Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1981/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužiteljice J. B., OIB: …, iz Z., zastupane po punomoćniku I. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika O. B. d.d., S., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima u OD Ž. i P. d.o.o., u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 2 P-10201/21-14 od 19. svibnja 2023., u sjednici vijeća, održanoj 29. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika O. B: d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 2 P-10201/21-14 od 19. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 42923/06 od 23. svibnja 2006. zaključenog između H. S. B. d.d., prednika tuženika O. B. d.d., S., OIB: …, kao kreditora i tužiteljice J. B. iz Z., OIB: …, kao korisnice kredita, a kojima je ugovorena obveza platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva - čl. 5. istog ugovora kojim je određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita i da se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora.

II. Nalaže se tuženiku O. B. d.d., S., OIB: … isplatiti tužiteljici J. B. iz Z., OIB: … iznos od 429,19 EUR / 3.233,76 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2006. do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, kao i nadoknaditi joj trošak postupka u iznosu 1.296,83 Eur / 9.770,97 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 42923/06, sklopljenog 23. svibnja 2006. između prednika tuženika, H. S. B. d.d., kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, a kojom odredbom članka da je ugovorena tužiteljici obveza platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 3,00% od iznosa odobrenog kredita, koja naknada da se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora o kreditu.

6. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju, kako nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika, H. S. B. d.d., kao kreditora, da je 23. svibnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu, na iznos od 23.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja, te da je u odredbi članka 5. tog Ugovora o kreditu navedeno, da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora;

- tužiteljica da je 24. svibnja 2006., na ime provizije, platila iznos od 702,00 CHF;

- tužiteljica da je kredit podigla i iskoristila za osobne potrebe, podmirenje dugova i slično, te da joj je rečeno koji iznos dobiva, koja je visina rate i razdoblje otplate, a da joj nije rečeno koliko će iznositi naknada za obradu kredita, te tužiteljice da je "bacila oko" na ugovor i gledala ono najbitnije, a to da je iznos koji podiže, ratu i rok otplate, te da ne bi uzela kredit da je odmah shvatila što piše u spornoj ugovornoj odredbi, da nije bilo mogućnosti da se "cjenka" po pitanju odredaba ugovora, odnosno da je postojala samo opcija da se ugovor potpiše ili ne, da joj je formulacija sporne odredbe, kada da joj se sada pročita, razumljiva;

- tuženik da nije uspio dokazati da tužiteljica na bi bila prosječni potrošač;

- o sadržaju sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu da se nije pojedinačno pregovaralo;

- sporna odredba članka 5. Ugovora o kreditu da nije izuzeta iz ocjene poštenosti i istu da je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje: ZZP) moguće ispitati u smislu nepoštivanja načela savjesnosti i poštenja, te postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača;

- da nema mjesta zaključku, da bi pravni prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu spornu odredbu u pojedinačnim pregovorima;

- odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05) da ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, niti da je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, međutim, iako ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita da nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak da valja zaključiti, da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača, u odnosu na onaj položaj, koji da je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu;

- obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga, koji da se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, ti troškovi ili usluge, koje da se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, da nisu sami po sebi razumljivi;

- kako da se ne radi o samorazumljivim troškovima, to spornom odredbom na tužiteljicu da je prenesena obveza plaćanja naknade, odnosno troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima, odnosno da je tako formuliranom odredbom otklonjena obveza pravnog prednika tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP-a, u smislu dokazivanja da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 3.233,76 kuna, pa navedeno da utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što da je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik da nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima;

- predmetni Ugovor o kreditu prethodno da je pripremio pravni prednik tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te o spornoj odredbi članka 5. Ugovora o kreditu, po pitanju naknade za obradu kredita, da se nije pregovaralo, a posebno da se nije pregovaralo, niti da je bilo moguće eventualno pregovarati o sadržaju općih akata pravnog prednika tuženika, s tim u svezi i plaćanju naknade pravnom predniku tuženika za obradu kredita, pa da je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, što da upućuje na daljnji zaključak, da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena u smislu članka 81., te ništetna u smislu članka 87. ZZP-a u vezi s člankom 295. ZOO/05;

- da nije osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare tužiteljičinog potraživanja.

7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer ta odredba da je bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom pravnog prednika tuženika, a o kojoj odredbi da nije bilo moguće pregovarati, sud prvog stupnja zaključuje, da je plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača -tužiteljice, a pritom da je nejasno u čemu se sastoje ti troškovi i za koju uslugu banke potrošač plaća tu naknadu, pa kako o navedenoj odredbi članka 5. Ugovora o kreditu da se nije pojedinačno pregovaralo, te da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica da nije imala utjecaja na njezin sadržaj, niti da je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora o kreditu, to da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, slijedom čega da je ništetna ugovorna odredbe članka 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i sukladno odredbi članka 323. i odredbi članka 1111. stavka 1. sve ZOO/05 nalaže tuženika da isplati tužiteljici iznos od 429,19 EUR / 3.233,76 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I. i dijelom točke II. izreke prvostupanjske presude.

8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Naime, kako se sa tužiteljicom, a prema rezultatima dokaznog postupka, nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 5. Ugovora o kreditu), to očito tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

10. Iako je zasigurno prednik tuženika imao određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetan predmetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa pravnim prednikom tuženika u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ta ugovorna odredba, te je obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 429,19 EUR / 3.233,76 kuna.

14. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

15. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan, navodeći, da je pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

17. Obzirom da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita i to u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice - potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je pravni prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na, po sudu prvog stupnja, utvrđenu ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste naknade za obradu predmetnog kredita, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020.

19. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a koji i prihvaća ovaj žalbeni sud.

20. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

21. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

22. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 29. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.