Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-3567/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-760/2022-30 od 29. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-760/2022-30 od 29. lipnja 2023. godine.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici ZI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.812,17 eura[1] / 36.257,29 kn1, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

na iznos od 2,63 EUR/19,78 kn od dana 01.09.2006. do isplate

na iznos od 2,89 EUR/21,78 kn od dana 01.10.2006. do isplate

na iznos od 2,28 EUR/17,20 kn od dana 01.11.2006. do isplate

na iznos od 0,53 EUR/4,01 kn od dana 01.12.2006. do isplate

na iznos od 14,25 EUR/107,35 kn od dana 06.11.2008. do isplate

na iznos od 6,20 EUR/46,71 kn od dana 05.12.2008. do isplate

na iznos od 27,48 EUR/207,07 kn od dana 06.01.2009. do isplate

na iznos od 28,48 EUR/214,59 kn od dana 07.02.2009. do isplate

na iznos od 30,31 EUR/228,35 kn od dana 05.03.2009. do isplate

na iznos od 23,34 EUR/175,89 kn od dana 04.04.2009. do isplate

na iznos od 24,71 EUR/186,20 kn od dana 06.05.2009. do isplate

na iznos od 20,08 EUR/151,27 kn od dana 04.06.2009. do isplate

na iznos od 13,36 EUR/100,68 kn od dana 04.07.2009. do isplate

na iznos od 15,54 EUR/117,06 kn od dana 07.08.2009. do isplate

na iznos od 19,08 EUR/143,74 kn od dana 05.09.2009. do isplate

na iznos od 15,46 EUR/116,45 kn od dana 06.10.2009. do isplate

na iznos od 15,78 EUR/118,88 kn od dana 07.11.2009. do isplate

na iznos od 19,00 EUR/143,14 kn od dana 05.12.2009. do isplate

na iznos od 24,23 EUR/182,55 kn od dana 08.01.2010. do isplate

na iznos od 28,34 EUR/213,50 kn od dana 05.02.2010. do isplate

na iznos od 28,50 EUR/214,71 kn od dana 05.03.2010. do isplate

na iznos od 40,73 EUR/306,90 kn od dana 03.04.2010. do isplate

na iznos od 36,39 EUR/274,15 kn od dana 06.05.2010. do isplate

na iznos od 42,18 EUR/317,82 kn od dana 05.06.2010. do isplate

na iznos od 63,19 EUR/476,13 kn od dana 10.07.2010. do isplate

na iznos od 60,29 EUR/454,26 kn od dana 03.08.2010. do isplate

na iznos od 80,18 EUR/604,09 kn od dana 04.09.2010. do isplate

na iznos od 69,71 EUR/525,25 kn od dana 07.10.2010. do isplate

na iznos od 58,44 EUR/440,34 kn od dana 05.11.2010. do isplate

na iznos od 83,64 EUR/630,18 kn od dana 09.12.2010. do isplate

na iznos od 100,77 EUR/759,27 kn od dana 06.01.2011. do isplate

na iznos od 89,94 EUR/677,66 kn od dana 05.02.2011. do isplate

na iznos od 94,35 EUR/710,90 kn od dana 05.03.2011. do isplate

na iznos od 82,32 EUR/620,23 kn od dana 07.04.2011. do isplate

na iznos od 96,57 EUR/727,64 kn od dana 10.05.2011. do isplate

na iznos od 121,35 EUR/914,29 kn od dana 07.06.2011. do isplate

na iznos od 120,29 EUR/906,35 kn od dana 08.07.2011.. do isplate

na iznos od 169,18 EUR/1.274,67 kn od dana 05.08.2011. do isplate

na iznos od 129,30 EUR/974,23 kn od dana 09.09.2011. do isplate

na iznos od 117,96 EUR/888,76 kn od dana 08.10.2011. do isplate

na iznos od 116,52 EUR/877,94 kn od dana 10.11.2011. do isplate

na iznos od 117,16 EUR/882,77 kn od dana 08.12.2011. do isplate

na iznos od 126,64 EUR/954,16 kn od dana 10.01.2012. do isplate

na iznos od 134,29 EUR/1.011,79 kn od dana 08.02.2012. do isplate

na iznos od 133,32 EUR/1.004,47 kn od dana 08.03.2012. do isplate

na iznos od 129,62 EUR/976,65 kn od dana 07.04.2012. do isplate

na iznos od 131,10 EUR/987,75 kn od dana 08.05.2012. do isplate

na iznos od 134,72 EUR/1.015,06 kn od dana 07.06.2012. do isplate

na iznos od 130,24 EUR/981,28 kn od dana 07.07.2012. do isplate

na iznos od 132,40 EUR/997,54 kn od dana 07.08.2012. do isplate

na iznos od 129,01 EUR/972,02 kn od dana 07.09.2012. do isplate

na iznos od 123,65 EUR/931,66 kn od dana 06.10.2012. do isplate na iznos od 129,92 EUR/978,90 kn od dana 08.11.2012. do isplate

na iznos od 127,61 EUR/961,50 kn od dana 08.12.2012. do isplate

na iznos od 131,63 EUR/991,78 kn od dana 08.01.2013. do isplate

na iznos od 123,07 EUR/927,26 kn od dana 08.02.2013.. do isplate

na iznos od 127,00 EUR/956,90 kn od dana 03.03.2013. do isplate

na iznos od 615,02 EUR/4.633,84 kn od dana 08.03.2013. do isplate

i to po stopi kako se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje Uredbom o visini stope zatezne kamate, nadalje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.651,31 EUR/ 12.441,80 kn1 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta zbog nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 11. travnja 2006. u Zagrebu ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 41.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta, uz redovnu kamata od 4,20% godišnje;

-u čl. 7. istog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- tijekom otplate kredita nakon početne stagnacije, kurs CHF se u odnosu na kunu višekratno povisio;

-ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu kroz 7 godina,

-tužitelj je otplatio čitav kredit;

- stranke o ugovornim odredbama o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, a ona jesu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ova odredba je bila unaprijed formulirana od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njen sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

-vještačenjem je utvrđeno kako je tužitelj, zbog primjene valutne klauzule vezane u CHF, u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita platio tuženiku 4.812,17 eur/36.257,29 kn više no što bi platio da nije ugovorene valutna klauzula u CHF;

-Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

-u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

-ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačenu (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

-odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

-potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

-nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

-odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 29., čl. 218., čl. 240. do 246., čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., čl. 84., čl. 87., čl. 90., čl. 106., čl. 118., čl. 131. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), čl. 96., čl. 97., čl. 131. i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), pa odlučio kao u izreci.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

10. Pritom se prvostupanjski sud pravilo pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

11. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

13. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

14. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

16. Također, nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. A ta odluka svojim utvrđenjima veže sud i kad odlučuje o pojedinačnoj tužbi, slijedom odredbe čl. 502.c ZPP.

17. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka.

19. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

21. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 3. kolovoza 2022., a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu.

22. Visina pretplate utvrđena je adekvatnim dokazom – financijskim vještačenjem. Nju je zbirno vještak izračunao kao iznos od 36.257,29 kune.

23. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 29. st. 1. i 2. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

24. Na navode žalbe da li je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio informiran o posljedicama valutne klauzule valja reći da Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

25. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u ni jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

26. Stoga, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je Ustavni sud primijetio da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, ali u takvim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaje te i takve informacije koje su potrošaču trebale biti dane, ocijeniti od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predložila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

27. Dakle, ukoliko postoje proturječni iskazi na sudu je da primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdi da li su takve obavijesti dane, te ako jesu da li su bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati (informiranim), a sve imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

28. U ovom predmetu saslušana je tužiteljica koja je jasno navela da joj je kredit u valuti švicarski franak bio prezentiran kao kredit koji je za nju bio najpovoljniji zbog čega je i pristala uzeti kredit u švicarskim francima dok po iz iskaza po tuženiku predloženog svjedoka ZIV proizlazi da je ona u periodu sklapanja ugovora o kreditu radila na poslovima blagajnika na šalteru te uopće nije radila na kreditima tako da o sklapanju takvih kredita, pa ni onog tužiteljičinog nema nikakvih saznanja.

29. Glede toga da li su takve obavijesti date od strane javnog bilježnika ovaj sud upućuje na obrazloženje odluke Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine koji je podsjetio da postoji već stabilna sudska praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

30. Na navode žalbe odgovara da sukladno odredbi čl. 260. st. 1. ZPP sud će odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave s tim da po st. 2. vještak uvijek mora obrazložiti svoje mišljenje.

31. U ovoj pravnoj stvari tuženik je podnio prigovore protiv pisanog nalaza i mišljenja vještaka, te se je po nalogu suda vještak na te prigovore pismeno očitovao i na koje očitovanje koje mu je dostavljeno tuženik nije imao primjedbi, da bi nakon toga bilo zakazano ročište za glavnu raspravu za dan 5. lipnja 2023. godine na koje punomoćnik tuženika nije pristupio a niti je prvostupanjski sud imao razloga, a nakon dopunskog očitovanja vještaka, da ne prihvati vještački nalaz i mišljenje.

32. Ako se sagledaju prigovori tuženika na vještački nalaz i mišljenje razvidno je da je tuženik bio predložio "da se vještačenje provede na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, međutim, kada je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u kojoj su se mjesečni anuiteti plaćali u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, onda je pravilno vještak vještačio, a prvostupanjski sud i pravilno prihvatio ukupan iznos preplate koja je izvršena od strane tužiteljice uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

33. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je vještak uzeo samo u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita pri čemu je, a što proizlazi iz nalaza, obračun izvršio u skladu s promjenama kamatne stope koja je u ugovoru ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa, a eventualna ništetnost te ugovorne odredbe nije ni predmet tužbe, dakle, obračun razlike nije izvršen, a zbog čega bi razlika bila veća, na temelju početno ugovorene kamatne stope.

34. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik problematizira pravni interes tužiteljice za traženu pravnu zaštitu samo valja reći da je ovdje tužba podnesena dana 3. kolovoza 2022. godine, dakle, nakon što je čl. 107. ZID ZPP/19, a koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. godine izmijenjen članak 502.c ZPP na način da su iza riječi "naknada štete" dodane riječi "ili isplatu".

35. Glede žalbenih navoda "da je potrebno bilo uvažiti prigovore tuženika za razdoblje kad su anuitetu po tečaju švicarskog franka bili niži od onog početno ugovorenog" odgovara da iz mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 221,31 eura/1.674,99 kn.

36. Odgovara da je tuženik u svom podnesku od 8. svibnja 2023. godine istakao prigovor prijeboja svog potraživanja prema tužiteljevom potraživanju ali u odnosu na prigovor prijeboja valja reći da se radi o tuženikovom procesnopravnom zahtjevu o kojem sud odlučuje jednako kao i o zahtjevu tužitelja, pa kada tuženik u svojoj žalbi nije izričito stavio prijedlog da se u odnosu na njegov zahtjev prijeboja presuda dopuni onda nastupaju učinci iz čl. 339. st. 2. ZPP a to je da se u tom slučaju smatra da je takav zahtjev i povučen, pa dakle, kako takvog prigovora nema, tuženik je nesavjesna strana, a i zaštita po ZZP/03 se pruža isključivo potrošaču, onda su takvi prigovori tuženika neosnovani.

37. Glede žalbenih navoda koji se odnose na odluku o parničnom trošku a to je da je prvostupanjski sud za sve radnje primjenjivao izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 126/22) i to i za one radnje prije nego što su te izmjene stupile na snagu, dakle, prije 5. studenog 2022. godine valja reći da je odredbom Tbr. 48. st. 2. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje se tarifa i vrijednost boda koji su na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

38. U ovom slučaju, a u skladu s doktrinom i sudskom praksom Europske unije, ne radi se o takozvanoj pravoj retroaktivnosti nego o prividnom odnosno nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje i na odnose nastale prije njegovog stupnja na snagu a koji još uvijek nisu dovršeni a što je ovdje upravo slučaj jer se dovršavaju donošenjem presude.

39. Žalitelj zapravo tvrdi da je sud trebao primijeniti onu Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje po punomoćniku druge stranke kojoj mora naknaditi trošak.

40. Potrebno je reći da se ovdje radi samo o situaciji kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja i to na teret protivne stranke.

41. Odredbom čl. 48. st. 1. Tarife propisano je da odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je bila na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade te da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, ali se te odredbe ne primjenjuju i na situaciju kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane.

42. Naime, strana na čiji teret je sud dosudio parnični trošak je u ugovornom odnosu sa svojim punomoćnikom te ugovara visinu naknade i njezino dospijeće dok s punomoćnikom druge stranke nije u ugovornom odnosu, dakle, citiranom odredbom Tarife nije intervenirano u ugovorni odnos između stranke i njezinog punomoćnika te je to samostalni i neovisan odnos od naknada troškova zastupanja na teret protivne stranke kada o njemu odlučuje sud.

43. Stoga, uzimajući u obzir da naknada parničnog troška dospijeva u trenutku donošenja sudske odluke a od kada u smislu čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje: OZ) vjerovnik ima pravo i na zakonske zatezne kamate na taj iznos, te uzimajući u obzir da sudu nije poznato, a niti mu to mora biti poznato, kakav je ugovorni odnos između stranke kojoj je dosuđen parnični trošak i njezinog punomoćnika, postoji legitiman interes Hrvatske odvjetničke komore kao tijela koje ima javne ovlasti (čl. 90. Ustava RH) da se propiše da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi i troškova zastupanja na teret protivne stranke, da se primjenjuje Tarifa i vrijednost boda koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

44. Zbog svega navedenog a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I).

45. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3 ZPP (točka II).

U Zagrebu, 5. prosinca 2023. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta