Poslovni broj: 4 P- 463/21-23

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A. Z. iz V., S. . OIB

. zastupane po punomoćniku I. E., odvjetniku iz V..,

protiv tuženika OTP S . D. r. . OIB

., zastupani po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnice K. A. i punomoćnik tuženika odvjetničke vježbenice S. T., 9. studenog 2023. i objavljenje

29. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4.Ugovora o kreditu broj .sklopljenog dana 11.01.2006. godine između tužitelja A. Z. iz V., ul.

S. br. . OIB: . kao korisnika kredita i tuženika .. kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i isti ne proizvodi pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj . od

11.01.2006 godine u dijelu kojima se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih anuiteta vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru i ista ne proizvodi pravni učinak prema strankama.

III. Nalaže se tuženiku ..OIB:. da isplati tužiteljici A. Z.iz V. ul. S. br. .

. s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 1.686,87 eura / 12.709,74 kn, s zakonskim kamatama i to:

- na iznos od 4,71 eura/35,49 kn od 30. 6. 2009 godine do isplate

- na iznos od 9,59 eura/ 72,24 kn od 31. 7. 2009 godine do isplate

- na iznos od 7,07 eura/ 53,21 kn od 31. 8. 2009 godine do isplate

- na iznos od 8,21 eura/ 61,86 kn od 30. 9. 2009 godine do isplate

- na iznos od 6,24 eura/ 47,02 kn od 31.10.2009 godine do isplate

- na iznos od 7,99 eura/ 60,21 kn od 30.11.2009 godine do isplate

- na iznos od 6,99 eura/ 52,65 kn od 31.12.2009 godine do isplate

- na iznos od 11,58 eura/ 87,27 kn od 31. 1.2010 godine do isplate

- na iznos od 14,38 eura/ 108,38 kn od 28. 2.2010 godine do isplate

- na iznos od 13,79 eura/ 103,91 kn od 31. 3.2010 godine do isplate

- na iznos od 16,17 eura/ 121,86 kn od 30. 4.2010 godine do isplate

- na iznos od 19,60 eura/ 147,68 kn od 31. 5.2010 godine do isplate

- na iznos od 22,65 eura/ 170,69 kn od 30. 6.2010 godine do isplate

- na iznos od 28,51 eura/ 214,81 kn od 31. 7.2010 godine do isplate

- na iznos od 22,78 eura/171,67 kn od 31. 8.2010 godine do isplate

- na iznos od 37,33 eura/281,29 kn od 30. 9.2010 godine do isplate

- na iznos od 29,70 eura/ 223,76 kn od 31.10.2010 godine do isplate

- na iznos od 31,18 eura/ 234,90 kn od 30.11.2010 godine do isplate

- na iznos od 37,51 eura/ 282,60 kn od 31.12.2010 godine do isplate

- na iznos od 45,87 eura/ 345,65 kn od 31. 1.2011 godine do isplate

- na iznos od 36,47 eura/ 274,75 kn od 28. 2.2011 godine do isplate

- na iznos od 39,39 eura/ 296,77 kn od 31. 3.2011 godine do isplate

- na iznos od 35,25 eura/ 265,63 kn od 30. 4.2011 godine do isplate

- na iznos od 44,61 eura/ 336,08 kn od 31. 5.2011 godine do isplate

- na iznos od 51,01 eura/ 384,37 kn od 30. 6.2011 godine do isplate

- na iznos od 53,92 eura/ 406,28 kn od 31. 7.2011 godine do isplate

- na iznos od 86,24 eura/ 649,79 kn od 31. 8.2011 godine do isplate

- na iznos od 55,59 eura/ 418,83 kn od 30. 9.2011 godine do isplate

- na iznos od 51,01 eura/ 384,37 kn od 31.10.2011 godine do isplate

- na iznos od 52,14 eura/ 392,86 kn od 30.11.2011 godine do isplate

- na iznos od 51,72 eura/ 389,72 kn od 31.12.2011 godine do isplate

- na iznos od 55,71 eura/ 419,78 kn od 31. 1.2012 godine do isplate

- na iznos od 58,50 eura/ 440,79 kn od 28. 2.2012 godine do isplate

- na iznos od 59,37 eura/ 447,27 kn od 31. 3.2012 godine do isplate

- na iznos od 57,33 eura/ 431,99 kn od 30. 4.2012 godine do isplate

- na iznos od 58,42 eura/ 440,15 kn od 31. 5.2012 godine do isplate

- na iznos od 59,53 eura/ 448,56 kn od 30. 6.2012 godine do isplate

- na iznos od 57,87 eura/ 435,96 kn od 31. 7.2012 godine do isplate

- na iznos od 57,70 eura/ 434,77 kn od 31. 8.2012 godine do isplate

- na iznos od 54,55 eura/ 411,04 kn od 30. 9.2012 godine do isplate

- na iznos od 55,63 eura/ 419,14 kn od 31.10.2012 godine do isplate

- na iznos od 57,97 eura/ 436,77 kn od 30.11.2012 godine do isplate

- na iznos od 57,23 eura/ 431,17 kn od 31.12.2012 godine do isplate

- na iznos od 57,84 eura/ 435,76 kn od 31. 1.2013 godine do isplate sve po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 31. 12. 2007 godine, a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane ta pet postotnih poena do 31.7. 2015 godine, te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznos od 2.072,28 eura/15.625,00kuna sve zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od presuđenja tj. od 29. 11. 2023. pa do isplate i sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.048,09 eura/7.896,83 kuna, za povučeni dio tužbe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. . u iznos od 15.500,00

CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita s datumom 11.1.2006. na rok otplate 7 godina, odnosno 84 mjeseca. Nadalje navodi da je čl. 4. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 6.99% koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano Odlukom banke, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamate stope. Navodi da je tijekom razdoblja otplate Banka značajno povećala predmetnu ugovorenu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara i visini iste. Nadalje navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2104. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.7.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno da je odredba kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika ništetna i nepoštena. Nadalje navodi da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije pregovarao pojedinačno s tužiteljem kao potrošačem, time da nisu niti ugovorom određeni parametri koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate. Slijedom navedenog tužitelj potražuje povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sa početnog iznos od 4,99%. Nadalje tužitelj navodi da je čl. 7. Ugovora ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, da je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu sud utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te obvezno pravni zahtjev radi isplate zakonskih zateznih kamata s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF iznos od 1.686,87eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je tuženik pravni slijednik Splitske banke d.d., te ne osporava činjenicu da je između tužitelja i pravnog prednika zaključen ugovor o kreditu. Nadalje navodi da je sporno da li su konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene a time i ništetne. Nadalje ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, navodeći da ako bi se postupka kvalificirao kao naknada štete da je očito da je protekao i subjektivni i objektivni rok za većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa, a da ako bi se postupak kvalificira kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372 ZOO-a. Nadalje tuženik navodi da ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove , da je zastarni rok 5 godina do dana sklapanja ništavnog posla. Nadalje navodi da tuženik neosnovano tvrdi da su ništene pojedine odredbe ugovora, da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope jasne, uočljive i lako razumljive, te iste nisu dovele do narušavanja ravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača. Promjenjiva kamatna stopa nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, također navodi da je Ugovorena odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Podneskom od 29. 5. 2023. i 31.10.2023. tuženik navodi da se ne protiv povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, s tim da ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe u iznosu od 1.048,09 eura.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 10667/06, u otplatni plan, te je izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim -vještačenjem po vještakuT.B. . kao i dopuna nalaza.

3.1. Sud je odbio prijedlog tužitelja i tuženika radi izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, imajući u vidu stav Vrhovnog suda RH iz presude poslovni broj br. Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Pored navedenog, valja navesti da je dokaz saslušanjem stranaka supsidijarni dokaz koji se provodi u situaciji kada nema drugih dokaza ili kada unatoč izvedenim dokazima sud utvrdi da je to potrebno za utvrđenje važnih činjenica.

U konkretnom slučaju, važne činjenice su utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrđivati saslušanjem tužitelja jer je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a upravo to je utvrđeno kolektivnom presudom čiji učinak je obvezujući.

Navedeno potvrđuje i Europski sud za ljudska prava ( dalje ELJSP) odlučujući o zahtjevima OTP banka d.d. i drugih banaka protiv RH ( zahtjev broj 38541/21) od 8. 11. 2022. ( objavljene 1. 12. 2022.) a vezano za navodnu nepoštenost postupka u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i povrede načela jednakosti stranaka u postupku iz razloga jer domaći sudovi nisu saslušali iskaze klijenata banka i službenika banke koji su pregovarali o dotičnim ugovorima, sud Europske unije smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno i da su Visoki Trgovački sud u Ustavni sud obrazložili u tom kolektivnom potrošačkom sporu da iskazi klijenata podnositelja banka nisu bili odlučujući, niti se pobijana presuda temelji na tim dokazima.

ESLJP je utvrdio da banke podnositeljice nisu bile u znatno neravnopravnom položaju u odnosu na suprotnu stranku i da ništa ne ukazuje da tužene banke nisu imale kontradiktoran postupak, da nisu mogle iznositi argumente i dokaze koje su smatrale relevantnim za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovitu osporavati argumente i dokaze koje je iznijela druga strana, jer sve njihove argumente koji su bili relevantni za rješenje predmeta propisano su saslušali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, utvrđeno je da ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki način bio nepošten.

4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa 1.686,87 eura / 12.709,74 kuna, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena u valutnoj klauzuli.

5.Nesporno je:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika 11. 1. 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 10667/06 na iznos od 16.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama banke, te da na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,99%,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 234,33 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala -

da je kredit otplaćen 2013. godine.

6. Sporno je:

-

da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja

7. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizlazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11.10. 2021. nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva.

8.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo

10.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama iz čl. 4. i 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku T. B..

10. 1. Iz nalaza i mišljena vještaka T. B., proistječe da je uvidom u predmetni spis utvrdio da su tužena .(tada pod nazivom HVB

.) kao Kreditor i tužitelj dana 11.01.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 10667/06 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 15.500,00 CHF po važećem kupovnom tečaju kreditora za 1 CHF, da je otplata kredita ugovorena s rokom od 84 mjesečna anuiteta i to 83 jednakih mjesečnih anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 234,33 CHF dana 10.02.2006. godine, i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 233,54 CHF sve po prodajnom tečaju kreditora, da Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 10.-og dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. U zaključku nalaza vještak navodi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate predmetnog ugovora o kreditu 16.01.2006. za 1 CHF = 4,6662 kn, utvrđen u visini od 1.766,72 eura, protuvrijednosti 13.311,34 kn .

10.2. Tuženik se podneskom od 11. 7. 2023. očitovao na nalaz i mišljenje osporavajući ga u cijelosti, po osnovu i visini, obrazlažući svoja stajališta glede navedene problematike, te prigovara matematičkom izračunu u dijelu utvrđene razlike anuiteta u ukupnom iznosu koju je potrebno umanjiti za anuitet plaćen 10.01.2013. godine, ističući da je zadnji anuitet dospio 10.12.2012. godine., nadalje prigovara i dijelu nalaza radi potrebe izračuna i tzv. „negativnih“ tečajnih razlika, kada je važeći tečaj bio manji od početnog tečaja primijenjenog u izračunu.

U odnosu na navedene prigovore vještak se očitovao podneskom od 12. 9. 2023. te navodi da je otplata kredita ugovorena s rokom od 84 mjeseĉna anuiteta i to 83 jednakih mjesečnih anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 234,33 CHF dana 10.02.2006. godine prema početnom otplatnom planu, i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 233,54 CHF sve po prodajnom tečaju kreditora. Nadlaje navodi da je u tablici 1. Nalaza i mišljenja kao prvi anuitet otplate kredita primijenjen je anuitet koji dospijeva 10.02.2006., dok posljednji 84. anuitet dospijeva dana 10.01.2013. godine, sve kako je to i prikazano u Tablici 1, odnosno Izračunu razlike stvarno plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po kreditu broj 10667/06. U odnosu na negativne tečajne razlike u nastavku dajem Izračun razlike stvarno plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po kreditu broj 10667/06 uključujući i razlike kada je tečaj bio niži od početnog tečaja primijenjenog u izračunu, te navodi da je ukupno više plaćeno : 13.337,96 kn / 1.770,25 eur, da je ukupno manje plaćeno : - 628,22 kn / - 83,38 eur, odnosno da razlika iznosi 12.709,74 kn / 1.686,87 eur.

11.Nalaz i mišljenje vještaka T. B. sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.

Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja na ime tečajne razlike iznos od 1.686,87 eura/ 12.709,74 kuna.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao podneskom od 18.10. 2023. u skladu s nalazom i mišljenjem, umanjivši potraživane za iznos negativne tečajne razlike.

Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

12.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,99% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,99% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe iz čl. 4. i 10. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

13. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 3. 361,54 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 10. 12. 2021., 18. 5. 2023. i 18.10. 2023. za zastupanje na ročištima od 15. 3. 2023. , 06.06. 2023. i 9. 11. 2023. po 100 bodova, ukupno 700 bodova, što čini novčani iznos od 10.500,00 kuna, a što uvećano za PDV iznosi 13.125,00 kuna.

Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 kuna i presudu u iznosu od 300,00 kuna.

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 15.625,00kuna/ 2.072,28 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od. 29. 11. 2023. pa do isplate, sve sukladno čl. 29 ZOO-a.

14. Sud je od ocijenio da tuženiku ne pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.048,09 eura/7.896,83 kuna , nakon što je tužitelj podneskom od 18.10. 2023. snizio tužbeni zahtjev, budući nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

14.1. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudo od 16. srpnja 2020, u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostalog, odgovoren no da " čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL 1993, L.95 str. 29) ( SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15 svezak 112. str. 24. ) te načeo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorene odredbe zbog njezine nepoštenosti, a obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13."

Stoga je sud donio odluku kao u točci IV. izreke.

U Vinkovcima, 29. studenog 2023.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. . – punomoćnik tužitelja

2. . – punomoćnik tuženika