Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-411/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice dr. sc. N. J. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku S. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB: ..., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 1. Pr-11747/2021-46 od 17. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 1. Pr-11747/2021-46 od 17. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

„I. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka tuženika Bolnice, Z. OIB: ... o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, Klasa: 4.5.1.-15/1455-6, broj 02/22/012, od dana 24.06.2015. godine.

II. Utvrđuje se da je radni odnos tužiteljice N. J., Z., OIB: ... i tuženika Bolnice, Z., OIB: ..., prestao dana 1. lipnja 2015.“

Također, prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi parni trošak ovog postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude, tužiteljica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19., 80/22. i 114/22., dalje ZPP). Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest ocjena dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu koji je tuženik - poslodavac dao radnici - tužiteljici, odlukom od 24. lipnja 2015.

6. Prije svega je za reći kako ispitujući sada pobijanu prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice u odnosu na dopuštenost izvanrednog otkaz ugovora o radu, a koje se pitanje postavilo kao glavno u ovom parničnom postupku:

- da su tužiteljica kao radnica i tuženik kao poslodavac dana 28. listopada 2011. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme u kumulativnom radnom odnosu s Fakultetom u Z.,

- da se na temelju navedenog ugovora sa tuženikom, tužiteljica obvezala obavljati poslove na radnom mjestu – liječnik specijalist psihijatar,

- da je na molbu tužiteljice, tuženik istoj, odlukom od 8. travnja 2014. odobrio neplaćeni dopust od 1. svibnja 2014. do 1. svibnja 2015., radi njezinog stručnog usavršavanja,

- da se tužiteljica po proteku neplaćenog dopusta nije vratila na rad kod tuženika 1. svibnja 2015., odnosno da se uopće više nije vratila na rad,

- da je tuženik, dana 24. lipnja 2015. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici,

- da tuženik u predmetnoj odluci o otkazu kao razlog izvanrednog otkaza navodi kako se tužiteljica od 1. svibnja 2015. do dana donošenja odluke o otkazu (24. lipnja 2015.) nije pojavila na radnom mjestu kod poslodavca (tuženika) niti je svoj izostanak opravdala odnosno dokazala da je njezin izostanak opravdan,

- da je tuženica protiv odluke o otkazu ugovora o radu, pravovremeno, podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu pravu, na koji zahtjev tuženik nije odgovorio. 8. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tužiteljica žalbenim navodima ni na koji način nije dovela u pitanje pravilnost navedenih i utvrđenih činjenica u dijelu neopravdanosti svog izostanka s posla. Naime tužiteljica niti ne osporava druge činjenice koje su ovdje navedene da ih je utvrdio prvostupanjski sud.

9. Slijedom navedenih i utvrđenih činjenica prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude zaključuje kako neopravdani izostanak s posla tužiteljice u razdoblju od 1. svibnja 2015. do 24. lipnja 2015. predstavlja njezinu osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Stoga da je tuženik imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, koja odluka da je donesena na temelju odredbi članka 116. stavci 1. i 2. Zakona o radu (Zakona o radu - „Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR).

10. Naime odredbom članka 116. stavak 1. ZR-a je propisano kako poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je kako se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

11. Tužiteljica u žalbi u bitnome ističe kako je točno da se nije pojavila na radnom mjestu kod tuženika od 1. svibnja 2015. pa nadalje, no kako je mišljenja da je njezin radni odnos prestao redovitim otkazom ugovora o radu 1. lipnja 2015., tj. protekom roka trideset dana od dana njenog nepojavljivanja na radnom mjestu. Ovo stoga jer da otkazni rok iznosi baš trideset dana. Naime tužiteljica pojašnjava kako je odredbom članka 46. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13.), propisano kako neopravdani nedolazak na posao predstavlja razlog za redoviti otkaz ugovora o radu, a ne za izvanredni otkaz.

Pored toga žaliteljica navodi kako je u konkretnom slučaju poslodavac (tuženik) odluku o izvanrednom otkazu donio tek nakon što tužiteljica nije došla na posao pedeset i četiri dana, na koji način da je prekoračio prekluzivni rok za davanje ove vrste otkaza, koji je propisan odredbom članka 116. stavak 2. ZR-a.

Konačno, kao razlog nedopuštenosti spornog otkaza tužiteljica navodi kako odluka o otkazu tužiteljici nikada nije dostavljena.

12.1. Nakon razmatranja žalbe tužiteljice, pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u spisu potrebno se osvrnuti na konkretne žalbene razloge tužiteljice i to kako slijedi.

12.2. U sudskoj je praksi u brojnim slučajevima rečeno da je izvanredni otkaz ugovora o radu za radnika najteži oblik prestanka ugovora o radu. Takva se odluka smije donijeti samo kada je riječ o tako teškoj povredi radne obveze koja, uz uvažavanje, svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, upućuje na to da nastavak radnog odnosa više nije moguć. Ni za ovaj drugostupanjski sud nema nikakve dvojbe da se osobito teškom povredom iz radnog odnosa zbog koje poslodavac može izvanredno radniku otkazati ugovor o radu smatra kada je radnica – konkretno tužiteljica, neopravdano izostala s radnog mjesta u trajanju od 1. svibnja 2015. do 24. lipnja 2015. (dakle pedeset i četiri dana). Tužiteljica u žalbi tvrdi da je za neopravdani izostanak s posla KU-om propisana sankcija redovitog, a ne izvanrednog otkaza ugovora o radu. Odredbom članka 46. stavak 1. KU-a pored ostalog je propisano kako poslodavac može redovito otkazati radniku ako utvrdi da je radnik povrijedio obveze iz radnog odnosa, a osobito zbog neopravdanog nedolaska na posao. No, ova odredba nipošto ne znači da tuženik ne smije dati tužiteljici izvanredni otkaz ugovora o radu, jer su u konkretnom slučaju upravo ispunjeni zakonski uvjeti za izvanredni otkaz ugovora o radu iz odredbe članka 116. stavak 1. ZR-a. Uostalom, samo usput je za navesti, kako je istim člankom KU-a na koji se poziva tužiteljica, i to baš odredbom stavka 2., (članak 46. KU-a) propisano da radi kršenja obveza iz stavka 1. ovog članka poslodavac može izvanredno otkazati samo pod uvjetima predviđenim zakonom. Dakle, i sam KU baš poput ZR-a, predviđa mogućnost izvanrednog otkaza ugovora o radu, naravno kada su za to ispunjene određene propisane pretpostavke, što u ovom predmetu i jest slučaj.

12.3. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik dao otkaz protekom prekluzivnog roka od petnaest dana iz odredbe članka 116. stavak 2. ZR-a, što da predmetni izvanredni otkaz čini nedopuštenim. S tim u svezi za reći je slijedeće. Rok od petnaest dana iz članka 116. stavak 2. ZR-a materijalno je pravne prirode i ima značenje osnovne pretpostavke za dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu. Nepoštovanje tog roka svakako bi za posljedicu imalo nedopuštenost otkaza. No, u konkretnom slučaju nema ni govora o tome da bi tuženik prekoračio zakonski rok od petnaest dana. Naime poslodavac nije prekludiran u pravu na davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu u smislu odredbe članka 116. stavak 2. ZR-a jer rok od petnaest dana iz ove zakonske odredbe, u slučaju višednevnog neopravdanog izostanka s posla (u slučaju tužiteljice pedeset i četiri dana), nije počeo teći ni prvog ni primjerice petnaestog ili tridesetog dana tužiteljičinog neopravdanog izostanka s posla, već je konkretna povreda obveze iz radnog odnosa (nedolazak na posao) trajala stalno (kontinuirano), sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. U tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u brojnim odlukama primjerice u odlukama broj: Rev-450/01 od 12. lipnja 2001. i Revr-71/04 od 13. siječnja 2005.

12.4. Konačno, potrebno se osvrnuti i na žalbeni razlog tužiteljice kako je predmetni izvanredni otkaz nedopušten jer da joj odluka o otkazu nije dostavljena. Zaista, odredbama članka 132. ZR-a propisana je obveza dostave odluke o pravima i obvezama radnika. Smisao odredbi o obvezi dostave odluke o otkazu je naravno pružanje mogućnosti stranci, konkretno – radniku, da od poslodavca odnosno suda zatraži zaštitu svojih eventualnih povrijeđenih prava iz radnog odnosa. Tuženik tvrdi da je pokušao izvršiti dostavu odluke o otkazu tužiteljici na njezinu adresu koja je označena u ugovoru o radu, a kako nije zatečena da je dostava obavljena putem oglasne ploče. I sama tužiteljica u historijatu tužbe potvrđuje da je tuženik odluku o otkazu stavio na svoju oglasnu ploču, no ovaj način dostave drži nezakonitim jer da je obavijestila poslodavca o promjeni adrese, što tuženik opovrgava. Iz preslika dostavnica (str. 13. spisa) razvidno je kako je tuženik pokušao dostaviti odluku o otkazu tužiteljici 26. lipnja 2015. i 1. srpnja 2015. i to na adresu tužiteljice iz tužbe, a potom da je odluku o otkazu stavio na svoju oglasnu ploču.

No, neovisno o navedenom za reći je slijedeće. Tužiteljica izrijekom potvrđuje kako je za odluku o otkazu (nedvojbeno i za njezin potpuni sadržaj) saznala u prosincu 2018. da bi od saznanja, u roku od petnaest dana, zahtijevala od poslodavca - tuženika zaštitu povrijeđenog joj prava. Tako ona u navedenom zahtjevu citira poslovni broj odluke o otkazu kao i njezin sadržaj. Rok za zahtijevanje zaštite prava zbog nedopuštenosti otkaza je prekluzivan. Njegovim prekoračenjem radnik gubi pravo i na podnošenje tužbe. Dakle, ako se u konkretnom slučaju prihvati kao pravilno utvrđena činjenica (što čini prvostupanjski sud) da je tužiteljica o otkazu i njegovom sadržaju saznala tek u prosincu 2018. i da je njezin zahtjev za zaštitu prava podnesen poslodavcu u zakonom propisanom roku, a posljedično tome kasnije i predmetna tužba, što je sve svakako za tužiteljicu povoljnije, tada je konačno za zaključiti kako je njezin tužbeni zahtjev neosnovan kao i svi istaknuti žalbeni razlozi.

13. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 29. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.