REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-373/2023-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D.

V. iz Š., L., M. 15, OIB:, zastupanog po

punomoćniku M. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika H.

banka d.d., Z., J. ulica 4, OIB: (ranije

S. d.d., OIB: , V. 9, Z., S. d.d.- u sanaciji,

OIB:, V. 9, Z. i N. H. banka d.d., OIB: , V. 9, Z.), zastupanog po punomoćnicima iz

Odvjetničkog društva Ž. i partneri, odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 18. listopada 2023., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. studenog 2023. godine

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u dijelu koji glasi:

" I. Utvrđuju se ništetnim odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu br. 743279 od 15. veljače 2006. godine, sklopljenog između V. d.d., Z., V. 9 (sada H. P. B., dioničko društvo, Z., J.

ulica 4, OIB:), kao Kreditora i V. D., M. 15,

Š., P., MBG:, kao korisnika kredita, i to:

- odredba članka 8. Ugovora, u dijelu u kojem je utvrđeno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 335,36 (tristotridesetpet i 36/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospjeća;

- odredba članka 2. st. 1. Ugovora, u dijelu u kojem je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."

i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku H. P. B., dioničko društvo,

Z., J. ulica 4, OIB: , da isplati tužitelju D.

V., OIB: Š., L., M. 15, na ime preplate

temeljem ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, iznos od sveukupno 2.723,68 EUR / 20.521,58 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od preplate tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i koja kamata teče:

- na iznos od 32,31 EUR / 243,45 kuna od 2. travnja 2006.

- na iznos od 2,28 EUR / 17,18 kuna od 3. svibnja 2006.

- na iznos od 0,15 EUR / 1,13 kuna od 2. srpnja 2006.

- na iznos od 0,14 EUR / 1,08 kuna od 2. kolovoza 2006.

- na iznos od 0,14 EUR / 1,08 kuna od 2. rujna 2006.

- na iznos od 2,17 EUR / 16,38 kuna od 3. listopada 2006.

- na iznos od 0,16 EUR / 1,17 kuna od 3. studenog 2006.

- na iznos od 2,11 EUR / 15,91 kuna od 3. siječnja 2007.

- na iznos od 0,15 EUR / 1,13 kuna od 2. ožujka 2007.

- na iznos od 2,05 EUR / 15,44 kuna od 3. travnja 2007.

- na iznos od 0,16 EUR / 1,22 kuna od 3. svibnja 2007. -

na iznos od 1,98 EUR / 14,93 kuna od 3. srpnja 2007.

- na iznos od 0,16 EUR / 1,17 kuna od 2. rujna 2007.

- na iznos od 0,15 EUR / 1,13 kuna od 2. listopada 2007.

- na iznos od 1,89 EUR / 14,27 kuna od 3. studenog 2007.

- na iznos od 1,85 EUR / 13,94 kuna od 3. siječnja 2008.

- na iznos od 0,16 EUR / 1,17 kuna od 2. ožujka 2008.

- na iznos od 7,51 EUR / 56,56 kuna od 2. travnja 2008.

- na iznos od 9,26 EUR / 69,75 kuna od 3. svibnja 2008.

- na iznos od 7,33 EUR / 55,24 kuna od 3. lipnja 2008.

- na iznos od 5,45 EUR / 41,07 kuna od 2. srpnja 2008.

- na iznos od 7,13 EUR / 53,74 kuna od 2. kolovoza 2008.

- na iznos od 7,04 EUR / 53,04 kuna od 2. rujna 2008.

- na iznos od 6,94 EUR / 52,29 kuna od 2. listopada 2008.

- na iznos od 18,49 EUR / 139,30 kuna od 4. studenog 2008.

- na iznos od 3,45 EUR / 26,00 kuna od 3. prosinca 2008.

- na iznos od 22,84 EUR / 172,11 kuna od 3. siječnja 2009.

- na iznos od 22,86 EUR / 172,21 kuna od 3. veljače 2009.

- na iznos od 23,64 EUR / 178,12 kuna od 3. ožujka 2009.

- na iznos od 19,62 EUR / 147,86 kuna od 2. travnja 2009.

- na iznos od 22,31 EUR / 168,08 kuna od 3. svibnja 2009.

- na iznos od 15,46 EUR / 116,50 kuna od 2. lipnja 2009.

- na iznos od 13,76 EUR / 103,64 kuna od 2. srpnja 2009.

- na iznos od 14,66 EUR / 110,46 kuna od 2. kolovoza 2009.

- na iznos od 16,78 EUR / 126,45 kuna od 2. rujna 2009.

- na iznos od 19,94 EUR / 150,24 kuna od 2. listopada 2009.

- na iznos od 20,00 EUR / 150,71 kuna od 3. studenog 2009.

- na iznos od 19,52 EUR / 147,09 kuna od 2. prosinca 2009.

- na iznos od 25,03 EUR / 188,61 kuna od 3. siječnja 2010.

- na iznos od 24,78 EUR / 186,74 kuna od 2. veljače 2010.

- na iznos od 25,16 EUR / 189,58 kuna od 2. ožujka 2010. -

na iznos od 29,82 EUR / 224,67 kuna od 2. travnja 2010. -

na iznos od 30,89 EUR / 232,74 kuna od 4. svibnja 2010. -

na iznos od 27,99 EUR / 210,89 kuna od 2. lipnja 2010.

- na iznos od 44,25 EUR / 333,37 kuna od 2. srpnja 2010.

- na iznos od 42,60 EUR / 320,97 kuna od 3. kolovoza 2010.

- na iznos od 52,18 EUR / 393,13 kuna od 2. rujna 2010.

- na iznos od 45,95 EUR / 346,18 kuna od 2. listopada 2010.

- na iznos od 41,92 EUR / 315,88 kuna od 3. studenog 2010.

- na iznos od 54,29 EUR / 409,05 kuna od 2. prosinca 2010.

- na iznos od 65,61 EUR / 494,34 kuna od 4. siječnja 2011.

- na iznos od 55,51 EUR / 418,22 kuna od 2. veljače 2011.

- na iznos od 57,88 EUR / 436,09 kuna od 2. ožujka 2011. -

na iznos od 52,90 EUR / 398,60 kuna od 2. travnja 2011. -

na iznos od 54,85 EUR / 413,26 kuna od 3. svibnja 2011. -

na iznos od 69,27 EUR / 521,90 kuna od 2. lipnja 2011.

- na iznos od 71,94 EUR / 542,05 kuna od 2. srpnja 2011.

- na iznos od 89,57 EUR / 674,86 kuna od 2. kolovoza 2011.

- na iznos od 82,85 EUR / 624,27 kuna od 2. rujna 2011.

- na iznos od 72,49 EUR / 546,19 kuna od 2. listopada 2011.

- na iznos od 72,48 EUR / 546,11 kuna od 3. studenog 2011.

- na iznos od 70,15 EUR / 528,51 kuna od 2. prosinca 2011.

- na iznos od 74,50 EUR / 561,35 kuna od 3. siječnja 2012.

- na iznos od 77,50 EUR / 583,91 kuna od 2. veljače 2012.

- na iznos od 77,77 EUR / 585,98 kuna od 2. ožujka 2012. -

na iznos od 75,30 EUR / 567,35 kuna od 3. travnja 2012. -

na iznos od 75,74 EUR / 570,69 kuna od 3. svibnja 2012. -

na iznos od 76,74 EUR / 578,22 kuna od 2. lipnja 2012.

- na iznos od 75,37 EUR / 567,91 kuna od 3. srpnja 2012.

- na iznos od 74,76 EUR / 563,28 kuna od 2. kolovoza 2012.

- na iznos od 73,19 EUR / 551,42 kuna od 2. rujna 2012.

- na iznos od 70,07 EUR / 527,91 kuna od 2. listopada 2012.

- na iznos od 73,42 EUR / 553,19 kuna od 3. studenog 2012.

- na iznos od 74,15 EUR / 558,70 kuna od 2. prosinca 2012.

- na iznos od 73,58 EUR / 554,37 kuna od 3. siječnja 2013.

- na iznos od 68,03 EUR / 512,56 kuna od 2. veljače 2013.

- na iznos od 71,18 EUR / 536,33 kuna od 2. ožujka 2013.

po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2007. godine obračunava po stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (Nar. nov., br. 153/2004), od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/2005), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022., po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/2005 – 78/2015), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa nadalje po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 – 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku H. P. B., dioničko društvo,

Z., J. ulica 4, OIB:, da naknadi tužitelju D.

V., OIB: Š., L., M. 15, parnični trošak u

iznosu od 1.032,25 eura[1] /7.777,49 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05

– 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 29. siječnja 2022. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i radi isplate. U tužbi je naveo da je Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-13/1253-2 od 18. siječnja 2013., u sudskom registru izvršena promjena tvrtke društva na način da je umjesto dotadašnje tvrtke V. d.d., upisana tvrtka S. d.d.. Nadalje,

da je dana 15. veljače 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 743279 s tuženikom, na iznos kunske protuvrijednosti od 23.492,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok je kamatna stopa utvrđena u iznosu od 5,30% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, odnosno tuženika. Odredbom članka 2.1. Ugovora o kreditu utvrđeno je kako je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, a promjene ugovorene kamatne stope mogu se vršiti u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, odnosno tuženika. U trenutku ugovaranja, kamatna stopa iznosila je 5,30%. Naglašava da je navedena odredba unaprijed formulirana u obliku standardnog ugovora tuženika, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna. S obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke ništetna s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke, odnosno tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Odredbom članka 1. Ugovora da je ugovoren iznos kredita od 23.492,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne važećem na dan isplate. Zatim je odredbom članka 5. Ugovora utvrđeno kako će se iznos kredita vratiti u 84 mjesečna anuiteta, dok je odredbom članka 8. Ugovora utvrđeno kako će korisnik kredita otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 335,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća. Tečaj CHF na dan sklapanja Ugovora, odnosno na dan isplate kredita 16. veljače 2006. godine, bio je određen u omjeru 1:4,693497 u odnosu na hrvatsku kunu, dok je na dan uplate posljednjeg anuiteta, odnosno 1. ožujka 2013. godine, bio određen u omjeru 1:6,216977 u odnosu na hrvatsku kunu. Takva odredba da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te načelu jednake vrijednosti davanja koje su propisane odredbama članaka 4. i 7. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05. – dalje u tekstu: ZOO), a tuženik kao kreditna institucija nije primijenio pažnju dobrog stručnjaka koju je bio dužan primijeniti sukladno članku 10. st. 2. ZOO-a. Tužitelj kao laik, odnosno osoba koja ne raspolaže stručnim znanjima iz domene monetarne ekonomije, valutnog rizika i dr., nikako nije mogao predvidjeti gore opisano kretanje švicarskog franka, uslijed čega su se povećala njegova davanja prema tuženiku, a niti je na takve valutne rizike bio upozoren od strane službenika tuženika. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, koja je zatim potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Tužitelj da je preplatio svoj kredit s osnova ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za iznos od 20.521,58 kn. Primjerice, prvotni anuitet kredita tužitelja trebao je iznositi 1.574,01 kuna, dok je uslijed rasta tečaja švicarskog franka tijekom godina, njegov anuitet dosegao i iznos od 2.166,31 kuna. Dakle, tužitelj je preplatio predmetni kredit s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za iznos od 20.521,58 kn, koji iznos sada ima pravo potraživati upravo radi ništetnosti tih odredaba. Kako je za točan i vjerodostojan izračun preplaćenog iznosa potrebno provesti dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke, tužitelj ovime zadržava pravo da po provedenom financijskom vještačenju precizira i uskladi svoj tužbeni zahtjev, sve u skladu s nalazom i mišljenjem određenog vještaka financijsko – knjigovodstvene struke. S obzirom da je prije zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti financijsko vještačenje, tužitelj ovime zadržava pravo da po provedenom vještačenju precizira i uskladi svoj tužbeni zahtjev, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko – knjigovodstvene struke. Tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju, a prilikom izračuna preplate, treba utvrditi koliko iznosi razlika između povišenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima te mjesečnih anuiteta prema kunskom iznosu anuiteta na dan sklapanja ugovora. Neovisno o odredbi članka 11.4. Ugovora, kojom je prorogirana nadležnost suda u Zagrebu, tužitelj ističe kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula te je stoga nadležan sud na području kojeg se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čije je djelatnosti nastao ugovorni odnos, sve sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 – 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Naime, o odredbi kojom je utvrđena prorogacijska klauzula nije se pojedinačno pregovaralo pa je temeljem članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 96/2003 – dalje u tekstu: ZZP) takva odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na značajnu udaljenost suda u Zagrebu od prebivališta tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda jer da su ugovorene strane ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Dalje, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da je potraživanje tužitelja u zastari, te se poziva na odredbe čl. 230., 226., 371. i 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Dalje, tvrdi da utvrđenja iz "Parnice potrošač" nisu primjenjiva na ovaj spor, da u "Parnici potrošač" nije utvrđena ništetnost ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu. U ovoj pravnoj stvari da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda. Tužitelj da nije potkrijepio svoje tvrdnje niti jednim dokazom u odnosu na traženje utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu. Osporava tvrdnje tužitelja da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i tvrdi da nije povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, kao i da nije došlo do neravnoteže među strankama. Propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da su predviđali mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Također, odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da je ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, te razumljiva. Tuženik je istakao prigovor zastare i prigovor vezano na status potrošača tužitelja. Konačno, tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu, ali ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva.

3. Rješenjem posl.br. P-373/2023-2 od 21. travnja 2023. godine odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, te je navedeno Rješenje postalo pravomoćno.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: otplatnu tablicu po kreditu (8-10), plan otplate (11-13), povijesni izvadak iz sudskog registra (15-60), prometnu karticu po kreditu (278-287), dopis (288), tečajnu listu (293), Ugovor o kreditu (294-300), u djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (349-366) i u djelomični izvadak iz sudskog registra (394-424), te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

5. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra i djelomični izvadak iz sudskog registra utvrđeno je da je u sudskom registru tijekom postupka, a i ranije, izvršena promjena naziva tvrtke - tuženika tako da je tuženik poslovao pod nazivom V. d.d., zatim S. bank d.d., zatim S. bank d.d. – u sanaciji, zatim N. hrvatska banka d.d., te konačno u vrijeme zaključenja glavne rasprave pod nazivom H. poštanska banka d.d..

5.1. Slijedom navedenog nesporno je da je tuženik, sada H. poštanska banka d.d. pravni slijednik prije navedenih naziva tvrtke odnosno da je pravni slijednik i V. d.d. koja je s tužiteljem sklopila Ugovor o kreditu broj 743279

dana 15. veljače 2006. godine.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu je osnovan.

7. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika V. d.d. Z. kao kreditora dana 15. veljače 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 743279 (sa namjenom kupnje vozila), novčanog iznosa 23.492,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 335,36 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Također, nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,30% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

8. Između stranaka je sporna osnova (koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora koje propisuju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i osnova za isplatu utuženog iznosa.

8.1. Između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 8. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu nisu dopušteni budući da je sud zaključio da je o tome već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) tužba u tom dijelu odbačena, a o čemu će biti kasnije riječi.

9.1. Tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu s osnova promjenjive kamatne stope i preplaćenog tečaja CHF valute je osnovan.

10. Namjena predmetnog Ugovora o kreditu bila je za kupnju vozila, kako je to ugovoreno čl. 3. Ugovora.

11. Tužitelj je iskazao da je Ugovor o kreditu sklopio sa bankom, pravnim prednikom sadašnjeg tuženika, za kupnju osobnog automobila, na rok 6 ili 7 godina. Osobni automobil koji je kupio predmetnim kreditom i korišten je isključivo za osobne potrebe odnosno za potrebe njegove obitelji. Kada je odlučio kupiti auto najprije se obratio u autokuću da vidi koliko bi auto koštao i iz autokuće je upućen u S. banku, jer da ona ima najpovoljnije uvjete za podizanje kredita. Auto ne bi ni bio kupio bez kredita. Obratio se u S. banku i tražio kredit za auto i u toj banci mu je ponuđen kredit u CHF i rekli su mu da je to najpovoljniji kredit jer da bi mu kredit npr. u euru bio nepovoljniji budući da je kamata povoljnija u CHF. U banci ga nisu upozorili na mogućnost promjene kamatne stope, niti na mogućnost da bi kamatna stopa mogla puno varirati, a niti ga je itko upozorio vezano za valutnu klauzulu. Ne sjeća se da li je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a i ako je, da ne zna što to znači. Njemu da je samo bilo važno da zna kolika mu je rata kredita i kako je to bio najpovoljniji kredit on da je prihvatio podići kredit kojeg je i podigao. U početku mu je rata iznosila otprilike 1.600,00 kn, a poslije pred kraj otplate kredita rata mu je iznosila oko 2.200,00 ili 2.300,00 kn. Od početka razgovora u banci vezano za kredit, pa do same realizacije kredita da nije prošlo puno vremena, možda je trajalo tjedan ili dva tjedna. Misli da je pročitao Ugovor o kreditu. Vezano za predmetni kredit da se nije s nikim (izvan banke) savjetovao. U banci kod tuženika imali su ponude kredita u eurima i u CHF, ali kako su bili povoljniji uvjeti za kredit u CHF, bila je manja rata kredita, zato je uzeo kredit u CHF, ali i u banci su mu preporučili taj kredit u CHF. Osim kod tuženika on se i u drugim bankama ili u drugoj banci, ne sjeća se točno, raspitivao za kredit, ali kod tuženika mu je bilo najpovoljnije, pa je sa tuženikom sklopio Ugovor. Po njemu, u ono vrijeme, razumio je odredbe Ugovora o kreditu, ali sada vidi da i nije dobro razumio. Promjenjiva kamatna stopa vjerojatno znači da se ona mijenja. Ne zna da li je u to vrijeme bio svjestan rizika promjenjive kamatne stope. On se odlučio na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu jer mu je bio najpovoljniji, a tako su mu rekli i u banci, da je taj kredit najpovoljniji. Pristao je na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu jer mu je taj kredit najpovoljniji. Ne zna, ne sjeća se da li je primao obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope.

11.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, te da je i namjena sredstava od kredita utrošena za kupnju vozila za vlastite potrebe tužitelja i njegove obitelji. Nadalje, iz iskaza proizlazi da među strankama nije bilo razgovora vezano za obrazloženja i upozorenja što znači promjenjiva kamatna stopa, kao i ugovorena valutna klauzula koja je vezana za valutu CHF.

12. Tužitelj je potrošač.

13. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

14. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15. U čl. 3. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren za kupnju vozila, a iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskazivao razumljivo, jasno i logično, utvrđeno je da je tužitelj vozilo kupio za vlastite potrebe, kao i potrebe obitelji, a ne za druge namjene opisane u točki 13. obrazloženja.

16. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

17. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe za kupnju vozila, te ima svojstvo potrošača.

18. U ovoj pravnoj stvari, a s obzirom na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, treba naglasiti da je tužba podnijeta 29. siječnja 2022. godine. U odnosu na tuženika (ranije Sber bank d.d. odnosno još i ranije Volksbank d.d.) presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, tog dana postala je pravomoćna, kako je već navedeno u odnosu na isključivo tog tuženika, i na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i na ugovorenu valutnu klauzulu. Dakle, ovaj tuženik je izuzetak u odnosu na druge tuženike, budući da je u odnosu na druge tuženike, glede ugovorene promjenjive kamatne stope presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na tuženika Sber bank odnosno ranije Volksbank postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine tj. istodobno kada i u odnosu na valutnu klauzulu. Stoga, rok zastare počinje teći 14. lipnja 2018. godine. A s obzirom da je tužba podnijeta 29. siječnja 2022. godine, unutar zastarnog roka od 5 godina, prigovor zastare nije osnovan.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u utuženom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u utuženom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga, se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

20. Prema odluci Vrhovnog suda posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine potvrđena su utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u utuženom razdoblju, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. A Presude su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača, te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti Udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Slijedom toga, tužitelj se može pozivati na postupak i presude donesene u tzv. "kolektivnom sporu". Dakle, prema utvrđenjima iz naprijed navedenih presuda povrijeđeni su interesi tužitelja time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

21. Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 15. veljače 2006. godine, u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora, zato se i na njih odnose Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

22. Prema navedenom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene jer se u njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

23. Zbog toga, u ovom postupku nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a sve to pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojim odlukama posl.br. Rev-3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

24. Zbog svega navedenog sud je mišljenja da tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava o tome već pravomoćno odlučeno. A i odredba čl. 502. c ZPP-a propisuje kako se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Presude kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. A tužitelj se pozvao na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda. Osim toga, prema čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Prema takvom stavu pozivanje na utvrđenje iz sudske odluke koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Zato sud smatra da tužitelj ne može ponovno podnijeti istovrsan zahtjev. Zbog toga je sud, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu u kojoj je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s odlukom kamatnih stopa kreditora, sud je zaključio da je o tome već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom odredbe čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena.

25.1. A također tužba tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, predstavlja tužbu za utvrđenje tj. deklaratornu tužbu iz čl. 187. st. 1. ZPP-a. Prema toj odredbi takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. A podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom kakav je opisan u izreci Rješenja nije predviđeno posebnim propisima. A što se tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što i čini kako je to opisano u točki I izreke Presude. Zato tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u izreci Rješenja. A čl. 288. st. 1. ZPP-a propisuje da, ako sud utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, da će tužbu odbaciti.

26. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik nije istu osporio, a tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenje s obzirom da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

27. Sud smatra navode i prigovore tuženika neosnovanim.

28. S obzirom na naprijed navedeno glede ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005 dalje: ZOO-a) o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je tuženik primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope. Dakle, kako je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do promjene kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka i srednjeg tečaja HNB za švicarski franak na dan isplate Ugovora o kreditu.

29. Iz provedenih dokaza u spisu utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate mjesečnih anuiteta, te mu pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika.

30. Do 31. prosinca 2007. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05) po stopi od 15% godišnje. Od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15), kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05 i 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. A od 01. siječnja 2023. godine kamatna stopa se određuje sukladno opisanom u točki I izreke Presude.

31. Prigovor zastare tuženika u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu nije osnovan.

32. Obzirom na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, Vrhovni sud RH je 01. ožujka 2022. godine u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, donio zaključak, a sud se poziva na taj zaključak, koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.", prigovor zastare nije osnovan.

33. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, prigovor zastare nije osnovan jer od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-4 od 14. lipnja 2018. godine (za tuženika i glede kamatne stope i valutne klauzule), pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 29. siječnja 2022. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato je tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa osnovan.

34. Sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim parnicama povodom podnošenja tužbe protiv tuženika od strane potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete odnosno isplate, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci ove Presude.

36. I tužitelj i tuženik podnijeli su zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka. Tužitelj je u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu uspio u cijelosti, a nije uspio u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, ali zbog toga nisu nastali posebni troškovi. (Glede utvrđenja ništetnim odredbi vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu već je utvrđeno u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine). Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 30. ožujka 2022., 26. travnja 2022. godine, za zastupanje na ročištima 09. lipnja 2022. i 18. listopada 2023. za svaku radnju po 199,08 eur / 1.500,00 kn, plus sudska pristojba na tužbu u iznosu od 36,85 eura / 277,61 kn, a što ukupno iznosi 1.032,25 eura / 7.777,49 kn. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer istu nije ni platio (a i oslobođen je plaćanja na istu). Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.1., 8.1., 9.1., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

Tuženiku nije priznat trošak sukladno pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP- a.

37. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 30. studenog 2023. godine.

S u t k i n j a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude i Rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude i Rješenja.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.