REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Jž-1916/2020

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. S. T. i dr., zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj: 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. L. T. kojeg brani T. F., odvjetnik u O., protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Donjem Miholjcu, broj: 69. PpJ- 341/2020-32 od 9. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. L. T. i potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. L. T. obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 50,00 (pedeset) eura/ 376,70 kuna (tristo sedamdeset šest kuna i sedamdeset lipa)[1] u roku 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je okr. L. T. proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog pod t. I) izreke pobijane presude, za koji je tom okrivljeniku na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 1.000,00 kuna (133 EUR-a) uz pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u roku 30 dana, a dužan je naknaditi i trošak prekršajnog postupka 200,00 kuna.

1.1. Istom presudom je na temelju čl. 181. t. 3. PZ-a protiv okr. S. T. odbijena optužba zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog pod t. II) izreke pobijane presude te je taj okrivljenik oslobođen obveze naknade troška prekršajnog postupka koji pada na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv osuđujućeg dijela te presude je okr. L. T. pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući preinačiti presudu i osloboditi žalitelja optužbe, odnosno, taj dio presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okr. L. T. ističe nedostatak razloga o odlučnim činjenicama te nejasnoću, nerazumljivost i dijelom proturječnost razloga o odlučnim činjenicama, navodeći da je okr. L.T. proglašen krivim zbog u izreci opisanog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji se zbio oko 19 sati, dok je istovremeno za isti događaj, ali koji se dogodio oko 20 sati, protiv okr. S. T. kao supočinitelja odbijena optužba jer je ovlašteni tužitelj odustao od optužbe, pri čemu nije važno koji je razlog odustanka, odnosno, je li to razlog podnošenja kaznene prijave protiv okr. S. T. Navodi da je nemoguće da se jedan te isti događaj zbiva na drastično različit način između supočinitelja koji su zajedno poduzeli radnje izvršenja prema istom oštećeniku u isto vrijeme na istom mjestu kako je to opisano u izrekama, a radi se o istom događaju, dok se činjenični opisi međusobno razlikuju po brojnim drugim detaljima te da je neprihvatljivo da jedan supočinitelj odgovara za kazneno djelo, a drugi za prekršaj, zbog čega, ako je tužitelj odustao od optužbe za okr. S. T., trebao je odustati i u odnosu na okr. L. T., odnosno da se posljedice odustanka od progona jednog od počinitelja ima protezati i na drugog počinitelja i obratno.

6. Međutim, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, prvostupanjski je sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okr. L. T.

6.1. Prije svega potrebno je istaknuti da vrijeme počinjenja prekršaja nije bitno obilježje prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda koji glasi: „Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se...“, zbog čega žalbeni navodi u pogledu razlike u vremenu počinjenja prekršaja navedenom u činjeničnom opisu osuđujućeg djela presude kojom je okr. L.T. proglašen krivim („oko 19,00 sati“), s vremenom počinjenja prekršaja koji je naveden u činjeničnom opisu istog prekršaja zbog kojeg je protiv okr. S. T. odbijena optužba („u 20,00 sati“) ne predstavljaju proturječje (nejasnoću ili nerazumljivost) u odlučnim činjenicama. Osim toga, prvostupanjski je sud jasno u obrazloženju naveo (zadnji odlomak, str. 7. presude) da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da se predmetni događaj zbio oko 19,00 sati, čime je samo precizirao vrijeme počinjenja prekršaja za koji je okr. L. T. proglašen krivim, kao što je pravilno i suzio činjenični opis za tog okrivljenika usklađujući ga s činjeničnim utvrđenjem u postupku. Konkretno, okr. L. T. je stavljeno na teret da je između ostaloga, udarao B. Z. u predjelu tijela te ga povlačio za majicu i nogu te mu poderao majicu i čarapu, dok je prvostupanjski sud utvrdio da ga je udarao u glavu nakon čega ga je uhvatio za noge u namjeri da ga izvuče iz vozila u čemu nije uspio. Ovakvim smanjenjem količine i intenziteta kriminalne radnje okr. L. T., prvostupanjski je sud suzio činjenični opis iz optužnog prijedloga u odnosu na tog okrivljenika, na što je ovlašten jer se radi o preciziranju koje je blaže za tog okrivljenika ne dirajući pritom u identitet djela, a sve prema utvrđenom činjeničnom stanju.

6.1.1. U odnosu na navod žalbe da proturječje razloga o odlučnim činjenicama proizlazi i iz različitog činjeničnog opisa prekršaja koji je stavljen na teret okr. S. T. protiv kojeg je odbijena optužba zbog odustanka tužitelja, a koji je u zajedništvu s okr. L. T. počinio isto djelo za koji je taj okrivljenik proglašen krivim, ističe se da se u slučaju odustanka tužitelja od optužnog prijedloga, donosi presuda kojom se optužba odbija pri čemu činjenični opis te presude mora u potpunosti odgovarati činjeničnom opisu iz optužbe jer se upravo za taj opis događaja protiv okrivljenika optužba odbija (a ne za neki drugi opis koji eventualno proizlazi iz činjeničnog utvrđenja u postupku). Stoga je protiv okr. S. T. i odbijena optužba za prekršaj počinjen u vrijeme i na način kako je to navedeno u optužnom prijedlogu, dok je okr. L. T. pravilno proglašen krivim za one protupravne radnje koje su utvrđene u postupku, a koje ne predstavljaju drugi i drugačiji činjenični opis od onog u optužbi, već neznatno usklađenje s istim.

6.1.2. Također je potrebno istaknuti i da je tužitelj taj koji raspolaže optužnim aktom u postupku, pa tako i izborom protiv kojeg okrivljenika ili u odnosu na koji prekršaj ili iz kojeg razloga će odustati od optužbe, slijedom čega nije osnovan žalbeni navod kojim se sugerira da je i u odnosu na okr. L.T. tužitelj trebao odustati od iste optužbe odnosno da se odustanak od optužbe za jednog okrivljenika u konkretnom slučaju treba protezati i na drugog okrivljenika jer isto nema uporište u PZ-u.

6.1.3. Nadalje, okolnost što je u činjeničnom opisu osuđujućeg djela presude kojim je okr. L. T. proglašen krivim, prilikom opisa konkretnih radnji tog okrivljenika, navedeno da ih je počinio „zajedno s bratom S. T.“ protiv kojeg je istom presudom optužba odbijena, po stavu ovog suda naizgled predstavlja nejasnoću koja je nedvojbeno otklonjena u iznesenim razlozima za odluku o krivnji upravo okr. L. T., zbog čega niti taj žalbeni navod nije osnovan.

6.2. Stoga su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi okr. L. T. kojim pobija presudu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj u bitnome poriče prekršaj ističući da je jedino na temelju iskaza oštećenika B. Z. donesena odluka o krivnji, dok ispitani svjedok Z. J., prolazeći, nije vidio nikakav sukob, kao niti svjedok A. M., čime je potkrijepljena obrana okrivljenika da nije počinio terećeni prekršaj.

7.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pravilno je prvostupanjski sud prije svega na temelju iskaza svjedoka, oštećenika B. Z. koji je detaljno opisao napad na sebe od strane okrivljenika te iskaza svjedoka Z. J. koji je kao slučajni prolaznik po putu vidio da okr. L. T. (zajedno s bratom okr. S. T.) stoji uz vozilo B. Z., koje iskaze je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, a koji su potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom o ozljedama B. Z., imao dovoljno osnova za zaključak da je žalitelj na vrlo drzak i nepristojan način, opisan u izreci prvostupanjske presude, remetio javni red i mir, ostvarivši time zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ- a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, kao i o nepouzdanosti iskaza svjedoka A. M., koje razloge prihvaća i ovaj sud.

7.2. Po ocjeni ovog suda, bezuspješno okr. L. T. u žalbi pokušava obezvrijediti iskaz svjedoka B. Z., oštećenika te dovesti u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o krivnji na temelju iskaza tog svjedoka kojeg pravilno dovodi u odnos s iskazom nepristranog svjedoka Z. J. koji je u trenutku prolaska po putu vidio da se okr. L. T. (s bratom) ipak nalazi uz vozilo u kojem je bio B. Z., a ne udaljen od istoga kako je to iskazao svjedok A. M. koji je vršio sjetvu na oranici okr. S. T. i očito s braćom T. u dobrim odnosima. Neuspješno žalitelj pokušava dati i vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, odnosno, iskaza ispitanih svjedoka, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom.

7.2.1. Nadalje, neosnovano okr. L. T. u žalbi pobija vjerodostojnost iskaza oštećenika B. Z. i u odnosu na nastanak ozljeda za koje je prvostupanjski sud utvrdio da mu ih je nanio okrivljenik. Naime, nastupanje ozljeda oštećenika prilikom remećenja javnog reda i mira od strane okrivljenika na naročito drzak i nepristojan način, nije bitno obilježje prekršaja čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, iz kojeg razloga ih nije niti potrebno utvrđivati. Međutim, nastupanje ozljeda sa određenim stupnjem izvjesnosti ukazuje i na počinjenje fizičkog napada na javnom mjestu kao naročito drskog ponašanja te ih u tom smislu treba cijeniti prilikom dokazivanja takvog ponašanja. Nastupanje eventualnih posljedica u vidu tjelesnih ozljeda oštećenika se može cijeniti prilikom odmjeravanja kazne, a ne i kao konstitutivni element bića prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret, kao što je to pravilno i učinio prvostupanjski sud.

7.3. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a., ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

8. Iako okr. L. T. u žalbi ne pobija presudu zbog prekršajnopravne sankcije, odnosno izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, budući da je za prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, propisana kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne, otklonjena je mogućnost izricanja ublažene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, dao mogućnost žalitelju da ukoliko u roku od 30 dana od dana primitka ove presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini.

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika utvrđeno u prvostupanjskom postupku, držeći da se plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 50 eura, neće ugroziti egzistencija okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. prosinca 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku, u 4 otpravka: za spis, žalitelja, branitelja i tužitelja.