Broj:10.P-2803/2019-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice V. V. iz O., OIB, zastupane po punomoćnici M. K., odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda H. K., M. K., D. A. i T. R. iz O., protiv tuženika O. banka H. d.d., iz S., OIB, zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. studenog 2023., a u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika tužitelja T. R., odvjetnicu iz O. i punomoćnika tuženika B. T., odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 4. prosinca 2023.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbi članka 1., članka 2. i članka 3. Ugovora o kreditu broj: 061002307256, od dana 2. listopada 2006., između tužiteljice V. V., O., OIB: i tužene O. B. H. d.d. S., OIB:, a kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih odredbi o ugovornoj kamati.

II/ Nalaže se tuženoj O. B. H. d.d. S., OIB:, isplatiti tužiteljici V. V., O., OIB:, na ime preplaćenih iznosa kamata i zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 1.327,50 eura/10.002,05 kuna[1] (slovima: tisućutristo dvadesetsedameuraipedesetcenti/desettisućadvijekuneipetlipa) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31. srpnja 2015., u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 9,90 eura/74,59 kn od 1.01.2008., pa do isplate

- na iznos od 27,51 eura/207,12 kn od 1.01.2009., pa do isplate

- na iznos od 102,36 eura/771,12 kn od 1.01.2010., pa do isplate

- na iznos od 132,60 eura/999,12 kn od 1.01.2011., pa do isplate

- na iznos od 416,26 eura/3.136,31 kn od 1.01.2012., pa do isplate

- na iznos od 379,44 eura/2.859,12 kn od 1.01.2013., pa do isplate

- na iznos od 259,43 eura/1.954,67 kn od 1.01.2014., pa do isplate,

sve u roku 15 dana.

III/ U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

III/ Nalaže se tuženoj O. B.. H. d.d. S., OIB:, isplatiti tužiteljici V. V., O., OIB: , prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 1.824,30 eura/13.745,19 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 2. listopada 2006., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 061002307256, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 7.650,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, na rok otplate od 7 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,6% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima vezanima uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih VI-tuženik O. B. H. d.d., u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih VI-tuženik O. B. H. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Kako je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi s člankom 1111., i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima. Također člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za tužbe iz članka 502. a., stavak 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio okvirno na iznos od 14.000,00 kuna, budući nije ekonomski stručnjak da bi postavio točno određen tužbeni zahtjev, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj će sukladno istome urediti tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadnu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare. Tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu broj P-1401/2012, stoga tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjivao bi se rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, ali u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa je tužiteljevo potraživanje pod zastarom jer sukladno tome petogodišnji rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 14. prosinca 2006., a tužba je podnesena tek 8. travnja 2021. Tužitelj pogrešno drži da se može naprosto pozvati na utvrđenja iz presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, te tuženik smatra da je tužitelj dužan dokazati kako visinu tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva jer da bi se ugovorna odredba utvrdila ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Nijedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primjenjivati članak 210. stavak 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, jer materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je i danas ostalo na snazi u RH izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12,143/13, 147/13, 9/15), dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u RH. Netočna je tvrdnja tužitelja da je tuženik donosio proizvoljno odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat, jer je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima, a odredbom članka 17. 6. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave banke kao i kasnije izmjene i dopune istih. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva i ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a način na koji je kamatna stopa mijenjana određen je Općim uvjetima poslovanja banke, gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. U odnosu na ništetnost ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj je prije sklapanja ugovora o kreditu kao savjesna ugovorna strana bio dužan sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, a tužitelj je mogao zatražiti i sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak od strane raspoloživih službenika tuženika. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je rastao i padao, a od 2003. do 2008., tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom padao, a značajnije promjene počele su tek 2010. godine, dakle znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijacija bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski, niti podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pa je slijedom navedenog očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj tako i tuženik imali jednake i ravnopravne startne nominalne pozicije. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika. U odnosu na prigovor zastare, navodi kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a, broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj smatra kako je tuženik s pravnog stajališta stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala – pravomoćnošću presuda VTS- a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. Kako je pri tome utvrđeno da su banke nepošteni stjecatelji to tužitelj sukladno članku 1115. ZOO-a, pridržava pravo naplatiti kamatu od dana nepoštenog stjecanja za svaki pojedini obrok, a evidentno je kako se u konkretnom slučaju isprepliću institut ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda VTS-a u Kolektivnom sporu postala pravomoćna, predmetna ništena odredba o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke ujedno je za tuženika postala "osnova koja je kasnije otpala". U odnosu na ništetnost valutne klauzule zastarni rok od pet godina ponovno počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018., stoga je neosnovan prigovor zastare kao i svi navodi tuženika u tom smjeru. Tuženik negira činjenična i pravna utvrđenja VTS-a iz pravomoćne presude broj Pž- 7129/2013-4, te Pž-6632/2017-10. Tužitelj smatra kako je jedina logična posljedica pravnog utvrđenja VTS-a kako sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju građana te valutna klauzula u CHF, nije niti bila ugovorena, a na što jasno upućuje i članak 323. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredba članka 87. Zakona o zaštiti potrošača/03.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 061002307256; otplatni plan od 4. lipnja 2019.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting d.o.o. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 29. studenog 2022.; te saslušao tužitelja u svojstvu stranke na ročištu od 10. studenog 2023.

5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 29. studenog 2022., slijedi da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor, dana 2. listopada 2006., zaključili Ugovor o kreditu broj 061002307256. Temeljem navedenog Ugovora je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 7.650,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Rok vraćanja kredita je 7 godina, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, a visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu iznosi 5,60% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva. Otplatnim planom koji je sastavio tuženik navedeno je da je isti korišten dana 5. listopada 2006., kada je srednji tečaj HNB-a iznosio 4,639943 kn za 1 CHF, pa je nastavno na navedeno visina anuiteta 110,29 CHF mjesečno, odnosno 511,74 kune mjesečno. Visina plaćene kamate nastale uslijed promjene visine kamatne stope iznose 3.427,16 kuna ili 454,80 eura. Tečajna razlika iznosi 6.615,94 kune ili 878,12 eura. Svi iznosi na ime razlike kamata i tečajne razlike su po mjesecima i godinama navedeni u priloženim tablicama.

6. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev pod II/tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 1.333,00 eura/10.043,10 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a podneskom od 12. siječnja 2023., iskazao je tužbeni zahtjev i u valuti euro sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH.

7. Tuženik po punomoćniku u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je uputa za vještačenje prema stavu tuženika bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat navedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik nema primjedbe u odnosu na matematički izračun pojedinih stavki vještačenja, no tuženik se protivi metodologiji izračuna vještaka. Pored toga vještak je prilikom izračuna uzeo početno ugovorenu kamatu kao da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a što nikada nije bila volja ugovornih strana. Tužitelj umjesto prvotno zatraženih 1.858,12 eura/14.000,00 kuna, sada po osnovi valutne klauzule potražuje iznos od 1.333,00 eura/10.043,10 kuna, iz čega jasno proizlazi kako je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za 525,17 eura/3.956,90 kuna, navedenom povlačenju tuženik se ne protivi ali ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe, sukladno stavku 154. stavak 2. ZPP-a.

8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen i u skladu s pravilima struke.

9. Iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom zaključila krajem rujna ili početkom listopada 2006., na iznos od 35.000,00 kuna, što je predstavljalo iznos od oko 7.500,00 CHF, za kupnju osobnog automobila u Auto kući D., za osobne potrebe. U to vrijeme nije bila vlasnik, niti suvlasnik obrta ili firme. Kredit u CHF-u je podigla u CHF-u, jer su joj u Auto kući rekli da imaju dogovor s OTP Bankom, te su ju uputili tamo da napravi s njima Ugovor o kreditu. U auto kući su sve pripremili, pročitala je ugovor, i rekli su joj da ne može podići kredit u kunama, već samo u CHF-u, te nije imala izbora nego podići kredit u CHF-u. U banci joj nisu ništa objasnili vezano za pojedine ugovorne odredbe, niti su joj čitali ugovor. Nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Ne sjeća se da li joj je javni bilježnik čitao i objašnjavao pojedine ugovorne odredbe, odnosno nije joj ništa objašnjavao. U banci joj nisu objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa i kako će se mijenjati, niti su joj objasnili što znači valutna klauzula. Ugovor je već bio priređen i to je bio tipski ugovor, mogla je samo prihvatiti te uvjete iz ugovora ili od njega odustati. Rata joj se s početnih 500,00 kuna povećala na skoro 750,00 kuna. Dobila je obavijest o povećanju rate ali se sada više ne sjeća je li išla u banku pitati za pojašnjenje zbog čega se rata povećavala. Nije se savjetovala s nekim ekonomske struke vezano za predmetni ugovor, budući je često dizala kredite, ali nikada joj se nije desilo da se kamata i valuta toliko povećavaju, a nije joj ni omogućeno informirati se o drugim bankama vezano za kredite, jer su u auto kući D., gdje je pronašla odgovarajući automobil, imali dogovor s O. bankom, te nije imala drugu soluciju osim ove. Kredit je otplaćivala trajnim nalogom.

10. Prigovor zastare sud smatra djelomično osnovanim i to za isplatom iznosa od 2,20 eura, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007., pa do isplate (za 2006.), kao i za iznos od 3,30 eura, za siječanj, veljaču i ožujak 2007., zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 1. siječnja 2008., pa do isplate, na ime tečajne razlike, budući je protekao zastarni rok od 5 godina, pa je slijedom navedenog u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, stoga odluka kao pod III/izreke presude. U preostalom dijelu prigovor zastare je neosnovan, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih VI-tuženik O. banka H. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev- 2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i VI-tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

16. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

17. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

18. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj PŽ-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva, budući je isti postavljen okvirno, za navesti je da presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019, prema kojima u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima (kao tužiteljima) treba u cijelosti priznati nastale parnične troškove, obzirom da bi suprotno postupanje bilo protivno članku 6. i članku 7. Direktive, te ne bi odvraćalo trgovce od korištenja nepoštenih ugovornih odredaba u budućnosti. Prema tome, imajući u vidu da su Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud, te su po svojoj pravnoj snazi iznad domaćeg prava, kao i da stajalište suda EU obvezuje nacionalni sud u sporovima pokrenutima radi zaštite potrošačkih prava istima neovisno o postotku njegova uspjeha u sporu u cijelosti prizna i dosudi naknadu parničnog troška koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice, pa u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, u pogledu djelomičnog priznavanja uspjeha u parnici jer bi opisano postupanje bilo u suprotnosti s relevantnim tumačenjem odredbi Direktive 93/13.

20. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 061002307256, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 7.650,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, na rok vraćanja od 7 godina, odnosno 84 jednakih mjesečnih anuiteta, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,60% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 110,29 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 511,74 kune, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, odnosno od početnih 500,00 kuna, tijekom otplate su iznosili i preko 750,00 kuna. Srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plasmana kredita, iznosio je 4,639943 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen.

21. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

22. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

23. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi iz članka 1., 2., i 3. Ugovora o kreditu broj 061002307256, sklopljenog dana 2. listopada 2006., između tužitelja i tuženika, pobliže opisan pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

24. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.327,50 eura/10.002,05 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,60% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

25. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužiteljice u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

27. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 199,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 3. ožujka 2020. i 27. siječnja 2023., u iznosu od 199,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 21. siječnja 2022., 3. svibnja 2023., i 10. studenog 2023., u iznosu od 199,00 eura za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 298,50 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.824,30 eura/13.745,19 kuna, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

28. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, jer je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, a istu nije niti platio, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

Osijek, 4. prosinca 2023.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika