Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: Povrv-1938/2021-38

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. ured za osiguranje, O.:…., Z., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku u S., protiv tužene R. Š., O.:….,

O., zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku u N., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene

23.listopada 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja M. D., odvjetnika u S., i punomoćnika tužene M. P., odvjetnika u N., na ročištu za objavu i uručenje presude 1.prosinca 2023.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. posl. br. O.-362/2015 od 22.rujna 2015. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužitelju u roku 8 dana namiri tražbinu u iznosu od 20.678,69 EUR/155.803,62 HRK (slovima: dvadeset tisuća šest stotina sedamdeset osam eura šezdeset devet centi/stotinu pedeset pet tisuća osam stotina tri kune šezdeset dvije lipe) sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 134,40 EUR/1.012,63 kn od 17.kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 7.430,09 EUR/55.982,00 kn od 1.ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 13.114,21 EUR/98.808,99 kn od 5.ožujka 2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. posl. br. O.-362/2015 od 22.rujna 2015. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužitelju u roku 8 dana isplati zatezne kamate na glavni dug u iznosu od 6.892,90 EUR/51.934,54 kn, koje teku od dospijeća do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 1.908,94 EUR/14.382,90 kn od 6.travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 1.489,83 EUR/11.225,15 kn od 17.kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 3.494,13 EUR/26.326,49 kn od 17.kolovoza 2012. do isplate,

III. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. posl. br. O.-

362/2015 od 22.rujna 2015. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj i prethodno označenom tuženiku pod 2.A. D. da tužitelju u roku 8

dana isplate glavni dug u iznosu od 6.892,90 EUR/51.934,54 kn, budući da je tužba za taj iznos povučena.

IV. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. posl. br. O.-

362/2015 od 22.rujna 2015. u dijelu u kojem su tužitelju priznati nastali troškovi u iznosu od 412,67 EUR/3.109,23 HRK sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, i predvidivi troškovi u iznosu od 4,98 EUR/ 37,50 kn sa zateznom kamatom od pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate, budući da o troškovima postupka treba donijeti novu odluku.

V. Nalaže se tuženoj da u roku 8 dana naknadi tužitelju trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 11.276,23 EUR/84.960,75 HRK sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz

S. posl. br. O.-362/2015 od 22.rujna 2015. određena je ovrha protiv ovršenika pod 1.R. Š. (tužene) i pod 2.A. D., radi namirenja tražbine tužitelja u

iznosu od 27.571,59 EUR/207.738,16 kn, sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče od dospijeća do isplate, te su tužitelju priznati nastali troškovi u iznosu od 412,67 EUR/3.109,23 HRK sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, i predvidivi troškovi u iznosu od 4,98 EUR/ 37,50 kn sa zateznom kamatom od pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate.

2. Protiv navedenoga rješenja tada ovršenica pod 1. R. Š. podnijela je prigovor (sada odgovor na tužbu) u kojem osporava rješenje o ovrsi iz razloga što činjenično stanje navedeno u pobijanom rješenju ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju. Ovršenica pod 1. nije vlasnica predmetnog vozila kojim je izazvana prometna nezgoda iz koje proizlazi potraživanje ovrhovoditelja, sada tužitelja, za regresnom isplatom, niti je ovršenica pod 1. u trenutku prometne nezgode upravljala tim vozilom, koje je prodala A. R..

3.Protiv navedenoga rješenja ovršenik pod 2. A. D. podnio je prigovor (sada odgovor na tužbu) u kojem osporava i osnovu i visinu potraživanja tužitelja, kao i visinu troškova priznatih tužitelju.

4. Rješenjem ovog suda posl. broj O.-3017/2015 od 23.listopada 2015. stavljeno je izvan snage pobijano rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, uz ukidanje provedenih radnji te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Tužitelj je u nastavku postupka osporio prigovore tuženika kao neosnovane, navodeći da se o konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju štete počinjene upotrebom neosiguranog vozila. Naime, dana 17.siječnja 1999. u 15,45 sati u S.,

na kolniku ceste P. tuženik pod 2.A. D. je upravljajući

osobnim automobilom marke O. K. model G. reg.oznake S. 984D u

vlasništvu tužene pod 1.R. Š., pod utjecajem alkohola od 1,96 g/kg

prouzročio prometnu nezgodu na način da je krećući se od smjera istoka u smjeru zapada zbog vožnje neprilagođenom brzinom prešao na južni prometni trak, kojom prilikom je došlo do sudara između prednjeg dijela njegovog vozila i prednjeg dijela osobnog automobila marke V. G. S. 436 A. kojim je upravljao V. P. i u kojem se na mjestu suvozača nalazila putnica S. P.. Tom prigodom V. i

S. P. zadobili su teške tjelesne ozljede, te su 23.ožujka 2000. podnijeli tužbu radi naknade štete, koji je vođen pred O. sudom u S. pod

posl.brojem I. P.-495/2000. Za obradu nastale štete tužitelj je dao suglasnost E.

osiguranju d.d. U tom parničnom postupku tužitelj je kao tuženik putem obrađivača štete E. osiguranja d.d. na ime troškova vještačenja isplatio iznos od 1.826,25

EUR/13.759,90 kn, a koji iznos uvećan za obrađivačku pristojbu od 66,36 EUR/500,00 kn i 25%PDV-a iznosi ukupno 1.908,94 EUR/14.382,90 kn, tužitelj je refundirao obrađivaču 5.travnja 2012. (st.1. vjerodostojne isprave). Oštećenom V. P. temeljem presude posl.br.I.-495/2000 od 6.lipnja 2012. isplaćeno je na ime naknade štete i kamate iznos od 1.260,49 EUR/9.497,15 kn putem E.

osiguranja d.d., koji iznos je uvećan za obrađivačku pristojbu od 229,35 EUR/1.728,00 kn, i iznosi ukupno 1.489,83 EUR/11.225,15 kn, koji je tužitelj refundirao 16.kolovoza 2012. E. osiguranju d.d. (stavka 2.vjerodostojne

isprave). Oštećenoj S. P. temeljem presude posl.br.I.-495/2000 od 6.lipnja

2012. isplaćeno je na ime naknade štete nesporni iznos od 3.544,36 EUR/26.705,00 kn+84,16 EUR/634,12 kn, kamate, ili ukupno 3.628,52 EUR/27.339,12 kn putem E. osiguranja d.d., koji iznos je tužitelj obrađivaču refundirao 16.kolovoza 2012. (st.3.vjerodostojne isprave). Presudom Ž. suda u S. posl.br.G.-

1367/2012 od 10.travnja 2013. preinačena je presuda O. suda u S.

posl.br.I.-495/2000 od 6.lipnja 2012., pa je oštećenima tužitelj putem obrađivača isplatio trošak parničnog postupka u iznosu od 7.015,33 EUR/52.857,00 kn, koji je uvećan za obrađivačku pristojbu od 414,76 EUR/3.125,00 kn, ili ukupno 7.430,09 EUR/55.982,00 kn, koje je tužitelj refundirao Euroherc osiguranju d.d. 28.veljače 2014. (st.4.vjerodostojne isprave). Pored toga tužitelj je na temelju drugostupanjske presude S. P. isplatio putem obrađivača daljnji iznos od 13.114,21

EUR/98.808,99 kn na ime naknade štete. Navedeni iznos tužitelj je 4.ožujka 2014. refundirao obrađivaču E. osiguranje d.d. (točka 5.vjerodostojne isprave).

Slijedom navedenoga tužitelj potražuje isplatu ukupnog iznosa od 27.571,59 EUR/207.738,16 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate od tužene R. Š. kao vlasnice vozila, i tuženika A. D. kao

osobe koja je skrivila prometnu nezgodu.

6.Tužena pod 1. u nastavku postupka je ustrajala u navodima da u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode nije bila vlasnica spornog vozila, niti ima ikakve veze s nastankom nezgode i prouzročenom štetom.

7.Tuženik pod 2. nije osporavao nastanak prometne nezgode, niti svoju odgovornost na njen nastanak, ali je istaknuo da tužitelj ne može dokazivati visinu potraživanja samo vjerodostojnom ispravom, iz koje nije vidljiv vjerovnik i dužnik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. U podnesku zaprimljenom 23.siječnja 2006. tuženik pod 2. istaknuo je i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

8. U ovom postupku prethodno je presudom posl.br. P.-1/2019 od 7.travnja 2021. održan u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. R. posl. broj O.-382/15 od 14.siječnja 2011., kojim se nalaže tuženicima pod .1 R. Š., i pod 2. A. Đ. da solidarno namire tužitelju H. ured

za osiguranje, tražbinu u iznosu od 27.571,59 EUR/207.738,16 kn, zajedno s zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate, te je naloženo tuženicima da naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.297,20 EUR/9.773,75 kn sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

8.1.Protiv citirane presude tuženici su izjavili žalbe, koje je Ž. sud u S.

posl.br.G.-1321/2021 od 4.studenoga 2021. prihvatio kao osnovane, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. U obrazloženju drugostupanjski sud navodi da u ovom postupku nije sporan nastanak prometne nezgode kako je tužitelj naveo tijekom postupka, ali je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i prigovora zastare. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. R. broj O.-382/15 od 14.1.2011.,

koji nije predmet ovog postupka, već je javni bilježnik M. R. 22.rujna 2015.

donijela rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem O.-362/15, kojim je naloženo ovršenicima namiriti ovrhovoditelju tražbinu iz prijedloga za ovrhu zajedno s odmjerenim troškovima u iznosu od 412,66 EUR/3.109,21 kuna. Nadalje, propušteno je utvrditi da li je u odnosu na nekog od tuženika zasnovan intervencijski efekt, odnosno je li tuženik pod 2. obaviješten o stanju parnice, uz naznaku dokaza koje su stranke predložile i koje je sud do tada izveo.

9. Nakon ukidanja prvostupanjske presude, ovaj sud je izveo sve preostale dokaze,

pogotovo one na koje je uputio drugostupanjski sud.

10. Radi utvrđenja da li se zasnovao intervencijski efekt u odnosu na tuženika pod 2. A. D., sud je obavio uvid u priloženi parnični predmet posl.br. I.-495/2000, u kojem je utvrđeno da je tuženik u tom postupku, ovdje tužitelj H. ured za osiguranje, podneskom zaprimljenim 23. travnja 2001. predložio sudu da o toj parnici obavijesti A. D.. Međutim, pregledom cjelokupnog parničnog predmeta posl. br. I.-495/2000 utvrđeno je da sud nije tuženika pod 2. tijekom postupka obavijestio o parnici koja se vodila između tužitelja pod 1. V. P. i pod 2. S. P.

protiv tuženika H. ureda za osiguranje Z., radi naknade štete. Isto tako nikakav intervencijski efekt nije zasnovan niti u odnosu na tuženu pod 1. R. Š., niti je u tom parničnom postupku itko predlagao da se istu obavijesti o započetoj parnici. Dakle, činjenična i pravna utvrđenja iz parničnog predmeta posl.br.I.-495/2000 ne obvezuju tuženu pod 1.R. Š. i tuženika pod 2.A.

D..

11. Tužitelj je podneskom od 28.travnja 2023. povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 2.A. D., budući da je s istim sklopio izvansudsku nagodbu o isplati dijela regresnog potraživanja u iznosu od 6.892,90 EUR/51.934,54 kn, koji se odnosi na glavnicu. Slijedom navedenoga, sud je na ročištu za glavnu raspravu donio rješenje kojim se utvrđuje da je tužba povučena u odnosu na tuženika pod 2., koja odluka je postala pravomoćna.

12.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom vjerodostojne isprave- Izvoda otvorenih stavki broj … od 7. srpnja 2015., zapisnika o očevidu P. S.,

P. prometne policije broj -,…/99 od 17. siječnja 1999. uz skicu lica mjesta, zapisnika o ispitivanju alkoholiziranosti, utjecaju opojnih droga ili lijekova P. S. od 17. siječnja 1999., dopisa tužitelja upućenog odvjetniku M. J. od 16.

ožujka 2000., medicinske dokumentacije S. P. i V. P., dopisa

tužitelja od 8. veljače 2021. upućenog E. osiguranju d.d., presude O. suda u S. posl. br. I.-495/00 od 6. lipnja 2012., presude Ž. suda u

S. posl. br. G.-1367/2012 od 10. travnja 2013., potvrda o izvršenom plaćanju od

13. kolovoza 2013. (list 81 – 84), od 24. srpnja 2012. (list 85 – 87), od 13. srpnja 2012. i 19. srpnja 2012. (list 88 – 89), internog naloga za plaćanje troškova tijekom postupka broj 132619 od 6. studenog 2010., obrade i likvidacije štete broj 011899970019 od 7. ožujka 2012., 27. srpnja 2012. i 6. veljače 2014., naloga za plaćanje od 28. veljače 2014., 4. ožujka 2014., 5. travnja 2012., 16. kolovoza 2012. (list 94 – 98), dopisa tužitelja upućenog tuženoj od 8. srpnja 2015. i 23. prosinca 2014., te dopisa upućenog A. D. od 23. prosinca 2014., dopisa tužitelja upućenog tuženoj od 1. listopada 2014. i 28. kolovoza 2012., dopisa tužitelja upućenih A. D. od 1. listopada 2014., 1. srpnja 2014., 31. siječnja 2014., 5.

prosinca 2012. i 20. kolovoza 2012., odgovora na dopis A. D. od 10. rujna 2012., pregledom spisa posl. br. I.-358/99 i I.-495/00, podataka dostavljenih 7. ožujka 2017. od strane P. S., S. upravnih i inspekcijskih poslova od 2. ožujka 2017., medicinskim vještačenjem po sudskim vještacima neurokirurgu dr. M.

J., ortopedu dr. D. T. i psihijatru dr. N. S., saslušanjem

tužiteljice u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka R. Š., D.

Š., A. D. i A. R., dopisa P. S., P. postaja M. od 3.

srpnja 2023., dopisa P. S. od 25. srpnja 2023., U. o kupoprodaji motornog vozila od 22. veljače 1999., te pregledom nagodbe od 18. listopada 2022.

13.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

14.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom regresnog potraživanja štete pričinjene upotrebom neosiguranog vozila, prema tuženoj kao vlasnici predmetnog vozila u vrijeme nastanka prometne nezgode, kojim je upravljao A. D., i koji je upravljajući neosiguranim vozilom prouzročio prometnu nezgodu, prilikom koje je nastala neimovinska i imovinska šteta oštećenicima V. P. i S. P..

15.Tužitelj potražuje regres prema tuženoj prema odredbi čl. 91. Zakona o osiguranju (Narodne novine, broj: 46/97, 116/99, dalje: ZO) koji u stavku 1. određuje da oštećenoj osobi kojoj je šteta nanijeta uporabom automobila čiji se vlasnik ili korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, štetu nadoknađuje H. ured za osiguranje. Prema čl. 4. toga zakona, Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja je odgovorna za štetu, i to za isplaćeni iznos štete,

kamate i troškove.

16.Također je prema odredbi čl.29.st.1.Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (“Narodne novine“ broj 151/05,36/09, 75/09, 76/13 i 152/14)., oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti može podnijeti odštetni zahtjev hrvatskom uredu za osiguranje, dakle, ovdje tužitelju.

17.Temeljem odredbe čl.29.st.5.Zakona o obveznim osiguranjima u prometu H.

ured za osiguranje, ovdje tužitelj, ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova.

18. Između parničnih stranaka nije sporno, a što nedvojbeno proizlazi i iz svih izvedenih dokaza, sljedeće:

- da je A. D. pravomoćnom presudom O. suda u S. posl. br. I. -

358/99 od 10. veljače 2003. proglašen krivim što je 17. siječnja 1999. oko 15,45 sati u S. u ulici P. postupio suprotno čl. 21., 22. i 198. Zakona o sigurnosti prometa na cestama na način da se neregistriranim vozilom marke O. K. reg. oznake S.-984-D. u vlasništvu R. Š. kretao navedenom ulicom koja je

dvosmjerna od smjera istoka u smjeru zapada i pod utjecajem alkohola od 1,35 g/kg

u krvi i 1,96 g/kg u mokraći, koristeći prometni trak namijenjen za kretanje vozila iz suprotnog pravca, iako je bio svjestan da vozeći pod takvim uvjetima može ugroziti druga vozila i izazvati prometnu nezgodu, što se i dogodilo, a kad je iz suprotnog pravca naišlo vozilo marke G. reg. oznake S.-436-S. kojim je upravljao vlasnik

V. P., a kao suvozačica sjedila S. P., nije se uspio zaustaviti a niti vratiti na svoju kolničku traku, već se sudario s G. pri čemu je suvozačica

S. P. zadobila prijelom lubanjskog svoda koja ozljeda je teška tjelesna ozljeda, dakle isti je kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je jedna osoba teško tjelesno ozlijeđena, čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće – gdje je označeno i kažnjivo po čl. 272. st. 1. Kaznenog zakona,

pa je okrivljeniku izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci i primjenom čl. 67. Kaznenog zakona primijenjena uvjetna osuda, time da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku kušnje od 3 godine po pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo,

-da su u predmetnoj prometnoj nezgodi od 17.siječnja 1999. ozljede zadobili V. P. kao vozač i S. P., kao putnik, koji su radi naknade materijalne i nematerijalne štete pokrenuli parnični postupak protiv tuženika H. ured za osiguranje (ovdje tužitelja), budući da vozilo kojim je skrivljena prometna nezgoda nije bilo osigurano od automobilske odgovornosti, odnosno isto je bilo neregistrirano,

-da se navedeni parnični postupak vodio pred ovim sudom pod posl.br.I.-495/2000,

-da je presudom posl. br. I.-495/00 od 6. lipnja 2012. pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju pod 1. V. P. na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.194,51 EUR/9.000,00 kn, od čega 663,61 EUR/5.000,00 kn za pretrpljene fizičke bolove i 530,89 EUR/4.000,00 kn za duševne boli radi pretrpljenog straha sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. lipnja 2012. do isplate, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju pod 1. V. P. na ime naknade materijalne štete radi potrebe tuđe njege i pomoći ukupan iznos od 46,45 EUR/350,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6.

lipnja 2012. do isplate, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici pod 2. S. P. na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 9.556,04 EUR/72.000,00 kn od čega 1.990,84 EUR/15.000,00 kn za pretrpljene fizičke bolove, 5.972,53 EUR/45.000,00 kn za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, 1.061,78 EUR/8.000,00 kn za duševne boli radi pretrpljenog straha i 530,89 EUR/4.000,00 kn za duševne boli radi naruženosti, sve sa zateznom kamatom koja teče od 6. lipnja 2012. do isplate, dok se u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 5.308,91 EUR/40.000,00 kn tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici pod 2. S. P. na ime materijalne štete radi potrebe tuđe njege i pomoći ukupan iznos od 132,72 EUR/1.000,00 kn sa zateznom kamatom od 6. lipnja 2012. do isplate, te iznos od 19,91 EUR/150,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. veljače 1999. do isplate, a pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima na ime parničnog troška isplati iznos od 4.722,33 EUR/ 35.580,39 kn,

-da je presudom Ž. suda u S. posl. br. G.-1367/2012 od 10. travnja 2013. pod točkom I. izreke preinačena je presuda O. suda u S. posl. br.

I.-495/00 od 6. lipnja 2012. u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 5.308,91 EUR/40.000,00 kn, na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev u tom dijelu i naloženo tuženiku da tužiteljici pod 2. S. P. isplati daljnji iznos od 5.308,91 EUR/40.000,00 kn s osnova duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti sa zateznom kamatom od 6. lipnja 2012. do isplate, dok je pod točkama II.,

III. i IV. obijena kao neosnovana žalba tuženika u pobijanom dijelu točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude, pod točkom V. naloženo je tuženiku da tužiteljima isplati na ime naknade cjelokupnog parničnog postupka iznos od 7.015,33 EUR/52.857,00 kn,

-da je V. P. i S. P. putem punomoćnika Z. B. isplaćen

cjelokupni iznos naknade štete, zatezne kamate i parnični trošak prema poresudama iz parničnog predmeta posl.br.I.-495/2000 od strane E. osiguranja d.d., kojeg je tužitelj ovlastio za obradu predmetne štete, kao i da je tužitelj sve isplaćene iznose refundirao obrađivaču uvećano za obrađivačku pristojbu, sve prema nalozima priloženim u spis,

- da je E. osiguranje d.d. punomoćniku V. P. i S. P.,

odvjetniku Z. B., na ime naknade štete isplatio iznos od 13.049,75

EUR/98.323,37 kn dana 13. kolovoza 2013., iznos od 7.015,33 EUR/52.857,00 kn dana 13. kolovoza 2013. (na ime parničnog troška), iznos od 45,47 EUR/342,59 kn dana 13. kolovoza 2013., iznos od 18,98 EUR/143,03 kn dana 13. kolovoza 2013., iznos od 4.704,92 EUR/35.449,25 kn dana 24. srpnja 2012., iznos od 141,55 EUR/1.066,53 kn dana 24. srpnja 2012., iznos od 42,54 EUR/320,49 kn dana 24. srpnja 2012., odnosno ukupno 25.018,55 EUR/188.502,26 kn (prema priloženom potvrdama o izvršenom plaćanju, list 81- 89 spisa),

- da je tužitelj refundirao obrađivaču štete E. osiguranju d.d. isplaćene novčane iznose uvećane za obrađivačku naknadu i to: iznos od 7.430,99 EUR/55.982,00 kn dana 28. veljače 2014., iznos od 13.114,21 EUR/98.808,99 kn dana 4. ožujka 2014., iznos od 1.908,94 EUR/14.382,90 kn dana 5. travnja 2012., iznos od 1.489,83 EUR/11.225,15 kn dana 16. kolovoza 2012. i 3.628,52 EUR/27.339,12 kn dana 16. kolovoza 2012., odnosno ukupno 27.571,59 EUR/207.738,16 kn (prema priloženim potvrdama o izvršenom plaćanju, list 94 – 98 spisa),

-da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnog duga od 6.892,90 EUR/51.934,54 kn, koji iznos je na temelju izvansudske nagodbe tužitelju podmirio A. D.,

prethodno označen kao tuženik pod 2.

18.1. Međutim, između parničnih stranaka je sporno da li je tužena u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode 17.siječnja 1999. bila vlasnica vozila marke

O. K. reg.oznake S.-984 D., pa je samim time sporna osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, s tim da nije odlučeno o istaknutom prigovoru zastare od strane prethodno označenog tuženika pod 2.A. D..

19. Kako je prethodno označeni tuženik pod 2.A. D. istaknuo prigovor

zastare, potrebno je prije svega odlučiti o istaknutom materijalnopravnom prigovoru, čija osnovanost ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

19.1. Prema pravnom shvaćanju V. suda R. H. zauzetom na sjednici G. odjela od 1. lipnja 2009. zastarijevanje regresne tražbine

H. ureda za osiguranje prema osobi odgovornoj za štetu nanesenu

uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti počinje teći prvog dana poslije dana kada je društvo za osiguranje kojemu je H. ured za osiguranje povjerio obradu i isplatu štete isplatilo naknadu oštećenoj osobi. Nije sporno da je u konkretnom slučaju tužitelj povjerio E. osiguranju d.d. obradu i isplatu štete, pa zastara potraživanja tužitelja počinje teći od dana kada je E.

osiguranje d.d. isplatio naknadu štete oštećenim osobama V. P. i S.

P..

19.2. Kao ovlašteni obrađivač štete, E. osiguranje d.d. isplatio je odvjetniku

Z. B., kao punomoćniku oštećenika V. P. i S. P.,

naknadu štete i to: iznose od 13.049,75 EUR/98.323,37 kn, 7.015,33 EUR/52.857,00 kn, 45,47 EUR/342,59 kn i 18,98 EUR/143,03 kn dana 13. kolovoza 2013., a iznose od 4.704,92 EUR/35.449,25 kn, 141,55 EUR/1.066,53 kn i 42,54 EUR/320,49 kn dana 24. srpnja 2012., pa se ta dva datuma imaju smatrati danom od kada počinje teći rok zastare iz čl.225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje: ZOO/05). Tužitelj je prijedlog za ovrhu podnio javnom bilježniku preporučenom pošiljkom 18.rujna 2015., pa računajući od 13.kolovoza 2013. i 24.srpnja 2012. do podnošenja prijedloga za ovrhu nije protekao zastarni rok od 5 godina, uslijed čega je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

20. Na okolnost vlasništva spornog vozila kojim je uzrokovana predmetna prometna nezgoda sud je izveo dokaze pregledom pisane dokumentacije, saslušanjem tužene i svjedoka predloženih od strane tužene.

21.Pregledom dopisa P. S.- od 2. ožujka 2017. (list 130), utvrđeno

je kako je u evidenciji registriranih cestovnih vozila, predmetno vozilo marke O. K. G., broj šasije W. bilo evidentirano kao vlasništvo tužene

R. Š. u razdoblju od 21. svibnja 1996. do 6. veljače 2002., sa reg. oznakom

S.-984-D., B. K. u razdoblju od 6. veljače 2002. do 30. ožujka 2005. sa reg. oznakom S.-623-J., D. G. u razdoblju od 30. ožujka 2005. do 22.

kolovoza 2007., sa reg. oznakom S.-623-J., i P. R. u razdoblju od 22.

kolovoza 2007. do 8. rujna 2008., sa reg. oznakom D.-343-D.. Za navedene godine prometne dozvole su produžavane u razdoblju od: 14.05.1996. - 31.05.1997., 12.06.1997. - 31.05.1998., 06.02.2002. - 06.02.2003., 08.02.2003. - 06.02.2004., 02.03.2004. - 02.03.2005., 30.03.2005. - 10.03.2006., 12.04.2006. - 14.04.2007. i 22.08.2007. - 20.08.2008.

22.Pregledom dopisa P. postaje M. od 3. srpnja 2023. utvrđeno je da

je vozač R. Š. dana 25. rujna 1994. sudjelovao u prometnoj nesreći na D. u mjestu B., s osobnim vozilom reg. oznake S.-984-D., na način da je došlo do slijetanja vozila uz lijevi rub kolničkog traka i prevrtanja vozila na krov, te je nastala materijalna šteta.

23.Pregledom dopisa P. S.- od 25. srpnja 2023. proizlazi da navedena policijska uprava ne raspolaže podatcima o osobi koja je vršila produženja

važenja prometne dozvole za vozilo marke O. K., reg. oznake S. -984-D., ali je u privitku dostavila Ugovor o kupoprodaji predmetnog motornog vozila.

24.Pregledom Ugovora o kupoprodaji motornog vozila (list 285- 287 spisa) utvrđeno je da je tužena R. Š. kao prodavatelj, zastupana po punomoćniku A.

R. temeljem punomoći izdane od strane tužene u G. konzulatu R. u

S. dana 12. veljače 1999., i B. K. kao kupac zaključili 22. veljače 1999. Ugovor o kupoprodaji motornog vozila marke O. K. G., reg. oznake S. - 984-D., broj šasije W., godina proizvodnje 1991. i to za iznos od 199,08 EUR/1.500,00 kn.

25. Tužena u svom iskazu navodi da godinama živi u inozemstvu, da je predmetno vozilo uvezla iz N. negdje 1994. na povlasticu za svog brata R. Š.,

koji je vozilo i koristio. Tužena nije navedeno vozilo koristila, niti ima vozačku dozvolu i položen vozački ispit. S obzirom na protek vremena ne može se sjetiti koliko je dugo predmetno vozilo glasilo na njeno ime, ali joj je poznato da ga je njen brat odjavio nakon prometne nezgode (ne predmetne) i prodao kao olupinu. Tuženika pod 2. A.

D. ne poznaje, niti ga njen brat poznaje, niti joj je poznato kako je predmetno vozilo došlo u posjed tuženika pod 2. Isto tako tuženoj nije poznato tko je produljivao prometnu dozvolu predmetnog vozila, a svom bratu nije dala nikakvu punomoć vezano za to vozilo.

26.Svjedok R. Š., brat tužene, u svom iskazu navodi da je predmetno vozilo uvezla tužena na svoje ime 1994. i to na povlasticu. Navedeno vozilo koristio je svjedok, a u listopadu 1994. svjedok je s tim vozilom imao prometnu nezgodu, kojom prilikom je vozilo skroz oštećeno i nije bilo upotrebljivo. Vozilo je u takvom stanju stajalo oko nekoliko mjeseci ispred kuće svjedoka, kada je došao A. R., te vozilo kupio za rezervne dijelove. Svjedok se ne može sjetiti koliki iznos novca je primio od A. R., a vozilo nije odjavio u policijskoj postaji, iako je imao punomoć od strane tužene. Predmetno vozilo nakon toga nikad više nije vidio, a nakon predočene obavijesti P. S. prema kojoj je vozilo bilo evidentirano kao vlasništvo tužene od 1996. do 2002., kao i da je prometna vozila za isto produžavana sve do 2008., svjedok navodi da mu ništa od toga nije poznato i da je tek u ovom postupku to saznao. Kad je auto tek stiglo 1994. temeljem punomoći izdane od strane tužene, svjedok je samo tada registrirao vozilo. Ime A. D. svjedoku nije poznato, niti istoga poznaje. Nakon što je vozilo za rezervne dijelove otuđio, na njegovu adresu nisu dolazili nikakvi eventualni prekršaji ili pozivi nadležnih tijela vezano za predmetno vozilo. Očitujući se na pitanje što je točno značilo na povlasticu, da li je bila neka zabrana otuđenja, svjedok izjavljuje da se radilo o nekoj zabrani otuđenja na 4 do 5 godina, te da nakon 1994. nije dao nikakvu punomoć drugoj osobi za produljenje registracije i prometne dozvole vozila.

27.Svjedokinja A. Š., majka tužene, u svom iskazu navodi da je tužena kao izbjeglica boravila u N., da je imala prava koja je ostvarila kupnjom vozila, da je vozilo dovezeno u H., i da je tužena dala punomoć bratu R., koji je to vozilo i koristio. Poznato joj je da je njen sin R. imao prometnu nezgodu s predmetnim vozilom i da je isto bilo u cijelosti razbijeno, jer joj je poslao fotografiju razbijenog vozila. Svjedokinja je živjela i radila u N., tako da u to vrijeme nije

bila u H., a iz N. se vratila tek nedavno, od kada je u mirovini, te joj

ime A. D. nije poznato.

28.Svjedokinja D. Š., sestra tužene, u svom iskazu navodi da je negdje 1994.

tužena uvezla vozilo, koje je koristio i vozio njihov brat R., koji je s tim vozilom imao prometnu nezgodu u kojoj je vozilo skroz oštećeno. Nakon nezgode vozilo je stajalo ispred kuće i nije bilo u voznom stanju, te joj nije poznato što je dalje bilo sa vozilom, osim da misli da je njen brat vozilo nekome prodao. U sporno vrijeme stanovala je na istoj adresi kao i brat R., ali u to vrijeme često je išla u N.,

u posjete roditeljima i sestri. Tužena nikada nije imala vozačku dozvolu niti je vozila.

29.Svjedok A. D., prije povlačenja tužbe označen kao tuženik pod 2., u

svom iskazu navodi da je predmetno vozilo kupio od A. R. nekih 7- 8 mjeseci

prije prometne nezgode, ali vozilo nije uspio prepisati na svoje ime jer je tužena bila u inozemstvu. Imao je saznanja da A. R. prodaje vozila, a u trenutku kupovine vozila A. R. nije svjedoku predočio nikakvo ovlaštenje od strane tužene za prodaju predmetnog vozila. Nakon prometne nezgode na vozilu je nastala totalna šteta, nije se moglo voziti, te je jedan gospodin K. iz S. uzeo vozilo. A.

R. donio je punomoć od tužene, te je navedeno vozilo prepisao na gospodina

K.. Što se tiče visine štete na vozilu ista za svjedoka nije bila popravljiva zbog visine troškova, ali je K. bila isplativa jer je on bio automehaničar. Što se tiče kupnje navedenog vozila na povlasticu, svjedok navodi da je tada bilo dosta takvih slučajeva i da vozilo možda jest kupljeno na povlasticu. Kupoprodajnu cijenu za vozilo predao je A. R., iako ne u punom iznosu. Naime, svjedok izjavljuje da puni iznos nije želio isplatiti dok se vozilo službeno ne prepiše na njegovo ime. Tuženu svjedok ne poznaje niti je ikad upoznao, niti su se sreli.

30.Svjedok A. R. u svom iskazu navodi da osobno ne poznaje tuženu, ali kako teta svjedoka živi u istom gradu u N. kraj S., preko tih kontakata je došao do predmetnog vozila. Naime, došao je do kontakta sa bratom tužene, R., koji je prodavao razbijeno vozilo, koje je on sam razbio. Poznato mu je da je vozilo uvezeno na povlasticu. Ne može se sjetiti iznosa koji je predao bratu tužene, možda se radilo o oko 3.000,00-4.000,00 DEM, ali to je bilo predavno. To vozilo svjedok je kupio, popravio, te dobio od tužene punomoć ovjerenu u konzulatu da vozilo može prodati. Sjeća se prodaje tog vozila zbog toga što se oženio 1996., te je supruga svjedoka tražila da prodaju to vozilo i kupe kuhinju, a iznos kupoprodaje je bio negdje oko 12.000,00 DEM, s tim da se ne sjeća tko je bio kupac tog vozila. Nakon toga više vidio nije vidio ni brata tužene, niti njenu sestru D., niti sporno vozilo. Kad je svjedoku predočen Ugovor o kupoprodaji predmetnog vozila u privitku kojeg se nalazi ovjerena punomoć pred konzulatom od strane tužene za prodaju vozila iz 1999., svjedok izjavljuje da je to nemoguće iz razloga što nikad vozila koja prodaje ne ostavlja na svoje ili tuđe ime. U to sporno vrijeme kupac je morao obavljati sve poslove od odlaska na policiju do porezne uprave. Nije mu poznato zbog čega je tužena do 2002. bila upisana kao vlasnica predmetnog vozila u evidenciji MUP-a. Vjerojatno nije došlo do prijepisa vozila na vrijeme. Napominje da se u to vrijeme radilo o poslijeratnom razdoblju, u koje vrijeme je dosta toga bilo neusklađeno u pogledu upisa u službenim evidencijama i stvarnog stanja vlasništva raznih vozila. Odgovarajući na pitanja, svjedok izjavljuje da vozilo u trenutku kupnje nije bilo u voznom stanju i da je na vozilu bio razbijen zadnji kraj. Svjedok je vozilo u takvom stanju kupio negdje 1994., negdje oko dvije godine to vozilo je koristio i vozio dok ga nije prodao 1996. Tuženu osobno ne poznaje niti je istu ikada vidio. 31. Odredbom čl.116.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 dalje:ZV), propisano je da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drukčije određeno. Kako je navedeni zakon stupio na snagu 01.siječnja 1996., to se u ovom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ, broj:6/1980, 36/1990, Narodne novine, broj:53/1991., 91/1996, nadalje:ZOVO), koji u čl.34. st.1.propisuje da se pravo vlasništva na pokretnoj stvari temeljem pravnog posla stječe predajom te stvari u posjed stjecatelja. Dakle, predaja vozila kao pokretne stvari u posjed stjecatelju od strane dotadašnjeg vlasnika odlučna je činjenica u pogledu stjecanja vlasništva nad pokretninama i prema odredbi čl.116.st.1.ZV-a i čl.34.st.1.ZOVO-a. Nadalje, u odlukama viših suda višekratno je zauzeto shvaćanje kako trenutak evidencije vlasnika kod registracije motornog vozila nije odlučan za stjecanje vlasništva (primjerice Ž. sud u V. poslovni broj G.-5326/12), a za razliku od nekretnina i upisa u zemljišne knjige. Iz toga proizlazi da za valjanost ugovora o kupoprodaji motornog vozila nije propisan pisani oblik, pa je valjan i usmeni ugovor o kupoprodaji motornog vozila, naravno ako je uopće došlo do sklapanja tog ugovora. Radi utvrđenja da li je tužiteljica ugovor o kupoprodaji motornog vozila O. K. zaključila prije ili nakon prometne nezgode, koja činjenica je odlučna za osnovanost tužbenog zahtjeva, sud je analizirao sve naprijed izvedene dokaze.

32. Iz pisane dokumentacije nadležne policijske postaje proizlazi da je predmetno vozilo marke O. K. G., broj šasije W. bilo evidentirano kao

vlasništvo tužene R. Š. u razdoblju od 21. svibnja 1996. do 6. veljače 2002.

Nadalje, iz Ugovora o kupoprodaji motornog vozila, utvrđeno je da je tužena R. Š. kao prodavatelj, zastupana po punomoćniku A. R. temeljem punomoći

izdane od strane tužene ovjerene u G. konzulatu R. u S. dana 12.

veljače 1999., prodala predmetno vozilo B. K. dana 22. veljače 1999. Iz iskaza tužene proizlazi da je sporno vozilo uvezla iz N. 1994. na "povlasticu"

za svog brata R. Š., koji je i koristio vozilo dok istog nije u cijelosti oštetio, a sve ostale okolnosti tuženoj nisu poznate (koliko dugo je glasilo u evidencijama na njeno ime, tko je produljivao prometnu dozvolu, niti kako je A. D. došao u posjed njenog vozila). Dakle, tužena potvrđuje da je vozilo kupljeno na "povlasticu", a što potvrđuju i saslušani svjedoci R. Š., A. Š. i A. R.. Tužena

osporava da bi svom bratu dala punomoć vezanu za vozilo, te joj nije poznato tko je produljivao prometnu dozvolu predmetnog vozila, dok s druge strane njen brat R. Š. u svom iskazu navodi na mu je tužena dala punomoć za vozilo. Svjedokinji A.

Š., majki tužene, poznato je da je tužena uvezla vozilo iz N. u R. i to na temelju prava koje je imala kao izbjeglica, da je vozilo koristio njen sin, a brat tužene, dok ga nije u cijelosti razbio prilikom prometne nezgode. Taj iskaz sud u cijelosti prihvaća kao istinit i logičan jer je u skladu s ostalim izvedenim dokazima koji se odnose na činjenicu uvoza vozila, kao i nesporne činjenice da je R. Š. sa tim vozilom imao prometnu nezgodu na području B., kako je izvijestila nadležna policijska postaja M.. Svjedokinja D. Š. u svom iskazu potvrđuje da je

tužena uvezla sporno vozilo, da ga je koristio njihov brat R. Š., koji je s istim doživio prometnu nezgodu, nakon koje vozilo nije bilo u voznom stanju. I taj iskaz sud prihvaća kao istinit i u skladu s ostalim izvedenim dokazima. U odnosu na iskaz svjedoka R. Š., brata tužene, sud isti prihvaća u dijelu kojim potvrđuje da je tužena uvezla sporno vozilo na povlasticu 1994., da je iste godine svjedok s tim vozilom imao prometnu nezgodi, nakon koje vozilo nije bio u ispravnom stanju. Međutim, iskaz svjedoka R. Š. i tužene se razlikuju u bitnoj činjenici, a koja se odnosi na punomoć izdanu za korištenje vozila. Tako tužena izjavljuje da bratu R. Š. nikada nije izdala punomoć za predmetno vozilo, dok svjedok R. Š. navodi da je imao punomoć od tužene, iako se ne izjašnjava koji je bio opseg punomoći, odnosno koje je pravne i tehničke poslove mogao na temelju navodne punomoć poduzimati. Kako su iskazi tužene i svjedoka u tom dijelu kontradiktorni, sud smatra da o toj također odlučnoj činjenici, odluku ne može temeljiti na iskazima niti tužene niti svjedoka R. Š., a posebice kada se u spisu nalaze podaci iz evidencije vozila, prema kojima je nakon 1996. pa nadalje produljivana prometna dozvola za sporno vozilo. Međutim, tužena osporava da je ispustila punomoć R. Š., koji s druge strane navodi da je imao punomoć, ali da ne zna tko je nakon 1994. i obavljene prve registracije kod nadležne policijske postaje produžavao valjanost prometne dozvole za sporno vozilo. Naime, takvi iskazi i tužene i svjedoka R. Š. su toliko nelogični, proturječni i neživotni, da sud na temelju njihovih iskaza ne može odlučiti o postojanju bitne činjenice, odnosno da li je R. Š.

imao valjanu punomoć za raspolaganje vozilom, a teret dokaza je na tuženoj. Nedvojbeno je to da je netko kod nadležne policijske postaje produljio prometnu dozvolu spornog vozila za 1996., 1997. i 1998., a tužena tvrdi da nikog nije opunomoćila dok R. Š. tvrdi da to nije bio on, iako navodi da bi imao punomoć tužene (!?). Zanimljiv je i iskaz svjedoka A. R., koji potvrđuje da je vozilo kupljeno na povlasticu, i da ga je navodno on kupio od brata tužene R. Š.,

popravio i odlučio prodati. Međutim, taj svjedok izričito navodi da je vozilo prodao 1996., a kada mu je predočen ugovor o kupoprodaji spornog vozila iz 1999., koji je on sklopio kao punomoćnik tužene, njegova izjava glasi "da je to nemoguće". Stoga ni njegov iskaz sud ne može prihvatiti u cijelosti kao istinit, s obzirom da je suprotan pisanoj dokumentaciji u spisu i koja se odnosi na sudjelovanje tog svjedoka u zaključivanju ugovora o kupoprodaji. Svjedok A. D., osoba odgovorna za nastanak predmetne prometne nezgode i prethodno označen kao tuženik pod 2., u svom iskazu navodi da je sporno vozilo kupio od A. R. nekih 7-8 mjeseci prije nezgode (što bi bilo svibanj/lipanj 1998.), ali da ga nije mogao prepisati na svoje ime, budući da se tužena nalazila u inozemstvu.

33.Iz iskaza tužene kao i saslušanih svjedoka R. Š., A. Š. i A.

R., nedvojbeno je utvrđeno da je sporno vozilo kupljeno i uvezeno uz povlastice, odnosno da je tužena isto uvezla kupila i uvezla iz N. u R. H. 1994. uz ostvareno oslobođenje od plaćanja carine na ime statusa izbjeglice iz R., a što je za posljedicu imalo zabranu otuđenja navedenog vozila na 5

godina od stjecanja vozila. Međutim, u ovom postupku potrebno je nesporno utvrditi činjenicu da li je tužena kao vlasnica vozila izrazila svoju volju za predajom vozila u posjed A. R.. Naime, prema iskazima svjedoka proizlazi da je vozilo brat tužene prodao A. R., koji je vozilo nakon toga popravio i prodao A. D..

Ono što se smatra bitnim jest činjenica da brat tužene R. Š. nije imao punomoć tužene za prodaju vozila, i predaju u posjed A. R., dok s druge strane sud A. R. ne smatra savjesnim stjecateljem stvari, budući da je isti iskazao da mu je bilo poznato da je vozilo kupljeno na povlasticu i da je u vlasništvu tužene. Pri tome svjedok A. R. pokušava manipulirati godinom kada je vozilo prodao A. D. (1996., iako postoji nesporni dokaz da je to bilo 1999.). Isto tako

ni A. D. se ne može smatrati savjesnim stjecateljem pokretne stvari jer je i njemu bilo poznato tko je vlasnik vozila, zbog čega nije u cijelosti isplatio cijenu A. R. dok se vozilo ne "prepiše" na njegovo ime.

34.Nakon analize svih izvedenih dokaza, sud nedvojbeno zaključuje da je u vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode od 17.siječnja 1999. tužena bila vlasnica vozila marke O. K., budući da do tog dana nije nikada dala odobrenje ili očitovanje svoje volje radi prodaje tog vozila ili njegove predaje u posjed drugoj osobi. S druge strane, A. R. i A. D. sud iz naprijed navedenih

razloga ne može smatrati savjesnim stjecateljima spornog vozila, pogotovo uslijed postojanja saznanja za trajanje zabrane njegova otuđenja zbog uvoza uz carinsko oslobođenje-povlasticu. Kako je tužena u vrijeme predmetne prometne nezgode još uvijek bila vlasnica vozila O. K. reg. oznake S. 984 D., koje je bilo neregistrirano, ista je u regresnoj obvezi prema tužitelju. Naime, tužena odgovara tužitelju za štetu na temelju odredbe iz čl. 29. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05.,36/09.,75/09.,76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) i čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje: ZOO) o solidarnoj odgovornosti vlasnika vozila s vozačem izjasnila se i naša recentna sudska praksa,

pa tako prema pravnom shvaćanju V. zauzetom u odluci broj R.-444/03-2 od

28. travnja 2005., koje prihvaća i ovaj sud, vlasnik neosiguranog vozila i korisnik vozila solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu trećim osobama, a oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOOP, može podnijeti odštetni zahtjev H. uredu za osiguranje.

35. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju pisane dokumentacije u spisu, kao i provedenim medicinskim vještačenjima po sudskim vještacima ortopedu, neurokirurgu i psihijatru, koji su dali nalaz i mišljenje o ozljedama koje su oštećenici V. P. i S. P. zadobili u prometnoj nezgodi.

36. Sudski vještak dr.D. T., specijalist ortoped, u svom usmenom nalazu i mišljenju navodi da je pregledala medicinsku dokumentaciju iz priloženog spisa, iz čega zaključuje da se radi se o dvoje oštećenika iz iste prometne nezgode i to o

S. P. i V. P.. U odnosu na ozljede S. P., navodi da je ista

primljena u bolnicu 17.siječnja 1999. uz dijagnoze prijeloma kostiju lubanje, udarca u glavu i u područje čela, udarca u nos, krvarenja iz nosa i udarca u desno koljeno. Bila je u bolnici 2 dana, a nakon toga je puštena na kućnu njegu. Priloženi su nalazi kontrole i to od neurologa, pa sa ortopedsko-traumatološke strane vještak zaključuje da se radilo o lakšoj tjelesnoj ozljedi udarca u koljeno, koji nije doveo do ikakvih prijeloma tako da sa ortopedsko-traumatološke strane nije došlo do umanjenja životnih aktivnosti. Bolovi i tuđa njega i pomoć su bili znatno manji od bolova o kojima će se izjasniti neurokirurg, te se oni uklapaju u njegovu procjenu kao i tuđa njega i pomoć. Što se tiče V. P., on je zadobio istegnuće vratnih mišića, te udarac

u lijevu ruku i desno koljeno, nije zadržan u bolnici i pregledan je na K. S. H..

Nakon toga je vršio kontrolne preglede kod neurokirurga, fizijatra i obavljao fizikalnu terapiju, tužio se uglavnom na bolove u području vrata, kretnje su bile limitirane, nije imao koštanih ozljeda tj. prijeloma, a liječenje je trajalo nekoliko mjeseci. Iz toga vještak zaključuje da zbog trzajne ozljede vrata i svih pretraga koje je zbog toga vršio i fizikalne terapije, da je došlo do vrlo malih umanjenja životnih aktivnosti koje će se očitovati kao tegobe koje će imati u vratnoj kralježnici kod težih radova i kod prisilnog držanja vrata npr. zabačene glave odostraga i u pognutom položaju kod npr. držanja glave za vrijeme radova na stolu itd. Umanjenje životnih aktivnosti je 2%, a što se tiče bolova ujedinjuje i navedene udarce koji nisu ostavili umanjenje životnih aktivnosti, te bolovi jakog intenziteta trajali 1 dan, srednjeg 1 tjedana i slabog 1 mjesec. Tuđa njega i pomoć je bila potrebna 1 tjedan po 1 sat dnevno.

37. Sudski vještak dr.M. J., specijalist neurokirurg, u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi da je pregledao medicinsku dokumentaciju što prileži spisu posl.br. I P-495/2000, kao i ostalu dokumentaciju od značaja za vještačenje. U prometnoj nezgodi od 17. siječnja 1999. ozljede su zadobili V. P. i S. P., i to

V. P. kao vozač osobnog automobila, a S. P. suvozačica. V. P. je prema prvom medicinskom nalazu zadobio istegnuće vratnih struktura,

udarac u područje lijeve šake i udarac u desno koljeno. Rendgenskim snimanjem vratne kralješnice isključene su koštane traumatske promjene. Događaja se sjećao u cijelosti, na kontrolnom neurokirurškom pregledu bio je 8. veljače 1999., a na fizijatrijskom pregledu bio je 24.02.1999. Upućen je na fizikalnu terapiju, žalio se na „zatezanje" u vratu, osjećao je „težinu", kao i da ima povremeno glavobolju. U svibnju 1999. određena mu je ambulantna fizikalna terapija. Kontrolni pregled specijalista za fizikalnu terapiju bio je u srpnju 1999., a u kolovozu 1999. s neurokirurške strane zaključuje se da daljnje kontrole nisu potrebne, praktički da je liječenje završeno. U ovom predmetu sudska vještakinja za ortopediju dala je nalaz i mišljenje o ozljedama i posljedicama ozljeda kod V. P.. Vještak neurokirurg usuglašava se s mišljenjem o pretrpljenim bolovima što se tiče intenziteta i trajanja, odnosno da je V. P. imao bolove jakog intenziteta 1 dan, srednjeg 7 dana i blažeg intenziteta 30 dana. Isto tako se vještak usuglašava s procjenom potrebe pomoći i njege od strane treće osobe kako je procijenila vještakinja za ortopediju i traumatologiju, dakle tuđa pomoć i njega bili su potrebni jedan (1) tjedan u trajanju od jednog (1) sata. Pomoć je bila potrebna ozlijeđenom za osobne potrebe, te ujedno u vidu pripomoći pri održavanju osobne higijene. S neurokirurškog gledišta trajne posljedice kod V. P. nisu preostale. U odnosu na S. P., vještak neurokirurg navodi da u prometnoj nezgodi od 17. siječnja 1999. nije gubila svijest, i događaja se sjećala. Zaprimljena je u bolnicu, Odjel za neurokirurgiju, gdje je bila hospitalizirana u vremenu od 17.01. do 19.01.1999. U Otpusnom pismu zabilježene su dijagnoze:n prijelom lubanje, udarac u predio čela, udarac u nos, traumatsko krvarenje iz nosa i udarac u desno koljeno. U prvom nalazu snimki lubanjskih kostiju od strane radiologa postavljena je sumnja na prijelom lubanje, pa je ponovljeno snimanje nedvojbeno potvrdilo dijagnozu prijeloma. Pri prvom kontrolnom pregledu neurokirurg konstatira kako lijeva ruka kod ozlijeđene oscilira, dakle u antigravitacijskom položaju ima blagu tendenciju padanja. Također, na tom pregledu se bilježi kako pri pogledu u lijevo ima dvoslike. Upućuje se specijalisti za očne bolesti i na pretragu CT mozga (kompjutorizirana tomografija). Kod neurologa je bila dvaput i to 28.01.1999. i 04.3.1999. Između ostalog bilježe se dijagnoze: slabost lijevih udova i djelomično oštećenje očnog mišića rektusa. Pretraga CT mozga učinjena je 24.veljače 1999., i bio u granicama normale. Vještak je na prvom ročištu u svojstvu vještaka u pogledu trajnih posljedica kod ozlijeđene S. P., u predmetu I. P.-495/2000, predložio da se uradi pretragu EEG (elektroencefalogram) i neuropsihologijsko testiranje. Neuropsihologijsko testiranje napravljano je 03.listopada 2002., a pretraga EEG napravljena je 26.srpnja 2002. EEG nalaz bio je žarišno usporen preko desne hemisfere mozga. Kontrolni EEG nalaz učinjen je 11.studenoga 2003. Vještak obavio je osobni pregled S. P. dana 20.veljače 2013. U antigravitacijskim položajima lijevi udovi su jasno (nedvojbeno) oscilirali, dakle postojala je slabost lijevih ekstremiteta. Zabilježio je na temelju do tada učinjenih pretraga da je prijelom lubanje desno temporoparijetalno (sljepoočno tjemeno). Preporučio je pretragu MR mozga (magnetnu rezonanciju). MR pretraga ukazala je da je preostalo poslijekontuzijsko područje dimenzija 14 mm x 6 mm parapontino desno. Promjena je ocijenjena kroničnom, resorptivnom. Nadalje, Sandra Pavlov još jednom uradila pretragu EEG -nalaz je bio „usporen” preko desne hemisfere. Dvaput je bila i na psihijatrijskim pregledima u 2004. (12.studenoga i 14.prosinca). Dana 15.prosinca 2004. vještak je osobno pregledao S. P. i konstatirao kako u neurološkom statusu lijevi udovi osciliraju i imaju blagu tendenciju „padanja" prema podlozi. Dne 12.travnja 2006. u predmetu I.-495/2000 vještačio je specijalist za očne bolesti glede dvoslika kod S. P.. Kako su se dvoslike pojavljivale samo u nekim položajima očnih bulbusa, to je ocijenio trajno umanjenje životnih aktivnosti za 3% do 5%. U predmetu I.-495/2000 vještak J. je 5.svibnja 2006 vještačio osobno. Dana 06.lipnja 2008. radiolog je vještačio promjene na mozgu konstatirane pri MR pretrazi, na kojoj je konstatirano da je promjena poslijekontuzijska. Punomoćnik tuženika u tom predmetu zatražio je vještačenje od strane M. fakulteta u Z., što je prihvaćeno od strane suda. Od strane vještaka na M. fakultetu u Z. (neurolog i neurokirurg) ocijenjeno je u kolikom je stupnju preostalo umanjenje životnih aktivnosti, i kakvog intenziteta su bili bolovi, koliko su trajali i iskazali su mišljenje u pogledu potrebe pomoći i njege i preostale naruženosti. Zaključno mišljenje vještaka M. fakulteta u Z.

je od 12. svibnja 2011., sada u predmetu P.-1938/2021, zatraženo je s neurokirurške strane vještačko mišljenje, pa vještak ocjenu iskazuje uvažavajući i uzimajući u obzir, s jedne strane mišljenje vještaka M. fakulteta iz Z.,

ali s druge strane imajući u vidu i vlastito vještačko mišljenje što ga je dao 2006. u predmetu I.-495/2000, temeljem medicinske dokumentacije i nakon dva klinička pregleda S. P. koje je obavio. Procjenjuje trajno oštećenje tjelesnog zdravlja, tako i umanjenje životnih aktivnosti kod S. P. za 30% (trideset posto). EEG nalaz preko desne hemisfere je bio dizritmičan, MR pretraga je ukazala na stanje nakon kontuzije mozga (nagnječenja mozga) i preostala je slabost lijevih udova u manjem, blagom stupnju. Trajno pri svim tjelesnim težim poslovima i radnjama umanjena je radna sposobnost S. P.. Poteškoće dakako ima pri hodanju, ono može biti samo ograničenog trajanja. Reducirane su joj mogućnosti pri svim rekreativnim aktivnostima. Bolove jakog intenziteta trpjela je 2 (dva) dana, u srednjem stupnju 20 (dvadeset) dana, te u blagom intenzitetu 6 tjedana (42 dana).

Tuđu pomoć i njegu trebala je 3 (tri) sata u danu kroz 14 dana, nadalje 2 (dva) sata u danu kroz 6 (šest) tjedana (42 dana). Preostala je naruženost u blagom stupnju koja naruženost je uvjetna, dakle samo pri hodu.

38.Sudski vještak dr. N. S., specijalist psihijatar, u svom usmenom nalazu i mišljenju navodi ada je pregledao spis i medicinsku dokumentaciju na ime sudionika prometne nezgode V. P. i S. P.. Iz spisa je vidljivo da su te osobe

17. siječnja 1999. doživjele prometnu nezgodu, te su zbog zadobivenih ozljeda dijagnostičko-terapijski zbrinute shodno težini ozljeda, a što je sve detaljno opisano u vještačenju specijalista neurokirurga i ortopeda, pa nema potrebe za ponavljanjem.

Što se tiče procjene stanja kod V. P., vještak navodi da je isti nakon što je dijagnostičko-terapijski zbrinut u hitnoj službi u nastavku liječenja u nekoliko navrata odlazio na kontrole kod neurokirurga, te specijalista fizijatra. Iz navedene dokumentacije nema elemenata na osnovu kojih bi se zaključilo da je navedeni traumatski događaj, kao i posljedice ozljeđivanja doveli do razvoja simptoma koji bi bili dostatni za postavljanje dijagnoze nekog specifičnog psihijatrijskog poremećaja. Uzevši u obzir mišljenje vještaka somatske medicine, kao i normalno -psihološki razumljivo reagiranje prosječne osobe na ovakav tip traumatskog događaja i same ozljede vještak daje slijedeće mišljenje. V. P. u trenutku ozljeđivanja doživio je primarni strah u trajanju oko desetak sekundi, nastavio se sekundarni strah jakog intenziteta slijedeća 24 sata, dok je sekundarni strah umjerenog intenziteta trajao slijedećih 7-10 dana, sekundarni strah blažeg intenziteta slijedećih 8-10 tjedana. Mišljenja je da trajnih povreda duševnog integriteta kao posljedice ozljeđivanja nije bilo. Vještak je pregledao i medicinsku dokumentaciju za S. P., iz koje je vidljivo da je ista 17. siječnja 1999. također bila sudionik prometne nezgode, te je zbog zadobivenih ozljeda tri dana bila hospitalizirana na K. za neurokirurgiju K. S., a po izlasku iz bolnice je u nekoliko navrata ambulantno pregledana kod različitih specijalista, uključujući i specijalista psihijatra u dva navrata kojom prilikom joj je postavljena dijagnoza akutne reakcije na stres. Dakle, uzevši u obzir sve navedeno kao i mišljenje vještaka neurokirurga i ortopeda, vještak psihijatar daje mišljenje, u kojem zaključuje da je S. P. u trenutku ozljeđivanja doživjela primarni strah u trajanju od 10-ak sekundi, nastavio se sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju 3-4 dana, zatim sekundarni strah umjerenog intenziteta slijedeća tri tjedna, i sekundarni strah blažeg intenziteta slijedeća dva mjeseca.

39. Iz provedenih vještačenja proizlazi da je oštećenik V. P. zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgode pretrpio bolove jakog intenziteta u trajanju 1 dana, srednjeg intenziteta 1 tjedan i slabog 1 mjesec. Kod istog je došlo do umanjenja životnih aktivnosti je 2%, a tuđa njega i pomoć bila mu je potrebna 1 tjedan po 1 sat dnevno, sve na temelju vještačenja sudskih vještaka ortopeda i neurokirurga. Sudski vještak psihijatar navodi da je u trenutku ozljeđivanja V. P. doživio primarni strah u trajanju oko desetak sekundi, na koji se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta slijedeća 24 sata, dok je sekundarni strah umjerenog intenziteta trajao slijedećih 7-10 dana, a sekundarni strah blažeg intenziteta slijedećih 8-10 tjedana. Oštećeniku V. P. bila je potrebna tuđa njega i pomoć 1 tjedan po 1 sat dnevno, ili sedam sati.

40. Iz provedenih vještačenja proizlazi da je oštećena S. P. zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgode pretrpjela trajno oštećenje tjelesnog zdravlja i umanjenje životnih aktivnosti od 30% (trideset posto). Bolove jakog intenziteta trpjela je 2 (dva) dana, u srednjem stupnju 20 (dvadeset) dana, te u blagom intenzitetu 6 tjedana (42 dana). Tuđu pomoć i njegu trebala je 3 (tri) sata u danu kroz 14 dana, nadalje 2 (dva) sata u danu kroz 6 (šest) tjedana (42 dana). Preostala joj je naruženost u blagom stupnju koja naruženost je uvjetna, dakle samo pri hodu. Oštećenoj S. P. bila je potrebna tuđa njega i pomoć 3 (tri) sata u danu kroz 14 dana, nadalje 2 (dva) sata u danu kroz 6 (šest) tjedana (42 dana), odnosno ukupno 126 sati. Oštećena S. P. imala je i troškove liječenja u iznosu od 19,91 EUR/150,00 kn na ime pregleda u privatnoj oftamološkoj ordinaciji dr.J.

P.-P. izvršenog 10.veljače 1999., kada je uslijed zadobivenih ozljeda -udarca u čelo i nos te frakture lubanje, imala glavobolje i dvoslike. Oštećenoj za ovu imovinsku štetu pripada i zatezna kamata od dana pregleda odnosno od 10.veljače 1999. do isplate.

41. Dakle, sud je na temelju provedenih medicinskih vještačenja po sudskim vještacima dr. D. T., dr.M. J. i dr.N. S., utvrdio da je u

postupku vođenom pred O. sudom u S. u povodu tužbe oštećenih V.

P. i S. P. protiv ovdje tužitelja kao tuženika, u parnici posl. broj I.-

495/2000, tužitelj kao tuženik oštećenom naknadio u pravomoćno okončanom postupku štetu u dosuđenom nominalnom iznosu, upravo prema kriterijima koji su za naknadu te štete bili na snazi u vrijeme presuđenja, kako prvostupanjskog, tako i drugostupanjskog. Na taj način je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva oštećenika vezano za postojanje ozljeda i njihovih posljedica, koje su bile predmet navedenog parničnog postupka.

42.Treba napomenuti da tužena nije sudjelovala u parnici naknade štete oštećenima,

zbog čega su izvedeni svi dokazi u ovoj parnici, s obzirom da tužena nije imala utjecaja na utvrđenje bilo odgovornosti, bilo obima i visine štete u parnici u kojoj se o tome odlučivalo bez nje, te nakon toga je protiv tužene postavljen ovaj regresni zahtjev.

43.Tužitelj na iznose isplaćene oštećenicima V. P. i S. P. ima pravo i

na zatezne kamate koje počinju teći dan nakon što je tužitelj E. osiguranju d.d. kao ovlaštenom obrađivaču štete refundirao isplaćene novčane iznose uvećane za obrađivačku naknadu i to: na iznos od 7.430,09 EUR/55.982,00 kn od 01.ožujka 2014., na iznos od 13.114,21 EUR/98.808,99 kn od 5. ožujka 2014., na iznos od 1.908,94 EUR/14.382,90 kn od 6. travnja 2012., na iznos od 1.489,83 EUR/ 11.225,15 kn od 17. kolovoza 2012. i na iznos od 3.628,52 EUR/27.339,12 kn od 17. kolovoza 2012.

44.Kako je tužitelj povukao tužbu u odnosu na prethodno označenog tuženika pod 2.A. D. i to za iznos glavnog duga od 6.892,90 EUR/51.934,54 kn, potrebno je u tom dijelu ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika, što je propušteno učiniti prilikom izrade rješenja o povlačenju tužbe, pa je na temelju članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, nadalje: ZPP), odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

45.Tužitelj nije specificirao koji dio glavnog duga je podmiren uplatom iznosa od 6.892,90 EUR/51.934,54 kn, pa je prema općem pravilu da se uplatama zatvaraju starija potraživanja, sud zaključio da je time podmirena glavnica u iznosu od 1.908,94 EUR/14.382,90 kn i 1.489,83 EUR/11.225,15 kn, te iznos od 3.494,13 EUR/ 26.326,49 kn na ime ukupne glavnice od 3.628,52 EUR/27.339,12 kn, iz čega proizlazi da je predmet potraživanja tužitelja preostali dio glavnice od 134,40 EUR/1.012,63 kn, 7.430,09 EUR/55.982,00 kn i 13.114,21 EUR/98.808,99 kn sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate, kao i zatezna kamata na plaćeni iznos glavnice od dospijeća do isplate.

46.S obzirom da je postupak pred ovim sudom nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, nakon što je protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju vjerodostojne isprave izjavljen prigovor, trebalo je održati na snazi platni nalog u dijelu kojim je tuženoj kao ovršeniku naloženo da namiri tražbinu tužitelja u iznosu od 20.678,69 EUR/155.803,62 HRK sa zateznim kamatama koje na iznos od 134,40 EUR/1.012,63 kn teku od 17.kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 7.430,09 EUR/ 55.982,00 kn od 1.ožujka 2014. do isplate, a na iznos od 13.114,21 EUR/98.808,99 kn od 5.ožujka 2014. do isplate, sve temeljem članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, nadalje: ZPP), i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.

47.Kako je tužitelj povukao tužbu u odnosu na prethodno označenog tuženika pod 2.A. D. i to za iznos glavnog duga od 6.892,90 EUR/51.934,54 kn, tužena je u obvezi podmiriti i zateznu kamatu na plaćeni dio glavnice i to na iznos od 1.908,94 EUR/14.382,90 kn od 6.travnja 2012., na iznos od 1.489,83 EUR/11.225,15 kn od 17.kolovoza 2012., i na iznos od 3.494,13 EUR/26.326,49 kn od 17.kolovoza 2012. pa sve do isplate. Slijedom navedenoga sud je u tom dijelu održao na snazi platni nalog i na temelju čl. 451. stavka 3. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude pod točkom II.

48.U nastavku je valjalo odlučiti o troškovima postupka, time da je sud imao u vidu pravno stajalište zauzeto na zajedničkom sastanku V. suda R. sa predsjednicima građanskih odjela Ž. sudova u Z. 2. lipnja 2017. (S.-

I.-204/17) prema kojem trošak ovršnog i parničnog postupka predstavlja jedinstven trošak i odluka o troškovima ne predstavlja platni nalog, kako to proizlazi iz odredbe čl. 450. st. 1. ZPP-a, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV. 49. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom na to da je u cijelosti uspio u parnici. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora od 20.678,69 EUR/155.803,62 HRK, te važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/2022 i 138/2023) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR/15,00 kn (Tbr. 54 Tarife/2023).

49.1.Na temelju odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju se su priznati troškovi potrebni za vođenje ove parnice i to trošak javnobilježničke naknade u iznosu od 402,71 EUR/3.034,21 kn (322,17 EUR/2.427,37 kn uvećano za 25% PDV-a) i trošak dostave/poštarine u iznosu od 9,95 EUR/75,00 kn prema čl. 5.st.1. i 6. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine: broj: 9/21), odnosno ukupno 412,66 EUR/3.109,21 kn. Tužitelju je priznat odvjetnički trošak i to za sastav obrazloženih podnesaka od 16.svibnja 2016., 17.studenoga 2016., 6.veljače 2020. i 2.svibnja 2023. po 250 bodova za svaki podnesak (250x4=1000), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 7.lipnja 2019.,19.veljače 2021., 3.svibnja 2022., 6.listopada 2022., 23.veljače 2023., 11.travnja 2023., 2.lipnja 2023., 4.rujna 2023., i 23.listopada 2023. po 250 bodova za svako ročište (250x9=2250), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 17.svibnja 2016., 4.srpnja 2016., 9.rujna 2016., 18.studenoga 2016., 3.veljače 2017., 23.listopada 2018., i 7.veljače 2020. po 125 bodova za svako ročište (125x7=875), odnosno ukupno zbrojeno 4125

bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR/15,00 HRK daje iznos od 8.250,00 EUR/62.159,63 kn (Tbr.7.8. Tarife), na koji iznos treba nadodati 25% PDV- a, što iznosi 10.312,50 EUR/77.699,53 HRK, a čemu treba pridodati trošak za podmirenje medicinskog vještačenja u iznosu od 228,95 EUR/1.725,02 kn i trošak sudske pristojbe plaćene na presudu od 7.travnja 2021. u iznosu od 322,12 EUR/2.427,00 kn (list 192 spisa), ili ukupno 10.863,57 EUR/81.851,57 kn, što zbrojeno s troškom pred javnim bilježnikom ukupno iznosi 11.276,23 EUR/84.960,75 HRK. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a.

49.2.Tužitelju nije priznat odvjetnički trošak za zastupanje na ročištu od 6.rujna 2019, kao ni na ročištu za objavu prve odluke u ovom postupku od 7.travnja 2021., budući da isti nije ni pristupio na navedena ročišta. Isto tako tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe u iznosu od 322,52 EUR/2.430,03 kn za novu presudu, jer se prema

Tar.2.Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, ne plaća pristojba na novu odluku nakon što viši sud prethodno ukinuo odluku nižeg suda i vratio predmet na ponovno raspravljanje, kao što je ovdje slučaj. Nisu tužitelji priznati predvidivi troškovi prema rješenju o ovrsi u iznosu od 4,98 EUR/37,50 kn, jer ti troškovi tužitelju nisu ni mogli nastati budući da rješenje o ovrsi javnog bilježnika nije postalo pravomoćno i ovršno. 49.3. Slijedom navedenog, naloženo je tuženoj da nadoknadi tužitelju troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 11.276,23 EUR/84.960,75 HRK, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja neosnovan, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom V. Split, 1.prosinca 2023.

Sutkinja:

Sanja Bikić v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se

podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

- tuženoj putem punomoćnika,

-u spis.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte