Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: 8 P-136/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristina Devčić Merzel u pravnoj stvari tužiteljice B. K., OIB: …, B. B. 9, S., koju zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz S., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:…., M. cesta 69, Z., kojeg zastupa punomoćnica M. V., odvjetnica u O. G. & G. iz Z., radi obvezno – ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave 23. listopada 2023. godine na kojoj su prisustvovali tužiteljica B. K. osobno punomoćnica tužiteljice S. P., odvjetnica iz S. te zamjenica punomoćnika tuženika A. Č., odvjetnička vježbenica u O. G. i G. iz Z., dana 4. prosinca 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50-4443360 koji su dana 05. listopada 2007.g. sklopili tužiteljica B. K. (OIB: ….) kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d. (OIB: ….) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. (OIB: ….) da tužiteljici B. K. (OIB: ….) isplati iznos od 2.093,03 eur/15.769,97 kn[1] (dvijetisućedevedesettrieura i tricenta/petnaesttisućasedamstošezsesetdevetkuna i devedesetsedamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 1,12 eur/8,43 kn počevši od 30. studenog 2007.g. -na iznos od 0,51 eur/3,82 kn počevši od 31. prosinca 2007.g. -na iznos od 2,64 eur/19,91 kn počevši od 31. siječnja 2008.g. -na iznos od 3,82 eur/28,75 kn počevši od 29. veljače 2008.g. -na iznos od 5,83 eur/43,91 kn počevši od 31. ožujka 2008.g. -na iznos od 2,80 eur/21,13 kn počevši od 30. travnja 2008.g. -na iznos od 1,61 eur/12,12 kn počevši od 31. svibnja 2008.g.

-na iznos od 3,08 eur/23,21 kn počevši od 30. lipnja 2008.g.

-na iznos od 0,92 eur/6,92 kn počevši od 31. srpnja 2008.g. -na iznos od 1,03 eur/7,73 kn počevši od 31. kolovoza 2008.g. -na iznos od 2,31 eur/17,39 kn počevši od 30. rujna 2008.g. -na iznos od 12,02 eur/90,53 kn počevši od 31. listopada 2008.g. -na iznos od 5,51 eur/41,53 kn počevši od 30. studenoga 2008.g. -na iznos od 13,78 eur/103,81 kn počevši od 31. prosinca 2008.g. -na iznos od 15,05 eur/113,39 kn počevši od 31. siječnja 2009.g.,

-na iznos od 15,62 eur/117,71 kn počevši od 28. veljače 2009.g.,

-na iznos od 14,04 eur/105,79 kn počevši od 31. ožujka 2009.g.,

-na iznos od 14,34 eur/108,07 kn počevši od 30. travnja 2009.g.,

-na iznos od 11,92 eur/89,83 kn počevši od 31. svibnja 2009.g.,

-na iznos od 10,14 eur/76,41 kn počevši od 30. lipnja 2009.g.,

-na iznos od 10,62 eur/79,98 kn počevši od 31. srpnja 2009.g.,

-na iznos od 11,55 eur/87,06 kn počevši od 31. kolovoza 2009.g.,

-na iznos od 11,47 eur/86,44 kn počevši od 30. rujna 2009.g.,

-na iznos od 10,52 eur/79,29 kn počevši od 31. listopada 2009.g.,

-na iznos od 12,30 eur/92,71 kn počevši od 30. studenoga 2009.g.,

-na iznos od 13,73 eur/103,48 kn počevši od 31. prosinca 2009.g.,

-na iznos od 15,76 eur/118,78 kn počevši od 31. siječnja 2010.g.,

-na iznos od 15,30 eur/115,27 kn počevši od 28. veljače 2010.g. -na iznos od 18,06 eur/136,05 kn počevši od 31. ožujka 2010.g. -na iznos od 17,53 eur/132,11 kn počevši od 30. travnja 2010.g. -na iznos od 18,55 eur/139,79 kn počevši od 31. svibnja 2010.g. -na iznos od 27,38 eur/206,28 kn počevši od 30. lipnja 2010.g.,

-na iznos od 25,56 eur/192,59 kn počevši od 31. srpnja 2010.g.,

-na iznos od 31,11 eur/234,41 kn počevši od 31. kolovoza 2010.g. -na iznos od 29,19 eur/219,96 kn počevši od 30. rujna 2010.g.,

-na iznos od 26,11 eur/196,72 kn počevši od 31. listopada 2010.g.,

-na iznos od 32,62 eur/245,76 kn počevši od 30. studenoga 2010.g.,

-na iznos od 40,90 eur/308,13 kn počevši od 31. prosinca 2010.g.,

-na iznos od 35,03 eur/263,97 kn počevši od 31. siječnja 2011.g.,

-na iznos od 37,09 eur/279,46 kn počevši od 28. veljače 2011.g.,

-na iznos od 34,47 eur/259,75 kn počevši od 31. ožujka 2011.g.,

-na iznos od 34,94 eur/263,29 kn počevši od 30. travnja 2011.g.,

-na iznos od 46,04 eur/346,91 kn počevši od 31. svibnja 2011.g.,

-na iznos od 47,12 eur/355,06 kn počevši od 30. lipnja 2011.g.,

-na iznos od 56,40 eur/424,93 kn počevši od 31. srpnja 2011.g.,

-na iznos od 51,63 eur/389,04 kn počevši od 31. kolovoza 2011.g.,

-na iznos od 46,42 eur/349,75 kn počevši od 30. rujna 2011.g.,

-na iznos od 45,86 eur/345,54 kn počevši od 31. listopada 2011.g.,

-na iznos od 45,46 eur/342,51 kn počevši od 30. studenog 2011.g.,

-na iznos od 47,95 eur/361,25 kn počevši od 31. prosinca 2011.g.,

-na iznos od 50,11 eur/377,59 kn počevši od 31. siječnja 2012.g.,

-na iznos od 50,40 eur/379,77 kn počevši od 29. veljače 2012.g.,

-na iznos od 48,90 eur/368,47 kn počevši od 31. ožujka 2012.g.,

-na iznos od 49,92 eur/376,10 kn počevši od 30. travnja 2012.g.,

-na iznos od 50,61 eur/381,32 kn počevši od 31. svibnja 2012.g.,

-na iznos od 49,44 eur/372,54 kn počevši od 30. lipnja 2012.g.,

-na iznos od 49,75 eur/374,85 kn počevši od 31. srpnja 2012.g.,

-na iznos od 48,88 eur/368,27 kn počevši od 31. kolovoza 2012.g.,

-na iznos od 46,99 eur/354,04 kn počevši od 30. rujna 2012.g.,

-na iznos od 49,00 eur/369,20 kn počevši od 31. listopada 2012.g.,

-na iznos od 49,97 eur/376,49 kn počevši od 30. studenog 2012.g.,

-na iznos od 49,29 eur/371,38 kn počevši od 31. prosinca 2012.g.,

-na iznos od 45,49 eur/342,77 kn počevši od 31. siječnja 2013.g.,

-na iznos od 48,72 eur/367,08 kn počevši od 28. veljače 2013.g.,

-na iznos od 49,00 eur/369,20 kn počevši od 31. ožujka 2013.g.,

-na iznos od 47,74 eur/359,67 kn počevši od 30. travnja 2013.g.,

-na iznos od 43,80 eur/330,04 kn počevši od 31. svibnja 2013.g.,

-na iznos od 43,70 eur/329,29 kn počevši od 30. lipnja 2013.g.,

-na iznos od 44,67 eur/336,56 kn počevši od 31. srpnja 2013.g.,

-na iznos od 46,22 eur/348,23 kn počevši od 31. kolovoza 2013.g.,

-na iznos od 48,36 eur/364,39 kn počevši od 30. rujna 2013.g.,

-na iznos od 47,26 eur/356,06 kn počevši od 31. listopada 2013.g.,

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tuženik R. A. d.d. (OIB: …..) dužan je tužiteljici B. K. (OIB: ….) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,57eur/12.436,22 kn[2] sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica B. K., OIB: ….., B. B. 9, S. (dalje: tužitelj) podnijela je ovom sudu tužbu 30. ožujka 2021. protiv tuženika R. A. d.d., OIB …., Z., M. cesta 69 (dalje: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba. U tužbi navodi da su tužiteljica Barbara Kompasi kao korisnik kredita i tuženik R. A. d.d., kao kreditor sklopili su dana 05. listopada 2007.g. Ugovor o kreditu broj: 158-50-4443360 ( u daljnjem tekstu: Ugovor ). Nakon sklapanja Ugovora tužiteljica B. K. je dana 21. svibnja 2016.g. sklopila brak, te je nakon sklapanja braka promijenila prezime u K.. Člankom 12. predmetnog Ugovora je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora. Međutim, ističe se kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naime, Zakonom o zaštiti potrošača u čije je odredbe implementirana Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Navedena odredba čl. 12. Ugovora upravo predstavlja takvu ugovornu klauzulu koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava obveza tužitelj trebao putovati u Zagreb, a obzirom da živi i radi u Sisku, to bi mu uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu i pretjerane troškove. Kako tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe, to je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, članak 12. Ugovora ništetan. Stoga se primjenjuje odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, te kako je predmetni ugovor sklopljen u Sisku, u poslovnoj jedinici tuženika, to je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Sisku. Navodi da je ugovorom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 12.277,86 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseca. Odredbom čl. 7. propisano je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih IV-tuženika d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navodi da je tužitelj temeljem odredbi Ugovora bio dužan otplaćivati iznos kredita od 12.277,86 CHF u 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 15.769,97 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom II izreke tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, predlaže da sud utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne te da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati stečeno po osovi ništetne ugovorne odredbe iznos od 2.093,03 eur/15.769,97 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom teućom kako je pobliže navedeno u izreci presude kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom ovom tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti te navodi da su stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, odnosno stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Tuženik nadalje ističe da nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP-a jer, iako je predmetni kredit zaključen u tuženikovoj podružnici u Sisku, predmetni spor nije nastao „u povodu djelatnosti te jedinice“. Ovo stoga što tužitelj osporava promjenu tečaja CHF, a što nije u djelokrugu poslovne jedinice. Tuženik ističe i da je deklaratorni zahtjev sadržan u toč. I. tužbenog zahtjeva postavljen protivno odredbama čl. 187. ZPP u vezi s čl. 186. ZPP. Tužitelj predlaže utvrditi djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu, a da pri tome precizno i određeno ne navodi koje konkretno odredbe Ugovora osporava i u kojem dijelu. Tuženik smatra da se po takvom zahtjevu ne može postupiti i predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti. Navodi da ako bi Naslovni sud smatrao suprotno, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik navodi da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik tvrdi da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Tuženik ističe da s obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Navodi da tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Ističe da obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik navodi da ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik ističe da odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Dodaje da, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u izvadak iz matice vjenčanih (str. 7-8 spisa), ugovor o kreditu broj: 158-50-4443360 od 5. listopada 2007. (str. 9-13 spisa), plan otplate za predmetni kredit (str. 14-16 spisa), otplatnu tablicu (str. 17-19 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 20-24 spisa), sudsku praksu (str. 38-63 spisa), zahtjev za kredit (str. 64-65 spisa), promotivne uvjete (str. 66-67 spisa), saslušao je svjedokinju S. Č. Š. i tužiteljicu kao stranku te izvršio uvid u eSpis Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 te presude istog suda od 4. srpnja 2013. P-1401/12 i presudu VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018..

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 82/22,114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 158-50-4443360 od 5. listopada 2007. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice (tada B. K., a sada B. K., a kao je to vidljivo iz izvatka iz matice vjenčanih za tužiteljicu) kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 12.277,86 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), zatim čl. 2. je ugovorena kamatna stopa, redovna kamata od 5,49 % godišnja promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, zatim je čl. 4. Ugovora ugovoren rok otplate od 72 mjeseca a čl. 6. istog ugovora ugovorena je namjena kredita i to Hyndai auto Zagreb, kredit za kupnju novih vozila. Čl. 7. Ugovora ugovoreno je način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te dospijeće svakog anuiteta sa zadnjim danom u mjesecu. Nastavno je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 29. veljače 2008.. Osim navedenog čl. 8. Ugovora ugovoreno je osiguranje i to: zapljena primanja, prijenos prav vlasništva na vozilu na kreditora, zadužnica, ustupanje prava osiguratelju. U čl. 12. Ugovora navedeno je da u slučaju spora je nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Navedeni ugovor je potpisan od strane tužiteljice kao korisnice kredita i davatelja osiguranja te punomoćnika kreditora. Nastavno je utvrđeno da je javni bilježnik S. Č. Š. iz S. dana 10. listopada 2007. Ugovor ispitala i utvrdila da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju javnobilježničkog akta. Nastavno se u potvrdi navodi da je sudionicima pravnog posla javni bilježnik pročitao ispravu te ih upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, te da je sudionik izjavio da prihvaća pravne posljedice koje iz tog proizlaze i da to odgovara njegovoj volji.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda:

7. Među strankama nije sporno da se čl. 12. Ugovora navodi da u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora, a koje sjedište je nesporno u Zagrebu. U smislu čl. 20. st. 1. ZPP sud se može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a st. 2. istog čl. je određeno da se sud može proglasiti, po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nenadležnost nekog drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika o raspravljanju o glavnoj stvari. Tuženik je takav prigovor istakao pravovremeno u odgovoru na tužbu.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja i pregovora prije sklapanja Ugovora sud je saslušao tužiteljicu kao stranku te svjedokinju S. Č. Š. (dok je od saslušanja svjedoka M. K. tuženik na pripremnom ročištu odustao).

9. Osnovom iskaza svjedokinje S. Č. Š., javne bilježnice koja je potvrdila predmetni Ugovor, ovaj sud je utvrdio da svjedokinja ne poznaje tužiteljicu, te se ne sjeća da bi tužiteljica bila stranka u javnobilježničkom uredu svjedokinje, tako da ne može ništa reći niti da bi bila u bilo kakvom poslovnom odnosu sa tužiteljicom. Svjedokinja je iskazala da načelno postupak solemnizacije ugovora odnosno javnobilježnička potvrda se provodi na način da stranka dođe sa ugovorom te javni bilježnik prvo utvrdi istovjetnost osobe koja je donijela ugovor i stranke ugovora zatim se provjerava forma ugovora odnosno je li ugovor u svom obliku odgovara javnobilježničkom aktu, zatim se stranci pročita ugovor te se stranka upozorava da ugovor sadrži ovršnu klauzulu te se stranku pita razumije li ugovor općenito te ukoliko stranka potvrdno odgovori pristupa se ovjeri ugovora odnosno potvrdi istog (solemnizacija). Svjedokinja je iskazala a da solemnizacija obuhvaća tumačenje odredaba ugovora stranci ali u pogledu pravnih pitanja, a ne ekonomskih odnosno financijskih i ako stranka ima kakva pitanja koja se tiču ekonomskih pitanja, upućuje se na drugu stranku ugovora.

10. U svom iskazu tužiteljica je iskazala da je 2007. godine bila zaposlena u Getro-u te je radila na radnom mjestu veleprodajni predstavnik odnosno točno tada je dobila to drugo radno mjesto, a samim time i veću plaću. Do tada je primala minimalnu plaću koja je tada bila oko 1.800,00 kn, a sa novim radnim mjestom je dobila i povećanje plaće tako da joj je mjesečna plaća bila oko 3.000,00 i nešto kn. Iskazala je da joj je to tada puno značilo te se, a obzirom na to povećanje plaće, odlučila kupiti novi auto. S obzirom da generalno plaća tužiteljice nije bila niti sa povećanjem velika plaća već skromna, tužiteljica navodi da je u okviru svojih mogućnosti pronašla i najjeftiniji auto koji se tada na tržištu nudio, a koji je odgovarao njezinim potrebama, a to je bio Hyundai Atos. Iskazala je da je auto pronašla u auto kući u Sisku, koja se nalazila u Željezari, i ta auto kuća je bila predstavnik Hyundai-a. Obzirom da za kupoprodajnu cijenu tužiteljica nije imala gotovinu, djelatnik auto kuće joj je ponudio kredit za kupovinu auta, u to vrijeme joj je ponudio isključivo samo predmetni kredit odnosno kredit koji je bio vezan za valutu CHF i koji je bio kod tuženika. Naime, tužiteljica je pojasnila da u to vrijeme je tužiteljica bila klijent tuženika odnosno kod tuženika je imala otvoren račun. Ono što je tužiteljica znala o tom kreditu je da je kredit na šest godina i da je u CHF, no tužiteljica navodi da nije ništa drugo znala o tome niti joj je posebno što rečeno u toj auto kući. Iskazala je da je tužiteljici to bio prvi kredit koji je podigla, a i posljednji do danas. U vrijeme kada je tužiteljica podizala taj kredit, tužiteljica navodi da je znala da će joj rata kredita biti 800,00-900,00 kn mjesečno, a koji iznos je mogla plaćati od svojih primanja. Osim svoje plaće, tužiteljica navodi da u to vrijeme nije imala drugih primanja. Iskazala je da joj je djelatnik auto kuće rekao kolika će joj biti rata kredita, a visina koje rate je tužiteljici odgovarala i zbog čega se odlučila za predmetni kredit. Tužiteljica je nadalje iskazala da sve u svezi tog kredita je rješavano u auto kući i rješavao je gospodin u auto kući. Nadalje je tužiteljica iskazala da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju ugovornih odredaba već je samo došla u auto kuću i ugovor je već bio gotov. Navodi da je nakon toga nosila ugovor na potpis javnom bilježniku. Tužiteljica je iskazala da prije nego li je dobila ugovor na potpis, tužiteljica je, također u auto kuću, morala nositi sve papire, podatke o plaći i dr.. U svezi nadležnosti suda u slučaju spora prilikom sklapanja predmetnog ugovora, tužiteljica je iskazala da ju nitko ništa nije pitao te da joj uopće nije poznato da je u ugovoru bila odredba o mjesnoj nadležnosti suda. Iskazala je da tužiteljici više odgovara u Sisku odnosno bliže mi je doći na sud u Sisak a gdje je prebivalište tužiteljice, a u Zagreb ide jako rijetko te odlazak u Zagreb za tužiteljicu izaziva dodatan trošak te praktički već godinu dana nije ni bila u Zagrebu. Automobil koji je kupila sa predmetnim kreditom tužiteljica navodi da joj je bio potreban za osobne potrebe i to odlazak na posao kod poslodavca kod kojeg je bila u radnom odnosu kao i za druge osobne potrebe. Trenutno je plaća tužiteljice 700,00 eura, a aktualno radi u M.-u (…. d.o.o). Iskazala je da ima jedno mlt. dijete koje je sada krenulo u školu. Predmetni kredit tužiteljica navodi da je u cijelosti otplatila, a isključivo ga ja plaćala upravo tužiteljica. Nastavno je iskazala da je u grubo pročitala ugovor odnosno da je prošla kroz stavke ugovora u auto kući zajedno sa djelatnikom auto kuće, te dodaje da nije znala što znači pojam valutna klauzula. Iskazala je da prilikom čitanja tužiteljici odredbe ugovora nisu bile nejasne, no da tužiteljica ne zna sama istumačiti odredbe te tužiteljica dodaje da je djelatnik auto kuće rekao kolika će biti rata kredita, a što je najviše zanimalo tužiteljicu kolika će joj rata kredita biti mjesečno. Tužiteljica navodi da ju je zanimalo kolika će joj rata biti mjesečno i to je bio jedini uvjet da može plaćati tu ratu jer u protivnom ne bi uzela taj kredit. Iskazala je da je tada prvi put čula da i postoji kredit u CHF-a generalno je to bio njezin prvi susret sa kreditom.

11. Dakle, iz iskaza tužiteljice ali i saslušane svjedokinje, a u istinitost kojih ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom) sud je utvrdio da je upravo tužiteljica potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, dalje:

ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužiteljica u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupovine osobnog vozila i to isključivo kao fizička za osobne potrebe (a kako to i sama tužiteljica iskazuje, dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana budući da u to vrijeme bila u radnom odnosu-veleprodajni predstavnik). Nastavno iz iskaza tužiteljice sud ovaj sud je utvrdio da tuženik s tužiteljicom nije pregovarao o ni jednoj Ugovornoj odredbi, već su svi razgovori vođeni sa djelatnikom auto kuće, a gdje je tužiteljici ponuđen samo predmetni kredit i to upravo kod tuženika i druge opcije joj nisu niti ponuđene. Osim toga utvrđeno je da su djelatnici auto kuće tužiteljici samo rekli da je kredit u CHF, kolika će joj biti mjesečna rata i da donese papire koje su tražili za odobrenje kredita. Nastavno osnovnom iskaza tužiteljice je utvrđeno da tužiteljica nije imala posebnih znanja iz područja ekonomije i financija, a niti iskustva u svezi kreditiranja (bio joj je to prvi kredit i a po za zanimanju je bila radnica-veleprodajni predstavnik) te iako je tužiteljica pročitala odredbe Ugovora (prošla je odredbe zajedno sa djelatnikom auto kuće, kako to u svom iskazu navodi), tužiteljica navodi da joj prilikom čitanja odredbe Ugovora nisu bile nejasne, no tužiteljica ističe da ne zna sama tumačiti odredbe te tužiteljica dodaje da je djelatnik auto kuće samo rekao kolika će biti rata kredita, a što je najviše zanimalo tužiteljicu. Utvrđeno da je, nakon što je tužiteljica u auto kuću donijela svu potrebnu dokumentaciju, da je tužiteljici samo dan Ugovor na čitanje, dok tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju ugovornih odredaba već je samo došla u auto kuću i ugovor je već bio gotov. Ono što je također osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno (a protivno tuženik nije ponudio dokaze) da od strane djelatnika auto kuće prilikom sklapanja Ugovora nitko nije tužiteljici spominjao bilo kakvu sudsku nadležnost niti odredbu o sudskoj nadležnosti niti se tužiteljica sjeća se da bi bila kakva odredba o nadležnosti u ugovoru, a tužiteljica navodi da nije željela na sud u Zagreb (gdje je sjedište tuženika) zbog puta i financija odnosno troškova tog puta, a obzirom na svoju plaću koja je i sada oko 700,00 eura, dok je u vrijeme dok je podizala kredit, tužiteljica imala plaću u iznosu od oko 3.000,00 kn. Osim tog osnovom iskaza tužiteljice ovaj sud je utvrdio da je tužiteljicu zanimalo kolika će joj rata biti mjesečno i to je bio jedini uvjet da može plaćati tu ratu jer u protivnom ne bi uzela taj kredit a prilikom realizacije predmetnog kredita je prvi put čula da postoji kredit u CHF-a i generalno je to bio njezin prvi susret sa kreditom.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U svezi navedenog u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, (obrazac, a što je vidljivo i iz linija koje ispunjavanju prazne prostore između klauzula), a činjenicu da se radilo o tipskom ugovoru proizlazi iz iskaza tužiteljice koja potvrđuje da nije sudjelovala u određivanju (pregovaranju) niti jedne Ugovorne odredbe, već je Ugovor u cijelosti sastavljen jednostrano od strane banke, dok je tužiteljica mogla samo prihvatiti ponudu koja joj je ponuđena i to isključivo ponuda za predmetni Ugovor. Slijedom iznesenog upravo je na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornoj o nadležnosti, pa i valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Naime, svjedokinja, a koju je tuženik predložio, nije imala neposrednih saznanja o konkretnom Ugovoru, no načelno je iskazala da prilikom solemnizacije ugovora najprije utvrdi istovjetnost osobe koja je donijela ugovor i stranke ugovora, zatim se provjerava forma ugovora odnosno odgovara li ugovor u svom obliku javnobilježničkom aktu, zatim se stranci pročita ugovor te se stranka upozorava da ugovor sadrži ovršnu klauzulu te se stranku pita razumije li ugovor općenito te ukoliko stranka potvrdno odgovori pristupa se ovjeri ugovora odnosno potvrdi istog (solemnizacija). Iz iskaza iste svjedokinje je utvrđeno da solemnizacija obuhvaća tumačenje odredaba ugovora stranci ali u pogledu pravnih pitanja, a ne ekonomskih odnosno financijskih i ako stranka ima kakva pitanja koja se tiču ekonomskih pitanja da se upućuje na drugu stranku. Dakle, iz iskaza same svjedokinje nije moguće utvrditi da je tuženik prilikom sklapanja predmetnom Ugovora sa tužiteljicom pregovarao o spornim ugovorim odredbama, niti da je tužiteljici dao potpunu informaciju potrebnu za donošenje valjane odluke prihvaća li obvezu prema tuženiku a obzirom na specifičnost vezanja takve obveze uz tečaj CHF (u odnosu na nadležnost utvrđeno je da tužiteljica uopće nije upozorena na takvu odredbu niti je odredba o prorogaciji nadležnosti rezultat sporazuma stranaka), dok javni bilježnik tužiteljicu na rizike vezane za valutnu klauzulu nije upozoravao kao niti na odredbu o nadležnosti, već isključivo na obvezu vraćanja kredita i ovršnost isprave. S druge strane tužiteljica je iskazala da joj je predmetni Ugovor ponuđen kao jedini za kupovinu automobila koji je odabrala, a na sadržaj samog ugovora tužiteljica nije mogao utjecati. U odnosu na nadležnost, sud ističe da tužiteljica, ne samo da nije imala mogućnosti utjecati na to da odredbu čl. 12. bude unesena u Ugovor već i da tužiteljica nikada nije upozorena na istu niti je znala da bi bilo kakva nadležnost suda bila predmet Ugovora, niti ju je bilo tko od strane tuženika ili djelatnika auto kuće na to upozorio, niti ju je uopće bilo tko upozoravao na bilo kakve rizike vezane za Ugovor ili joj davao bilo kakvu dodatnu informaciju (izuzev navedenih u Ugovoru).

14. Slijedom iznesenog ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 96. st. 4. ZZP) da se u svezi predmetnog Ugovora nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj ugovornoj odredbi (između ostalog valutnoj klauzuli) pa tako niti o nadležnosti suda slučaju spora odnosno odredbi čl. 12. Ugovora, a jedina činjenica o kojoj se stvarno i doista pregovaralo je iznos kredita koji je tužiteljici isplaćen te visina mjeseče rate (početne koja je jedina tužiteljici bila poznata i izvjesna tužitelju) a koji iznos je tužiteljica i prihvatila i mogla plaćati. Naime, sama prorogacija nadležnosti mora biti rezultat suglasnosti (sporazuma) obiju stranka (čl. 70. ZPP), što u ovom predmetu nije bio slučaj niti je tuženik dokazao da bi o takvoj odredbi pregovarao s tužiteljicom ili da je tužiteljicu bar upozorio na takvu odredbu i njezino značenje, već je takva odredba bila rezultat tipskog sadržaja ugovora.

15. Nadalje, u konkretnom slučaju i sam Ugovor je bio sklopljen u Sisku i rezultat je poslovanja podružnice tuženika koja se nalazila u Sisku i s kojom je sklopljen ugovor (kako je to vidljivo iz samog Ugovora), dakle na području nadležnosti ovog suda, te bi sada pristup sudu tužiteljici, a prema nadležnosti određenoj u Ugovoru svakako bilo otežano (kako to tužiteljica i navodi zbog financijskih razloga), tim više što se u konkretnom slučaju radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija dok je tužiteljica pojedinac, s malim primanjima (700eur mjesečno), a koja je u predmetnom postupku potrošač po osnovi potrošačkog ugovora (kredit za kupovinu osobnog automobila).

16. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora, ništetna, a temeljem čl. 96. st. 1.i 2. i čl. 102. ZZP, slijedom čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 59. ZPP, a u skladu s kojom je tužitelj odabrao sud mjesne nadležnosti prema sjedištu podružnice tuženika u kojoj je Ugovor sklopljen (kako to proizlazi iz Ugovora, Podružnica Sisak).

17. Stoga je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim.

18. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužiteljice sud ističe slijedeće:

19. Uvidom u e-spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu istog suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria kao četvrto tuženica, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

22. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C- 154-15, C-307/15 i C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

23. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

24. Naime, u smislu čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 98. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora od 21. lipnja 2006. u dijelu kojem se anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

26. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužiteljica u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu plaćenog iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita (a po kojem tečaju je tužiteljici i izvršen obračun otplatnog plana i visine dužnih mjesečnih anuiteta i po kojoj visini zaduženja je tužitelj i prihvatio ugovor o kreditu), a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

27. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula ( čl. 7. ugovora), činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi iz prijepisa knjigovodstvene kartice za predmetni kredit ali i iskaza tužiteljice), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužiteljica samim čitanjem (slijedom čega samo čitanje ugovora nije niti presudno jer tekst ugovora ne pojašnjava rizike a sam tuženik nije tužiteljicu na iste upozorio) shvatila njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba (što i sama tužiteljica ističe u svome iskazu). Naime i sama tužiteljica u svom iskazu ističe da joj nitko nije što pojašnjavao, dok iz sadržaja čl. 7. Ugovora (vidi toč. 5. ove presude) se takav zaključak nije mogao izvesti. Osim iznesenog predmetni Ugovor je tužiteljici ponuđen (kako to tužiteljica i navodi) kao jedini, te tužiteljica (a koji je po zanimanju veleprodajni predstavnik,a po zvanju kemijski procesni tehničar kako to iz zahtjeva za kredit proizlazi), a obzirom da nema posebna znanja iz područja ekonomije i financija, nije znala niti mogla znati (a i sama u iskazu navodi da tužiteljica nije imala kreditnih iskustava, prvi joj je kredit, niti joj je bilo poznato značenje valutne klauzule) da će doći do takvog porasta tečaja valute za koju je bio vezan Ugovor (kako i sama navodi, da je znala, tada se ne bi odlučila za predmetni kredit). Temeljem takvog iskaza tužiteljice vidljivo je da tuženik, prilikom ponude Ugovora, tužiteljici nije dao potpunu informaciju vezanu za rizik sklapanja ugovora o kreditu vezan za valutu CHF, a koja informacija bi bila odlučna za donošenje odluke tužiteljice o tome želi li sklopiti upravo predmetni ugovor. S druge strane tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem, je bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom vezanom za CHF, što zbog specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Unatoč tome, tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, pa tako i konkretno tužiteljici, a koja je u pregovorima bila u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesna stvarnog rizika u koji se upušta, uslijed propusta banaka da ju valjano informiraju o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Upravo taj propust tuženika doveo je do neravnoteže u odnosu između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača, a u korist tuženika kao banke.

28. U odnosu na Zahtjev za kredit ( str 64-65 spisa, dalje: Zahtjev) a koji je tužiteljica po unaprijed sastavljenom obrascu ispunila i predala tuženiku a radi ostvarivanja kredita za kupnju novog vozila, valja reći da se niti iz takvog Zahtjeva i njegovih navoda ne može zaključiti da bi tim zahtjevom tuženik tužitelju dao potpunu informaciju o kreditu koji je vezan za valutu CHF odnosno informaciju o svim rizicima koje proizlaze iz takvog kredita. Naime u Zahtjevu se samo navodi da je namjena kredita za novo vozilo, navodi se iznos kredita, rok otplate, a kod valute se navodi samo CHF i način otplate "ostalo". Nastavno se navode osobni podaci tužiteljice (između ostalog zvanje kemijski procesni tehničar) kao i visina dopuštenog prekoračenja u iznos od 3.080,00 kn, te nikakve druge informacije iz takvog Zahtjeva za potrošača nisu dane niti su vidljive. Sama činjenica da je tužiteljica odabrala valutu CHF, ne utječe na činjenicu da tužiteljici nije dana potpuna informacija vezana za njezinu odluku da preuze obvezu vraćanja kredita vezao za valutu CHF, a tužiteljica sama nije znala niti mogla naslutiti posljedice takve odluke, a nitko ju na to nije upozorio, što je u konačnici imalo za posljedicu neravnotežu u odnosima stranka, na štetu tužitelja (povećanje obveze preko iznosa kojeg bi tužiteljica slobodnom voljom prihvatila).

29. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužiteljice, ali i samog Ugovora i Zahtjeva, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarala (radilo se naime više o ponudi nego o pregovoru, a koju ponudu je tužiteljica samo mogla prihvatiti ili ne) o visini kredita i mjesečnom anuitetu (visine određenoj prema tada početnom, poznatom i tužiteljici prihvatljivom tečaju CHF). Ono što je tužiteljici bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupovinu osobnog vozila koje je odabrala, te u konačnici rata kredita koju će mjesečno moći otplaćivati. Osim navedenog iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je tužiteljca sporni kredit podigao isključivo radi kupovine osobnog vozila kao fizička osoba (a što se u konačnici vidi i iz čl. 9 Ugovora gdje se navodi da na sve što nije regulirano Ugovorom se primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana, dakle građana a ne privrednika, što potvrđuje stav suda da se radi o potrošačkom ugovoru ali i tipskom ugovoru koji obuhvaća i opća pravila kreditora na koje potrošači nemaju utjecaj) i upravo isključivo radi osobnih potreba, a slijedom čega proizlazi i zaključak da je tužitelj u konkretnom slučaju isključivo postupao kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog Ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Dakle, u konkretnom slučaju za tužiteljice, a u svezi navedenog ugovora o kreditu (visina odobrenog kredita te visina mjesečnog anuiteta) s vremenom, dijelom su izmijenjene i to u tom dijelu u takvom omjeru da je ta izmjena za tužiteljicu predstavljala nesrazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta) a u odnosu na korist koju je tužiteljica od kredita ostvarila. Osim navedenog, osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljica, osim što je upoznata s visinom kredita za koji je kreditno sposobna i visinom anuiteta kredita, s nikakvim rizicima niti kakvim informacijama, a u svezi tog ugovora pa niti valutne klauzule, nije upoznata odnosno nije upozorena na iste, niti se u svezi istog posebno pregovaralo, a tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koji propust je u konačnici doveo do neravnoteže u odnosima između stranka.

30. Dakle, upravo je iz iskaza tužiteljice je vidljivo da u konkretnom slučaju, a vezano za odredbu čl. 7. predmetnog ugovora (a kojim je ugovorena valutna klauzula) tužiteljica prije sklapanja ugovora nije upozorena s rizicima intervalutarnih promjena, te da je ugovor unaprijed sastavljen prema obrascu od strane tuženika (tipski ugovor) i takav dan tužiteljici na potpis, a da se prije samog sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredaba niti su tužiteljici od strane tuženika dana potpuna informacija vezana za kredit vezan za tečaj CHF, a koja informacija bi sigurno utjecala na odluku tužiteljice, a s druge strane tužiteljica (a obzirom na svoje zanimanje) nije mogla znati niti morala znati da takav rizik je realan. 31. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 Van Hove od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

32. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila ugovor o potrošačkom kreditu (radi kupovine osobnog vozila) a koji ugovor o kreditu joj je kao jedini (a što ne ukazuje na nikakve rizike niti opasnosti) ponuđen, bez prethodnog pregovaranja sa tužiteljicom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnih promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen dana 5. listopada 2007. (solemniziran 10. listopada 2007.), jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u smislu čl. 102. st. 1. ZZP, ništetna. No, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju se presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 radilo o kolektivnoj zaštiti, dok je u predmetnom postupka zatražena individualna zaštita te utvrđenje točno određene odredbe konkretnog ugovora o kreditu ništetnom, slijedom čega je ovaj sud je usvojio zahtjev tužiteljice te je toč. I izreke presude utvrdio da je ništeta odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50-4443360 koji su dana 05. listopada 2007.g. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Suprotno isticanju tuženika, unatoč tome što tužiteljica nije numerirala u svom zahtjevu o kojoj se točno odredbi čl. Ugovora radi, ovaj sud ističe da takav zahtjev nije nerazumljiv budući da samo odredba čl. 7 st. 1. Ugovora regulira otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule. Slijedom čega je ovaj sud upravo usvojio zahtjev tužiteljice a u formi kako je tužiteljica i postavila isti, smatrajući takav zahtjev potpunim i razumljivim, te je stoga je odučeno kao u toč. I izreke.

33. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužiteljica kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba bez posebnih znanja iz područja financija, a u odnosu na bankarsku instituciju, po zanimanju veleprodajni predstasvnik) nije znala niti mogla znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvarila i svoje obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati) zbog promjene tečaja CHF za koju je kredit bio vezan, a sam tuženik ju na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku vezano konkretno upravo za valutu CHF. Osnovom iskaza tužiteljice, a i prijepisa knjigovodstvene kartice proizlazi da je upravo tužiteljica plaćala i u cijelosti otplatila predmetni kredit. Slijedom navedenog upravo tužiteljica ima pravo povrata više plaćenog iznosa odnosno razlike između anuiteta po početno ugovorenom tečaju CHF (a koji je jedini bio izvjestan u trenutku sklapanja ugovora i poznat tužiteljici) i stvarno plaćenog anuiteta kredita prema tečaju u trenutku plaćanja.

34. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužiteljice. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutne klauzule. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom podnesenim ovom sudu dana 30. ožujka 2021. (e- komunikacijom) tužiteljica je potraživao ukupno iznos od 15.769,97 kn odnosno sada 2.093,03 eura a najstariji mjesečni iznos je dospijevao 30. studenog 2007. dok svi dugi su dospijevali nakon njega. Podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstariju mjesečnu razliku koja je dospjela 30. studenog 2007. a nadalje i za svaku mjesečnu razliku koja je dopjevala nakon toga. Slijedom toga u trenutku podnošenja kolektivne tužbe niti jedan dio potraživanja tužiteljice nije zastario, a kojom tužbom je prekinut tijek zastare. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Obzirom da je predmetna tužba podnesena dana 30. ožujka 2021. (i kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja) jasno je da potraživanje tužiteljice nije u zastari niti u jednom dijelu (kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna). Slijedom iznesenog prigovor zastare tuženika je ocijenjen neosnovanim.

35. U odnosu na visinu zahtjeva tužiteljice, tužiteljica je zahtjev postavila u iznosu od 2.093,03 eur/15.769,97kn, a obzirom da je tuženik istu visinu na ročištu od 4. listopada 2023. učinio nespornom, ovaj sud je upravo potraživanje tužiteljice utvrdio u tom iznosu kao iznos preplaćenog iznosa a po ništetnoj odredbi Ugovora (čl. 7) te je usvojio zahtjev tužiteljice odnosno u dosudio tužiteljici po utuženom osnovu iznosu od 2.093,03 eur/15.769,97 kn[3] (sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, Narodne novine broj: 59/22) a temeljem čl. 1111. ZOO, te odlučio kao u toč. II izreke.

36. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila potpuno i transparentno pregovaranje (potpuno informiranje potrošača o svim elementima ugovora bitnim za donošenje odluke potrošača, konkretno o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak) a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

37. Stoga je odlučeno kao u izreci.

38. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154.st. 1. ZPP i čl. 164. ZPP (vodeći računa o zahtjevu tužitelja i vezano za taj zahtjev temeljem čl. 2. ZPP) a obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela svojim zahtjevom.

39. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 248,75 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), sastav podneska od 16. rujna 2023., 6. rujna 2023. i 4. listopada 2023. za svaki u iznosu od 248,75 eur(Tbr 8/1 52/3, 46 i 54 Tarife), zastupanje na ročištu od 4. listopada 2023. i 23. listopada 2023. za svako u iznosu od 248,75 eur (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 124,38 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife) odnosno trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.616,88eur/12.182,38 kn. Tužiteljici je priznat i materijalni trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 33,69 eur (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18, 51/23 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 37/23, dalje Uredba). U konačnici je tužitelju je priznat ukupan trošak u iznosu od 1.650,57eur/12.436,22 kn a koji je naloženo da plati tuženik.

40. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP 3 fiksni iznos konverzije 1eur/7,53450 kn

41. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Sisku, 4. prosinca 2023.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici