1                                 Poslovni broj: I Kž-Us-3/2024-7

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: I Kž-Us-3/2024-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Barišić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 295. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.- dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženog T. L. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. studenog 2022. broj K-Us 34/2017., u sjednici održanoj 7. veljače 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog Z. A., odvjetnice A.-M. G.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe USKOK-a i optuženog T. L. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog R. J. da je radnjama opisanim pod točkom 1) izreke te presude počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, trgovanjem utjecajem iz članka 295. stavak 1. KZ/11., optuženog J. N. da je radnjama opisanim pod točkama 1) i 2) i 3) izreke presude počinio kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. KZ/11. u vezi članka 51. KZ/11., optuženog J. K. da je radnjama opisanim pod točkom 1) izreke počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, poticanjem na trgovanje utjecajem iz članka 295. stavak 1. u vezi članka 37. KZ/11., optuženog Z. A. da je radnjama opisanim pod točkom 3) izreke počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, trgovanjem utjecajem iz članka 295. stavak 1. KZ/11. i optuženog T. L. da je radnjama opisanim pod točkom 2) izreke počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, trgovanjem utjecajem iz članka 295. stavak 1. KZ/11., sve činjenično i pravno pobliže opisano u izreci pobijane presude.

 

1.1. Optuženi R. J., na temelju članka 295. stavak 1. KZ/11., osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci time da se, na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci na koju je osuđen optuženi R. J. zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s 2 sata rada. Na temelju odredbe članka 55. stavka 6. KZ/11. rad za opće dobro bit će izvršen u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju. Na temelju članka 55. stavak 7. KZ/11. ukoliko se optuženi R. J. u roku od 8 dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju, ako mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu, ako ne da pristanak za izvršenje rada, tijelo za probaciju o tome će obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju članka 55. stavak 8. KZ/11. ukoliko optuženi R. J. svojom krivnjom ne izvrši rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

 

1.2. Optuženom J. N., na temelju članka 291. stavak 1. KZ/11., za svako od kaznenih djela pod točkama 1), 2) i 3) utvrđene su (pogrešno navedeno:osuđen) kazne zatvora u trajanju od 7 mjeseci, te je na temelju članka 51. KZ/11. izrečena (umjesto: osuđen na) jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci. Na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11. jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci na koju je osuđen optuženi J. N. zamijenjena je radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s 2 sata rada. Na temelju odredbe članka 55. stavka 6. KZ/11. rad za opće dobro bit će izvršen u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju. Na temelju članka 55. stavak 7. KZ/11., ukoliko se optuženi J. N. u roku od 8 dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju, ako mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu, ako ne da pristanak za izvršenje rada, tijelo za probaciju o tome će obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju članka 55. stavak 8. KZ/11. ukoliko optuženi J. N. svojom krivnjom ne izvrši rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

 

1.3. Optuženi J. K. za kazneno djelo pod točkom 1) na temelju članka 295. stavak 1. KZ/11. i članka 37. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci time da se ta kazna zatvora, na temelju članka 56. KZ/11., neće izvršiti ako optuženi J. K. u vremenu provjeravanja od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.4. Optuženi Z. A. za kazneno djelo pod točkom 3) na temelju članka 295. stavak 1. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, time da se na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11. izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci na koju je osuđen optuženi Z. A. zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s 2 sata rada. Na temelju odredbe članka 55. stavka 6. KZ/11. rad za opće dobro bit će izvršen u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju. Na temelju članka 55. stavak 7. KZ/11. ukoliko se optuženi Z. A. u roku od 8 dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju, ako mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu, ako ne da pristanak za izvršenje rada, tijelo za probaciju o tome će obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju članka 55. stavak 8. KZ/11. ukoliko optuženi Z. A. svojom krivnjom ne izvrši rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti. Na temelju članka 40. stavak 2. i 5. KZ/11. u vezi s člankom 42. stavak 1. i 5. KZ/11. optuženom Z. A. kao sporedna kazna izrečena je novčana kazna u iznosu od 180 dnevnih dohodaka gdje iznos dnevnog dohotka iznosi 166,66 kn, a što ukupno iznosi 30.000,00 kuna / 3.981,68 eura. Na temelju članka 42. stavka 6. KZ/11. optuženi Z. A. je sporednu novčanu kaznu dužan platiti u roku od 12 mjeseci od dana pravomoćnosti presude. Na temelju članka 43. stavka 1. KZ/11., ukoliko optuženi Z. A. u cijelosti ili djelomično ne plati novčanu kaznu u roku od 12 mjeseci od dana pravomoćnosti presude, novčana kazna naplatit će se prisilno. U skladu s člankom 43. stavak 2. KZ/11., ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od 3 mjeseca, sud će uz pristanak optuženog Z. A. donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se 1 dnevni iznos zamijeni s 2 sata rada. Na temelju članka 43. stavka 3. i 4. KZ/11., ako optuženi Z. A. ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna zamijenit će se kaznom zatvora na način da se 1 dnevni iznos novčane kazne zamijeni s 1 danom zatvora.

 

1.5. Optuženi T. L. za kazneno djelo pod točkom 2) na temelju članka 295. stavak 1. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci time da se, na temelju članka 56. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci na koju je osuđen optuženi T. L. neće izvršiti ako optuženi T. L. u vremenu provjeravanja od 3 godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 40. stavak 2. i 5. KZ/11. u vezi s člankom 42. stavak 1. i 5. KZ/11. optuženom T. L. kao sporedna kazna izrečena je novčana kazna u iznosu od 100 dnevnih dohodaka gdje iznos dnevnog dohotka iznosi 456,66 kn/60,61 eura, a što ukupno iznosi 45.666,00 kuna / 6.060,92 eura. Na temelju članka 42. stavka 6. KZ/11. optuženi T. L. je sporednu novčanu kaznu dužan platiti u roku od 12 mjeseci od dana pravomoćnosti presude. Na temelju članka 43. stavka 1. KZ/11., ukoliko optuženi T. L. u cijelosti ili djelomično ne plati novčanu kaznu u roku od 12 mjeseci od dana pravomoćnosti presude, novčana kazna naplatit će se prisilno. U skladu s člankom 43. stavak 2. KZ/11., ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od 3 mjeseca, sud će uz pristanak optuženog T. L. donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se 1 dnevni iznos zamijeni s 2 sata rada. Na temelju članka 43. stavka 3. i 4. KZ/11., ako optuženi T. L. ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna zamijenit će se kaznom zatvora na način da se 1 dnevni iznos novčane kazne zamijeni s 1 danom zatvora.

 

1.6. Na temelju članka 145. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. optuženom R. J., optuženom J. N., optuženom J. K. i optuženom Z. A. naloženo je da svaki podmiri trošak kaznenog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna / 398,17 eura na ime paušalne svote u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. Na temelju članka 145. stavak 1. ZKP/08. u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. optuženom T. L. naloženo je da podmiri trošak kaznenog postupka u iznosu od 10.000,00 kuna / 1.327,23 eura na ime paušalne svote u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

1.7. Nasuprot tome, na temelju članka 452. točka 6. ZKP/08., protiv optuženog Z. A. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti , protuzakonito posredovanje  iz članka 343. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.), činjenično i pravno pobliže opisano pod točkom 4) izreke presude. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog Z. A. i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv odbijajućeg dijela presude žalbu je podnio USKOK zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog T. L.. Predlaže da se pobijana presuda u odnosu na odbijajući dio ukine i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a u odnosu na optuženog T. L. da se preinači u odluci o kazni na način da se izrekne stroža kazna.

 

2.1. Protiv osuđujućeg dijela presude žali se optuženi T. L. po branitelju S. Š., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se ''II i V opt. temeljem članka 453. točka 1. ZKP-a oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se presuda ukine''.

 

2.2. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi Z. A., po braniteljici A.-M. G. i L. V., odvjetnicama u Z., s prijedlogom da se žalba USKOK-a odbije kao neosnovana. USKOK je podnio odgovor na žalbu optuženog T. L. s prijedlogom da se njegova žalba odbije kao neosnovana.

 

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Sjednica drugostupanjskog vijeća, na traženje optuženog Z. A., održana je u prisutnosti braniteljice optuženika, odvjetnice A.-M. G., a u odsutnosti uredno izvještenih optuženika i zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08.

 

5. Žalbe USKOK-a i optuženog T. L. nisu osnovane.

 

U odnosu na optuženog T. L.

 

6. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi L. ističe da suoptuženi J. N., koji je priznao počinjenje kaznenog djela iz točke 2) izreke pobijane presude, nije odgovarao na pitanja, a upravo na njegovom iskazu se u pretežitom dijelu temelji osuđujuća presuda protiv optuženog L. čime je došlo do povrede konfrontacijskog prava što povezuje i s odbijanjem njegovih dokaznih prijedloga da se u svojstvu svjedoka ispitaju I. L. i B. T. pa navedeno u ukupnosti predstavlja nepravično suđenje protivno članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.-dalje: Konvencija) i povredu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

6.1. Izraz „svjedok“ ima autonomno značenje u sustavu Konvencije neovisno o klasifikaciji u nacionalnom pravu (D. S. protiv Rusije, 2012., stavak 45.; S.N. protiv Švedske, 2002., stavak 45.) pa kad iskaz u bitnoj mjeri može poslužiti kao osnova za osudu, on predstavlja dokaz optužbe na koji su primjenjiva jamstva predviđena člankom 6. stavkom 1. i stavkom 3. točkom (d) Konvencije (K. i M. protiv Norveške, 2006., stavak 53.; L. protiv Italije, 2001., stavak 41.) pri čemu taj izraz obuhvaća i suoptuženika (T. protiv Rusije, 2008., stavak 37.; O. i P. protiv San Marina, 2019., stavci 94.-95.), a to je u konkretnom slučaju iskaz suoptuženog J. N..

 

6.2. Međutim, u predmetu A.-K. i T. protiv Ujedinjene Kraljevine [VV] (2015., stavci 119. - 147.), Europski sud za ljudska prava je pojasnio načela koja se u tom slučaju trebaju primijeniti, među kojima je i „pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza“, odnosno osuda optuženika bi se morala temelji jedino ili uglavnom temeljiti na iskazu nekonfrontiranog svjedoka da bi njegova prava obrane neopravdano bila ograničena, koje pravilo u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, je izostalo. Naime, u odnosu na krivnju optuženog L., prvostupanjski sud je proveo, analizirao i ocijenio brojne i personalne i materijalne dokaze te ih doveo u vezu s iskazom optuženog L. pa iskaz suoptuženog N. nije odlučujući dokaz, a također je i provjeren kroz iskaze drugih brojnih svjedoka.

 

6.3. U odnosu na žalbene prigovore kojima se sadržajno cilja na povredu ''jednakosti stranaka u postupku'' čime da je također došlo do povrede članka 6. Konvencije, valja reći da, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, nije dostatno da optuženik prigovori da mu nije bilo dopušteno ispitati određene svjedoke; već on uz to svoj zahtjev mora potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno ispitati dotične svjedoke, a njihovi iskazi moraju biti nužni za utvrđivanje istine i prava obrane (P. protiv Italije [VV], 2003., stavak 29.; Băcanu i SC « R » S.A. protiv Rumunjske, 2009., stavak 75.). Dakle, ako iskaz svjedoka kojeg je optuženik htio pozvati nije mogao utjecati na ishod njegovog suđenja, ne otvara se pitanje na temelju članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (d) ako sud odbije zahtjev za ispitivanje tih svjedoka (K. protiv Ukrajine, 2016., stavci 94. - 95.).

 

6.4. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je obrazložio razloge odbijanja dokaznih prijedloga da se u svojstvu svjedoka ispitaju L. i T. pa tako u odnosu na svjedoka I. L. je odbijanje temeljeno na zaključku da se radi o nevažnom i odugovlačećem prijedlogu pri čemu iz iskaza samog optuženog L. proizlazi da je tadašnji pročelnik L. ovlastio upravo optuženog L. da osmisli program, izabere izvođače i nadgleda provođenje programa nakon čega je započeo vršiti pripreme za manifestaciju B.. U odnosu na svjedokinju B. T., a na okolnost je li bilo potrebno provoditi javnu nabavu i tko je za nju bio zadužen, odbijanje prvostupanjskog suda se temelji na okolnostima da je iskaz ove svjedokinje, uz suglasnost stranaka i bez njihovih primjedbi na izveden dokaz, pročitan na raspravi te da je svjedokinja iskazivala upravo o okolnostima koje ističe optuženi L. pri čemu iz stanja spisa je nesporno da javne nabave nije bilo, kako je to obrazloženo pod točkama 18. i 19. pobijane presude.

 

6.5. Dakle, prvostupanjski sud je obrazložio razloge odbijanja ovih dokaznih prijedloga, a iz prvostupanjske presude je jasno razvidno koji su sve dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o optuženikovoj krivnji, pa istaknuti prigovori o odbijanju dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja, dok će činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u svezi pravilnost sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, odbijanje dokaznih prijedloga obrane, ne znači da je, po nekom automatizmu, došlo do teške povrede prava na pravično suđenje (članak 468. stavak 2. ZKP/08.), dok se standardi Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva optuženik u žalbi, između ostalog, vežu uz odbijanje pozivanja svjedoka ili pribavljanja isprava potrebnih da se razjasni nejasna situacija koja je predstavljala osnovu optužbi (Europski sud za ljudska prava, K. i drugi protiv Rusije, stavci 64. - 65.), dok je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud iznio opsežne razloge, koje prihvaća i drugostupanjski sud, da je činjenično stanje u postupku dovoljno razjašnjeno.

 

6.6. Osim gore navedenog, optuženik upire i na daljnju povredu odredaba kaznenog postupka i to povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. koju obrazlaže postojanjem znatne proturječnosti između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju ''tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika'' nakon čega se analiza iskaz optuženog N. i dopis K. direkcije Z. od 21. 6. 2013. zaštitarskoj službi i Suglasnost od 9.7.2013. za zakup prostora za parking iz čega optuženik zaključuje da iz tih dokaza proizlazi kako javna nabava nije provedena zbog ''vremenskoj stisci'' a ne utjecaja optuženog L. na optuženog N..

 

6.7. Nije u pravu optuženi L. niti kada tvrdi da je pobijanom presudom počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je K. direkcija Z. bila dužna provesti postupak javne nabave zbog vrijednosti nabave, obrazloženo pod točkom 87.1. pobijane presude, dok sporna okolnost je li optuženi L., koristeći se autoritetom svojeg položaja, naložio sklapanje poslova s poslovnim subjektima koje je prethodno odabrao ili se radilo o ''vremenskoj stisci'', kako je to iskazivao, je pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te je prvostupanjski sud korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, koje međusobno uspoređuje, a ne prihvaća obranu optuženika uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti. U odnosu na isticanje žalbom navedenih pojedinih isprava u spisu uz navod da ''sud ne spominje te dokaze'', za istaknuti da prvostupanjski sud nije dužan posebno i detaljno obrazlagati svaki izvedeni dokaz na kojemu je utemeljio svoju odluku niti kako se sve ono što je iz tog dokaza proizašlo odrazilo na njegove zaključke o bitnim činjenicama, već je bitno da izreka i obrazloženje presude budu smisleni i logični odraz svih dokaza koji su izvedeni u dokaznom postupku i na kojima je utemeljena presuda, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, uključujući i obrane optuženika. Taj je zahtjev u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovan.

 

6.8. Neosnovano optuženik upire i na daljnji vid povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. ''jer je izreka presude kontradiktorna zakonskom opisu i nema razloga o odlučnim činjenicama''. Prije svega, među vidovima bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., na koju upire ovaj žalitelj, nije predviđen i taj da "izreka pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama". U odnosu na kontradiktornost izreke koja se obrazlaže navodima da zaključivanje ugovora protivno Zakonu o javnoj nabavi samo za sebe još ne znači da je namjera bila pogodovanje kako bi ostvarila korist nakon čega se daje objašnjenje pojma ''koristi'', valja istaknuti da je ovaj optuženik proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 295. stavak 1. KZ/11., trgovanje utjecajem, na način da je iskorištavanjem svog službenog položaja i utjecaja posredovao da se ne obavi službena radnja koja bi se morala obaviti, a prema činjeničnom opisu djela radi se o naručivanja usluga od poslovnih subjekata koji su prethodno odabrani bez provođenja javnog natječaja. Iz navedenog činjeničnog i zakonskog opisa te pravne oznake djela ne proizlazi da se optuženi L. tereti za postupanje s namjerom da se pogodovanjem ostvari korist, kako to žalbom problematizira optuženik, pa je onda promašeno citiranje sudske prakse i stručnih radova na temu pribavljanja imovinske koristi i značenja pojma koristi.

 

6.9. Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. na koje upire optuženik u svojim žalbama, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6.10. Optuženik uvodno ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona koju niti obrazlaže niti konkretizira na koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 1. do 6. ZKP/08. upire, a  drugostupanjski sud i u odnosu na povredu kaznenog zakona pobijanu presudu je ispitao po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. i utvrdio da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

 

7. Pobijajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da je ''došlo do stiske radi komocije i nerada upravo optuženog N.…da nitko od pružatelja usluga nije potvrdio da od ranije poznaje optuženog L.…da nitko od svjedoka ne spominje javnu nabavu…da mu je namjera bila omogućiti održavanje manifestacije…da je upitno je li bio dužan provoditi javnu nabavu…'' pa zbog iznesenih žalbenih prigovora smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

7.1. Suprotno tim žalbenim navodima proizlazi iz provedenog dokaznog postupka te pravilne i potpune analize kako iskaza svjedoka tako i isprava u spisu u pobijanoj presudi. Naime, iz iskaza svjedoka koji su bili prisutni sastancima održanim na poziv optuženog L. te iskazivali o svojim neposrednim saznanjima proizlazi da su već unaprijed bili poznati pojedini poslovni subjekti koji trebaju odraditi poslove za potrebe predmetne manifestacije, pa tako da se šatori nabavljaju od obrta A. R., da je trgovačko društvo H. R. bilo angažirano za nabavu pozornice i organizaciju nastupa glazbenih izvođača, a da je priključak za struju izvodio obrt I.-D. (svjedokinja N. J.), da je optuženi N. bio nervozan jer su se pojedini poslovi vezani za festival povjerili pojedinim osobama odnosno poslovnim subjektima (svjedok J. J.), dok iz iskaza svjedokinje K. K. (odgovorna osoba društva H. R. d.o.o.) i I. K. (vlasnica obrta A. R.) proizlazi da je njihove poslovne subjekte za obavljanje poslova za potrebe ove manifestacije odabrao optuženi T. L. i dogovorio konkretne poslove. Jednako iskazuje i svjedok Z. K. dodajući da je u ugovoru bilo navedeno da se iznajmljuje 1600m2 šatora, dok je zapravo s optuženim T. L. dogovorio puno veću kvadraturu, ali jedan dio tog najma je plaćalo T. R. D. što mu je optuženi T. L. objasnio, da će dio najma šatora platiti K. direkcija Z., a dio će platiti T. R. D.. Nadalje, svjedokinja M. M., zaposlenica K. direkcije Z. i tajnica ravnatelja optuženog J. N., je iskazala da je optuženi J. N. bio naknadno uključen u organizaciju te da je sve ugovore za poslove koje je bilo potrebno izvesti morao potpisati optuženi J. N. koji je zbog toga bio nezadovoljan i pružao je otpore dok su svi ugovori s pojedinim poslovnim subjektima za potrebe manifestacije B. 2013. bili unaprijed dogovoreni, pa je tako iz razgovora s optuženim J. N. saznala da je posao sa trgovačkim društvom H. R. dogovorio optuženi T. L., kao i da je vanjske suradnike angažirao optuženi T. L., a optuženi J. N. je s njima u ime K. direkcije Z. sklopio ugovore. Dakle, jasno je da su pružatelji usluga izrijekom iskazivali o optuženom L. kao osobi s kojom su komunicirali i dogovarali, a jednako proizlazi i da je optuženi L. u konkretnoj stvari bio nadređen optuženom N. od koga je zahtijevao potpisivanje ugovora kako je to ispravno obrazloženo pobijanom presudom pri čemu se iskazi svjedoka pravilno povezuju i s ispravama u spisu. U odnosu na problematiziranu potrebu provođenja javne nabave, ističe se da sukladno članku 18. stavak 3. Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine broj 90/2011., 83/2013. i 143/2013.) taj Zakon se ne primjenjuje za nabavu robe i usluga procijenjene vrijednosti do 200.000,00 kuna, odnosno za nabavu radova do 500.000,00 kuna, koje vrijednosti je prvostupanjski sud ispravno utvrdio iz isprava u spisu i obrazložio pod točkom 87.1 pobijane presude što valja povezati s dijelom iskaza svjedokinje M. M. da je optuženi J. N. najviše pružao otpor sklapanju ugovora s trgovačkim društvom H. R. d.o.o. (ukupna vrijednost nabave od ovog dobavljača za manifestaciju B. 2013. bez PDV-a iznosi 335.000,00 kuna, a s PDV-om 418.750,00 kuna), te ga je u konačnici potpisao jer je dobio takav nalog od optuženog T. L..

 

7.2. S obzirom na sve prethodno izloženo, a osobito imajući u vidu iskaze brojnih svjedoka koji iskazuju o optuženom L. kao osobi koja je izabrala i kontaktirala poslovne subjekte i zatim davao naloge optuženom N. da potpiše s njima ugovore, a bez da je proveden javni natječaj, potpuno su neprihvatljivi žalbeni navodi optuženika kojima otklanja svoju kaznenu odgovornost minorizirajući svoju ulogu u organiziranju manifestacije B. 2013. Pravilno prvostupanjski sud otklanja obranu optuženog L. na temelju, ne samo priznanja optuženog N., već i iskaza ispitanih svjedoka i korespondencije putem elektroničke pošte između optuženog J. N. i K. K. te pisanih izjava K. K..

 

7.3. Prema tome, pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom optuženog L..

 

8. Žaleći se zbog odluke o kazni u odnosu na ovog optuženika, USKOK smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti dok otegotne nije uopće utvrdio što je rezultiralo neadekvatnom sankcijom. Optuženi L. tu žalbenu osnovu ne ističe pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana u smislu članka 478. ZKP/08. jer žalba zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

8.1. Odmjeravajući kaznu u smislu članka 47. KZ/11. prvostupanjski sud je olakotnim optuženom L. cijenio dosadašnju neosuđivanost optuženika, protek vremena od počinjenja djela te okolnost da je optuženik otac četvero malodobne djece dok otegotnih okolnosti sud nije našao.

 

8.2. Suprotno takvim utvrđenjima prvostupanjskog suda, USKOK upire na niz otegotnih okolnosti pa tako da je optuženik iskazao visoku razinu kriminalne volje i naročitu upornost, da se radilo o izbjegavanju javne nabave pri čemu vrijednost dodijeljenih poslova iznosi 886.683,38 kuna pa se radi o teškom obliku kaznenog djela iz članka 285. stavak 1. KZ/11.

 

8.3. Suprotno žalbenim navodima, radnje optuženika ne ukazuju na naročitu upornost niti visoku razinu kriminalne volje koje bi naročito odudarale od načina počinjenja ovog kaznenog djela, a činjenice koje se odnose na vrijednost dodijeljenih poslova su našle svog odraza u izrečenoj sporednoj novčanoj kazni. Isto tako, argumentacija da se radilo o izbjegavanju javne nabave pa da je to otegotna okolnost, predstavlja radnje kojima se konkretizira dio zakonskog opisa djela i to službene radnje koje bi se morale obaviti, pa uzimanjem navedenog kao otegotne okolnosti dvostruko bi se vrednovale iste činjenice.

 

8.4. Slijedom navedenog, po mišljenju drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se svrha kažnjavanja može postići i izricanjem uvjetne osude tako da se kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo, jer je uvjetna osuda, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Nadalje, opravdano je prvostupanjski sud optuženom T. L. izrekao novčanu kaznu jer su se za to stekle sve činjenične i zakonske pretpostavke.

 

8.5. Stoga nisu prihvaćene žalbe USKOK-a i optuženika zbog osnove iz članka 471. stavak 1. ZKP/08.

 

9. Slijedom svega izloženoga, u odnosu na osuđujući dio presude, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na optuženog Z. A.

 

10. USKOK smatra da je u odbijajućem dijelu prvostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer prvostupanjski sud nije dao valjane razloge zbog kojih smatra da se dodjela predmetne manifestacije društvu F. d.o.o. ''morala izvršiti'' već je iznio razloge koji su proturječni sadržaju izvedenih dokaza. Navedeno obrazloženje isprepliće s žalbenom osnovom pogrešno utvrđenog stanja smatrajući da ''obrazloženje presude ukazuje da sud ima potpuno pogrešnu predodžbu o karakteru i načinu dodjela predmetne manifestacije društvu Fest d.o.o.'' i da se radilo o radnji koju optuženik ''ne bi smio obaviti''.

 

11. Prvo valja naglasiti da je pobijanom presudom optužba odbijena zbog nastupa zastare kaznenog progona odnosno na temelju članka 452. točka 6. ZKP/08.

 

11.1. Protivno žalbenim navodima USKOK-a, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo razloge zbog kojih smatra da treba odbiti optužbu, konkretno nastup zastare kaznenog progona zbog primjene zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja pri čemu je ispravno prvostupanjski sud razmatrao činjenični opis djela kako je to optuženiku stavljeno na teret, bez obrazlaganja same krivnje optuženika i analize dokaznog postupka. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju upire državni odvjetnik.

 

11.2. Sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. i odbijajući dio pobijane presude je ispitan po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da bi bila počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka navedena u spomenutoj zakonskoj odredbi.

 

12. Nije u pravu USKOK niti kada tvrdi u žalbi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi povrijedio kazneni zakon jer su se u radnjama optuženika, sukladno činjeničnom opisu djela, ostvarila obilježja kaznenog djela iz članka 343. stavak 3. u vezi stavka 2. KZ/97. koji ima svoj kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 295. stavak 2. KZ/11., a niti za jedno od ovih kaznenih djela nije nastupila zastara kaznenog progona.

 

12.1. Optužnica protiv optuženog Z. A., te još četvoro optuženika, podignuta 12. srpnja 2016., kojom se optuženi Antunović pod točkom 4) iste tereti da je počinio kazneno djelo iz članka 295. stavak 3. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina odnosno da je zahtijevao i primio mito da iskorištavanjem svog društvenog utjecaja posreduje da se obavi službena radnja koja bi se morala obaviti, a kao vrijeme počinjenja djela je naznačeno ''tijekom veljače i ožujka 2011.'', dakle, vrijeme kada je na snazi bio Kazneni zakon iz 1997. godine („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. –dalje: KZ/97.), dok je KZ/11. stupio na snagu 1. siječnja 2013.

 

12.2. Ispitujući pravni kontinuitet između kaznenog djela kako je to stavljeno optuženom A. na teret optužnicom USKOK-a i kaznenog djela prema zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja djela, ispravno prvostupanjski sud zaključuje, da sukladno temeljnim odredbama materijalnog kaznenog zakonodavstva, članku 3. stavak 1. i 2. KZ/11. koji članak je jednak članku 3. stavak 1. i 2. KZ/97., za optuženika je relevantan zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i da podvođenje njegovih protupravnih radnji pod KZ/11., kako je to učinjeno optužnicom, predstavlja povredu pravila o zabrani retroaktivne primjene strožeg zakona. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se radi o kaznenom djelu protuzakonitog posredovanja zakonskog opisa ''Tko primi nagradu ili kakvu drugu korist da iskorištavanjem svog službenog ili društvenog položaja i utjecaja posreduje da se obavi ili ne obavi neka službena radnja'' iz članka 343. stavak 1. KZ/97., a za koje djelo je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine.

 

12.3. Iz analize i usporedbe KZ/11. i KZ/97., cijeneći kako je to optuženiku stavljeno optužnicom na teret, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je, pri razmatranju nastupa zastare, vezan opisom djela iz optužnice ali i da je dužan sukladno temeljnim odredbama materijalnog kaznenog zakonodavstva primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja, a to je u konkretnom slučaju KZ/97. što proizlazi i iz sudske prakse i teorije (A. G., Kazneni zakon u sudskoj praksi, Posebni dio, Glave XXIII do XXXV., II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, L. naklada, R., 2023.). Ovdje valja napomenuti da je i državni odvjetnik dužan postupati sukladno temeljnim načelima kaznenog zakonodavstva i to načelu zakonitosti te primjenjivati zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno osim ako je nakon počinjenja djela došlo do izmjene zakon na način da je novi zakon blaži za počinitelja.

 

12.4. Nadalje, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je za kazneno djelo iz članka 343. stavak 1. KZ/97., sukladno članku 81. stavak 1. alineja 5. KZ/11., zastara kaznenog progona nastupila protekom 10 godina odnosno 31. ožujka 2021. Nakon nastupa zastare kaznenog progona, svaka daljnja izmjena optužnice u odnosu na iste radnje, je pravno irelevantna. Načelo zakonitosti, kao jedno od temeljnih načela suvremenoga kaznenoga prava koje predstavlja utjelovljenje brojnih zahtjeva koji osiguravaju funkcioniranje pravnih sustava u demokratskim državama, temeljenih na načelu vladavine prava i pravne države, obvezuje ne samo sud već i državno odvjetništvo. Naime, vladavina prava zahtijeva od države da se ne miješa retroaktivno u slučajeve u kojima je već prije nastupila zastara kaznenog progona te je riječ je garantivnoj funkciji kaznenog zakonodavstva koja je inherentni dio ustavnog načela zakonitosti (članak 31. stavak 1. Ustava) i kao takva je ugrađena u same temelje hrvatskog ustavnog poretka (Odluka Ustavnog suda od 24. srpnja 2015. broj U-III-4149/2014., točka 117).

 

12.5. Nadalje, i prema sudskoj praksi, a suprotno žalbenim navodima USKOK-a, primanje koristi da se obavi službena radnja predstavlja ispunjenje zakonskih elemenata kaznenog djela protuzakonitog posredovanja iz članka 343. stavak 1. KZ/97. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž-us-2/12. od 18. ožujka 2015.), te je nerazumljiv žalbeni navod da iz sudske prakse proizlazi da svaka radnja, pa i ona koja se smije ili mora obaviti, predstavlja radnju koja se ne bi smjela obaviti ako je ta radnja opravdana stjecanjem koristi, tim više jer USKOK optužnicom u ovom predmetu od 12. srpnja 2016. optuženom A. stavlja na teret ''službenu radnju koja bi se morala obaviti'', a kojom kvalifikacijom je vezan prvostupanjski sud prilikom donošenja odbijajuće presude. Osim toga, takvo rezoniranje i tumačenje zakona od strane USKOK-a u potpunosti anulira postojanje jasne zakonske distinkcije ( kako u KZ/97. tako i u KZ/11.) između poduzimanja radnji koje se smiju ili ne smiju obaviti, uz postojanje određene koristi kod oba modaliteta, a koja distinkcija utječe i na visinu propisane kazne u oba zakona.

 

13. Stoga je, protivno žalbenim navodima USKOK-a, pravilno prvostupanjski sud protiv navedenog optuženika odbio optužbu zbog nastupa zastare kaznenog progona.

 

14. Sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08. niti u odbijajućem dijelu pobijane presude nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

15. Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, žalbe USKOK-a i optuženog T. L. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 7. veljače 2024.