REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 892/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., (OIB:...), iz V., kojeg zastupa punomoćnik H. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. i V. u V., protiv tuženice A. B. d.d., (OIB:...), Z., koga zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. p. u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-593/2022-2 od 27. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1198/2019-26 od 1. ožujka 2022., u sjednici održanoj 5. prosinca 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-593/2022-2 od 27. lipnja 2022. i presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1198/2019-26 od 1. ožujka 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 13.273,77 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to opisano u izreci presude (točka I. izreke) i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.750,00 kuna (točka II. izreke). Ujedno je odbijen tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 49,60 kuna s pripadajućom zateznom kamatom do ukupno zatraženog iznosa od 13.323,37 kuna, a preko iznosa dosuđenog točkom I. izreke, kao neosnovanim (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu u točkama I. i II. izreke.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4634/2022-2 od 8. ožujka 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-593/2022-2 od 27. lipnja 2022. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

"Je li sud u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi ili je ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predložila je ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će se provesti po tuženici predloženi dokazi. Potražuje trošak revizije u iznosu 439,64 eur.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača za isplatu iznosa od 39.034,10 kuna sa zateznom kamatom, s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke i na vezanost glavnice kredita uz CHF valutu.

9. U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO/05). Nadalje pozvali su se i na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje, potvrđeno povodom revizije banaka, između ostalih i tuženice, presudom i rješenjem ovoga suda poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Tuženica je već u odgovoru na tužbu predložila provođenje dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, odnosno da su tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu objašnjeni pojam valutne klauzule, njezin smisao, svrha i rizici koji mogu proizaći zbog ugovaranja kredita u CHF te prednosti i nedostaci ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tuženice na navedene okolnosti te je odluku utemeljio isključivo na utvrđenjima suda iz presuda donesenih u kolektivnom sporu i pravnom stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. o izravnom učinku pravomoćne presude po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, na pojedinačne postupke.

11. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. ZOO/05 nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost ocjene suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva koja ocjena je posljedica zaključka suda da se o odredbama potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka (djelatnika tuženice i javnog bilježnika) koje je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama odnosno da su tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu objašnjeni pojam valutne klauzule, njezin smisao, svrha i rizici koji mogu proizaći zbog ugovaranja kredita u CHF te prednosti i nedostaci ugovaranja kredita s promjenjivom kamatnom stopom.

13. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a, a imalo je i za posljedicu povredu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

14. Stoga je potrebno odgovoriti može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača te je li trebalo provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

15. Odredba članaka 81. ZZP- a glasi:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

17. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem „za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.“ „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“.

18. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

19. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

20. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

21. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.

22. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: "Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi bio dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te nije bio ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.".

22.1. Uostalom, u brojnim odlukama ovog suda (Rev 1279/2022 od 14. veljače 2023., Rev 120/2023 od 28. veljače 2023., Rev 296/2023 od 24. ožujka 2023. i drugima) izraženo pravno shvaćanje:

"Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.".

23. U ovom konkretnom slučaju tuženica je upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama predložila saslušati svog djelatnika i javnog bilježnika te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu te su takvim postupanjem povrijedili tuženičino pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

24. Kako je slijedom navedenog u postupku pred nižestupanjskim sudovima pogrešno primijenjena odredba čl. 220. st. 2. ZPP-a, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a.

25. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a riješiti kao u izreci.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 5. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.