Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E I P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari 1. tužiteljice J. Ž., OIB… i 2. tužitelja R. Ž., OIB…, oboje iz N. M., oboje zastupani po punomoćniku D. G., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB…, zastupanog po punomoćnicima iz OD G&G iz Z, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 24. listopada 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 30. studenoga 2023.

r i j e š i o j e

I/ Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

II/ Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena radi isplate preplate s osnova promjene kamatnih stopa u iznosu od 216,59 EUR / 1.631,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

i p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu …, od … 20..., ovjerenog kod j. b. Z. R.-K., pod brojem: OU-…/…-… dana ...

20..., koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

II/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB…, da 1. tužiteljici J. Ž., N. M., OIB…, na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 913,00 EUR / 6.879,05 kuna (devetsto trinaest eura / šest tisuća osamsto sedamdeset devet kuna i pet lipa) , s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 6,58 EUR/ 49,56 kn od 29. prosinca 2007.,

-na iznos od 6,58 EUR/ 49,56 kn od 30. siječnja 2008.,

-na iznos od 6,58 EUR/ 49,56 kn od 24. veljače 2008.,

-na iznos od 6,58 EUR/ 49,56 kn od 30. ožujka 2008.,

-na iznos od 6,58 EUR/ 49,56 kn od 29. travnja 2008.,

-na iznos od 6,58 EUR/ 49,56 kn od 31. svibnja 2008.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 29. lipnja 2008.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 29. srpnja 2008.,

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 30. kolovoza 2008.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 30. rujna 2008.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 1. studenoga 2008.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 25. studenoga 2008.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 28. prosinca 2008.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 03. veljače 2009.,

-na iznos od 10,47 EUR/ 78,92 kn od 29. ožujka 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 26. travnja 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 30. svibnja 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 27. lipnja 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 31. srpnja 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 29. kolovoza 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 107,67 kn od 1. listopada 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 1. studenoga 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 1. prosinca 2009.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91kn od 1. siječnja 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 29. siječnja 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 27. veljače 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 1. travnja 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 27. travnja 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 29. svibnja 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 2. srpnja 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 1. rujna 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 30. rujna 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 30. listopada 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 2. prosinca 2010.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 30. siječnja 2011.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 27. veljače 2011.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 2. travnja 2011.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 1. lipnja 2011.,

-na iznos od 14,45 EUR/ 108,91 kn od 2. srpnja 2011.,

-na iznos od 13,70 EUR/ 102,99 kn od 2. kolovoza 2011.,

-na iznos od 13,70 EUR/ 102,99 kn od 29. rujna 2011.,

-na iznos od 13,70 EUR/ 102,99 kn od 1. studenoga 2011.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. prosinca 2011.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 31. prosinca 2011.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. veljače 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. ožujka 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 31. ožujka 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 28. travnja 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 2. lipnja 2012.,

-na iznos od11,54 EUR/ 86,93 kn od 2. lipnja 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. kolovoza 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. rujna 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 29. rujna 2012.,

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. studenoga 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 30. studenoga 2012.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. siječnja 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. veljače 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. ožujka 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 30. ožujka 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 30. travnja 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. lipnja 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 2. srpnja 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 31. kolovoza 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 1. listopada 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 29. listopada 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 3. prosinca 2013.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93kn od 19. siječnja 2014.,

-na iznos od 11,54 EUR/ 86,93 kn od 19. siječnja 2014.

po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj …, od … 20...., ovjerenog kod j. b. Z. R.-K., pod brojem OU-…/…-… dana … 20..., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“.

IV/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB…, da 1. tužiteljici J. Ž., N. M., OIB… zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.792,55 EUR / 28.574,97 kn (tri tisuće sedamsto devedeset dva eura i pedeset pet centi / dvadeset osam tisuća petsto sedamdeset četiri kune i devedeset sedam lipa)[1] , s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 14,03 EUR/ 105,71 kn od 30. svibnja 2009.,

-na iznos od 14,99 EUR/ 112,97 kn od 27. lipnja 2009.,

-na iznos od 15,79 EUR/ 118,97 kn od 31. srpnja 2009.,

-na iznos od 13,93 EUR/ 104,97 kn od 29. kolovoza 2009.,

-na iznos od 13,80 EUR/ 103,97 kn od 1. listopada 2009.,

-na iznos od 14,73 EUR/ 110,97 kn od 1. studenoga 2009.,

-na iznos od 12,87 EUR/ 96,97 kn od 1. prosinca 2009.,

-na iznos od 16,45 EUR/ 123,97 kn od 1. siječnja 2010.,

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

-na iznos od 20,30 EUR/ 152,97 kn od 29. siječnja 2010.,

-na iznos od 22,03 EUR/ 165,97 kn od 27. veljače 2010.,

-na iznos od 22,96 EUR/ 172,97 kn od 1. travnja 2010.,

-na iznos od 28,27 EUR/ 212,97 kn od 27. travnja 2010.,

-na iznos od 27,34 EUR/ 205,97 kn od 29. svibnja 2010.,

-na iznos od 31,45 EUR/ 236,97 kn od 2. srpnja 2010.,

-na iznos od 87,72 EUR/ 660,94 kn od 1. rujna 2010.,

-na iznos od 51,36 EUR/ 386,97 kn od 30. rujna 2010.,

-na iznos od 50,56 EUR/ 380,97 kn od 30. listopada 2010.,

-na iznos od 44,99 EUR/ 338,97 kn od 2. prosinca 2010.,

-na iznos od 133,51 EUR/ 1.005,94 kn od 30. siječnja 2011.,

-na iznos od 61,84 EUR/ 465,97 kn od 27. veljače 2011.,

-na iznos od 66,09 EUR/ 497,97 kn od 2. travnja 2011.,

-na iznos od 123,69 EUR/ 931,94 kn od 1. lipnja 2011.,

-na iznos od 83,08 EUR/ 625,97 kn od 2. srpnja 2011.,

-na iznos od 290,76 EUR/ 2.190,75 kn od 29. rujna 2011.,

-na iznos od 87,45 EUR/ 658,89 kn od 1. studenoga 2011.,

-na iznos od 82,95 EUR/ 624,95 kn od 1. prosinca 2011.,

-na iznos od 82,95 EUR/ 624,95 kn od 31. prosinca 2011.,

-na iznos od 86,26 EUR/ 649,95 kn od 1. veljače 2012.,

-na iznos od 92,24 EUR/ 694,95 kn od 1. ožujka 2012.,

-na iznos od 93,56 EUR/ 704,95 kn od 31. ožujka 2012.,

-na iznos od 89,58 EUR/ 674,95 kn od 28. travnja 2012.,

-na iznos od 91,57 EUR/ 689,95 kn od 2. lipnja 2012.,

-na iznos od 187,13 EUR/ 1.409,90 kn od 1. kolovoza 2012.,

-na iznos od 92,24 EUR/ 694,95 kn od 1. rujna 2012.,

-na iznos od 89,58 EUR/ 674,95 kn od 29. rujna 2012.,

-na iznos od 84,27 EUR/ 634,95 kn od 1. studenoga 2012.,

-na iznos od 89,58 EUR/ 674,95 kn od 30. studenoga 2012.,

-na iznos od 92,24 EUR/ 694,95 kn od 1. siječnja 2013.,

-na iznos od 89,58 EUR/ 674,95 kn od 1. veljače 2013.,

-na iznos od 82,95 EUR/ 624,95 kn od 1. ožujka 2013.,

-na iznos od 89,58 EUR/ 674,95 kn od 30. ožujka 2013.,

-na iznos od 88,92 EUR/ 669,95 kn od 30. travnja 2013.,

-na iznos od 89,58 EUR/ 674,95 kn od 1. lipnja 2013.,

-na iznos od 80,29 EUR/ 604,95 kn od 2. srpnja 2013.,

-na iznos od 161,91 EUR/ 1.219,91 kn od 31. kolovoza 2013.,

-na iznos od 84,27 EUR/ 634,95 kn od 1. listopada 2013.,

-na iznos od 89,58 EUR/ 674,95 kn od 29. listopada 2013.,

-na iznos od268,74 EUR/ 2.024,85 kn od 3. prosinca 2013.,

-na iznos od 63,01 EUR/ 474,72 kn od 19. siječnja 2014.,

po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog

Poslovni broj: 13 P-…/20…-… kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnične troškove u iznosu od 2.349,82 EUR / 17.704,72 kn (dvije tisuće tristo četrdeset devet eura i osamdeset dva centa / sedamnaest tisuća sedamsto četiri kune i sedamdeset dvije lipe)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenoga 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelji J. Ž i R. Ž. podnijeli su 12. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika R. A. d.d. Z. u kojoj navode da su 19. siječnja 2007. s tuženikom sklopili Ugovor o kreditu broj … kojim im se tuženik kao kreditor obvezao staviti na raspolaganje iznos od 26.575,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok su se tužitelji navedeni iznos obvezali vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom i to sukladno članku 2., članku 4. i članku 7. Ugovora u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatnu stopu, koja je promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 5,50% godišnje. Navode da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, i to jednostranom odlukom tuženika o čemu nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelji nisu mogli utjecati. Naime, odredba članka 2. Ugovora omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate isključivo prema odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, tužitelji nisu imali nikakvih egzaktnih kriterija da provjeri pravilnost i uzrok promjene kamate jer navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz tog pravnog posla. Osim toga, tuženik, kao financijska institucija, nije postupao kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelje u neravnopravan položaj, zbog čega je ova odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Nadalje, tužiteljima prilikom sklapanja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF te uslijed toga uvećanja mjesečnog anuiteta. Štoviše, tužiteljima je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog ove valutne klauzule je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem Ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF (a uz to je i promjenjiva prema jednostranoj odluci banke). Slijedom navedenog, radi se o nepoštenim, a time i ništetnim ugovornim odredbama pri čemu tužitelji ističu da u predmetnom ugovoru postoje čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa) zbog kojih

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

tužitelji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a ni kasnije nisu znali niti su mogli znati koliko će iznositi njihova kreditna obveza, a da su imali saznanja u kojoj će mjeri porasti mjesečni anuitet i utjecati na njihovu mogućnost otplate kredita te njihovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeli takvu obvezu.

1.3. Tužitelji se pozivaju na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja protiv, između ostalih, i ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku te ukazuju na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača/07.

1.5. Pozivajući se na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima, te imajući u vidu ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja proizlazi iz pravnih utvrđenja u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, tužitelji smatraju mjerodavnim početni anuitet, odnosno početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,50% godišnje kao jedinu valjanu kamatnu stopu te ugovoreni tečaj važeći na dan korištenja kredita. Slijedom svega navedenog tužitelji traže da sud utvrdi ništetnima dijelove odredbi članka 2. točka 1. te članka 7. točka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, na način kako je to navedeno u točkama I/ i III/ izreke presude, kao i da naloži tuženiku da 1. tužiteljici s osnova razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 8.510,87 kn (1.129,59 EUR), a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 28.574,94 kn (3.792,55 EUR), sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a koje je sjedište u Z. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti. Stoga tuženik smatra da je u ovom predmetu mjesno nadležan sud u Z. te predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Z.

2.2. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Ističe da se utvrđenja iz spomenute presude VTS RH ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju tj. na predmetni ugovor o kreditu koji je tužitelj zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, kako to proizlazi iz navoda presude VTS RH. Ako bi se zauzeo suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a isto tako i da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive (sukladno članku 96. stavak 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članku 81. stavak 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) jer u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak odredbe nemaju neka od tih obilježja, potrebno je utvrditi je li se o njima

Poslovni broj: 13 P-…/20…-… pojedinačno pregovaralo, te ako nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.3. Tuženik smatra da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti jer u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isto isključuju. Smatra da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, u bitnome tuženik navodi da je VTSRH u spomenutoj presudi zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a taj je zaključak utemeljio isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu VTSRH smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je predmetna odredba tužiteljima bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti te ističe da su tužiteljima tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje su tužitelji pristali te podnijeli zahtjev za kredit.

2.4. Tuženik navodi da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da na svjetskom ili domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.5. Ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene.

2.6. Također, navodi da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

2.7. Navodi da je pojam „prosječnog potrošača“ nastao kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati.

2.8. Tuženik ističe da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se temeljem članka 96. ZZP iz 2007. o određenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. S obzirom na to da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja.

2.9. Nadalje tuženik navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Osim toga, a o što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a niti je za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz.

2.10. Što se tiče promjenjive kamatne stope, tuženik smatra da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, pisana je

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu te su tužitelji potpisom ugovora izjavili da su s tekstom ovih općih akata upoznati. I kod toga tuženik ističe da je ugovor solemniziran i obrazložen od strane javnog bilježnika iz čega također smatra da proizlazi razumljivost ove ugovorne odredbe, pa slijedom navedenog nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da bi bile ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope pa da bi se tužiteljev kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, već su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a sporan je samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane te da nisu učinjene sukladno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je tužitelju nastala šteta. Obrazlaže kako promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pri čemu detaljno obrazlaže parametre o kojima je ovisila promjena kamatne stope, a koje smatra objektivnim i opravdanim razlozima za te promjene, navodeći i da se pri tome vodio načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, sukladno Direktivi 93/13 EEZ. Kod toga ističe i da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala obveza banaka da ugovaraju egzaktne parametre i metodu njihova izračuna, a o kojima je ovisila promjena ugovorne kamate, no da je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik ističe i da su tužitelji sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom dali svoju suglasnost da se ista tijekom otplate kredita promijeni, pa su stoga isto trebali i očekivati. Tuženik navodi da je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da su tužitelji na taj rizik prilikom sklapanja ugovora upozoreni i nije im mogao ostati nepoznat. Budući da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom što tužitelji ne spore, tužitelji ne mogu zahtijevati da im se vrate iznosi koje su platili kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa je i u tom smislu potrebno ispitati savjesnost i pažnju tužitelja kao potrošača. Smatra da činjenica kako se odredbe ZIDZPK o konverziji kredita ne odnose na ugovore koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona govori o tome da je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača za ugovore o kreditu koji su otplaćeni.

2.11. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

2.12. Ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja, zbog čega se sukladno članku 326. ZOO ništetnost ne može isticati.

2.13. Protivi se i tužiteljevom zahtjevu za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta navodeći da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO jer je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

2.14. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

3. U podnesku od 15. lipnja 2022., kojim su se očitovali na odgovor na tužbu, tužitelji se protive tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti kao neutemeljenom pozivajući se na odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju te na sudsku praksu (odluke u kojima su odbijeni istovrsni prigovori mjesne nenadležnosti). Smatraju neutemeljenima stavove tuženika kako se sudske odluke navedene u tužbi ne mogu primijeniti na ovaj predmet kao i navode tuženika da na okolnost nišetnosti konkretnih ugovornih odredbi nisu predložili nikakve dokaze (u tužbi su jasno obrazloženi tužbeni zahtjevi te predloženi dokazi). Ukazuju da su pitanja ništetnosti valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope pravomoćno riješena te se ta utvrđenja imaju primijeniti i na ovaj parnični postupak. Ponovno naglašavaju kako je u pravomoćno okončanim sudskim postupcima nepoštenom utvrđena odredba „kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, a odluka tuženika o kamatnim stopama i drugi njegovi akti kao banke jesu odluke koje on donosi jednostrano, bez dogovora s tužiteljima ili bilo kojim drugim korisnikom kredita, odnosno klijentom općenito. Navode i kako utvrđeni parametri i metode izračuna parametra promjenjivosti nisu poznati i predvidivi čak niti svim tuženikovim zaposlenicima, a kamoli laicima poput tužitelja, a još manje njihova kretanja korisnici kredita mogu predvidjeti u budućnosti. Navedene presude iz kolektivnog spora donesene su sukladno Direktivi Vijeća EZ 93/13 EEZ. Tužitelji navode da tuženik polemizira s pravomoćnom presudom iz parnice „Potrošač“, poglavito što se tiče neodređenosti promjenjive kamatne stope, u pogledu koje je čak i revizija tuženika odbijena. Osim toga ističu da s tuženikom nisu pojedinačno pregovarali o onom sadržaju koji predstavlja standardni sadržaj tuženikovog obrasca te vrste ugovora o kreditu. Pregovarali su o iznosu kredita koji trebaju ovisno o svojim potrebama kao potrošača, roku otplate te visini kamatne stope i očekivanog iznosa anuiteta u kunama. Čak i u pogledu visine kamatne stope mogućnosti tužitelja da utječu na sadržaj su poprilično bile limitirane, jer je tuženik nudio kredite s više-manje unaprijed određenim parametrima, na koje pojedinačni potrošač u pravilu nije mogao utjecati. O odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju nije bilo praktično nikakvog pojedinačnog pregovaranja. Te su odredbe tužiteljima, kao prosječnim potrošačima, teško razumljive, a pojašnjenje o scenariju mogućeg drastičnog povećanja kamatnih stopa i tečaja CHF prema HRK nisu dobili, naprotiv bili su uvjeravani da je valuta CHF stabilna i slabo volatilna te da se kamatna stopa neće uopće, još manje bitno, razlikovati od one ugovorene. Takve odredbe uzrokovale su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, za što je dostatno pogledati ugovorenu ratu kredita te one povećane i do 50% od početnog anuiteta. Pritom ističu i da se tuženik nije prema svojim izvorima financiranja izložio pozajmljujući švicarske franke, pa da bi imao makar moralno pravo rizik i eventualni gubitak zbog tečajnih razlika prelijevati na korisnike kredita. Dakle, tuženik nije trpio gubitke kao i korisnik kredita, već je na njegovom gubitku zapravo stjecao enormni profit.

4.1. Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što saslušanjem tužitelja utvrdi i daljnje okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke,

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, kao i da je u čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što bi, s obzirom na sjedište tuženika u Zagrebu, bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost

Poslovni broj: 13 P-…/20…-… prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

4.2. O odredbi članka 12. predmetnog Ugovora, kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (pri čemu tuženik niti ne tvrdi suprotno), pa stoga tužitelji sasvim očigledno nisu mogli utjecati na njezin sadržaj. Po ocjeni ovoga suda ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, kako to iskazuje 1. tužiteljica u svom iskazu, vođenje postupka u V. im je u svakom slučaju lakše budući da je bliže nego Z. lakše im je doći do V., pitanje je prijevoza budući da baš i nije neki vozač pa ju vozi suprug koji inače radi na terenu. Osim toga tu je i vrijeme koje bi se potrošilo radi odlaska u Z. djeca bi bila sama kod kuće pa je i to problem, a i sam odlazak u Z. sigurno bi ih više koštao iako ne može točno reći koliko. Prilikom sklapanja ugovora nije se ništa pregovaralo vezano uz ugovaranje nadležnosti suda, te su zapravo kasnije pročitali ovu odredbu u ugovoru o kojoj nije bilo riječi prilikom potpisivanja ugovora. Njezine navode u svom iskazu potvrđuje i 2. tužitelj koji još dodaje da su u auto-kući najprije potpisali predugovor, te je auto-kuća rješavala sve s bankom vezano uz sam ugovor o kreditu, zbog čega oni zapravo u banku uopće nisu išli, već su išli samo javnom bilježniku kojem ih je uputila auto-kuća radi potpisa ugovora, a tamo nije bilo riječi o bilo kakvoj ugovornoj odredbi o nadležnosti suda. Stoga smatra da, ako su oni uzeli kredit u V., i spor se mora voditi u V. Ističe i da bi trošak odlaska u Z. bio dva do tri puta veći nego za odlazak u V.

4.3. Slijedom navedenog, sud smatra da je ovakvom ugovornom odredbom tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, iako je sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u V. (kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor) te su sve poslove vezano uz samo sklapanje ugovora te ispunjavanje obveza po istom tužitelji, očigledno, mogli obavljati u istoj toj poslovnici, dakle u V. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Z., a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja u situaciji kada se sva ostala prava i obveze po ugovoru ostvaruju u mjestu poslovnice, te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača kojima uzrokuje veće financijske troškove i gubitak vremena, nego da se spor vodi pred sudom u mjestu prebivališta tužitelja u kojem je ugovor i sklopljen kao i izvršavan od obje ugovorne strane. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

4.4. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Z. na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u poslovnici u V., pa po stavu ovoga suda ovdje dolazi do primjene čl. 59. ZPP kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da se ovdje radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice, sud je ocijenio kako postoji (izberiva) mjesna nadležnost ovoga suda za suđenje u ovom sporu na temelju navedene zakonske odredbe.

4.5. Osim toga, odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.).

4.6. Slijedom svega navedenoga, sud je ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio.

5. Stoga je ovaj sud proveo postupak te je u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S. O. iz V., pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 25. srpnja 2022. i dopuna nalaza i mišljenja od 5. travnja 2023. te je provedeno saslušanje tužitelja, dok je od saslušanja predložene svjedokinje D. P. tuženik odustao. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju sporne činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava. Druge dokaze sud nije provodio budući da je činjenično stanje na temelju provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno te je provođenje daljnjih dokaza bilo nepotrebno.

6. Nakon provedenog vještačenja i dopune vještačenja tužitelji su podneskom od … 20... precizirali tužbeni zahtjev sukladno dopuni vještačkog nalaza tako da su djelomično povukli tužbu s osnova preplate zbog promjene kamatnih stopa i to za iznos od 216,59 EUR, o kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužitelja nije očitovao, pa je sukladno čl. 193. stavak 2. ZPP odlučeno kao u točki II/ izreke rješenja.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to odredbi o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih odredbi.

9. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i 1. tužiteljica kao korisnik kredita te 2. tužitelj kao sudužnik sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 19. siječnja 2007. kojim im je banka odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.575,72 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te su se tužitelji navedeni iznos obvezali tuženiku platiti u 84 mjesečnih anuiteta (članak 4. Ugovora). Nesporno je i da je ugovorena redovna kamata koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje s time da je ista promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora) kao i valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (članak 7. Ugovora), a nesporno je i da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila (članak 6. Ugovora).

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

10. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužiteljima dao sve potrebne informacije te jesu li tužitelji bili savjesni u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

11.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima

Poslovni broj: 13 P-…/20…-… ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te je i odredbom čl. 502.c ZPP (koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, kako to tvrdi tuženik, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 19. siječnja 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog nesporno potrošačkog ugovora, kao unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca, ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve

Poslovni broj: 13 P-…/20…-… ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.5. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima, naime svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

14. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelje obavijestio i dao im sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, međutim tuženik je, iako je teret dokaza ove činjenice upravo na njemu, odustao od predloženog dokaza saslušanjem svoje djelatnice D. P. kao svjedokinje. Stoga je na ovu spornu okolnost provedeno samo saslušanje tužitelja.

15.1. Iz iskaza 1. tužiteljice proizlazi da su predmetni ugovor o kreditu sklopili radi kupnje vozila koje im je trebalo iz razloga što je 2. tužitelj tada radio u Sesvetama pa mu je vozilo trebalo za odlazak na posao, a koristili su ga i za sve ostale svakodnevne obiteljske potrebe. Nisu se tada, a ni naknadno bavili nikakvim poduzetničkim aktivnostima. Što se tiče samog sklapanja ugovora, u auto-kući u kojoj su kupili vozilo predložili su im kredit u CHF i to samo tu vrstu kredita, nisu im dali nikakav izbor između valuta, te su u to doba krediti u CHF i bili aktualni, a oni su taj kredit trebali da kupe vozilo. Nakon što su dogovorili kupnju vozila u auto-kući, otišli su radi potpisa ugovora javnom bilježniku. Ni u auto-kući, a niti kod javnog bilježnika nitko im nije ništa obrazlagao vezano uz odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nikakve parametre promjene kamatne stope ili bilo kakve rizike povezane s tečajem CHF. U vrijeme kad su ugovor sklopili sve je bilo u redu, rata je u početku iznosila oko 1.700,00 kn, a kasnije je narasla i do 2.800,00 kn, a koji porast nisu mogli predvidjeti te da su to znali, nikada ne bi sklopili takav ugovor. Nitko im niti nije dao da prije potpisivanja pročitaju ugovor, samo im je rečeno da su došli radi sklapanja ugovora te gdje da se potpišu. Uopće nisu razmišljali da je ugovor vezan uz valutnu klauzulu jer im je bilo bitno da uzmu kredit i kupe vozilo, a iz istog razloga nisu razmišljali ni o tome da se rata može mijenjati s obzirom na to da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, niti im je itko išta obrazložio te nisu tražili nikakva dodatna pojašnjenja.

15.2. U svom iskazu 2. tužitelj, kako je već rečeno, navodi da radi sklapanja ugovora u banku uopće nisu išli, već su išli samo javnom bilježniku kojem ih je uputila auto-kuća radi potpisa ugovora. Tamo su ugovor potpisali, vrlo kratko i vrlo brzo, minutu do dvije, a tada se nije prakticiralo da se prolazi po odredbama ugovora. Što se tiče spornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, znali su da kamatna stopa može rasti i padati kao i tečaj, ali nisu mogli znati da će se dogoditi to

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

što se dogodilo s ratom jer ih na to nitko nije upozorio. Nitko im niti u auto kući, a ni kod bilježnika nije ništa obrazlagao vezano uz ove sporne odredbe, a niti ih upozoravao vezano uz bio kakve parametre promjene, odnosno rizike. Rata kredita iznosila im je onako kako je iskazala 1. tužiteljica te da je znao da će se dogoditi tolika promjena, takav ugovor ne bi ni sklopio. U pogledu plaćanja rata kredita, iskazuje da su 1. tužiteljica i on u braku te se radi o njihovim zajedničkim novčanim sredstvima, a plaćala je supruga ili s računa ili je osobno nosila novce u banku.

15.3. Iskaze oboje tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnima, budući da su iskazivali realno, uvjerljivo i sigurno.

15.4. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.), zbog čega nije bilo niti potrebe za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, kako je to predložio tuženik.

15.5. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelji, koje sud smatra prosječnim potrošačima budući da s obzirom na svoju struku i zanimanje (1. tužiteljica kao ekonomski tehničar i 2. tužitelj kao elektrotehničar) očigledno nemaju potrebna stručna znanja, od strane tuženika nisu bili uopće informirani o potrebnim parametrima promjene kamatne stope i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelji utječu na sporne odredbe, tim više što radi sklapanja ugovora uopće niti nisu bili u banci. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene kamatne stope ni mogući rizici valutne klauzule niti su tužitelji kao prosječni potrošači prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njima razumljiv i transparentan način bili informirani o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njih mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i sudužnika odnosno kao potrošače) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošače kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nisu bili niti svjesni, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

15.6. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

16. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima detaljno elaborirane navode tuženika o objektivnim razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran, kao i navode o načinu formiranja kamatnih stopa.

17. Neosnovanima sud smatra i tvrdnje tuženika da se ništetnost ne može isticati jer se radi o zabrani manjeg značaja, a to imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, treba reći da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), a u konkretnoj sudskoj zaštiti prava potrošača ne radi se o uzroku ništetnosti koja bi bila od manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

18. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi te je odlučio kao u točkama I/ i III/ izreke.

19. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi, vezano uz tuženikov prigovor zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena … 20..., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

20. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji V. S. O. iz V. koja je u svom nalazu i mišljenju od 25. srpnja 2022. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda od 4. srpnja 2022. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještakinji. Tako je vještakinja primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita izvršila izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen 1. tužiteljici, koja preplata

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

po toj osnovi iznosi 28.723,64 kn, a s osnova promjene kamatnih stopa u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu vještakinja je utvrdila preplatu u iznosu od 6.879,05 kn, odnosno ukupnu preplatu u iznosu od 35.602,69 kn, te kad se taj iznos umanji za zatezne kamate u iznosu od 38,59 kn (obračunate iz razloga što je 1. tužiteljica u razdoblju od 28. veljače 2007. do 2. veljače 2009. uplaćivala manji iznos od mjesečne obveze iskazane prema tečaju na dan korištenja kredita, te iz razloga što tuženik prema prijepisu knjigovodstvene kartice tereti 1. tužiteljicu za zateznu kamatu), ukupna preplata iznosi 35.564,10 kn. Po prijedlogu tužitelja vještakinja je izradila i dopunu nalaza i mišljenja od 5. travnja 2023. u kojem je posebno izrazila preplatu s osnova kamatne stope te posebno s osnova promjene tečaja, ne samo ukupno, već i po pojedinim anuitetima.

21. Nakon provedenog vještačenja tužitelji su podneskom od 28. travnja 2023., očitujući se da su suglasni s dopunom nalaza i mišljenja vještakinje, svoj tužbeni zahtjev precizirali upravo sukladno dopuni vještačkog nalaza i mišljenja, tako da su, kako je rečeno, djelomično povukli tužbu s osnova preplate zbog promjene kamatnih stopa te po toj osnovi nadalje potražuju iznos od 913,00 EUR / 6.879,05 kn, a što se tiče zahtjeva za isplatu preplate s osnova promjene tečaja, i nadalje potražuju iznos koji su naveli u tužbi odnosno 3.792,55 EUR / 28.574,97 kn pri čemu navode da je vještačenjem utvrđena i nešto viša preplata po toj osnovi (14,61 EUR više), no da po toj osnovi neće povisiti tužbeni zahtjev, već isti usklađuju s dopunom vještačkog nalaza na način da ne potražuju najraniji preplaćeni anuitet u iznosu od 9,00 EUR (plaćen 25. travnja 2009.) te dio preplaćenog anuiteta od 29. svibnja 2009. u iznosu od 5,61 EUR (koji je preplaćen u ukupnom iznosu od 19,64 EUR tako da od tog anuiteta potražuju iznos od 14,03 EUR), a u preostalom dijelu potraživane mjesečne iznose preplate u cijelosti usklađuju s dopunom nalaza i mišljenja.

22. Tuženik se u podnesku od 21. rujna 2022. očitovao da nema prigovora na matematički izračun vještaka (iako smatra da isti ne pridonosi rješenju spora s obzirom da je izrađen kao da je ugovoren kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu te ponavlja svoje ranije iznesene prigovore pravne prirode).

23. Slijedom navedenog, budući da su nalaz i mišljenje i njegova dopuna dani od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazloženi, sud ih u cijelosti i prihvaća. U odnosu na prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka, valja reći da se radi o prigovorima pravne naravi koji se tiču samog zadatka vještačenja, a koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem. Vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica je ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 5,50% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu

Poslovni broj: 13 P-…/20…-…

odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošače, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljima isplaćen odobreni iznos kredita.

24. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještakinje i njegovoj dopuni, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

25.1. Zakonske zatezne kamate tužiteljima su dosuđene, po njihovom zahtjevu, od datuma preplate koje u dopuni svojeg nalaza navodi vještakinja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

25.2. Stopa zakonske zatezne kamate u pojedinim razdobljima precizirana je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

26.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da su tužitelji u cijelosti uspjeli sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, pa im je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

26.2. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 199,08 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23; dalje: Tarifa), sastava podneska od 14. lipnja 2022. kojim su se očitovali na odgovor na tužbu, podneska od 15. rujna 2022. kojim su se očitovali nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka, podneska od 29. studenoga 2022. kojim su predložili dopunu nalaza i mišljenja vještaka i podneska od 28. travnja 2023. kojim su obrazložili konačno postavljeni tužbeni zahtjev, svakog u zatraženom iznosu od 199,08 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, te zastupanja na ročištima 4. srpnja 2022., 6. prosinca 2022. i 24. listopada 2023., svakog u zatraženom iznosu od po 199,08 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a to temeljem tbr. 52. stavak 3. Tarife, i to u granicama postavljenog zahtjeva (zatraženih iznosa pojedinih troškova). Na sve ovdje navedene priznate odvjetničke troškove u ukupnom iznosu od 1.592,64 EUR priznat je i zatraženi PDV temeljem tbr. 46. Tarife i to u ukupnom iznosu od 398,16 EUR. Priznat je i zatraženi trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR (plaćen u iznosu od 2.000,00 kn). Tužiteljima je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 93,57 EUR (plaćena u iznosu od 721,00 kn) sukladno VPS te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi, dok nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom na izmijenjenu odredbu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018 – izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u "Narodnim

Poslovni broj: 13 P-…/20…-… novinama" broj 51/2023, koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023.) prema kojoj su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, zbog čega za tužitelje više ne postoji obveza na plaćanje sudske pristojbe.

26.3. Na taj način tužiteljima su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 2.349,82 EUR/17.704,72 kn, koji im je iznos sukladno čl. 154. st. 2. ZPP dužan naknaditi tuženik zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate.

U Varaždinu 30. studenoga 2023.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelji po punomoćniku D. G., odvjetniku iz V.

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD G&G, iz Z.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte