REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 800/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. F.-E. d.o.o., OIB ..., iz Z., protiv tuženika T. P., OIB ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik E. D., odvjetnik u S., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1008/2018-2 od 19. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-312/2015-32 od 19. siječnja 2018., u sjednici održanoj 5. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku napustiti nekretnine označene kao:

- 9600/250781 dijela nekretnine u AI (jedan), povezano s vlasništvom stana na I. (prvom) katu oznake ST-1-1/II ukupne površine 96 m² sa zajedničkim dijelovima zgrade, koji se nalazi na južnoj strani objekta 2 (dva) u stambeno-poslovnoj zgradi u Z., ... i ... sagrađenoj na k.č.br. 4987/2 koja je upisana u z.k.ul. 5985 k.o. Grad Z. te - 2116/250781 dijela nekretnine u AI (jedan), povezano s vlasništvom garaže oznake G1, ukupne površine 21,16 m² sa zajedničkim dijelovima zgrade, koja se nalazi u podrumu objekta 2 (dva) u stambeno-poslovnoj zgradi u Z., ... i ... sagrađenoj na k.č.br. 4987/2 koja je upisana u z.k.ul. 5985 k.o. Grad Z., i iste predati u posjed tužitelju slobodne od stvari i osoba. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 299.797,84 kuna (39.790,01 €) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je to specificirano u ovoj točki izreke. U točki III. izreke tužbeni je zahtjev odbijen u dijelu kojim je tražena isplata daljnjeg iznosa od 60.202,16 kuna (7.990,19 €) s pripadajućom kamatom, odnosno preko mjesečnih iznosa dosuđenih u točki II. izreke pa do zatraženih 6.000,00 kuna (796,33 €) mjesečno (ukupno do 360.000,00 kuna/47.780,21 €). Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 13.550,00 kuna (1.798,39 €) s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom su presudom odbijene žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnosi tuženik pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Neutemeljeno revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa tako ni nedostatak izostanka razloga o odlučnoj činjenici prema kojoj je tuženik u posjedu predmetnih nekretnina, što revident posebno naglašava. Tuženik je, naime, tijekom postupka upravo isticao prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije, ali su, suprotno revizijskim navodima, sudovi dali detaljne razloge za odbijanje tog prigovora imajući na umu da tuženik nije tvrdio niti dokazao da bi posjed nekretnina napustio ili predao tužitelju na valjan način. Štoviše, nije pristupio na sud ni kada je bio pozvan radi stranačkog saslušanja što su sudovi ocijenili kao ignoriranje suda i uzeli u obzir kao pojedinačnu radnju, ali i kao dio svih ostalih parničnih radnji poduzetih u postupku. Okolnost da tuženik nije zadovoljan razlozima koje su nižestupanjski sudovi dali za otklanjanje prigovora pomanjkanja pasivne legitimacije, odnosno za činjenicu da je tuženik bio u posjedu predmetnih nekretnina, sama za sebe, kao ni u ukupnosti s ostalim revizijskim navodima, nije dostatna za ostvarenje bitne povrede na koju revident ukazuje. Revizijski se navodi u bitnom svode na neprihvaćanje ocjene u postupku izvedenih dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi, uz iznošenje vlastite ocjene izvedenih dokaza, ali bez argumentiranih tvrdnji koje bi dovele u pitanje razloge koje su sudovi dali za svoju ocjenu pravno odlučnih činjenica.

7.1. Jednako tako, u postupku nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP za koju revident tvrdi da je počinjena pred sudom drugog stupnja ističući da taj sud nije obrazložio njegove žalbene navode kojima je istaknuto da je bez osnove odbijen njegov dokazni prijedlog za prilaganje spisa prvostupanjskog suda broj P-3577/09. Sud je prvog stupnja, naime, odbio taj prijedlog uz obrazloženje da se u tom spisu nalazi "određena dokumentacija" iz koje proizlazi da je tužitelj u posjedu nekretnine cijeneći da je tuženik stranka u predmetu čije prilaganje traži slijedom čega je dokumentaciju morao i mogao dostaviti do zaključenja prethodnog postupka. Pritom je sud prvog stupnja posebno cijenio i da su u postupku pregledane prvostupanjska i drugostupanjska presuda iz navedenog predmeta (prvostupanjska presuda broj P-3577/2009-46 od 2. lipnja 2015. i drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5790/2015 od 21. veljače 2017.), a da izvanredni pravni lijekovi nemaju suspenzivni učinak (uzgred valja navesti i da je revizija odbačena rješenjem VSRH, broj Rev 1572/2017-2 od 3. ožujka 2021.). Drugostupanjski je sud u odnosu na spomenute žalbene navode tuženika odgovorio da se od svake stranke u postupku očekuje aktivno sudjelovanje te poduzimanje aktivnih i obrambenih radnji radi zaštite vlastitih prava i interesa, na što je upravo ukazivao i sud prvog stupnja, iz čega valja zaključiti da je sud drugog stupnja spomenutim navodima prihvatio zaključak suda prvog stupnja o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, samo što je dodatno naglasio potrebu aktivne uloge tuženika kao stranke u postupku na što je upravo ukazao i sud prvog stupnja pri odbijanju spomenutog dokaznog prijedloga. U takvim okolnostima valja zaključiti da je sud drugog stupnja ipak odgovorio na sporne žalbene navode tuženika radi čega nije počinjena ni ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.

7.2. Zbog navedenih razloga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za iseljenje i predaju nekretnina utemeljen na odredbi članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP) te isplatu tržišne vrijednosti najamnine koju bi tuženik trebao plaćati za neosnovano korištenje nekretnina u vlasništvu tužitelja odnosno imovinske koristi stečene neosnovanim korištenjem nekretnina tužitelja u razdoblju od rujna 2010. do kolovoza 2015.

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina te da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-3577/09 od 2. lipnja 2015. odbijen zahtjev u ovom postupku tuženika, a u spomenutom postupku tužitelja T. P., za poništenje Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 2. svibnja 2008. na temelju kojeg je izvršen upis tužiteljeva prava vlasništva predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi, a koji je Ugovor tužitelj kao kupac zaključio s tuženikom kao prodavateljem. Nadalje je utvrđeno da je još i prije izvršene kupoprodaje tuženik uveo tužitelja u suposjed predmetnih nekretnina predajom ključeva, a kako tužitelj u to vrijeme nije imao potrebu za korištenjem nekretnina, stranke su se sporazumjele da ih tuženik i dalje nastavi koristiti, dok je tužitelj zadržao primjerke ključeva, ali je već u svibnju ili lipnju 2008. utvrdio da dotadašnjim ključevima ne može više otključati ulazna vrata zbog čega je već tada počeo tražiti pravnu zaštitu. S druge je strane utvrđeno da je tuženik cijelo vrijeme još od 2008. u posjedu predmetnih nekretnina i da u utuženom razdoblju nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje nekretnina. Vještačenjem je po vještaku građevinske struke u postupku utvrđeno da je visina naknade za korištenje nekretnine, i to na temelju tehničkih i građevinskih karakteristika predmetnih nekretnina, lokacije, prometne povezanosti, starosti nekretnina, stupnja opremljenosti i ostalih parametara koji su od utjecaja na visinu te naknade, u utuženom razdoblju iznosila mjesečno kako je to navedeno u točki I. prvostupanjske presude, odnosno u cijelom utuženom razdoblju ukupno 299.797,84 kuna (39.790,01 €).

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev te obvezali tuženika na iseljenje i predaju predmetnih nekretnina tužitelju po osnovi odredbi članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. ZVDSP, kao i na isplatu iznosa od 299.797,84 kuna (39.790,01 €) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a u skladu s odredbom članka 165. stavka 1. ZVDSP u vezi s člankom 1120. ZOO. Pritom su sudovi ocijenili neosnovanim tuženikov prigovor zastare smatrajući da u konkretnom slučaju valja primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) jer se radi o potraživanju tužitelja po osnovi upotrebe tuđe stvari u svoju korist.

11. Djelomično neutemeljeno, a djelomično utemeljeno revident prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Međutim, i uz nepravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo bi isto odlučiti. Naime, kod činjenice da je u postupku utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina, čiji identitet inače među strankama nije ni bio sporan, kao i da se tuženik nalazi u posjedu tih nekretnina bez valjane pravne osnove, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbe članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. ZVDSP, kada su prihvatili tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju nekretnina. To stoga što su na temelju spomenutih utvrđenih činjenica, kao i navedene nesporne činjenice, ostvarene sve zakonske pretpostavke za pružanje vlasničkopravne zaštite po pravoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio), odnosno po tužbi tužitelja kao vlasnika kojemu je tuženik bez pravne osnove oduzeo posjed spornih nekretnina.

12. Imajući na umu ocjenu nižestupanjskih sudova da je tuženik bio u posjedu bez valjane pravne osnove nakon što je zadržao posjed nekretnina i onda kad je tužitelju zbog izmjene brave onemogućen dotadašnji suposjed, pravilno su sudovi postupili kada su tuženika tretirali kao nepoštenog posjednika jer je tuženik s obzirom na okolnosti prodaje nekretnina tužitelju i zadržavanja posjeda i nakon onemogućavanja suposjeda tužitelju, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed u smislu odredbe članka 18. stavka 3. ZVDSP. U takvim okolnostima kod u postupku utvrđene činjenice da je tuženik u utuženom razdoblju neosnovano koristio tužiteljeve nekretnine bez plaćanja naknade i pritom bio nepošten, pravilno su sudovi primijenili odredbu članka 165. stavka 1. ZVDSP kada su ocijenili da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju imovinsku korist stečenu neosnovanim korištenjem nekretnina tužitelja. Naime, spomenutom je zakonskom odredbom propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

13. Sudovi su, međutim, pogriješili kada su predmetni zahtjev za isplatu tretirali kao tražbinu po osnovi upotrebe tuđe stvari u smislu odredbe članka 1120. ZOO. Naime, u konkurenciji između verzijskog zahtjeva iz članka 1120. ZOO po osnovi uporabe tuđe stvari u svoju korist i sporednog zahtjeva za naknadu koristi od stvari od nepoštenog posjednika iz članka 165. ZVDSP, dakle zahtjeva postavljenog uz reivindikacijski zahtjev za povrat stvari, revizijski se sud već izjasnio, a pravno shvaćanje na kojem je u tom smislu utemeljena pobijana presuda odstupa od tog pravnog shvaćanja.

14. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. i 14. studenoga 2013. glede pitanja primjene i tumačenja odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima (uporaba tuđe stvari u svoju korist) te pitanje primjene i tumačenja odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP (pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika) glasi: Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Ovo je pravno shvaćanje prihvaćeno i u praksi revizijskog suda, primjerice presudi broj Rev 3299/2014-2 od 21. studenoga 2018.

15. Naime, odredbom je članka 1120. ZOO propisano kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. S druge je strane odredbom članka 165. stavka 1. ZVDSP propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja.

16. Imajući na umu sadržaj i pravni domašaj navedenih zakonskih odredaba, valja zaključiti da kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe članka 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, dok se u situaciji kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje prema odredbama članka 164. i članka 165. ZVDSP.

17. Ovo razlikovanje ogleda se i u rokovima zastare jer sporedni zahtjev uz reinvindikaciju za naknadom koristi od nepoštenog posjednika zastarijeva u roku od tri godine od predaje stvari na temelju odredbe članka 165. stavka 2. ZVDSP, dok verzijski zahtjevi iz članka 1120. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina na temelju odredbe članka 225. ZOO.

18. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu mjesečnih iznosa predmetne naknade za razdoblje dospijeća od 15. rujna 2010. do 15. kolovoza 2015. otklanjajući prigovor zastare pozivom na odredbu članka 225. ZOO u vezi s člankom 1120. ZOO imajući na umu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. rujna 2015., a da je prvi iznos naknade za razdoblje od 8. rujna dospio 15. rujna 2010. Ovakvo pravno shvaćanje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda jer u konkretnom slučaju, kako je naprijed pojašnjeno, predmetna tražbina zastarijeva za tri, a ne za pet godina. Međutim, kako na temelju odredbe članka 165. stavka 2. ZVDSP, vlasnikovo traženje naknade za koristi koje je tuženik kao nepošteni posjednik imao za vrijeme svog posjedovanja, zastarijeva u roku od tri godine od kada je stvar predana, a stvar nije predana tužitelju zbog čega tužitelj i traži predaju u ovom postupku, to zastarni rok u konkretnom slučaju nije ni počeo teći (tako i VS RH, Rev 2583/2018-2 od 24. svibnja 2022.). U takvim je okolnostima, iako iz ponešto drugačijih razloga, sud prvog stupnja ipak pravilno postupio kada je otklonio tuženikov prigovor zastare.

19. Stoga valja zaključiti da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je reviziju tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.