Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 13 Gž R-61/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. J. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika I.-I. P. K. d.o.o., D. S., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. & P. d.o.o., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1894/2019-16 od 21. listopada 2021., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1894/2019-21 od 6. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2023.,
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1894/2019-16 od 21. listopada 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1894/2019-21 od 6. prosinca 2021. u dijelu izreke pod točkom I., II., III. kao i pod točkom V. izreke kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak, a tuženiku nije dosuđen parnični trošak, te se sudi :
1. Odbija se, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:
"I/ Utvrđuje se da Odluka o redovitom otkazu uslijed skrivljenog ponašanja od dana 15. travnja 2019. koju je tuženik uručio tužitelju nije dopuštena.
II/ Određuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao s danom 5. lipnja 2019..
III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 34.794,75 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 21. listopada 2021. do isplate, u roku od 8 dana.
V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 21. listopada 2021. do isplate, u roku od 8 dana."
2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.161,32 €[1] /8.750,00 kn, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje o parničnom trošku sadržano u presudi i rješenju Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1894/2019-16 od 21. listopada 2021., ispravljenog rješenjem istog suda posl. br. Pr-1894/2019-21 od 6. prosinca 2021. u dijelu izreke pod točkom V. kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 8.750,00 kn/1.161,32 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje rješenje o parničnom trošku sadržano u presudi i rješenju Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1894/2019-16 od 21. listopada 2021., ispravljenog rješenjem istog suda posl. br. Pr-1894/2019-21 od 6. prosinca 2021. pod točkom II. izreke kojim tuženiku nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.500,00 kn/ 331,81 €.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 207,38 €/ 1.562,50 kn, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da Odluka o redovitom otkazu uslijed skrivljenog ponašanja od 15. travnja 2019 koju je tuženik uručio tužitelju nedopuštena dok je pod točkom II. određeno da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao s danom 5. lipnja 2019. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 34.794,75 kn/4.618,06 €, dok je pod točkom IV. odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu 11.598,25 kn/1.539,35 €, što predstavlja razliku od dosuđenog iznosa od 34.794,75 kn/ 4.618,06 €, do zatraženih 46.393,00 kn/6.157,41 €, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn/ 1.161,32 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2021. do isplate. Isto tako, rješenjem istog suda pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužba djelomično povučena u dijelu tužbenog zahtjeva od 81.188,60 kn/10.775,58 €, zajedno s zatraženim zakonskim zateznim kamatama dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn/331,81 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2021. do isplate.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., III. i V. izreke te toč. II. rješenja kojim mu nije priznat parnični trošak preko iznosa od 2.500,00 kn/331,81 € žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka ukine i predmet vrti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno podredno da se preinači u skladu sa žalbenim navodima te odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz trošak sastava žalbe.
3. Isto tako, protiv parničnog troška sadržanog u navedenoj presudi žali se tužitelj u dijelu izreke pod točkom V. kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 8.750,00 kn/ 1.161,32 € zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP s prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Žalba tuženik je djelomično osnovana.
5. Žalba tužitelja je neosnovana.
6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o redovitom otkazu uslijed skrivljenog ponašanja od 15. travnja 2019. (čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu - "Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22, u daljnjem tekstu: ZR-a), kao i sudski raskid radnog odnosa te naknada štete zbog sudskog raskida u smislu odredbe čl. 125 ZR.
7. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nejasni i proturječni te pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a izostala je i ocjena svih izvedenih dokaza kako to osnovano ističe tuženik u žalbi. Stoga je ovaj žalbeni sud primjenom odredbe čl. 373. a ZPP kroz ocjenu izvedenih dokaza utvrdio bitne činjenice te izveo drugačiji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
8. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi:
- da su tuženik, kao poslodavac i tužitelj, kao radnik, 1. ožujka 2012. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim Ugovorom je utvrđeno da je tužitelj bio kod poslodavca u radnom odnosu od 21. svibnja 2007., te se predmetnim ugovorom tužitelj raspoređuje na radno mjesto radnik u pogonu D., a osim poslova tog radnog mjesta radnik je bio dužan obavljati i druge poslove prema uputama poslodavca, a iz opsega i vrste poslova koje obavljaju radnik i poslodavac, te isto tako radnik će raditi u prostorijama, odnosno sjedištu poslodavca, kao i izvan odnosno na drugim mjestima na kojima je angažiran poslodavac, a prema potrebama i uputama poslodavca sukladno prirodi svog radnog mjesta, a potpisom ovog ugovora radnik pristaje na promjenu mjesta rada kod poslodavca;
- da iz Odluke o redovitom otkazu uslijed skrivljenog ponašanja proizlazi da se tužitelju otkazuje radni odnos uslijed skrivljenih ponašanja radnika jer je dana 6. travnja 2019. za vrijeme radnog vremena, radnik verbalno izazivao i provocirao drugog radnika, nakon čega je došlo do fizičkog naguravanja radnika s drugim radnikom koje bi preraslo u fizički sukob da ih ostali radnici nisu razdvojili, nakon čega je tužitelj napustio svoje radno mjesto te se do kraja radnog dana nije vratio, a nije se pojavio niti na poslu 8. travnja 2019. Također, proizlazi da je radnika 8. travnja 2019. kontaktirao direktor poslodavca kako bi mu omogućio da iznese obranu, no radnik je iznio stav da direktor poduzme ono što misli da je potrebno i nije se dodatno očitovao na sporni događaj;
- isto tako, iz Odluke o otkazu proizlazi da je opisano ponašanje za vrijeme radnog vremena i Pravilnikom o radu poslodavca kao i sklopljenim Ugovorom o radu predviđeno kao kršenje obveza iz radnog odnosa, a odlučujući o mjeri koju će poduzeti prema radniku, poslodavac je uzeo u obzir da je radnik više puta bio usmeno upozoren na potrebu primjerenog ponašanja kao i činjenicu da se inače radi o problematičnom radniku na čije ponašanje drugi radnici iznose direktoru usmene pritužbe, a što stvara negativnu radnu atmosferu u pogonu i zbog opisanog događaja značajno je narušeno povjerenje poslodavca u radnika, a bez povjerenja radni odnos nije moguć;
- da iz iskaza M. D.1 proizlazi da je voditelj pogona od 2013. te je vidio tužitelja okrenutog prema drugom radniku te su se možda naguravali, a on im je rekao da idu svojim poslom, da bi nakon sat vremena tužitelj došao i rekao da ide doma jer ne može izdržati maltretiranja. Također, proizlazi da je bio formalno nadređen tužitelju koji je bio prgav i koji je znao prigovarati te je obavijestio o tome direktora koji ga je usmeno kritizirao. Isto tako je naveo da je tužitelja upozoravao više puta na njegovo ponašanje, a koja prigovaranja su slušali i drugi radnici, a tužitelj je bio prgav i prema drugim radnicima;
- da iz iskaza svjedoka T. S. proizlazi da se tužitelj verbalno sukobio te je došlo do naguravanja i tužitelj je započeo prepirku te je psovao i nije htio raditi na tom radnom mjestu, a njih dvojica D.1 i tužitelj su zajedno radili i skidali robu u paru. Zatim, proizlazi da je tužitelj oko 11,00 sati otišao s radnog mjesta, a on je prebačen na njegovo radno mjesto te mu je poznato da je taj tjedan tužitelj bio u sukobu sa M. D.2 te je eskairalo u subotu i tužitelj je vrijeđao radnika D.1 ;
- da iz iskaza M. D.2 proizlazi da radi kod tuženika na radnom mjestu skidanja robe te je tužitelj s njim radio na liniji jer je mijenjao kolegu. Zatim, proizlazi da ga je tužitelj vrijeđao te mu se unosio u lice pa ga je odgrnuo, a cijeli tjedan ga je maltretirao i vrijeđao te mu govorio da je glup i maltretirao ga i rekao mu da će ga lupiti u glavu dok ih je razdvojio T. S. koji je nastavio posao nakon što je tužitelj otišao doma;
- da iz iskaza direktora tuženika proizlazi da je prilikom otkazivanja tužitelju uzeo u obzir i okolnost da je tužitelj već ranije bio nesklon timskom radu, da su ga drugi izbjegavali u tom smislu, a radnik D.1 je dobio opomenu pred otkaz te je nastavio raditi kod tuženika i radi i dan danas te su zadovoljni s njegovim radom i ponašanjem te ovakvih događaja nije više bilo dok je tužitelj nakon prestanka rada kod tuženika u nekoliko navrata slao SMS poruke neprimjerenog tj. uvredljivog sadržaja, na što se nije reagiralo;
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetne nezgode upućen na rad u drugi pogon jer u njegovom nije bilo dosta posla i odmah po dolasku ga je radnik M. počeo provocirati na način da je tražio da obavlja njegove poslove, a radilo se o slaganju, čišćenju, pripremanju radnih kolica. Također, proizlazi da se radilo o suboti, a otišao je s radnog mjesta u 10,30 u vrijeme pauze, a isto tako nije došao na posao ni u ponedjeljak 8. travnja te je zvao direktora da od nastalog šoka nije bio u stanju doći na posao te nakon toga nije uopće dolazio na posao. Zatim, proizlazi da se u međuvremenu zaposlio kod novog poslodavca kod kojeg je radio mjesec dana, da bi se naknadno zaposlio kod drugog poslodavca kod kojeg radi više od godine dana.
9. Temeljem provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud utvrđuje da pobijana odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena odnosno da tuženik, na kojem je kao poslodavcu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkazivanje, nije s uspjehom dokazao navedeno tj. da je u konkretnom slučaju došlo do opravdanih razloga za redovito otkazivanje tužitelju kao radniku tuženika, a zbog skrivljenog ponašanja tj. kršenja obveza iz radnog odnosa, kako je to propisano u već citiranom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR. To stoga, a s obzirom na nepodudarnost citiranih iskaza, da nije moguće s potrebnom sigurnošću utvrditi da je upravo tužitelj izazvao verbalni i fizički sukob, osobito uzimajući u obzir da je sam D.1 kao sudionik u sukobu u iskazu naveo da je odgurnuo tužitelja, doduše nakon ranijih verbalnih provokacija, dakle upravo svjedok D.1 iznosi da je aktivno sudjelovao u fizičkom razračunavanju. Uz navedeno, tužitelj je u svom iskazu detaljno iznio razloge napuštanja radnog mjesta tog dana (6. travnja 2019., subota), što je i prijavio poslodavcu, a također je tužitelj u svom iskazu opisao i sadržaj te okolnosti telefonskog kontakta s direktorom prvog idućeg radnog dana (8. travnja 2019., ponedjeljak). Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj ipak iznosio određene razloge kako za napuštanje radnog mjesta u subotu 6. travnja 2019., kao i nedolazak na posao dana 8. travnja 2019., kada je došlo do telefonskog kontakta, te se stoga predmetni događaji tj. postupci tužitelja, sagledani zajedno s prethodno opisanim okolnostima vezanim za sam konflikt od 6. travnja 2019. ne mogu smatrati dovoljnim tj. opravdanim razlogom za otkazivanje zbog skrivljenog ponašanja, kod čega proizlazi i da tuženik nije na adekvatan način omogućio tužitelju iznošenje obrane (osim telefonskog razgovora s direktorom u ponedjeljak 8. travnja 2019. nije bilo drugih pokušaja tuženika da tužitelju omogući iznošenje vlastite verzije događaja). Također, tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi prethodno pisano upozoravao tužitelja kao radnika, a niti je s uspjehom dokazao ranija usmena upozorenja (koja npr. spominje direktor S.), kao što nisu dokazani tj. objektivizirani niti navodi tuženika, a koji se spominju u Odluci od 15. travnja 2019., da bi se u slučaju tužitelja radilo o "problematičnom radniku", slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.
10. Međutim, takav zaključak suda prvog stupnja je nejasan i proturječan stanju spisa te nije utemeljen na izvedenim dokazima i ne može se prihvatiti.
11. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju pravnog shvaćanja da u konkretnom slučaju tužiteljeva povreda radne obveze nije takva da bi opravdavala redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika bez pisanog upozorenja tužitelju na obveze iz radnog odnosa iz čl. 119. st. 1. ZR i omogućavanja tužitelju da iznese svoju obranu sukladno odredbi čl. 119. st. 2. ZR, a isto tako da nije moguće s potrebnom sigurnošću utvrditi da je upravo tužitelj izazvao verbalni i fizički sukob, osobito uzimajući u obzir da je sam D.1 kao sudionik u sukobu u iskazu naveo da je odgurnuo tužitelja.
12. Međutim, takva utvrđenja i shvaćanja prvostupanjskog suda su pogrešna. U konkretnom slučaju naime, tužitelju se stavlja na teret da je verbalno izazivao i provocirao drugog radnika nakon čega je došlo do fizičkog naguravanja koje bi preraslo u fizički sukob da ih drugi radnici nisu razdvojili. Naime, iz iskaza M. D.1 proizlazi da je voditelj pogona od 2013. te je vidio tužitelja okrenutog prema drugom radniku D.1 te su se možda naguravali, a on im je rekao da idu svojim poslom, da bi nakon sat vremena tužitelj došao i rekao da ide doma jer ne može izdržati maltretiranja, dok iz iskaza svjedoka T. S. proizlazi da se tužitelj verbalno sukobio s D.1 te je došlo do naguravanja i tužitelj je započeo prepirku te je psovao i nije htio raditi na tom radnom mjestu, a njih dvojica su zajedno radili i skidali robu u paru. Zatim, proizlazi da je tužitelj oko 11,00 sati otišao s radnog mjesta, a on je prebačen na njegovo radno mjesto te mu je poznato da je taj tjedan tužitelj bio u sukobu sa M. D.2 te je eskairalo u subotu i tužitelj je vrijeđao radnika D. . Navedeno, potvrđuje i iskaz M. D.2 koji radi kod tuženika na radnom mjestu skidanja robe te je tužitelj s njim radio na liniji jer je mijenjao kolegu. Zatim, proizlazi da ga je tužitelj vrijeđao te mu se unosio u lice pa ga je odgrnuo, a cijeli tjedan ga je maltretirao i vrijeđao te mu govorio da je glup i maltretirao ga i rekao mu da će ga lupiti u glavu dok ih je razdvojio T. S. koji je nastavio posao nakon što je tužitelj otišao doma. Slijedom toga, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da s obzirom na nepodudarnost citiranih iskaza, da nije moguće s potrebnom sigurnošću utvrditi da je upravo tužitelj izazivao verbalni i fizički sukob, budući se tužitelju stavlja na teret odlukom o otkazu da je verbalno izazivao i provocirao drugog radnika nakon čega je došlo do fizičkog naguravanja, a takva povreda radne obveze proizlazi iz citiranih iskaza svjedoka.
13. Naime, za takvo kršenje radne obveze nije bilo opravdanja pod izlikom "maltretiranja" budući da je tužitelj bio dugogodišnji radnik koji se Ugovorom o radu i obvezao osim poslova tog radnog mjesta obavljati i druge poslove prema uputama poslodavca i iz opsega i vrste poslova koje obavljaju radnik i poslodavac, te isto tako u prostorijama, odnosno sjedištu poslodavca, kao i izvan odnosno na drugim mjestima na kojima je angažiran poslodavac, a prema potrebama i uputama poslodavca sukladno prirodi svog radnog mjesta. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi tužitelja da je bio "maltretiran" jer da ga je radnik M. koji je radio tek godinu dana na predmetnom radnom mjestu, počeo provocirati na način da je tražio da obavlja njegove poslove, a radilo se o slaganju, čišćenju, pripremanju radnih kolica, a navedeno ne proizlazi niti iz iskaza saslušanih svjedoka pa su navodi tužitelja u tom smislu nelogični i životno neuvjerljivi.
14. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da nisu dokazani tj. objektivizirani niti navodi tuženika, a koji se spominju u Odluci od 15. travnja 2019., da bi se u slučaju tužitelja radilo o "problematičnom radniku". Naime, iz iskaza svjedoka D.2 voditelja pogona proizlazi jasno da je bio formalno nadređen tužitelju koji je bio prgav i koji je znao prigovarati te je obavijestio o tome direktora koji ga je usmeno kritizirao. Isto tako je naveo da je tužitelja upozoravao više puta na njegovo ponašanje, a koja prigovaranja su slušali i drugi radnici, a tužitelj je bio prgav i prema drugim radnicima. Također, iz iskaza svjedoka S. proizlazi da je tužitelj taj tjedan bio u sukobu s M. D.2 , a to je eskaliralo u subotu i tužitelj je vrijeđao radnika D.1 . Navedeno, potvrđuje i iskaz zakonskog zastupnika tuženika koji je iskazao da je upućivao dodatne radnike tužitelju koji su u pravilu nakon kraćeg razdoblja tražili vraćanje na stare poslove jer da je nemoguće raditi s tužiteljem, da je tužitelj i ranije bio nesklon timskom radu te da su ga drugi radnici izbjegavali, da je s tužiteljem više puta razgovarao te ga opominjao da se konkretno kod njegovih poslova radi o timskom radu te da treba naći modalitet suradnje s kolegama, a što kroz duže vrijeme nije bilo moguće s tužiteljem s kojim nije želio raditi veći broj kolega tj. nitko.
15. Slijedom navedenog, zaključci prvostupanjskog suda su nejasni i proturječni stanju spisa, a isto tako prvostupanjski sud je odluku donio isključivo na temelju iskaza samog tužitelja kojem je nekritički povjerovao u cijelosti zanemarivši pri tome ostale izvedene dokaze tijekom postupka.
16. Nadalje, u odnosu na počinjenu povredu napuštanja radnog mjesta dana 6. travnja 2019. te nejavljanje i nedolazak na posao dana 8. travnja 2019. razlozi prvostupanjske presude su proturječni stanju spisa i izvedenim dokazima tijekom postupka te je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da predmetni događaji tj. postupci tužitelja, sagledani zajedno s prethodno opisanim okolnostima vezanim za sam konflikt od 6. travnja 2019. ne mogu smatrati dovoljnim tj. opravdanim razlogom za otkazivanje zbog skrivljenog ponašanja budući da se radi o kršenju radne obveze za koju nije bilo opravdanja, jer se radi o neodgovornom i nesavjesnom postupanju tužitelja.
17. Naime, razlozi napuštanja radnog mjesta tog dana (6. travnja 2019., subota), nakon što je vrijeđao i provocirao radnika D.1 , da bi nakon sat vremena nakon toga rekao voditelju da ne može trpjeti maltretiranja, ne može se smatrati kao opravdan razlog za napuštanje radnog mjesta na koje je onda trebao biti premješten drugi radnik čime je tužitelj izazvao poremećaj u procesu rada kojeg je poslodavac morao sanirati premještajem radnika S. na to radno mjesto. Dakle, radnik je samovoljno napustio svoje radno mjesto i samovoljno je odlučio da više neće dolaziti raditi, a za svoj nedolazak nije dostavio poslodavcu nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je imao opravdani razlog za odlazak s posla i nedolazak na posao, a što predstavlja povredu radne obveze koja zasigurno izaziva i gubitak povjerenja kod poslodavca. Pri tome potvrda koju je tužitelj dostavio u spis datiranu s danom 09.09.2019. kojom navodno liječnik potvrđuje da dana 08.04.2019 tužitelj nije došao na posao zbog stresa, ne može se uzeti kao opravdani dokaz izostanka s rada jer je dostavljena 5 mjeseci nakon izostanka tužitelja. Na uzlazeći ovom prilikom u samu istinitost sadržaja potvrde, za istaknuti je da potvrda datira iz vremena kad se tužitelj već zaposlio kod drugog poslodavca i kad je tuženik već odavno donio odluku o otkazu.
18. Također, u odnosu na navode prvostupanjske presude da iz same Odluke o otkazu nije vidljivo koje bi to konkretne odredbe Pravilnika o radu odnosno ugovora o radu tužitelj kršio (tuženik tijekom postupka nije dostavio cjeloviti Pravilnik o radu) već tuženik samo generalno spominje da se radi o takvim povredama, valja reći da iz sklopljenog Ugovora o radu u čl. 9. jasno stoji da se Ugovor o radu može otkazati odnosno da radnik krši obveze iz radnog odnosa u slučaju neopravdanog izostanka s posla, nekorektnog odnosa prema drugim radnicima, a koje povrede je tuženik dokazao tijekom postupka iz iskaza saslušanih svjedoka, pa činjenica da tuženik nije dostavio cijeli Pravilnik nije od utjecaja na pravilnost donesene Odluke o otkazu.
19. Isto tako, sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 119. ZR kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio i iz razloga što tuženik tužitelja nije pisano upozorio na obveze iz radnog odnosa, jer navedena obveza poslodavca iz čl. 119. st. 1. ZR propisana je kako bi se što pravilnije utvrdile činjenice važne za donošenje odluke o otkazu, i kako bi se uklonili eventualni nesporazumi o obvezama radnika iz radnog odnosa jer je moguće da radnik i ne zna koje ponašanje poslodavac neće tolerirati, pa kada ga poslodavac upozori on tad ne samo da mu je to nedvojbeno dano do znanja nego nema ispriku za slučaj da to ponovi. Propust poslodavca da prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika pisano upozori radnika na obvezu iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza nema uvijek za posljedicu nedopuštenost otkaza, kao što je to u konkretnom slučaju jer su povrede takve da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano od poslodavca očekivati da radnika upozorava na povrede. Međutim, valja napomenuti da u konkretnom slučaju iz iskaza svjedoka D.2 koji je bio voditelj pogona proizlazi da je tužitelj bio prgav i kojem je znao prigovarati, da je o tome obavijestio direktora koji ga je usmeno kritizirao, a i sam je tužitelja upozoravao više puta na njegovo ponašanje, a koja prigovaranja su slušali i drugi radnici. Naveden, potvrđuje i iskaz zz tuženika koji je naveo da je više puta s tužiteljem razgovarao te ga opominjao da se u slučaju njihovog poslovanja te njegovih poslova radi o timskom radu, a što kroz duže vrijeme, nije bilo moguće s tužiteljem s kojim nije želio raditi veći broj kolega.
20. U odnosu na navode tužitelja da ga poslodavac prije donošenja odluke o otkazu nije pozvao na iznošenje obrane zbog čega je odluka o otkazu nezakonita, valja reći da ovaj sud ocjenjuje navedeno neodlučnim budući da se radi o situaciji kada je poslodavac utvrdio da je tužitelj počinio osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Međutim, neovisno o tome, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelju telefonskim pozivanjem na radno mjesto i na okolnosti konkretnog događaja omogućeno iznošenje obrane. Naime, sam tužitelj je u svom iskazu naveo da je zvao poslodavca tek u 11,00 sati da mu objasni okolnosti događaja. Iz iskaza zz tuženika proizlazi da je zvao tužitelja ujutro te se nije javljao pa ga je tek povratno nazvao i pozvao da se vrati na posao, na što je tužitelj počeo govoriti o otpremnini i da se neće vratiti na posao te mu je tužitelj odgovarao da više ne želi raditi, a niti je tužitelj dostavio doznake o bolovanju pri čemu na plaćanje otpremnine tužitelj poziva tuženika i u zahtjevu za zaštitu prava.
21. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, imajući u vidu povrede radnih obveza koje su u postupku utvrđene i dokazane, pogrešna je ocjena suda prvog stupnja da za otkazivanje ugovora o radu nije postojao opravdani razlog. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj kao dugogodišnji radnik nije bio timski radnik te je bio prgav i neugodan prema radnicima, a što proizlazi iz izvedenih dokaza. Osim toga, predmetnog dana je izazivao i vrijeđao drugog radnika, unosio mu se u lice, nakon čega ga je radnik D.1 odgurnuo, da bi ih potom zaustavili drugi radnici, te je nakon nekog vremena samovoljno napustio radno mjesto, a nije došao na rad niti slijedećeg radnog dana. Pri tome, valja napomenuti da ugovor o radu zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranku iz tog ugovora, pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika temeljem kojeg poslodavac od radnika očekuje ne samo ispunjenje ugovorne obveze za obavljanje poslova već i skladne odnose sa drugim radnicima, a što je u konkretnom slučaju narušeno.
22. Prema tome, opisano postupanje tužitelja odnosno neodgovorno i nesavjesno postupanje predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa, te u svojoj ukupnosti predstavlja opravdani razlog za otkaz u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, a isto tako takvo postupanje protivno obvezama iz ugovornog odnosa zasigurno je i kod poslodavca dovelo do gubitka povjerenja prema radniku. Stoga je u konkretnom slučaju, pravilnom primjenom odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. i čl. 119. ZR, valjalo tužbeni zahtjev odbiti, a posljedično dopuštenosti odluke o otkazu, tužitelj nema pravo niti na sudski raskid ni naknadu štete zbog sudskog raskida.
23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te pobijanu presudu preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a te odlučiti kao u izreci pod točkom I., dok žalba tužitelja u pogledu odluke o parničnom trošku nije osnovana jer je u cijelosti izgubio parnicu.
24. Stoga je obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP preinačena i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi, a koja je sadržana u točki V. pobijane presude.
25. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, tuženik je u cijelosti uspio u parnici, tako da je tuženiku valjalo priznati sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), za odgovor na tužbu 1.000,00 kn, za trošak pristupa na ročište 3. rujna 2019., 19. studenog 2019. te 26. ožujka 2021., te 8. rujna 2021., svako po 1.000,00 kn, kao i za trošak sastava podneska 7.10.2019. i podneska od 19.8.2021. po 1.000,00 kn odnosno ukupno 7.000,00 kn uz PDV od 25% odnosno ukupno 8.750,00 kn/1.161,32 €.
26. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na toč. II. izreke rješenja kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.500,00 kn/331,81 € su neosnovani. Naime, pravilno je prvostupanjski sud za svaku radnju priznao tuženiku po 100 bodova (sukladno visini povučenog dijela tužbenog zahtjeva), što je ukupno 200 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda od 10,00 kn daju iznos od 2.000,00 kn, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (500,00 kn) iznos od 2.500,00 kn u smislu odredbe čl. 155. ZPP dok u preostalom zatraženom dijelu tuženiku nije priznata naknada parničnih troškova, budući da se podnesak od 7. listopada 2019. ne odnosi na novčano potraživanje tužitelja, a niti se na ročištima održanim 3. rujna 2019., 19. studenog 2019. te 26. ožujka 2021. raspravljalo o novčanom dijelu potraživanja, odnosno zbog povlačenja nisu nastali posebni troškovi odnosno kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.
27. Tuženiku su temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.2 OT), što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % sveukupno iznosi 207,38 €/1.562,50 kn te je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.
U Zagrebu 5. prosinca 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić, v.r.
