Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 7 Gž-2963/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠIŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Franu Pelicariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupan po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj P-3048/19-52 od 12. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj P-3048/19-52 od 12. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.077,18 EUR/ 60.856,90 kuna, a u toč. II. izreke iznos od 43.043,41 EUR/ 324.310,64 kuna sve sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. i II. izreke.

Točkom III. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka 15.033,71 EUR/113.271,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.05.2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

2. Presudu, u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu i odbiti tužbu zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka, podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu tuženika, tužiteljica je podnijela odgovor u kojem osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa iz ugovora o potrošačkom kreditu zaključenom između stranaka uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22-u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. U ovom predmetu nije sporno da su stranke dana 16. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu br. [broj kredita], temeljem kojeg je tuženik tužitelju odobrio kreditu u iznosu od 311.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sukladno Odlukama o kamatama i naknadama tuženika; da je kredit odobren radi kupnje stana, s rokom otplate od 180 mjeseci; da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom; da je provedenim financijskim vještačenje utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2006.) do dana prijevremene konačne uplate (30. ožujka 2019.), iznosi ukupno 13.060,84 CHF, odnosno 60.856,90 kn, a razlika obveze u istom razdoblju koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 43.043,41 Eur, odnosno 324.310,64 kn, a koji iznosi su i dosuđeni tužiteljici.

8. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da se u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, a o kojima se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., da je prigovor zastare neosnovan; da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe; da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 07.08.2007. postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP-a), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima; da je tuženik u razdoblju 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a kako ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21 i 114/2022-dalje u tekstu: ZOO) dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime i odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno je li kredit otplaćen, a kako je to u konkretnom slučaju.

10. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

11. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

12. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud, u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP na koju ukazuje tuženik.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

14. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 190. ZPP obzirom je prvostupanjski sud navedenu odredbu pravilno primijenio.

15. U odnosu na žalbene navode valja reći da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom te tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007,125/2007,75/2009,79/2009,89/2009 i 133/2009) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik u razdoblju 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time u razdoblju od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1., 1111. i 1115. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev.

17. Imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-1279/2022-2 od 14. veljače 2023., koje je podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., da predmet kolektivnog spora i dokazivanje u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu i da je tuženica (banka) mogla tvrditi, a sud joj je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, prvostupanjski sud je prihvatio dokazni prijedlog tuženika, da se sasluša djelatnica tuženika ŠI, za koju tuženik nije znao je li sudjelovala u zaključenju predmetnog ugovora, no tuženik je na ročištu dana 28. ožujka 2023. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ŠI.

S tim u vezi, valja navesti kako tuženik, tijekom postupka nije dokazao da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je to bilo predmetom raspravljanja i dokazivanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da bi tužiteljicu kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i pojedinostima spornih odredbi.

18.1. Tuženik u svojoj žalbi prigovora da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 299. ZPP, kada je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka ČI, a koji dokaz nije predložen do zaključenja prethodnog postupaka.

18.2. Naime, nije sporno da je tužiteljica još u tužbi predložila svoje saslušanje i saslušanje svjedoka ČI, te da je na ročištu dana 15. lipnja 2021. taj dokazni prijedlog povukla. Jednako tako nije sporno da je na ročištu za glavnu raspravu dana 14. studenog 2022. ponovo predložila iste dokaze, a sud prvog stupnja ih je ponovno usvojio, a svoju odluku je obrazložio činjenicom da je u međuvremenu donesena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl.br. U-III/5458/2021, kojom se je promijenila sudska praksa, oko neprovođenja dokaza na okolnosti vezane uz pregovore o kreditu, slijedom čega se poziva na odredbu čl. 299. st. 2. ZPP.

18.3. Odredbom članka 299. stavkom 1. ZPP, propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, dok je stavkom 2. istoga članka, propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a prema stavku 3. toga članka, nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

18.4. Iz citiranih odredbi proizlazi da postoji mogućnost iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza i nakon zaključenja prethodnog postupka, ali samo ako ih stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Kako iz stanja spisa proizlazi da dokaz saslušanja tužiteljice i svjedoka, nakon što je povučen, ponovno je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, to se ne može smatrati kako tužiteljica bez svoje krivnje taj dokaz nije mogla iznijeti, odnosno predložiti, obzirom je i prije zaključenja prethodnog postupka taj dokaz bio predložen, pa onda povučen. S tim u vezi, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 299. st. 2. ZPP.

18.5. Međutim, one činjenice u vezi kojih je predloženo saslušanje tužiteljice i svjedoka ČI, koje bi ukazivale na mogućnost pojedinačnog pregovaranja na temelju potpune informiranosti potrošača, su činjenice koje je trebao dokazati tuženik, stoga, po ocjeni ovog suda sve da i nije proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka ČI, to ne bi dovelo u povoljniju pravnu i procesnu situaciju tuženika, jer je tuženik taj koji je trebao dokazati da su stranke pojedinačno pregovarale na temelju potpune informiranosti potrošača. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora imala mogućnost pregovarati, a odustao je od saslušanja ovlaštene osobe tuženika i zaposlenika tuženika ŠI.

18.6. Tuženik, a na njemu je teret tog dokaza, nije dokazao da je tužiteljica u predugovornoj fazi na osnovi danih odgovarajućih obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli, unatoč punoj obaviještenosti u pregovaranju, svejedno pristala na sklapanje ugovora s takvom odredbom. Budući da se tuženik pri predlaganju izvođenja dokaza nije pozvao na činjenicu tužiteljičinog informiranog pristanka na ugovor sa spornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

19.1. U postupku je utvrđeno da je sporni kredit tužiteljica podigla kao fizička osoba radi kupnje stana, a ne u svrhu poslovne djelatnosti (čl. 3. st. 1. ZZP/03), a kako je isplatu predmetnog kredita odobrio upravo tuženik, koji je i kontrolirao njegovu namjenu, potpuno su promašeni njegovi prigovori kojima osporava tužiteljici status potrošača.

19.2. Obveza suda da ex offo ispituje tužiteljevo svojstvo potrošača, očito kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima (čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP) ne proizlazi osnovanost tvrdnji žaliteljice da je tužiteljica sredstva kredita koristila u poslove svrhe.

19.3. Imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica taj ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stana (čl. 6. Ugovora). Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti da se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

20. Tvrdnje žalitelja da se utvrđenja iz kolektivne tužbe ne primjenjuju u ovoj parnici također nisu osnovne, jer se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila. Stoga je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a posljedično tome i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Nije stog prvostupanjski sud bio u obvezi provoditi test poštenja u odnosu na tužiteljicu i provoditi utvrđenja o potrošačkom svojstvu konkretnog ugovora o kreditu, kako to smatra tuženik, niti je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502. c.

21. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli ušle u standardni ugovor na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

22. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

23. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, niti to je li mogao izabrati što drugo, već je odlučno je li tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredbi na način da utječe na njihov sadržaj, a što tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio. Stoga žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

24. Kako dakle utvrđenje iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak i utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi opširni žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka da se radi o ništetnoj odredbi, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

25. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, te preplaćenih iznosa između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF, pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, te je prvostupanjski sud pravilno odlučio o prigovoru zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđena ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te pravomoćnosti presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 23. svibnja 2019. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

27. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. "Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

28. Kako je sud vezan za pravne učinke prednje navedenih pravomoćnih presuda koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništavih odredbi ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

29. Tuženik navodi kako je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP, kad je dozvolio preinaku tužbe, podneskom tužiteljice od 15. rujna 2022. Tuženik navodi kako je prvostupanjski postupak vođen na štetu tužene, i to na način da se ne može sve do zaključenja glavne rasprave sa sigurnošću utvrditi koju i kakvu tužbu je podnio tužitelj, te koji i kakav tužbeni zahtjev je podnio. Tuženik navodi da na taj način mu je onemogućeno raspravljanje o tom zahtjevu.

30.1. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od toga tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP). Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP), a smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci (čl. 190. st. 4. ZPP).

30.2. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanja postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (st. 2. istog članka). Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (čl. 191. st. 3. ZPP).

30.3. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika kojim se protivi preinaci te zaključio kako je tužiteljica svojim podneskom od 5. ožujka 2023. smanjila prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, te da se ne radi o preinaci tužbe.

31. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata dosuđena od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kao dana stjecanja.

32. Neosnovano tuženik ustraje kod prigovora kako tužiteljica nije dokazala svoju materijalno pravnu legitimaciju potraživati sve iznose koji su predmet spora. Naime, tužiteljica je stranka ugovora o kreditu, korisnik kredita, a sukladno čl. 1021. ZOO ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi stranka predmetnog ugovora o kreditu je samo tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, pa sama činjenica da je netko izvršio uplatu umjesto tužiteljice, ne dovodi u pitanje njezinu pravnu poziciju u ovom predmetu.

33. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

34. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (čl. 155. ZPP).

35.1. Tužena u žalbi ističe da je sud dosudio tužiteljici trošak sukladno troškovniku predanom na raspravi 28. ožujka 2023., a što je suprotno čl. 106.a ZPP kojim je propisana dostava podnesaka od strane odvjetnika isključivo e-komunikacijom, pa se nikakvi podnesci stoga ne mogu predavati na ročištu.

35.2. Prema odredbi čl. 164. ZPP, o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, a stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako je na ročištu 28. ožujka 2023. glavna rasprava dovršena tužiteljica je bila dužna zatražiti troškove najkasnije do završetka tog ročišta, ista je to i učinila predajući sudu troškovnik, koji se ne može smatrati podneskom već određenim zahtjevom za naknadu troškova o kojem zahtjevu se ne raspravlja. Stoga nije jasno, kako bi odvjetnici, iako ne znaju hoće li na ročištu koje tek predstoji, raspravljanje biti završeno, trebali prije održavanja ročišta e-komunikacijom dostavljati troškovnik, to više što se o zahtjevu za naknadu troškova ne raspravlja.

Suprotno žalbenim navodima i na ročištima 16. rujna 2020., 15 lipnja 2021., 8. travnja 2022. i 14. studenog 2022., raspravljalo se o glavnoj stvari i predlagalo se izvođenje dokaza.

35.3. Tijekom postupka, tuženik je smanjenje tužbenog zahtjeva smatrao preinakom, te je prigovorio takovoj preinaci. Prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženika. Sad, prvi put u žalbi, tuženik ističe da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, te da je sud trebao priznati tuženiku razmjeran dio trošak. Međutim, tuženik takva zahtjev nije postavio nakon što je došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, pa je i ovaj prigovor tuženika valjalo odbiti.

36. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 5. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis