posljedice koje tužitelj trpi iz istog.

Neimovinska šteta i tuđa pomoć

20. Utvrđeno je da su kod tužitelja zbog zadobivene ozljede na radu zaostale trajne posljedice od 3%, trajanje i intenzitet fizičkih bolova (jaka bol 2 dana, srednje jaka bol 10 dana, te slaba bol kroz 30 dana) i pretrpljenog straha (jaki strah 3 dana, srednji 10 dana i manjeg intenziteta još oko 2 mjeseca), te potreba za tuđom pomoći i njegom za vrijeme liječenja 4 sata dnevno 8 dana, 2 sata dnevno 10 dana te 10 sati mjesečno 2 mjeseca (ukupno 72 sata).

21. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja polazeći od navedenih kvalifikatornih okolnosti povrede prava osobnosti dosudio tužitelju ukupan iznos od 17.050,00 kn te po osnovi nenovčane imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 1.080,00 kn,

22. Osnovano se tužitelj poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i od 15. lipnja 2020. (Su-IV-47/2020), prema kojem oštećene osobe imaju pravo na uvećanje naknade neimovinske štete za 50% u odnosu na iznose iz ranijih orijentacionih kriterija VSRH,

23.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovano tužitelj u žalbi upire da dosuđena svota, s obzirom na zadobivenu ozljedu i okolnosti štetnog događaja, te zaostale posljedice ne predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava osobnosti kao jedinstvenog vida neimovinske štete jer je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o visini dosuđene naknade štete.

23.2. Nadalje, osnovano tužitelj prigovara pobijanoj odluci u dijelu koji se odnosi za naknadu nenovčane imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege. Naime, tužitelj potražuje ovu štetu sukladno nalazu i mišljenju liječnika vještaka iz kojeg proizlazi da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u ograničenom trajanju od 72 sata.

24.1. Naime, povreda prava osobnosti na tjelesno i/ili duševno zdravlje može se pojaviti ne samo kao fizička već i kao duševna bol (čl. 19.st.2. u vezi s čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a). Pri tome je i duševna bol također okolnost (kriterij, mjerilo) na temelju koje će sud prosuđivati je li ona takve jačine i trajanja da u konkretnom slučaju povreda prava osobnosti na tjelesno i/ili duševno zdravlje opravdava dosudu pravične novčane naknade za taj oblik neimovinske štete. U predmetnoj pravnoj stvari pravo osobnosti tužitelja je nesumnjivo (objektivno) povrijeđeno zadobivenom tjelesnom ozljedom koja je isključivo posljedica predmetnog štetnog događaja, a koja je dovele do smanjenja njegove životne aktivnosti čije posljedice ( zbog otežanog sagibanja, klečanja, spuštanja u čučanj, te kod duljeg stajanje i duljeg hodanja) on osjeća svakodnevno u svojoj fizičkoj i duhovnoj sferi i koje se očituju kao duševna bol u smislu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a. Naime, smanjenje životne aktivnosti obuhvaća sva ograničenja životnih aktivnosti oštećenika koje je ostvarivao ili koje će po redovnom tijeku stvari u budućnosti ostvarivati, a pod ograničenjima valja razumjeti i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili uz posebne uvjete. Tužitelj u smislu citiranih odredbi ZOO-a doživljava duševnu bol zato što zbog štetnih posljedica predmetnog štetnog događaja ne može na dotad uobičajeni način obavljati razne aktivnosti u svom životu u okviru i izvan zanimanja.

24.2. Cijeneći kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti koje u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a utječu na visinu naknade: težinu povreda, jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, a uzimajući u obzir životnu dob tužitelja (rođen 1971.) i njegovo zanimanje kao i ostale okolnosti slučaja, cilju kojem ta naknada služi, tužitelju po ocjeni ovog suda na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti pripada pored dosuđenih 17.050,00 kn i daljnji zatraženi iznos od 5.255,00 kn/697,46 eura (u preostalom odbijajućem dijelu za 3.135,00 kn/416,09 eura tužitelj prvostupanjsku presudu i ne osporava) koji iznos u svojoj ukupnosti, sa već dosuđenim čini pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u konkretnom slučaju zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

24.3. Po ocjeni ovog suda, tužitelju po osnovi tuđe pomoći i njege uz dosuđeni iznos od 1.080,00 kn pripada i daljnji zatraženi iznos od 360,00 kn / 47,78 eura, obzirom da se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti (pomoć su mu pružali ukućani), koja se dosuđuje prema vrijednostima i cijenama u vrijeme presuđenja, kada je cijena jednog sata tuđe pomoći i njege znatno prelazila dosuđenih 15,00 kn po satu, koliko je sud prvog stupnja dosudio štetu, već je po ocjeni ovog suda iznosila 20,00 kn po satu.

24.4. Zbog izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a), a žalbu tužitelja usvojiti te uz preinačenje stavka II. izreke prvostupanjske presude naložiti tuženiku isplatiti daljnji iznos od 5.255,00 kn / 697,46 eura na ime neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja odštetnog zahtjeva 1. ožujka 2012. pa do isplate i daljnji iznos od 360,00 kn / 47,78 eura na ime nenovčane imovinske štete za tuđu pomoć i njegu sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 30. listopada 2020. pa do isplate (čl. 373. toč. 3. ZPP-a).

Izgubljena zarada

25. Sukladno čl.103. st. 2. ZR-a, u vezi s .čl. 1093. st. 2. ZOO-a poslodavac je dužan radniku naknaditi i izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad.

26. Tužitelj odluku o izgubljenoj zaradi iz stavka II. izreke prvostupanjske presude žalbom pobija samo u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za travanj 2011. (za isplatu iznosa od 11. 403,53 kn), te za razdoblje od 1. svibnja do 12. svibnja 2011. (za isplatu iznosa od 3.925,65 kn) smatrajući da mu za to vrijeme pripada izgubljena zarada prema ugovorenoj plaći za rad u inozemstvu od 11,00 eur po satu jer je kao izaslani radnik imao radnu dozvolu koja je izvorno vrijedila od 12. siječnja 2011. do 12. svibnja 2011. te da je imao legitimna očekivanja da će prema redovnom tijeku stvari do tada raditi na poslovima varioca u Njemačkoj ostvarujući plaću od 11,00 eur po satu.

27. Točno je da je tuženik dana 7. ožujka 2011. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu tužitelju sa svim pripadajućim anexima zbog nezadovoljavanja uvjetima rada na probnom roku uz otkazni rok od 7 dana od dana dostave te odluke radniku. Međutim, ta odluka nije dostavljena tužitelju do dana štetnog događaja nego ju je tužitelj osobno zaprimio tek tijekom bolovanja otvorenog zbog posljedica ozljeđivanja tužitelja na radu dana 5. travnja 2011. .

28. Prema odredbi čl.113. st. 1. ZR-a otkazni rok počinje teći danom dostave otkaza, a prema odredbi st.2. toga članka ZR-a otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

29. Iako je sukladno stavku II Odluke o otkazu i čl. 113. st. 2. ZR-a radni odnos tužitelja kod tuženika trebao prestati istekom otkaznog roka od 7 dana od zaključenja bolovanja, prestao je zaključenjem bolovanja dana 24. lipnja 2011., tako da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 10. siječnja 2011. do 24. lipnja 2011., a na bolovanju od 16. ožujka 2011 do 24. lipnja 2011.

30. Prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi zaključio da tužitelj ima pravo na razliku plaće koju bi ostvario radom u SR Njemačkoj temeljem Ugovora o radu i Aneksa ugovora od 11. 1. 2011. prema ugovorenoj satnici od 11,00 € sve do 31. 3. 2011. te je za razdoblje od 16. 3. do 31. 3. 2011. dosudio tužitelju ugovorenu plaću sukladno drugoj dopuni nalaza i mišljenja (list 353) u iznosu od 6.821,94 kn, a prema trećoj dopuni nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 19. 11. 2017. dosudio je tužitelju za svibanj 2011. bruto iznos od 808,91 kn i za razdoblje od 1. do 24. 6. 2011. bruto iznos od 736,36 kn kao razliku između ugovorene osnovne plaće za NKV radnika u RH od 2.814,00 kn i isplaćenog bolovanja, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 15. dana idućeg mjeseca pa do plaćanja, sukladno odredbi čl. 84. st. 4. ZR.

31. Tuženik žalbenim navodima nije dovodio u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda o izgubljenoj zaradi. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno zaključio da je tužitelj za tuženika u Njemačkoj mogao raditi samo do 31. ožujka 2011.

32. Naime, s obzirom da Odluka o otkazu od 7. ožujka 2011. nije bila uručena tužitelju do dana nastanka predmetne ozljede na radu niti je tužitelj bio udaljen s radnog mjesta zavarivača zbog nezadovoljavanja na probnom radu već je, upravo suprotno, utvrđeno da je i na dan štetnog događaja 10. ožujka 2011, tužitelj nedvojbeno radio kod tuženika kao zavarivač, za vrijeme kojeg rada se i ozlijedio, očito je da tužitelj u vrijeme ozljeđivanja nije imao nikakvih saznanja o Odluci o otkazu ugovora o radu, pa je po ocjeni ovog suda, tužitelj kao radnik tuženika mogao opravdano (legitimno) očekivati da će po redovnom tijeku stvari nastaviti raditi na radilištu u Njemačkoj na poslovima varioca sve do isteka izdane radne dozvole dana 12. svibnja 2011. i od svog rada ostvariti dohodak prema s tuženikom ugovorenoj cijeni rada u inozemstvu od 11,00 eur po satu neto, čemu govori u prilog činjenica da je tužitelj za sadržaj odluke o otkazu saznao primitkom dana 5. travnja 2011., dakle za vrijeme bolovanja zbog posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju kao i da je tuženik poništenje izvorne radne dozvole za rad tužitelja u Njemačkoj za tuženika koja je izvorno vrijedila do 12. svibnja 2011., ishodio nakon štetnog događaja 10. ožujka 2011. i nakon otvorenog bolovanja u RH 16. ožujka 2011., s danom 22. ožujka 2011.

33. Slijedom izloženog, po stajalištu ovog suda, neovisno o tome što je tužitelju radni odnos kod tuženika u konačnici prestao otkazom, tužitelju pripada pravo na plaću prema ugovorenoj cijeni rada u inozemstvu od 11,00 eur po satu neto u spornom razdoblju: za cijeli mjesec travanj i za mjesec svibanj od 1. do 12., u kojem razdoblju je tužitelj primao naknadu za bolovanje obračunatu prema plaći ugovorenoj za rad u Hrvatskoj jer je tijekom postupka nedvojbenim utvrđena uzročno posljedična veza između pretrpljene ozljede na radu i gubitka zarade prema ugovorenoj cijeni rada u inozemstvu.

34. Temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da bi plaća tužitelja u travnju 2011. za 168 sati rada, po cijeni sata od 11,00 eur, iznosila 1.848,00 eur odnosno 13.618,20 kn (list 305. spisa), što umanjeno za isplaćenu naknadu za bolovanje za travanj 2011. u iznosu od 2.187,31 kn, iznosi 11.430,89 kn, slijedom čega je uz preinačenje pobijanog dijela odluke iz stavka II. izreke na ime izgubljene zarade za travanj 2011. valjalo naložiti tuženiku isplatu daljnjeg iznosa od 1.848,00 eur/11.430,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a od 16. svibnja 2011. do isplate (čl. 373. toč. 3. ZPP-a),

35. Nadalje, iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da su svibnju 2011. bila 22 radna dana sa ukupno 176 radnih sati, za koje bi plaća (po cijeni sata od 11,00 eur iznosila 1.848,00 eur odnosno 14.320,19 kn (list 305. spisa), što iznosi 650,92 kn dnevno. Tužitelj žalbom osporava samo odbijajući dio koji se odnosi na razdoblje od 1. do 12. svibnja 2011. u kojem je bilo 8 radnih dana, tako da bi po cijeni sata od 11,00 eur za tih 8 radnih dana plaća tužitelja iznosila 5.207,28 kn, pa ikako je tužitelju na ime naknade za bolovanje za cijeli svibanj 2011. isplaćeno 1.604,07 kn (list 390. spisa), što s obzirom na 22 radna dana u tom mjesecu iznosi 72,91 kn dnevno odnosno za 8 radnih dana 583,30 kn, to ovaj sud daljnjim matematičkim izračunom utvrđuje da bi za sporno razdoblje od 1. do 12. svibnja 2011. uz plaćenih 583,30 kn, tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju i daljnjih 4.623,98 kn (5.207,28kn minus 583,30 kn), ali kako tužitelj žalbom osporava samo odbijajući dio za svibanj 2011. u iznosu od 3.925,65 kn/521,02 eur valjalo je uz djelomično preinačenje odluke o izgubljenoj zaradi za svibanj 2011. iz stavka II. izreke, naložiti isplatu daljnjih 521,02 eur/3.925,65 kn sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2011. do isplate (čl. 373. toč. 3. ZPP-a).

Odluka o trošku

36. Zbog promjene uspjeha u sporu valjalo je preinačiti i odluku o trošku (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

37. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

38. Polazeći od citirane odredbe, prema kojoj se omjer uspjeha stranaka ocjenjuje posebno glede uspjeha dokazivanja osnove i posebno visine, ovaj sud je imajući u vidu da je tužitelj s osnovom uspio u cijelosti (100%), a s visinom je konačno uspio 46,00%, utvrdio uspjeh tužitelja u omjeru od 73%. Nasuprot tome tuženik nije uspio s osnovom, a glede visine je uspio s 54%, tako da njegov uspjeh u sporu iznosi 27%, a daljnjom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je oduzimajući uspjeh tuženika (27%), od uspjeha tužitelja (73%) utvrdio konačni uspjeh tužitelja u omjeru od 46% prema kojem tužitelj ima pravo na naknadu troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

39. U pravu je tužitelj kada navodi da je za sve radnje iz troškovnika tužitelja od 23. siječnja 2018., za koje mu je prvostupanjski sud priznao 65 bodova odnosno po 650,00 kn, trebalo priznati naknadu od 250 bodova ili 2.500,00 kn, sukladno Tr.br. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine„ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), jer je VPS tijekom cijelog postupka iznosio preko 100.000,00 kn.

40. Pravilno je sud prvog stupnja priznao tužitelju naknadu troška nastalog zastupanjem po punomoćniku odvjetniku i to za sastava tužbe (tbr. 7/1 Tarife), troška sastava tri obrazložena podnesaka (tbr. 8/1 Tarife), za pristup na 12 ročište (tbr. 9/1 Tarife), za pristupa na tri ročišta (tbr. 9. t. 2. Tarife) te trošak sastava jednog podneska (tbr. 8. t. 2. Tarife) kao i trošak sastava žalbe od 12. ožujka 2018. (tbr. 10.t.1. Tarife) od 156,25 bodova u kojem dijelu stanke i ne osporavaju odluku o trošku, koji iznosi ukupno 4.631,25 bodova Također, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastav podneska od 5.9.2013., 4.9.2014., 14.9.2015., 3.12. 2015., 13.1.2016. i 9.3.2017. jer taj trošak u smislu čl. 155. ZPP-a nije bio potreban, a punomoćnik tužitelja nije ni pristupio na ročište za objavu presude dana 2. ožujka 2018.

41. Nadalje, ovaj sud ocjenjuje da tužitelju na ime troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada, i naknada troškova za pristup na ročišta u ponovljenom postupku (19. rujna 2019. i 10. rujna 2020.) u iznosima od po 250 bodova, što ukupno iznosi 5.131,25 bodova, od čega tužitelju s obzirom na uspjeh u sporu od 46% pripada 2.360,38 bodova što uz 25% PDV-a iznosi 29.504,68 kn. Navedeni iznos je valjalo uvećati za trošak provedenih vještačenja (medicinskog od 10.912,50 kn i financijskog od 2.100,00 kn) budući su isti bili nužni za vođenje ovog postupka tako da sveukupno priznati trošak tužitelju iznosi ukupno 42.517,19 kn, a kako je prvostupanjskom presudom tužitelju već dosuđen iznos od 28.196,00 kn/3.742,25 eur, valjalo je tuženiku naložiti isplatu daljnjeg iznosa od 1.900,75 eur/14.321,19 kn na ime parničnog troška (čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 373. toč. 3. ZPP-a) dok je u preostalom dijelu za iznos od 281,41 eur/2.120,31 kn žalbu tužitelja valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

42. Žalbu tuženika, koji nije s uspjehom osporio dosuđeni iznos troška iz stavka III. prvostupanjske presude, valjalo je odbiti kao neosnovanu (čl. 380. st. 1. ZPP-a).

43. Tužitelj je priznat trošak žalbe u zatraženom iznosu od 207,38 eur/1.562,50 kn jer je u cijelosti uspio sa podnesenom žalbom glede glavnog zahtjeva i u pretežitom dijelu odluke o parničnom trošku (arg. iz čl. 35. ZPP).

U Zagrebu 5. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan