Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja HZMO, Z., OIB…, putem Područne službe u V., protiv tuženika E. O. d.d. Z., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz OD G i partneri Z., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 9. studenoga 2023. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 30. studenoga 2023.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku E. O. d.d., Z., OIB…, Podružnica V., V. isplatiti tužitelju HZMO, Z., OIB… iznos od 41.647,63 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2021. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana. "

II/ Nalaže se tužitelju HZMO, Z., OIB… da tuženiku E. O. d.d. Z., Z., OIB…, naknadi parnične troškove u iznosu od 1.536,20 EUR / 11.574,50 kn (tisuću petsto trideset šest eura i dvadeset centi / jedanaest tisuća petsto sedamdeset četiri kune i pedeset lipa)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenoga 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj HZMO podnio je 25. lipnja 2021. tužbu protiv tuženika E. O. d.d. Z. u kojoj navodi da je 5. srpnja 2003. osiguranica tužitelja V. S. (sada S.), rođena … 19..., kao pješakinja stradala u prometnoj nesreći koju je skrivio S. H., kao vozač

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-… osobnog automobila reg.oznake VŽ… osiguranog kod tuženika (broj police …). Presudom Općinskog suda u V. broj K…./…-… od … 20... S. H. proglašen je krivim za predmetnu nesreću. Zbog ozljeda koje je zadobila u predmetnoj prometnoj nesreći (tzv. zatvorena moždana trauma s potresom mozga, nagnječenjem glave, razderotine i nagnječenje sljepoočne regije, lijeve strane lica, ogrebotine lica, gornjih i donjih ekstremiteta, spastična slabost desne strane tijela) osiguranica tužitelja bila je na bolovanju i liječila se do … 20... kada ju je liječnica opće prakse uputila na vještačenje radne sposobnosti jer je smatrala da je liječenje završeno i stanje konačno. Kao posljedice štetnog događaja kod osiguranice tužitelja zaostao je niz promjena u zdravstvenom stanju, slabost desnih ekstremiteta, hod na široj osnovi, smetnje pamćenja, smetnje koncentracije, pad mentalne efikasnosti, poteškoće prilagodbe u životnim situacijama. Prema nalazu i mišljenju višeg vještaka, koje je potvrđeno mišljenjem stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja, kod osiguranice tužitelja nastupila je opća nesposobnost za rad, koja je u cijelosti uzrokovana ozljedama zadobivenim u predmetnoj prometnoj nesreći. Rješenjem tužitelja od … 20.... osiguranici tužitelja V. S. priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada zbog koje je nastupila opća nesposobnost za rad. Tužitelj nadalje navodi da mu je tuženik mirnim putem podmirio štetom koja mu je nastajala isplatom invalidske mirovine do 31. prosinca 2014. u razmjernom dijelu prema odredbi članka 160. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98). Tužitelj je tuženika pozvao na plaćanje i daljnje štete koja mu je nastala daljnjim isplatama invalidske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2018., no kako to tuženik nije učinio mirnim putem, u tijeku je parnični postupak kod Trgovačkog suda u V. pod brojem P-…/… Tužitelj navodi kako mu isplatama invalidske mirovine i dalje nastaje šteta tako da je za razdoblje od

1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2020. osiguranici tužitelja isplaćena mirovina u iznosu od 52.059,54 kn, a uzimajući u obzir doprinos osiguranice tužitelja štetnom događaju u omjeru od 20%, obveza tuženika za naknadu štete odnosi se na 80% od isplaćene mirovine što iznosi 41.647,63 kn. Odštetnim zahtjevom od 30. travnja 2021. tužitelj je od tuženika zatražio da mu štetu nastalu isplatama invalidske mirovine namiri mirnim putem, no dopisom od 11. svibnja 2021. tuženik je otklonio odštetni zahtjev kao pravno neosnovan. Stoga tužitelj u ovom predmetu potražuje štetu nastalu isplatama invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 41.647,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2021. do isplate, a to temeljem odredbi čl. 161. st. 1., st. 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 u primjeni od 1. siječnja 2014.), prema kojima ima pravo na to potraživanje u punom iznosu izravno od tuženika sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st. 3. navedenog Zakona.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak predmetne prometne nesreće u kojoj je sudjelovalo vozilo čiji je vlasnik u trenutku nezgode imao s tuženikom sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Međutim osporava isključivu odgovornost svog osiguranika za nastanak prometne nesreće, pa time i svoju odgovornost za naknadu štete tužitelju. Osim toga tuženik osporava uzročnu vezu između umirovljenja osiguranice tužitelja i predmetne prometne nesreće navodeći da zadobivene ozljede kod osiguranice tužitelja nisu uzrokovale opću nesposobnost za rad, a osporava i da bi nesposobnost za rad kod nje bila prisutna konstantno nakon umirovljenja, pa tako i u utuženom razdoblju. Kod toga

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

tuženik navodi kako svoj stav o uzrocima umirovljenja svoje osiguranice tužitelj temelji na izvješću s nalazom i mišljenjem liječnika, nalazu i mišljenju višeg vještaka te mišljenju stručnog povjerenstva za reviziju, no ista su po stajalištu tuženika površna i nejasna te iz njih nije moguće sa sigurnošću utvrditi stupanj invalidnosti i radne nesposobnosti osiguranice kao ni uzrok istih. Navodi da u konkretnom slučaju nisu poštivane odredbe zakona glede utvrđivanja preostale radne sposobnosti i profesionalne rehabilitacije osiguranice tužitelja te da je zbog propusta tužitelja njegova osiguranica umirovljena, a čime su nastali i izdaci za tužitelja u vidu isplata invalidske mirovine. Ističe da se uzročna veza u parnici radi naknade štete ne pretpostavlja te da je tužitelj dužan dokazati, no tužitelj nije dostavio isprave (medicinsku dokumentaciju) na tu okolnost. Tuženik navodi da nije suglasan da se na te okolnosti kao dokaz koriste isprave tužitelja budući da su to isprave koje su sastavile stručne službe tužitelja, a ne nepristrano tijelo ili sudski vještak zbog čega se na njima ne može temeljiti odluka suda o uzročnoj vezi između štetnog događaja i umirovljenja osiguranice tužitelja. Kod toga navodi da parnični sud nije vezan pravomoćnom odlukom iz upravnog postupka (kojom se samo rješava o tome ima li osiguranik pravo na mirovinu ili ne) odnosno utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku profesionalne ili opće nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja.

2.2. Tuženik navodi da se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila, te se postojanje, opseg i visina obveze osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluka donijeti primjenom materijalnopravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo. Naime, tuženik kao osiguratelj vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti te tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (članak 8. stavak 1. ZOOP) kao lex specialis (pri čemu se poziva i na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Stoga smatra da o osnovu tražbine tužitelja treba raspravljati primjenom odredbe članka 27. ZOOP, prema kojoj obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pri čemu je postojanje razlike dužan dokazati tužitelj, koji međutim nije ponudio nikakve dokaze na tu okolnost.

2.3. Tuženik prigovara i visini zatražene naknade štete ponovo ukazujući na opseg obveze tuženika za naknadu štete po polici osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno ZOOP navodeći da je visina štete pogrešno utvrđena i obračunata. Navodi da iz priložene dokumentacije tužitelja nije vidljivo niti na što se odnose iznosi za koje tužitelj tvrdi da su plaćeni (mirovina, troškovi i dr.), a tužitelj nema pravo od tuženika potraživati neke paušalne troškove, razlike, naknade i slično. Osporava i isplate mirovine te ističe da iz priložene dokumentacije nije moguće zaključiti kada bi i u kojim iznosima ista bila isplaćivana, a protivi se i korištenju dokumentacije tužitelja na okolnost visine štete i plaćanja mirovine.

2.4. Tuženik se protivi primjeni Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. (Narodne novine broj 157/13) budući da tužitelj potražuje naknadu štete temeljem rješenja o invalidskom umirovljenju koje je donijeto prije stupanja na snagu tog zakona, te ukazuje na Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 102/98 i 130/10 s izmjenama i dopunama objavljenim u Narodnim

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-… novinama 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13) kao i na novi Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 151/14) pri čemu ponavlja da se sve ove odredbe u konkretnom slučaju ne odnose na tuženika kao osiguratelja koji odgovara na temelju ugovora o zaključenoj polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (nego bi se mogle odnositi samo na vozača i stvarnog štetnika). Osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata ističući da bi iste, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, mogle teći isključivo od presuđenja.

4. U podnesku od 28. rujna 2021. tužitelj se protivi navodima odgovora na tužbu

te navodi da su ovlašteni vještaci tužitelja kod provođenja medicinskog vještačenja utvrđivali uzročno posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja osiguranice tužitelja. To što prema navodima tuženika sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka ne znači da sud istima ne može pokloniti vjeru, budući da se vještačenje provodi u zakonom propisanom postupku i na temelju propisane medicinske dokumentacije. Predlaže da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. med. D. V. u predmetu broj P-…/… kod Trgovačkog suda u V. iz razloga što se u navedenom predmetu vodi spor između tužitelja i tuženika za drugo razdoblje, ali je činjenična osnova ista. Tužitelj se protivi primjeni odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao relevantnom propisu ističući da je zahtjev za naknadu štete HZMO prema tuženiku, osiguravajućem društvu, samostalni, originarni zahtjev za naknadu štete, jer tužitelj štetu može potraživati izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila bili osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Glede primjene mjerodavnog prava tužitelj ponovno navodi da se u ovom sporu radi o regresnom zahtjevu, a da je kod sukcesivnih potraživanja naknada štete (regresnih zahtjeva) mjerodavno ono pravo koje je na snazi u trenutku pojedine isplate. Prometna nesreća koja je temelj odštetne odgovornosti tuženika dogodila se 5. srpnja 2003., te se na odštetni zahtjev ne može primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je stupio na snagu tek 1. siječnja 2006. Tužitelj svoj odštetni zahtjev temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (čl. 161.) kojim je propisano što je stvarna šteta. Napominje da je o pravu na invalidsku mirovinu odlučeno pravomoćnim i konačnim rješenjem, te sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluke upravnih tijela donesenih u pravomoćno završenom upravnom postupku. Vezano za prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je izvršio isplate mirovine koje kao štetu potražuje od tuženika, tužitelj navodi da je dostavljena potvrda o isplaćenim mirovinskom primanjima HZMO - Područne službe u Varaždinu za utuženo razdoblje, te ispis 258 iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja tužitelja, a iz koje isprave slijedi da je izvršena isplata utuženog iznosa i u kojem je razdoblju izvršena. Tužitelj navodi da je prema čl. 141. ZOMO Zavod javna ustanova na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, ako ovim Zakonom nije drukčije uređeno, te u skladu sa čl. 145. st.1. i st.2 toč.5. ZOMO Zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama mirovinskog osiguranja, te obavlja i druge poslove u vezi s provedbom i ostvarivanjem prava iz mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnost. U okviru tih zakonskih ovlaštenja, tužitelj je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva prema važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju, na način određen odredbama čl. 161. i 164. Zakon o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15,120/16, 18/18,62/18,115/18, 102/19) i to u iznosu isplaćenog novčanog davanja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, te je prema tome izdao obračun koji se prema čl. 159. Zakona o općem

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

upravnom postupku smatra javnom ispravom. Ističe kako su navedene isprave izdane u propisanom obliku od strane javne ustanove u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom, te isprave imaju značenje javnih isprava u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku, te dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje.

5. U podnesku od 7. listopada 2021. tuženik ističe da podmirenje štete tužitelju za neko ranije razdoblje nije odlučno za ovaj postupak. I nadalje se protivi korištenju medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja stručnih službi tužitelja, kao i nalaza i mišljenja D. V. iz predmeta Trgovačkog suda u V. broj P-…/… Činjenica da je parnični sud vezan za odluku upravnog tijela o priznavanju prava osiguraniku tužitelja u granicama njezine pravomoćnosti i za činjenična utvrđenja u toj odluci, ne ograničava sud da u novoj parnici utvrđuje uzročnu vezu između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete zbog koje je isplaćena naknada te visinu štete. Posebno napominje da sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku invalidnosti. Svojom odlukom sud ne bi rješavao nešto inkompatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da između ovog predmeta i predmeta u upravnom postupku nema identiteta. Drugim riječima, iako sud ne može preispitivati dodijeljena prava iz mirovinskog osiguranja, parnični sud može preispitivati uzročnu vezu između ozljeda osiguranika nastalih u štetnom događaju i dodijeljenih prava iz mirovinskog osiguranja te visinu štete. Dakle, ako sud u parničnom postupku utvrdi da je tužitelj svom osiguraniku neosnovano, pogrešno priznao neko pravo, nema ovlasti ukinuti mu to pravo, međutim ima ovlasti odlučiti da tužitelj nema pravo potraživati povrat iznosa isplaćenih po tom pravu od treće osobe, ovdje tuženika kao osiguravajućeg društva. Osim toga, tuženik nije sudjelovao u upravnom postupku, te u parničnom kontradiktornom postupku ima mogućnost osporavati utvrđenja tužiteljevog vještaka iz upravnog postupka te obračune visine štete. Tuženik ponavlja i navode odgovora na tužbu o primjeni Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis. Vezano uz obračun visine štete te vršene isplate tuženik ističe da dokumentacija koju je tužitelj dostavio u spis ne predstavlja javnu ispravu, već internu (knjigovodstvenu) ispravu.

6. U podnesku od 12. listopada 2021. tužitelj ističe da je parnični sud vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti, nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke. Naime, sud je vezan ne samo pravomoćnim rješenjem o priznatom pravu na mirovinu, već i činjeničnim utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka na invalidnost osiguranika tužitelja. Navodi i da je predmet ovog spora naknada štete nastala isplatom invalidske mirovine u razdoblju kada je u primjeni Zakon o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13 – primjena od 1. siječnja 2014.). Štetni događaj (prometna nesreća) dogodio se 5. srpnja 2003., a polica osiguranja sklopljena je kada ZOOP još nije ni bio donesen (u primjeni je od 1. siječnja 2006.). Pravno shvaćanje revizijskog suda u većini odluka je da je za naknadu štete koju potražuje Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućih društava mjerodavno pravo koje je na snazi u vrijeme isplata mirovina. Osporava tvrdnju tuženika da ispisi iz službenih evidencija tužitelja i potvrde o činjenicama o kojima tužitelj vodi službene evidencije nemaju svojstvo javne isprave i detaljno obrazlaže svoje suprotno stajalište.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, proveo je medicinsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji dr. K. L.-L. iz V., spec.

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

medicine rada te je pročitao njezin nalaz i mišljenje od 30. ožujka 2023. i vještakinju usmeno saslušao na ročištu 9. studenoga 2023. Kao nepotrebne sud je odbio sve preostale dokazne prijedloge istaknute tijekom postupka, budući da je sve relevantne činjenice utvrdio ovdje navedenim provedenim dokazima. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava na koji se stranke pozivaju u prilog svojeg tumačenja primjene prava.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 41.647,63 kn / 5.527,59 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi invalidske mirovine isplaćene osiguranici tužitelja V. S. (S.) u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2020. i to u razmjernom iznosu od 80% sukladno doprinosu osiguranice tužitelja štetnom događaju (20%), koji zahtjev tužitelj postavlja prema tuženiku kao osiguratelju štetnika – vozača (S.H.), odgovornog za nastanak prometne nesreće od 5. srpnja 2003. u kojoj je osiguranica tužitelja V. S. zadobila ozljede zbog kojih joj je utvrđena opća nesposobnost za rad te priznata invalidska mirovina.

10. Među strankama nije sporan nastanak predmetne prometne nesreće dana … 20... u kojoj su sudjelovali osiguranik tužitelja S. H. i osiguranica tuženika V. S. (S.), kao ni da je u navedenoj prometnoj nesreći osiguranica tužitelja zadobila tjelesne ozljede. Nije sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastanak predmetne prometne nesreće u omjeru od 80% odnosno doprinos osiguranice tužitelja istoj u omjeru od 20% (kako to potvrđuje tuženik na pripremnom ročištu 12. studenoga 2021.). Nije sporno niti da je rješenjem HZMO, Područne službe u V., klasa… od … 20... osiguranici tužitelja V. S. priznato pravo na invalidsku mirovinu i to zbog opće nesposobnosti za rad nastale zbog ozljede izvan rada, kao što je to i utvrđeno uvidom u navedeno rješenje.

11. Sporna je uzročno-posljedična veza između umirovljenja osiguranice tužitelja i prometne nesreće, visina štete, a sporna je i pravna osnova tužiteljevog potraživanja. Naime, tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama čl.161. st. 1. i st. 2. te čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. godine ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 118/18, 62/18, 115/18 i 102/19, dalje: ZOMO) kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isplatom svake invalidske mirovine. S druge strane, tuženik smatra kako njegova eventualna obveza može proizlaziti isključivo iz odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) s obzirom da ista može proizlaziti isključivo iz činjenice sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti te da može odgovarati isključivo u okviru preuzetih

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-… ugovornih obveza koje su propisane u odredbama ZOOP, kao zakona kojim se uređuju obvezna osiguranja u prometu.

12. Budući da tuženik osporava postojanje uzročno-posljedične veze (kao jedne od pretpostavki za nastanak odgovornosti za štetu) između predmetne prometne nesreće i umirovljenja osiguranice tužitelja (zbog opće nesposobnosti za rad) i s time povezane isplate invalidske mirovine osiguranici tužitelja, sud je na tu okolnost po prijedlogu tuženika proveo medicinsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji dr. K. L.-L., specijalistici medicine rada. Pri tome valja reći kako sud u ovom parničnom postupku ne ispituje pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je utvrđeno pravo tužiteljevoj osiguranici na invalidsku mirovinu budući da je o tim pravima nadležan odlučivati HZMO, međutim pri tome sud u ovom postupku, utvrđujući spomenutu spornu uzročno-posljedičnu vezu, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku opće nesposobnosti tužiteljeve osiguranice za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu (tako navodi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008.).

13. U svom nalazu i mišljenju od 30. ožujka 2023., na temelju medicinske dokumentacije, vještakinja navodi da je utvrđivanje opće nesposobnosti za rad osiguranice tužitelja V. S., tijekom aktivnog liječenja posljedica kranio – cerebralne traume, nakon otprilike 10 do 11 mjeseci od nastanka štetnog događaja, preuranjeno i pogrešno. Nakon takve traume s posljedicama, prema pravilima medicinskog vještačenja, konačna ocjena ne može se donijeti prije proteka perioda od najmanje 2 godine, a ponekad i značajno dužeg perioda. Donošenje definitivne ocjene o radnoj sposobnosti tijekom liječenja ne bi se trebalo dogoditi, pogotovo u slučaju kada liječenje koje traje rezultira pozitivnim pomacima u kliničkom i funkcionalnom statusu, što je ovdje slučaj. U cijelom periodu liječenja i rehabilitacije osoba se smatra privremeno nesposobnom za rad (ima pravo na bolovanje). O trenutku kada se liječenje i rehabilitacija smatraju završenim odlučuje liječnik odgovarajuće specijalnosti koji provodi liječenje odnosno rehabilitaciju što treba biti zabilježeno u završnom nalazu. Liječenje odnosno rehabilitacija smatraju se završenima kada se jasno i nedvojbeno može utvrditi da klinički i funkcionalni status, unatoč liječenju i rehabilitaciji koja se još provodi, stagnira, pa je daljnji tretman nesvrsishodan tj. više se ne mogu očekivati pozitivni pomaci u kliničkom i funkcionalnom statusu. U konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđena blaža odstupanja u psihofizičkom statusu, kao posljedica kranio-cerebralne traume, u vrijeme umirovljenja 10 do 11 mjeseci nakon ozljede, preostala radna sposobnost može se procijeniti kao sposobnost za rad na poslovima koje je osiguranica radila ranije uz modifikaciju izlaganja većim psihofizičkim zahtjevima ili naporima. Tijekom 2018., 2019. i 2020. u osobnom zdravstvenom kartonu osiguranice tužitelja nije zabilježeno pogoršanje zdravstvenog stanja koje bi zahtijevalo intenzivnije aktivno liječenje niti posljedično privremenu nesposobnost za rad (bolovanje). U dokumentaciji tužitelja jedino je ispravno donesena ocjena radne sposobnosti – potreba daljnjeg liječenja u nalazu vještaka 6. ožujka 2004. U svim naknadnim vještačenjima povodom žalbe osiguranice donosi se nalaz, mišljenje i ocjena opće nesposobnosti za rad što je neispravna ocjena prema pravilima medicinskog vještačenja. S obzirom na dobar tijek oporavka od prvih dana nakon ozljeđivanja pa do donošenja konačne i trajne ocjene u svibnju 2004., moglo se očekivati daljnje poboljšanje psihofizičkog statusa i funkcionalnih sposobnosti. Navedeno je trebalo biti na uvidu na predviđenom kontrolnom pregledu HZMO u

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-… veljači 2005. (o čemu nema podataka da je i učinjen) i moglo je utjecati na promjenu ocjene radne sposobnosti iz opće u djelomični gubitak radne sposobnosti uz definirana ograničenja radne sposobnosti. Vještakinja, dakle, zaključuje da po tužitelju utvrđena opća nesposobnost za rad u svibnju 2004., zbog posljedica ozljeđivanja 5. srpnja 2003. (11 mjeseci nakon ozljeđivanja u prometnoj nesreći), ne može se uzročno-posljedično povezati jer je definitivna odluka o radnoj sposobnosti donesena preuranjeno, tijekom aktivnog liječenja, bez podataka o definitivnom psihofizičkom statusu u trenutku kada se liječenje i rehabilitacija po svakom pojedinom terapeutu (psiholog, logoped, psihijatar, neurolog, po potrebi i drugi) utvrdi kao završena. Iz podataka u priloženoj dokumentaciji ne može se utvrditi jesu li i u kojoj mjeri i druge ozljede ili tegobe uzrok radne nesposobnosti osiguranice tužitelja. Kod iste se ne radi o općoj nesposobnosti za rad – očekuje se postojanje preostale radne sposobnosti uz modifikacije i ograničenja. Za ocjenu radne sposobnosti nakon završenog liječenja i definiranih zaostalih posljedica, specijalist medicine rada u obavezi je donijeti definitivnu ocjenu timski, po potrebi uz mišljenje psihologa, psihijatra, logopeda, fizijatra, neurologa i drugih specijalnosti. Privremena nesposobnost za rad (bolovanje) trebala je trajati cijelo vrijeme aktivnog liječenja i rehabilitacije, a maksimalno se može očekivati 2 do 3 godine nakon ozljeđivanja. Tijekom perioda od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2020. (utuženi period) ne nalazi se podataka o medicinskoj indikaciji za privremenu nesposobnosti za rad zbog potrebe aktivnog liječenja novonastale bolesti ili ozljede, kao niti posljedica ranijih bolesti ili ozljeda.

14.1. Podneskom od 5. svibnja 2023. tuženik se očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje te slijedom istog ističe tužitelj u ovom predmetu nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između predmetne prometne nesreće i umirovljenja njegove osiguranice, niti je dokazao da bi ista bila radno nesposobna nakon predmetnog ozljeđivanja, a posebice ne u periodu za koji se u ovom predmetu potražuje naknada štete.

14.2. Podneskom od 12. svibnja 2023. tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje navodeći da je medicinsko vještačenje tužitelja provedeno od strane ovlaštenih vještaka tužitelja sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98), Uredbi o medicinskom vještačenju u mirovinskom osiguranju (Narodne novine 52/99, 145/99, 24/00,52/00) te je vještak tužitelja na temelju medicinske dokumentacije i neposrednog osobnog pregleda osiguranice utvrdio da je radna sposobnost osiguranice tužitelja smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste i slične naobrazbe na poslovima prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima te je, dakle, sukladno članku 17. Uredbe utvrdio da postoji invalidnost. Budući da je vještak tužitelja utvrdio da je utvrđeno zdravstveno stanje definitivno i trajno umanjuje svekoliku radnu sposobnost osiguranice tužitelja koja je trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste i slične naobrazbe, donio je nalaz i mišljenje višeg vještaka da kod osiguranice postoji stanje nakon kontuzije glave s potresom mozga uz desnostranu slabost tijela, smetnje govora i postkomocioni sindrom zadobiveno u prometnoj nesreći. Zbog navedenog zdravstvenog stanja ovlašteni je vještak nakon ocjene Stručnog povjerenstva HZMO utvrdio potrebu daljnjeg liječenja odnosno medicinsku rehabilitaciju po logopedu. Međutim, uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju vještačenjem je utvrđeno da je stanje definitivno i trajno utječe na radnu sposobnost te uvjetuje opću nesposobnost za rad. Nalaz i mišljenje višeg vještaka tužitelja od 4.

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-… svibnja 2004. u postupku revizije, sukladno članku 27. Uredbe, potvrdilo je pravilnim Stručno povjerenstvo za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti svojim mišljenjem od 25. svibnja 2004. u kojem navodi da kod osiguranice postoji stanje iza teške KCO – komocija i kontuzija mozga, desnostrana hemipareza i faciopareza centralna te navodi da su nakon obrade psihologa prisutne smetnje pamćenja na svim subtestovima, smetnje koncentracije, pad mentalne efikasnosti, poteškoće prilagodbe u životnim situacijama. Dakle, ovlašteni vještaci tužitelja utvrdili su da je radna sposobnost osiguranice tužitelja smanjena za više od polovice, a da na njezinu tako utvrđenu invalidnost utječe ozljeda od 5. srpnja 2003. kada je teško ozlijeđena u prometnoj nesreći. Upravo je ta prometna nesreća dovela do teških tjelesnih ozljeda te u konačnici do opće nesposobnosti za rad. Tuženik prigovara da je vještakinja svojim nalazom i mišljenjem izvršila kontrolu ocjene nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka za što nije ovlaštena. Tužitelj dodaje da je u postupku pred Trgovačkim sudom u V. pod brojem P-…/20… dr. D. V. utvrdio da posljedice štetnog događaja utječu na gubitak radne sposobnosti osiguranice tužitelja te da nepobitno postoji direktna uzročno-posljedična veza između zadobivenih ozljeda osiguranice tužitelja u predmetnoj prometnoj nezgodi i priznatog prava na invalidsku mirovinu, zbog čega tužitelj prigovara kako je na temelju iste medicinske dokumentacije moguće donijeti potpuno drugačiji nalaz i mišljenje.

15. Saslušana na ročištu 9. studenoga 2023. vještakinja je u cijelosti ostala kod svog nalaza i mišljenja. Na upit suda je li, kako to navodi tužitelj, kod njegove osiguranice V. S. radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste i slične naobrazbe na poslovima prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima, vještakinja navodi da se teško može odgovoriti na to pitanje jer je ocjena o trajnoj nesposobnosti za rad odnosno o umanjenju za više od polovice prema drugom zdravom korisniku dana puno prerano sukladno pravilima medicinskog vještačenja za stanja nakon ozljede glave krainocerebralne traume. Stanja nakon takve ozljede u početku se mogu oporavljati brzo pa čak i posve nestati, a ono što zaostaje treba se liječiti dok god ima pozitivnih pomaka u kliničkom statusu, i psihičkom i fizičkom. Prema nalazima fizijatra, logopeda, psihologa iz 2004. i 2005., a to prema interpretacijama u osobnom zdravstvenom kartonu osiguranice tužitelja, postoje odstupanja koja bi se kao posljedica ranije cerebralne traume ocijenila posljedicom u lakšem stupnju, a nikako se ne radi o težim psihofizičkim posljedicama koje bi govorile u prilog umanjenja opće sposobnosti za rad odnosno za smanjenje za više od polovice u odnosu na zdravog korisnika. Osiguranica je u žalbenom postupku afirmirala želju za rad i tražila je privremenu mirovinu na godinu dana u kojem bi roku mogla nastaviti s liječenjem i rehabilitacijom kao i aktivnostima na traženju novog zaposlenja, a koliko je vještakinji poznato, takvo pravo na privremeno utvrđivanje mirovine u mirovinskom osiguranju ne postoji, dok je postojala medicinska indikacija za privremenu nesposobnost za rad (bolovanje), što je u nadležnosti Zavoda za zdravstveno osiguranje ukoliko je osoba zaposlena dok traje liječenje i rehabilitacija, ali nije razlog za umirovljenje dok traje intenzivno liječenje. Napominje da je osiguranica tužitelja bila upućena na vještačenje radne sposobnosti nakon šest mjeseci bolovanja što je u predmetnom razdoblju bila obaveza izabranog doktora da tako upućuje svog pacijenta na ocjenu radne sposobnosti prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju. U obrascu koji je ispunio izabrani liječnik jasno je navedeno da se upućuje zbog duljine bolovanja i da liječenje nije završeno, a završeno liječenje je bitno kako bi se mogla vještačiti trajna

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-… nesposobnost za rad. Vještakinja navodi da su posljedice predmetne prometne nesreće bile jedino patološko odstupanje kod osiguranice tužitelja, dijagnoze koje su navedene odnose se na ozljede iz predmetne prometne nesreće, no s obzirom na to da liječenje nije završeno, nije se mogla donijeti ocjena o invalidnosti. Vještakinja smatra da je osiguranica tužitelja mogla raditi na odgovarajućim poslovima, a to potkrjepljuje time da je osiguranica bila upućena specijalistu medicine rada 12. veljače 2004. kada je ocjenjena da prema kliničkoj slici, dosadašnjem tijeku oporavka i postojećim nalazima jasno proizlazi da se radi o fazi liječenja, te je potrebno daljnje liječenje. Ocjena radne sposobnosti ne može se dati jer liječenje još nije završeno. Što se tiče odgovarajućih poslova koje bi mogla raditi osoba visoke stručne spreme (diplomirani ekonomist) koja je do tada radila u putničkoj agenciji, dakle u komunikaciji sa strankama, a ima poteškoće s govorom, koncentracijom, pisanjem, komunikacijom i sl., vještakinja navodi da te posljedice nisu bile izražene u značajnoj mjeri te se osiguranica još trebala liječiti, a sada je nepoznato kakvi bi nakon toga ti ishodi bili. Osim toga zapošljavanje osoba sa smanjenom radnom sposobnošću je timski rad u koji su uključeni specijalist medicine rada uz specijaliste po potrebi kao što su psihijatar, neurolog, logoped, psiholog, socijalni radnik i dr. po potrebi. Također ističe da je osiguranica tužitelja osoba srednje prema visokom stupnju inteligencije što prognostički poboljšava izglede za rad na primjerenom radnom mjestu. Na pitanje tužitelja zbog čega bi osiguranica tužitelja, ako se mogla toliko oporaviti da je mogla raditi, radije primala minimalnu mirovinu nego radila pri čemu je i iz njezinog kartona vidljivo da je imala miješani depresivni poremećaj, anksioznost, glavobolje, vještakinja navodi da ne može ulaziti u konkretne razloge zbog čega se netko na to odlučuje, ali to su sve tegobe s kojima inače ljudi rade, a vještaci ih ne uzimaju kao trajni razlog za dulju odnosno trajnu nesposobnost za rad. Osim toga, kod kraniocelebralne traume glave pacijent se mora liječiti i redovito periodički kontrolirati da se vidi napredak ili stagnacija kod čega napominje da se mozak dugo oporavlja, prema Orijentacijskim medicinskim tablicama Hrvatskog društva za medicinsko vještačenje Hrvatskog liječničkog zbora to je minimalno dvije godine, a često i više, a u konkretnom slučaju prema medicinskoj dokumentaciji osiguranice tužitelja vidi se da se ona na početku liječenja vrlo dobro oporavila, a ispadi opisani u nalazi logopeda, psihologa se mogu redovitom daljnjom rehabilitacijom umanjiti. U svom dosadašnjem radnom iskustvu kao specijalist medicine rada vještakinja se, kako navodi, srela više puta s osobama u situaciji preranog umirovljenja u invalidsku mirovinu, a u daljnjem tijeku im se stanje poboljšalo, no nisu se usudili raditi jer bi postojala mogućnost gubitka invalidske mirovine.

16.1. Budući da je vještakinja valjano, stručno, logički te utemeljeno na podacima iz medicinske dokumentacije obrazložila svoj nalaz i mišljenje, te je, po stavu ovoga suda, na isti način odgovorila na prigovore tužitelja, a pri tome se pozvala na relevantne stručne izvore na kojima temelji svoj zaključak o preuranjenom utvrđivanju opće nesposobnosti za rad kod osiguranice tužitelja, sud u cijelosti prihvaća njezin nalaz i mišljenje. Kod toga se ističe da sud u ovom postupku ne može uzeti u obzir nalaz i mišljenje vještaka (dr. V.) izrađeno u drugom sudskom postupku, kao što to predlaže tuženik, upravo iz razloga što se radi o dokazu izvedenom u okviru drugog postupka, a s kojim se prijedlogom tuženik nije suglasio.

16.2. Slijedom navedenog, iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi, u bitnome, kako je kod osiguranice tužitelja došlo do zdravstvenih posljedica tj. dijagnoza prouzročenih predmetnom prometnom nesrećom, no da je ocjena opće nesposobnosti za rad kod osiguranice tužitelja donesena preuranjeno, imajući u vidu

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

pravila struke prema kojima se takva ocjena nakon ozljeda glave kakve su nastale kod osiguranice tužitelja donosi nakon minimalno dvije godine, te se kod osiguranice tužitelja ne radi o težim psihofizičkim posljedicama koje bi govorile u prilog umanjenja opće sposobnosti za rad odnosno za smanjenje za više od polovice u odnosu na zdravog korisnika (kako to smatra tužitelj). Stoga sud utvrđuje da tužitelj u ovom postupku nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između predmetne prometne nesreće i umirovljenja svoje osiguranice zbog opće nesposobnosti za rad, a posljedično tome i isplate invalidske mirovine.

17. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata ih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema st. 2. istog članka naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu. Prema čl. 164. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

18. S druge strane, odredbom čl. 27. ZOOP propisani su subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja pa je tako u st. 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovora o osiguranju. Prema čl. 27. st. 2. ZOOP stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

19. Kod odlučivanja o pravnoj osnovi zahtjeva prvenstveno treba imati u vidu da je tuženik društvo za osiguranje koje je u konkretnom slučaju sklopilo ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s jednim od sudionika prometne nesreće, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je odredbama ZOOP (čl. 1. ZOOP). Naime, kako to ističe i tuženik, tuženik kao osiguratelj ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač (štetnik), već njegova obveza proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o osiguranju s vozačem odnosno korisnikom motornog vozila, tako da tuženik može odgovarati samo u okviru ugovorom preuzetih obveza te odredaba ZOOP koje reguliraju ugovor o osiguranju. Osiguravajuća društva, dakle, nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe tj. štetnika i to, kako je rečeno u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP (koja regulira ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak) društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-… premija osiguranja (st. 11.). Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP kojima je uređen i opseg osiguranog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja treba primijeniti materijalno pravo koje regulira ugovor o osiguranju, dakle ZOOP i to upravo naprijed citirane odredbe članka 27. ZOOP.

20.1. Prema članku 27. ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa bi u konkretnom slučaju valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO osiguranici tužitelja V. S. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V., klasa… od … 20... proizlazi da je osiguranici tužitelja V. S. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada, kako to proizlazi iz izreke tog rješenja, a što je među strankama nesporna činjenica. Slijedom navedenog sud je od tužitelja na ročištu 9. studenoga 2023. zatražio očitovanje postoji li kakva razlika između invalidske mirovine u konkretnom slučaju priznate rješenjem tužitelja od 23. rujna 2004. njegovoj osiguranici Valentini Svetec (Sudec) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, sukladno članku 27. stavak 3. ZOOP, na što se tužitelj očitovao da se mirovina s osnova ozljede na radu donosi za 40 godina staža čime je iznos veći u odnosu na ovdje konkretno utvrđenu mirovinu osiguranice V. S. jer se u konkretnom slučaju osiguranici tužitelja priznaje pravo na temelju 8 godina, 1 mjesec i 13 dana staža. Dakle, sam tužitelj, kao stranka koja postavlja tužbeni zahtjev te je dužna iznijeti činjenice na kojima isti temelji, ne tvrdi da u konkretnom slučaju postoji razlika u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP, slijedom čega nije bilo ni potrebe provoditi financijsko vještačenje na tu okolnost kao što to, opreza radi, predlaže tuženik iako i sam tuženik navodi da je iz samog očitovanja tužitelja vidljivo da nema štete u smislu čl. 27. ZOOP.

20.2. Slijedom navedenoga sud zaključuje kako je u konkretnom slučaju nesporna činjenica, kako to iznosi i sam tužitelj, da je u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP invalidska mirovina utvrđena u konkretnom slučaju manja od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je slijedom navedene nesporne činjenice utvrdio kako tužitelju nije nastala stvarna šteta na način kako je ista određena odredbama čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP.

21. Napominje se da su istovjetna pravna shvaćanja o primjeni čl. 27. ZOOP kao mjerodavnog prava u činjenično i pravno istovrsnim sporovima zauzeta i u brojnim recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kojem je, između ostaloga jedna od zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava (čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima), a primjeri nekih od tih odluka dostavljeni su i u ovaj spis.

22. Slijedom svega navedenog sud utvrđuje kako tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između predmetne prometne nesreće i umirovljenja osiguranice tužitelja (zbog opće nesposobnosti za rad) kao ni postojanje stvarne

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

štete na strani tužitelja u smislu čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP, zbog čega je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim. Stoga nije bilo potrebe odlučivati o preostalim prigovorima tuženika (koji se odnose na visinu štete odnosno isplate mirovine te prigovore vezane uz isprave kojima tužitelj isto dokazuje), pa tako niti provoditi bilo kakve daljnje dokaze.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tuženiku naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka i to troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP. Tuženiku su kao takvi priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu u zatraženom iznosu od 199,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23; dalje: Tarifa), sastava obrazloženih podnesaka od 7. listopada 2021. (kojim se očitovao na tužiteljevo očitovanje na svoj odgovor na tužbu) i 5. svibnja 2023. (kojim se očitovao nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještakinje), svakog u zatraženom iznosu od 199,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, te zastupanja na ročištima 12. studenoga 2021. i 9. studenoga 2023., svakog u zatraženom iznosu od po 199,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a to temeljem tbr. 52. stavak 3. Tarife, i to u granicama postavljenog zahtjeva (troškovnikom tuženika zatraženih iznosa pojedinih troškova). Nisu priznati troškovi podnesaka od 25. listopada 2021. i 15. rujna 2023. budući da ovim podnescima tuženik samo ponavlja navode iznesene u ranijim podnescima, zbog čega te troškove sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice. Na sve ovdje navedene priznate odvjetničke troškove u ukupnom iznosu od 995,00 EUR priznat je i zatraženi PDV temeljem tbr. 46. Tarife i to u ukupnom iznosu od 248,75 EUR. Priznat je i zatraženi trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR te plaćeni trošak pristupa vještakinje na ročište 9. studenoga 2023. u iznosu od 27,00 EUR. Tuženiku su tako priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.536,20 EUR / 11.574,50 kn koje mu je dužan nadoknaditi tužitelj i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.

U Varaždinu, 30. studenoga 2023.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

Dostaviti

1/ Tužitelj HZMO, putem Područne službe u V.

2/ Tuženik po punomoćnicima iz OD G. i partneri iz Z.