Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2718/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Žulju, odvjetniku iz Daruvara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-603/2021-35 od 17. svibnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-603/2021-35 od 17. svibnja 2023. godine.

II Odbijaju se stranke sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] koji su dana 19.09.2006. g. zaključili tužitelj OŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 i to odredba čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 19.09.2006. g., a kojom odredbom je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a koja je ništetna.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju OŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.623,93 eura[1] / 12.235,52 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 5,05 eura / 38,09 kn počam od 29.06.2010. g.,

- na iznos od 16,44 eura / 123,84 kn počam od 30.07.2010. g.,

- na iznos od 25,34 eura / 190,93 kn počam od 28.08.2010. g.,

- na iznos od 24,24 eura / 182,60 kn počam od 28.09.2010. g.,

- na iznos od 21,01 eura / 158,31 kn počam od 26.10.2010. g.,

- na iznos od 23,75 eura / 178,98 kn počam od 25.11.2010. g.,

- na iznos od 32,51 eura / 244,93 kn počam od 29.12.2010. g.,

- na iznos od 29,15 eura / 219,63 kn počam od 01.02.2011. g.,

- na iznos od 32,04 eura / 241,43 kn počam od 26.02.2011. g.,

- na iznos od 30,18 eura / 227,41 kn počam od 26.03.2011. g.,

- na iznos od 28,20 eura / 213,95 kn počam od 30.04.2011. g.,

- na iznos od 41,95 eura / 316,06 kn počam od 04.06.2011. g.,

- na iznos od 43,01 eura / 324,06 kn počam od 30.06.2011. g.,

- na iznos od 51,83 eura / 390,51 kn počam od 30.07.2011. g.,

- na iznos od 52,77 eura / 397,59 kn počam od 30.08.2011. g.,

- na iznos od 41,71 eura / 314,28 kn počam od 30.09.2011. g.,

- na iznos od 41,13 eura / 309,88 kn počam od 01.11.2011. g.,

- na iznos od 5,43 eura / 40,92 kn počam od 19.11.2011. g.,

- na iznos od 5,05 eura / 38,05 kn počam od 30.11.2011. g.,

- na iznos od 5,29 eura / 39,87 kn počam od 30.12.2011. g.,

- na iznos od 5,73 eura / 43,14 kn počam od 31.01.2012. g.,

- na iznos od 5,68 eura / 42,81 kn počam od 14.03.2012. g.,

- na iznos od 5,54 eura / 41,77 kn počam od 30.03.2012. g.,

- na iznos od 5,69 eura / 42,85 kn počam od 01.05.2012. g.,

- na iznos od 9,74 eura / 73,36 kn počam od 22.05.2012. g.,

- na iznos od 5,79 eura / 43,70 kn počam od 30.05.2012. g.,

- na iznos od 5,66 eura / 42,64 kn počam od 30.06.2012. g.,

- na iznos od 5,65 eura / 42,58 kn počam od 31.07.2012. g.,

- na iznos od 5,53 eura / 41,67 kn počam od 30.08.2012. g.,

- na iznos od 5,29 eura / 39,88 kn počam od 02.10.2012. g.,

- na iznos od 5,61 eura / 42,24 kn počam od 30.10.2012. g.,

- na iznos od 45,08 eura / 339,65 kn počam od 30.11.2012. g.,

- na iznos od 44,20 eura / 333,02 kn počam od 01.01.2013. g.,

- na iznos od 39,51 eura / 297,70 kn počam od 30.01.2013. g.,

- na iznos od 43,59 eura / 328,45 kn počam od 01.03.2013. g.,

- na iznos od 43,53 eura / 327,99 kn počam od 30.03.2013. g.,

- na iznos od 42,70 eura / 321,69 kn počam od 30.04.2013. g.,

- na iznos od 38,43 eura / 289,58 kn počam od 30.05.2013. g.,

- na iznos od 38,27 eura / 288,31 kn počam od 02.07.2013. g.,

- na iznos od 39,19 eura / 295,29 kn počam od 30.07.2013. g.,

- na iznos od 40,94 eura / 308,43 kn počam od 03.09.2013. g.,

- na iznos od 43,21 eura / 325,60 kn počam od 01.10.2013. g.,

- na iznos od 42,24 eura / 318,25 kn počam od 30.10.2013. g.,

- na iznos od 43,14 eura / 325,05 kn počam od 30.11.2013. g.,

- na iznos od 42,35 eura / 319,07 kn počam od 10.01.2014. g.,

- na iznos od 44,69 eura / 336,74 kn počam od 15.02.2014. g.,

- na iznos od 45,04 eura / 339,39 kn počam od 16.04.2014. g.,

- na iznos od 43,91 eura / 330,81 kn počam od 25.06.2014. g.,

- na iznos od 89,79 eura / 676,56 kn počam od 22.08.2014. g.,

- na iznos od 30,57 eura / 230,31 kn počam od 19.09.2014. g.,

- na iznos od 159,09 eura / 1.198,70 kn počam od 24.10.2014. g.,

- na iznos od 1,17 eura / 8,78 kn počam od 26.10.2014. g.,

- na iznos od 1,09 eura / 8,19 kn počam od 28.10.2014. g., sve do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju OŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.402,24 eura / 18.099,68 kn sa zateznim kamatama računajući ove od dana donošenja presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže da se odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta zbog nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 19. rujna 2006. u Zagrebu ugovor o kreditu broj [broj kredita] je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 14.174,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta, uz redovnu kamata od 5,20% godišnje;

-u čl. 7. istog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- tijekom otplate kredita nakon početne stagnacije, kurs CHF se u odnosu na kunu višekratno povisio;

-ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu kroz 7 godina, -tužitelj je otplatio čitav kredit;

- stranke o ugovornim odredbama o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, a ona jesu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ova odredba je bila unaprijed formulirana od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njen sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

-vještačenjem je utvrđeno kako je tužitelj, zbog primjene valutne klauzule vezane u CHF, u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita platio tuženiku 1.623,93 eur/12.235,52 kn više no što bi platio da nije ugovorene valutna klauzula u CHF (listovi 81- do 90 spisa);

-Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

-u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

-ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačenu (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

-odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

-potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

-nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

-odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 29., čl. 218., čl. 240. do 246., čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., čl. 84., čl. 87., čl. 90., čl. 106., čl. 118., čl. 131. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), čl. 96., čl. 97., čl. 131. i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), pa odlučio kao u izreci.

10. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

11. Pritom treba ukazati na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

12. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

15. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

17. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka.

19. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

21. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 5. srpnja 2021., a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu.

22. Visina pretplate utvrđena je adekvatnim dokazom – financijskim vještačenjem.

23. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 29. st. 1. i 2. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

24. Na navode žalbe da li je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio informiran o posljedicama valutne klauzule valja reći da Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

25. Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u ni jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

26. Stoga, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je Ustavni sud primijetio da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, ali u takvim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaje te i takve informacije koje su potrošaču trebale biti dane, ocijeniti od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predložila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

27. Dakle, ukoliko postoje proturječni iskazi na sudu je da primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdi da li su takve obavijesti dane, te ako jesu da li su bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati (informiranim), a sve imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

28. U ovom konkretnom predmetu tužena nije predložila ni jedan dokaz radi utvrđenja da li su takve obavijesti dane, a upravo iz tvrdnji tužiteljice jasno proizlazi da takve obavijesti nisu dane, pa utoliko prigovor tuženika istaknut u tijeku prvostupanjskog postupka i ponovljen u žalbi je neosnovan.

29. Na daljnje žalbene navode glede primjene pravne stečevine EU valja reći na pravne odnose koji su nastali prije ulaska RH u EU, te njihove sporove proizašle i iz njih, neposredno se ne primjenjuje pravo EU, već nacionalno pravo, s time da na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kojeg je RH sklopila sa svim tadašnjim državama članicama EU, a stupio je na snagu 1. veljače 2005. godine, RH se obvezala u prijelaznom razdoblju u primjeni nacionalnog prava ga tumačiti koliko god je to moguće u duhu prava Europske unije- ukupne pravne stečevine, a što dakle uključuje i praksu suda Europske unije.

30. Zaštita kolektivnih interesa potrošača jeste područje primjene prava EU uređeno između ostalog i Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkom ugovoru koji se protive načelu savjesnosti i poštenja.

31. Odredbe te Direktive su implementirane u naše nacionalno zakonodavstvo i to ZID ZZP (Narodne novine broj 78/12) a do tada je to područje bilo u RH uređeno Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).

32. Sporni ugovor o kreditu nastao je 2006. godine, dakle u vrijeme kada RH nije bila članica EU, te se na pravne odnose nastale iz tih ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije već, nacionalno pravo, i to ZZP/03 i čije odredbe treba, ukoliko to nacionalno pravo dopušta, a dopušta, tumačiti u duhu prava EU.

33. Glede žalbenih navoda da tužiteljica nije imala status potrošača žalitelju samo valja ukazati da je ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba, da je namjena kredita bila kupnja novog osobnog automobila pa je razumno za zaključiti da je riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe a ne u svrhu obavljanja neke njezine profesionalne djelatnosti a koje obavljanje tuženik ničim nije niti dokazao.

34. Tuženik samo paušalno osporava dosuđene troškove tužiteljici, a oni su dosuđeni temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, pa tako i po visini temeljem čl. 155. ZPP.

35. Stoga, kako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

36. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 5. prosinca 2023. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta