REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1753/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. G. P., OIB ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u odvjetničkom društvu P. i p. iz Z., protiv tuženika I.-I. n. d.d., OIB ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-2154/2016-2 od 8. siječnja 2019. kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 490/2014-32 od 7. srpnja 2016., u sjednici održanoj 5. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke utvrđeno da je Odluka tuženika o privremenom udaljenju tužiteljice s rada od 20. prosinca 2011. nezakonita i nedopuštena. Nadalje je u točki II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku uputiti tužiteljici ispriku točnog navedenog sadržaja, i to putem internog lista I. GLASNIK i putem odgovarajuće e-mail adrese uz kopiju poruke svim radnicima tuženika odnosno uz naznaku primatelja SVIMA i uz pisani dokaz o upućenoj elektroničkoj pošti svim radnicima tuženika. Ujedno je u točki III. izreke odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada neimovinske štete u iznosu od 500.000,00 kuna (66.361,40 €) sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 71.875,00 kuna (9.539,45 €), dok je u točki V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 20.625,00 kuna (2.737,40 €). Ujedno je u točki V. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 81.250,00 kuna (10.783,72 €).

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je u točki I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke pobijane presude i utvrđeno da je Odluka tuženika o privremenom udaljenju tužiteljice s rada od 20. prosinca 2011. nezakonita i nedopuštena, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje je u točki II. izreke odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama II., III., IV. i V. izreke. Ujedno je u točki III. izreke, uvažavanjem žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda u točki V. izreke te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku daljnji parnični trošak u iznosu od 20.625,00 kuna (2.737,40 €), dok je točkom V. izreke obvezana tužiteljica naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.812,50 kuna (1.036,89 €).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati preinačenjem pobijane presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju tužiteljice i predložio ju je odbaciti kao nedopuštenu odnosno odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

6. Predmet su postupka zahtjevi tužiteljice: za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti Odluke tuženika o privremenom udaljenju s rada od 20. prosinca 2011. i zahtjev za ispriku tuženika tužiteljici utemeljen na tvrdnji o izravnoj diskriminaciji na području rada i radnih uvjeta, uz eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 500.000,00 kuna (66.361,40 €) s pripadajućom kamatom ukoliko sud ne prihvati zahtjev za ispriku.

7. Neutemeljeno tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, zato što presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i zato što o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7.1. Jednako tako, bez osnove tužiteljica ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 187. ZPP. Tužiteljica, naime, ističe da sud drugog stupnja "svoju odluku o ukidanju dijela prvostupanjske presude temelji na ocjeni da tužiteljica nama pravni interes za podnošenje tužbe sa zahtjevom za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti Odluke o privremenom udaljenju". Sud drugog stupnja u odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti Odluke o privremenom udaljenju, međutim, nije donio ukidnu odluku, već odluku kojom je u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu, i to ne zbog nedostatka pravnog interesa (iako se pravni interes doista u toj odluci spominje), već u bitnom zbog toga što je Odluka u odnosu na koju se traži utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti u međuvremenu prestala postojati donošenjem druge odluke tuženika kao poslodavca (konkretno Odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 3. siječnja 2012.). Dakle, odluka o preinaci prvostupanjske presude u ovom dijelu je donesena zbog nepostojanja odluke čije se utvrđenje nedopuštenom i nezakonitom traži. U tom smislu drugostupanjska presuda ne odstupa od prakse revizijskog suda prema kojoj sud u žalbenom stadiju postupka nije ovlašten cijeniti postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe (Revr 581/2003-2 od 27. svibnja 2004.).

7.2. Jednako tako, nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 8. i 220. ZPP jer se sloboda sudova u vrednovanju dokaza koja izvire iz načela slobodne ocjene dokaza (članak 8. ZPP), očituje u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i logike (tako i Dika, M. Građansko parnično pravo, Utvrđivanje činjenica, VII. knjiga, "Narodne novine", 2018., str. 474.). U tom su smislu upravo odlučujuća osnova za utvrđivanje istine osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Stoga su upravo na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno sprječava sumnju u pravilnost danih razloga. U okolnostima konkretnog slučaja, sudovi su cijenili kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti i za svoju su ocjenu dali jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U odnosu na revizijske navode kojima se u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost tumačenja odredbe članka 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) kojeg su dali nižestupanjski sudovi, valja odgovoriti da se ovaj prigovor ne tiče revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako to pogrešno tvrdi revidentica, već revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

7.3. Stoga valja zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

9. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica od 1. siječnja 2010. bila zaposlenica tuženika na temelju Ugovora o radu i da je tuženik 20. prosinca 2011., u vrijeme kada je tužiteljica obavljala poslove direktorice Sektora korporativnih komunikacija, donio Odluku o njezinu privremenom udaljenju s rada u cilju utvrđivanja činjenica vezanih uz ispunjavanje svih obveza iz radnog odnosa. Tom je Odlukom tužiteljici zabranjen pristup u sve poslovne prostorije tuženika, dok je za vrijeme privremenog udaljenja s rada tužiteljica zadržala sva prava iz radnog odnosa kao da radi, a posebno pravo na naknadu plaće u punom iznosu. U pogledu duljine trajanja Odluke o privremenom udaljenju, Odlukom je određeno da ona vrijedi do opoziva, a stupa na snagu danom donošenja. Protiv ove Odluke tužiteljica je podnijela zahtjev za zaštitu prava smatrajući da Oduka nije dopuštena ni zakonita, kao i da je tužiteljica 2. siječnja 2012. preporučenom pošiljkom podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv te Odluke, tuženik je taj zahtjev za zaštitu prava zaprimio 3. siječnja 2012., dok je tužiteljica ovu tužbu predala sudu preporučenom pošiljkom od 2. veljače 2012. Pored toga, u postupku je utvrđeno da je tuženik 3. siječnja 2012. donio Odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora kojom je stavio izvan snage svoju Odluku o privremenom udaljenju s rada od 20. prosinca 2011.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja prihvatio zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti Odluke o privremenom udaljenju tužiteljice s rada od 20. prosinca 2011., dok je drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe tuženika, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prvostupanjsku presudu preinačio u tom dijelu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, u bitnom ocjenjujući da je donošenjem Odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora tuženik stavio izvan snage svoju Odluku o privremenom udaljenju tužiteljice s rada od 20. prosinca 2011. i na taj način udovoljio zahtjevu tužiteljice iz zahtjeva za zaštitu prava slijedom čega ta Odluka više nije na snazi, odnosno više ne postoji, pa ne postoji ni osnova za prihvaćanje tog akta.

11. Neutemeljeno tužiteljica osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti Odluke o njezinu privremenom udaljenju s rada od 20. studenoga 2011. zato što u vrijeme podnošenja tužbe ta Odluka nije više bila egzistentna jer je već bila stavljena izvan snage Odlukom tuženika o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 3. siječnja 2012.

12. Naime, odredbom članka 129. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR/09) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR/14), propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok je stavkom 2. istog članka propisano ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Iz navedenih odredaba proizlazi da je pretpostavka za pružanje pravne zaštite radniku zbog povrede nekog prava iz radnog odnosa, postojanje odluke kojom se vrijeđa to pravo. Budući da u vrijeme podnošenja tužbe kojom je tužiteljica zatražila utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti Odluke o njezinu privremenom udaljenju s rada ta Odluka nije više bila egzistentna jer ju je tuženik kao poslodavac stavio izvan snage još 3. siječnja 2012. i time realizirao vlastiti otklon od te Odluke, to je pravilno ocijenjeno da nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke za pružanje pravne zaštite tužiteljici zbog neegzistentne Odluke slijedom čega je pravilno primijenjeno materijalno pravo odbijanjem ovog dijela tužbenog zahtjeva.

13. U odnosu na zahtjev za ispriku, valja kazati da je tužiteljica ovaj zahtjev utemeljila na odredbi članka 19. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (″Narodne novine″ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) i tvrdnji da joj je tuženik pričinio neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na rad i diskriminirajuću zabranu dolaska u poslovne prostore tuženika donošenjem i provedbom Odluke o privremenom udaljenju s rada od 20. studenoga 2011. ističući da traži ispriku "za sve postupke kojima je neosnovno bila izložena 20. studenoga 2011. te za sve pretrpljene neugodnosti i oduzimanje mogućnosti rada" vezane uz organiziranje "pokušaja njezina protjerivanja iz ureda bez pisanog rješenja, oduzimanja računala i mobitela te pečaćenja njezina ureda".

13.1. Sudovi su ovaj zahtjev odbili ocjenjujući osnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare i smatrajući da je ovaj zahtjev podnesen nakon proteka zastarnog roka od tri godine iz članka 230. stavka 1. ZOO. Pritom su sudovi imali na umu da je tužiteljica 1. rujna 2015. preinačila tužbu na način da je, pored postojećeg zahtjeva za utvrđenje i naknadu štete postavljenog u tužbi od 3. siječnja 2012., postavila i zahtjev za ispriku. Međutim, utvrđeno je da je tužiteljica za postupke kojima je bila izložena 20. studenoga 2011., kao i za štetu te počinitelja doznala upravo 20. studenoga 2011. Budući da je ovaj zahtjev tužiteljica podnijela 1. rujna 2015., sudovi su zaključili da je zahtjev za ispriku podnesen izvan roka od tri godine propisanog odredbom članka 230. stavka 1. ZOO u vezi s člankom 103. ZR/09 ZOO, što ima za posljedicu ocjenu osnovanosti tuženikova prigovora zastare i posljedično ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

14. Neutemeljeno revidentica osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja zahtjeva za ispriku pozivajući se na primjenu povoljnijeg prava i smatrajući da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 139. ZR/14 kojom je propisano ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Člankom 232. stavak 2. ZR/14 propisano je da se odredbe ovoga Zakona o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovoga Zakona (7. kolovoza 2014.), što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Međutim, samim ZR, kako ZR/09, tako i ZR/14, propisano je drukčije za potraživanja naknade štete, pa tako odredba članka 139. ZR/14, jednako kao i odredba članka 103. ZR/09, nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, ove odredbe nije moguće primijeniti niti na temelju odredbe članka 7. ZR/09 zato što pitanje naknade štete koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom nije različito uređeno nekom drugom odredbom ZR niti nekim drugim zakonom, već ZR u odnosu na pitanje naknade štete upućuje na supsidijarnu primjenu općeg propisa koji uređuje matično područje obveznih odnosa (ZOO), ali to ne znači da različito uređuje to pitanje jer se različitost uređenja nekog pitanja odnosi na isto pitanje koje je različito uređeno, a ne na precizno izdvojeno pitanje koje se uređuje na drukčiji način od drugih više ili manje srodnih pitanja. Što se tiče tvrdnji revidentice o osporavanju trenutka saznanja za štetu, valja odgovoriti da je to činjenično pitanje koje se ne rješava u reviziji jer to priječi odredba članka 385. ZPP. Stoga ni u ovom dijelu nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalno prava.

15. Zahtjev za naknadu štete isplatom pravične novčane naknade neimovinske štete, tužiteljica je utemeljila na tvrdnji o diskriminaciji smatrajući da joj je načinom na koji je udaljena s rada 20. prosinca 2011. počinjena izravna diskriminacija i da su joj povrijeđeni pravo na rad i slobodu rada kao ustavne kategorije te i pravo osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo. Sudovi su njezin zahtjev odbili zato što tužiteljica nije ukazala ni na jednu od osnova diskriminacije iz članka 1. stavka 1. ZSD, kao ni iz članka 5. stavka 4. ZR/09. Sudovi su pritom imali na umu da je odredbom članka 2. stavaka 1. i 3. ZSD propisano da tužitelj u postupku pokrenutom individualnom tužbom za utvrđenje diskriminacije i za zabranu diskriminacije (članak 17. stavak 1. i 2. ZSD) mora navesti osnovu (temelj) iz članka 1. stavka 1. ZSD po kojoj je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu, kao i da je na temelju odredbe članka 20. ZSD tužiteljica bila dužna učiniti vjerojatnim da je postupanjem tuženika došlo do diskriminacije, što u konkretnom slučaju tužiteljica nije učinila.

16. Bez osnove revidentica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja i ovog dijela tužbenog zahtjeva jer je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda podudarno s ustaljenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog primjerice u presudi broj Rev 981/2018 od 6. rujna 2022. Naime, odredbom je članka 1. stavaka 1. i 2. ZSD propisana zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. U primjeni ove zakonske odredbe, diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po gore navedenim osnovama. S druge strane, člankom 3. stavkom 1. ZSD propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz članka 1. stavka 1. ZSD, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

17. Tvrdnje revidentice o neželjenom ponašanju tuženika koje predstavlja povredu njezina ljudskog dostojanstva i koje je kod nje uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo odnosno šikanozno ponašanje (uskraćivanje prava na rad isključivanjem kompjutora i izbacivanje u nazočnosti direktora sigurnosti, pečaćenje ureda i zabrana dolaska u sve poslovne prostore tuženika), mogle bi eventualno predstavljati mobing jer mobing odnosno zlostavljanje na radnom mjestu ili šikana, predstavlja specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina osoba sustavno i dugotrajno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takvo ponašanje često dovodi, zbog visoke učestalosti i dugog trajanja, do značajnih mentalnih, psihosomatskih i drugih zdravstvenih poremećaja kod osobe izložene takvom zlostavljanju, uzrokujući time povredu prava osobnosti. No, kod mobinga je teret dokaza na tužiteljici, a u konkretnom slučaju tužiteljica takvo ponašanje tuženika, odnosno osoba nadređenih tužiteljici kod tuženika, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, nije dokazala jer su sudovi ocijenili da, usprkos tome što je predmetni događaj od 20. prosinca 2011. bio za tužiteljicu stresan i izazvao joj nelagodu, ipak nije utvrđeno da bi se netko od djelatnika grubo odnosio prema tužiteljici niti je bio izvan razine profesionalnog postupanja u okviru pojedinačnih ovlaštenja ovlaštenih osoba (konkretno M. V. direktora Sektora sigurnosti).

18. Osim toga, u vezi s privremenim udaljenjem radnika s rada, treba kazati i to da praksu revizijskog suda izraženu primjerice u presudi broj Revr 801/2012-2 od 18. rujna 2012. kojom se fleksibilno tumače odredbe ZR o privremenom udaljenju radnika s rada, podržava i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III/441/2013 od 19. listopada 2016.) Naime, Ustavni je sud navedenom odlukom odbio ustavnu tužbu zato što je zauzeo stajalište da nije povrijeđeno ustavno pravo podnositelja budući da je stajalište VSRH izraženo u naprijed citiranoj odluci prema kojem je privremeno udaljenje radnika s posla dopušteno kod redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, prihvatljivo i na zakonu osnovano. Na taj se način podupire fleksibilno tumačenje odredaba ZR o privremenom udaljenju radnika s rada prema kojem se privremeno udaljenje radnika s rada može odrediti i prije nego započne postupak otkazivanja, odnosno i kada nisu ispunjene pretpostavke iz članka 146. stavka 10. ZR/09.

19. Uz naprijed navedeno, valja navesti i da Europski sud za ljudska prava u predmetu D.M.K. i D.K.I. protiv Bugarske (zahtjev 29476/06 od 24. srpnja 2012.) daje određene kriterije kojih bi se države trebale pridržavati prilikom reguliranja instituta privremenog udaljenja s rada i zauzima stajalište da privremeno udaljenje s rada (suspenzija) treba imati obilježja nužne mjere te mjere razmjerne legitimnom cilju koji se njome želi postići, odnosno mjere koja je normalna i neizbježna posljedica određenog postupka. S obzirom na činjenicu da je privremeno udaljavanje tužiteljice s posla trajalo petnaest dana i da je tužiteljica u tom razdoblju zadržala pretežiti dio prava iz radnog odnosa kao da radi, uključujući plaću, prema ocjeni revizijskog suda, uz sve neugodnosti i stresno proživljavanje cijele situacije, to nije imalo takav štetan učinak koji bi stvorio prekomjeran teret s posljedicom povrede prava na privatni život tužiteljice u smislu odredbe članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17). Promatrano i s tog aspekta, revizijski sud ocjenjuje da je odbijanje i ovog zahtjeva rezultat pravilne primjene materijalnog prava.

20. U takvim okolnostima valja zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

21. Kako ne postoje razlozi zbog koji je revizija podnesena, valjalo je reviziju tužiteljice obiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. stavka 2. ZPP.

22. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP. Stoga je ovaj zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 5. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.