REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 110/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Uniqa osiguranje d.d. Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333, zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Štenglu, odvjetniku u Zagrebu, protiv 1. tuženice AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Đegercu, odvjetniku u Koprivnici i 2. tuženika KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3216/2016-6 od 5. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3606/09 od 4. srpnja 2013., u sjednici održanoj 5. prosinca 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev 1. tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika solidarnu isplatu iznosa od 693.066,75 kn, iznosa od 98.637,15 kn te iznosa od 572.856,70 kn, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka; kao i rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere a ujedno je tužitelj obvezan naknaditi 1. tuženici na ime troškova parničnog postupka iznos od 137.194,00 kn, a 2. tuženiku iznos od 121.391,50 kn.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), iz razloga navedenih u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude.
3. U odgovoru na reviziju 1. tuženica osporava navode u cijelosti i predlaže istu odbiti uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
4. Revizija tužitelja nije osnovana.
5. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu isti ukazuje. Pritom, drugostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, te ocijenio pravilnim primjenu materijalnog prava i svoju odluku donio pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP.
7. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete, u odnosu na 1. tuženicu pozivom na odredbu čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03 - dalje: ZTD), a u odnosu na 2. tuženika pozivom na odredbu čl. 273. ZTD, sve zbog, prema mišljenju tužitelja, sklapanja štetnog ugovora o otkupu potraživanja s tvrtkom Alea d.o.o. Dubrovnik.
9. Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili u cijelosti neosnovanim, uz obrazloženje, u bitnom:
- da je tužitelj imao vlastiti Odjel naplate zadužen za poslove naplate potraživanja, a da je 2. tuženik bio izvršni direktor naplate u Sektoru financija i računovodstva na temelju ugovora o radu,
- da su tužitelj, zastupan po HP (kao predsjednici Uprave tada Osiguranja Zagreb) i 1. tužiteljici (kao članici Uprave), i tvrtka Alea d.o.o. Dubrovnik (koja je u međuvremenu brisana iz Sudskog registra, pa je tužba povučena u odnosu na tu tvrtku kao prvotnog 3. tuženika), dana 20. prosinca i 31. prosinca 2005. sklopili Ugovore o otkupu potraživanja br. 107/05 i br. 108/05 temeljem kojih su tvrtki Alea d.o.o. ustupljena potraživanja u iznosu od 12.521.458,66 kn, koja je tužitelj (tada Osiguranje Zagreb) imao temeljem izdanih kredita i ugovorenih premija osiguranja,
- da su u oba ugovora stranke ugovorile plaćanje troškova otkupa potraživanja u iznosu od 5% neto dobiti bez obzira na uspjeh druge ugovorne strane u naplati potraživanja te bez ikakvog poslovnog rizika za drugu ugovornu stranu usljed eventualne neuspjele naplate otkupljenih potraživanja,
- da je tužitelj temeljem navedenih ugovora platio tvrtki Alea d.o.o. troškove otkupa potraživanja u iznosima od 924.089,01 kn i 763.808,97 kn, da bi 30. ožujka 2007. i 15. ožujka 2007., Alea d.o.o. raskinula oba ugovora, a ustupljena potraživanja ostala su nenaplaćena,
- da je tužitelj i s drugim tvrtkama koje se bave otkupom potraživanja sklapao ugovore sličnog sadržaja,
- da su članovi uprave dobili razrješnicu za tu godinu,
- da je 2. tuženik bio izvanbračni suprug direktorice društva Alea d.o.o., ujedno i jedine članice i osnivača iste,
- da temeljem Ugovora o nagodbi i uzajamnom oslobađanju od 9. rujna 2010., sklopljenim između prodavatelja (dioničara), a među njima i HP (prvotnom 1. tuženicom), tužitelja (tada Osiguranje Zagreb) i tvrtke Beloise Holding AG kao kupca, a nakon sklopljenog i Ugovora o prijenosu poslovnih udjela sa HP na tužitelja, došlo do prijenosa poslovnih udjela te povlačenja tužbe u odnosu na prvotnu 1. tuženicu HP upravo zbog sklapanja predmetne izvansudske nagodbe.
9.1. Na temelju navedenog, nižestupanjski sudovi zaključuju da nije došlo do povrede obveze iz čl. 252. st. 1. ZTD od strane 1. tuženice, jer da nije utvrđeno da bi ista povrijedila svoje obveze vođenja poslova društva ne primjenjujući pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.
10. U odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na 1. tuženicu, sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 252. st. 1. ZTD (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora), prema kojoj članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva, i st. 2. prema kojoj članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici, a u slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.
11. Ovo stoga jer iz rezultata dokaznog postupka, utvrđenima po nižestupanjskim sudovima, ne proizlazi da bi 1. tuženica svojim potpisom, kao članica uprave Osiguranja Zagreb na Ugovorima o otkupu potraživanja, učinila radnju kojom bi bila prouzročena šteta od strane člana uprave Osiguranju Zagreb odnosno, da bi opisanim postupanjem povrijedila svoju obvezu u smislu odredbe čl. 252. st. 1. ZTD.
12. Osim toga, iz Ugovora o nagodbi od 9. rujna 2010. proizlazi da su njime razriješeni svi sporni odnosi, pa i prema 1. tuženici.
12.1. Pobijana presuda utemeljena je na činjeničnom utvrđenju da je, prema pisanom sadržaju Ugovora o nagodbi (toč. 5.), tužitelj u cijelosti sporazumno riješio sve svoje odnose, te otpustio sav tada utuženi dug HP (pa i onaj sa solidaritetom), a sve obzirom da je u to vrijeme HP bila tužena kao solidarni obveznik sa 1. tuženicom upravo cijelu njezinu utuženu obvezu, pri čemu nije bilo ikakve naznake dijela da bi se otpust duga odnosio samo na HP.
12.2. Budući je navedenim činjeničnim utvrđenjem revizijski sud vezan (ograničen u preispitivanju osporene presude samo u granicama odredaba čl. 385. ZPP, prema kojima ne može preispitivati činjenice), to je valjalo prihvatiti i da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pozivom i na taj razlog zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim.
12.3. Prema odredbi čl. 45. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o nagodbi, otpust duga učinjen sporazumno s jednim solidarnim dužnikom oslobađa obveze i ostale dužnike time da ako je otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, solidarna obveza smanjuje se za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak duga.
12.4. Okolnost da je Ugovor o nagodbi sklopila samo HP i da je samo u odnosu na nju povučena tužba, nakon čega je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za, po njemu, razmjerni dio duga koji bi se odnosio na tu solidarnu dužnicu, nema značaj koji joj revident daje. Ta okolnost ne dokazuje ono jedino bitno, a što bi tužitelja ovdje jedino moglo dovesti u povoljniju poziciju - da se otpust duga po tom ugovoru odnosio samo na dio obveze koji je padao na HP. Ovo stoga jer se, prema pravnoj fikciji sadržanoj u načelu „ignorantia iuris nocet“, uzima da je onaj koji je otpustio dug znao za posljedice djelovanja odredbe čl. 45. st. 1. ZOO.
12.5. Budući da je drugostupanjska presuda donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja u odnosu na 1. tuženicu valjalo odbiti (tako i Rev 752/2019-2 od 28. siječnja 2020., te Rev 239/2019-2 od 22. ožujka 2023., koja odluka je, suprotno navodima u reviziji, konačna odluka u predmetu protiv 1. tuženice vođenom po Pž-7614/2013).
13. U odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na 2. tuženika, sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 273. st. 1. ZTD prema kojoj, tko s nakanom koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave ili nadzornog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu društva ili njegovih dioničara, odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena, a ta osoba odgovara za štetu i dioničarima, ako im je ona nastala, neovisno o šteti koja je pričinjena društvu.
13.1. Tijekom postupka utvrđeno je da je 2. tuženik bio zaposlenik tužitelja temeljem ugovora o radu i da je stoga bio odgovoran članovima uprave postupajući po njihovim nalozima i uputama, slijedom čega nižestupanjski sudovi zaključuju da on nije imao utjecaj na upravu društva niti je mogao, u smislu odredbe čl. 273. st. 1. ZTD koristiti svoj utjecaj da navede članove uprave da poduzmu neku radnju na štetu društva (tako i Revt 655/2017-2 od 23. ožujka 2021.).
13.2. Kako je već iznijeto, navedenim činjeničnim utvrđenjem revizijski sud je vezan, pa stoga prihvaća i da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika ocijenio neosnovanim.
14. Pretežni revizijski razlozi kojima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni (čl. 385. ZPP) nisu cijenjeni.
15. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
16. Tuženici AP, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za rješenje ovog spora.
Zagreb, 5. prosinca 2023.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić
