Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-773/2022-24

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. B., OIB: iz T., G. 91, K., zastupan po

punomoćniku B. Z., odvjetniku iz P., protiv tuženika: 1. S.

P., OIB, iz P., U. R. S. – V. P. del

R. 26 (prema izjavi prvotuženice ista ima prebivalište na adresi P., C. 8) i

2. N. P., OIB:, iz R., S.. V. 3,

zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene javne glavne rasprave 17. listopada 2023. godine, u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, dana 29. studenog 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj B. G., OIB:, vlasnik

nekretnine k.č. k.č. 4248/2 upisana u zk. ul. 1557 k.o. K., pa su mu tuženici dužni priznati vlasništvo i trpjeti da se nakon pravomoćnosti ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u P., Zemljišnoknjižnom odjelu P. izvrši uknjižba prava vlasništva s imena i vlasništva tuženika, na ime i vlasništvo tužitelja, u cijelosti.

II Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade parnične troškove u iznosu od 1.028,81 eur[1] / 7.751,57 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 26. listopada 2022. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da je vlasnik nekretnine označene kao k.č. 4248/2 upisane u z.k.ul. 1557 k.o. K. u cijelosti što da su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik u zemljišne knjige. U tužbi navodi da tuženici dolaze upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetne nekretnine svaki u ½ dijela. Međutim, tužitelj i njegova supruga da su 1990. godine od A. P. iz R.,

bratića M. B. kupili cijelo njegovo imanje, među kojim da je bila i predmetna nekretnina. Od tada da ju tužitelj i njegova supruga čiste, održavaju, a prije njih da je to činila obitelj A. P.. Predmetna nekretnina da nikada nije bila stvarno vlasništvo obitelji P.. Predmetna nekretnina zajedno sa k.č. 4248/1, 4248/3, 4248/4 i 4245/1 sve k.o. K. da čine jednu cjelinu koja je ranije bila vlasništvo pok. P. M., djeda P. A. i B. M..

2. U odgovoru na tužbu tuženici osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navode da su oni jedini zakoniti vlasnici i posjednici predmetne nekretnine i do dostave tužbe da im nikada nitko na bilo koji način nije osporavao pravo vlasništva. Predmetna nekretnina da je u neprekinutom – stoljetnom – vlasništvu obitelji P. odnosno prednika tuženika, o čemu da svjedoče i isprave koje prilažu u spis. 1967. godine da je P. P. F., majka pok. A. P., Darovnim ugovorom

darovala, između ostalih, i predmetnu nekretninu svom sinu A. P..

Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Pazinu posl.br. O-276/99-6 od 27. siječnja 2000. godine iza pok. A. P. pok. G. da je, između ostalih,

predmetnu nekretninu naslijedila R. P. rođ. M., supruga ostavitelja u cijelosti. Rješenjem Općinskog suda u Pazinu broj Z-448/2008 od 18. veljače 2008. godine, a temeljem Ugovora o darovanju od 18. veljače 2008. godine i ovjerenog kod javnog bilježnika istog dana, da je izvršen prijenos prava vlasništva, između ostalih, i predmetne nekretnine sa imena P. R. rođ. M. na ime P.

N. (drugotuženika) i P. M.. Prvotuženica da je svoj suvlasnički dio stekla darovanjem od P. M. i to Ugovorom o darovanju od 07. prosinca 2009. godine, od kada da je u nesmetanom posjedu predmetne nekretnine. Prvotuženici da nikada nitko nije osporavao pravo vlasništvo, niti ju onemogućavao u mirnom korištenju predmetne nekretnine. Tuženici osporavaju da bi predmetnu nekretninu kupili 1990. godine obitelj B. – P.. Isprava o isplati kupoprodajne cijene na koju se poziva tužitelj da ne može predstavljati dokaz da bi obiteljsko imanje P. činila i predmetna nekretnina, dakle tužitelj da nema pravni temelj za zakonito stjecanje prava vlasništva. Tvrdnja tužitelja o navodnoj jedinstvenosti čestica na terenu da je samo namjera tužitelja da konstruiranjem neistinitih navoda stekne i predmetnu nekretninu. Dalje tvrde, da nema životne ni razumne logike da bi tužiteljevi prednici i tužitelj održavali i čistili predmetnu nekretninu oduvijek, a da nisu pokušali to konstatirati u zemljišnoj knjizi. Tuženi tvrde da je posjedovno i zemljišnoknjižno stanje na terenu suprotno navodima tužitelja, a što da je između prednika stranaka bilo nesporno. Dalje tvrde da tužitelj nema valjani titulus (Ugovor o kupoprodaji iz 1990. godine), a eventualno usmeni Ugovor o kupoprodaji da je ništetan zbog nedostatka forme, a ni do realizacije takvog Ugovora da nije ni došlo. Tuženici zaključuju da tužitelj nije, niti je ikada bio posjednik predmetne nekretnine, ni pošten posjednik, te konačno da nedostaju svi elementi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te predlažu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz zemljišne knjige (4), izvod iz katastarskog plana (5), potvrdu o primljenoj akontaciji (6-7), izvadak iz zemljišne knjige - povijesni prikaz (20-27), Darovni ugovor (28-30), Rješenje o nasljeđivanju (31-32), Rješenje (33-35), Ugovor o darovanju nekretnina (36-37), izvršen je očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke, te je izvršen uvid u orto foto snimku (70) i prijepis posjedovnog lista (72-73) koje je mjernički vještak prilikom očevida priložio uz svoj iskaz. Saslušani su svjedoci Š. P., R.

R., B. P., M. B., Š. P., B. P. i A. S.,

te tužitelj i tuženici kao parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Očevidom lica mjesta u prisutnosti vještaka mjerničke struke utvrđeno je da predmetna nekretnina ima oznaku k.č. 4248/2 k.o. K., s površinom prema službenom katastarskom stanju od 406 m2, u naravi je livada, sa zapadne strane omeđena je suhozidom, sa istočne strane omeđena je betonskim ogradnim zidom, a sa sjeverne i južne strane nije vidljiva međa. Sa sjeverne i južne strane gdje nije vidljiva međa predmetna nekretnina graniči sa k.č. 4248/3 i k.č. 4248/1. Očevidom lica mjesta, neposrednim zapažanjem utvrđeno je da predmetna nekretnina čini jednu jedinstvenu cjelinu sa k.č. 4248/1 i k.č. 4248/3 k.o. K., sve omeđeno suhozidom.

6. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (4) utvrđeno je da je k.č. 4248/2 upisana u z.k.ul. 1557 k.o. K., u suvlasništvu tuženika na jednake dijelove.

7. Uvidom u izvod iz katastarskog plana (5) utvrđeno je da predmetna nekretnina, između ostalih, graniči i sa k.č.4248/1 i k.č. 4248/3 k.o. K..

8. Iz Potvrde o primljenoj akontaciji od 05. ožujka 1990. godine (6) proizlazi da su Potvrdu sa sadržajem P. A. iz R., B. bb, kao

prodavaoc nekretnina prima akontaciju od kupca B., G., G. 91,

T. u iznosu od 13.000,00 DEM, ostali dogovoreni iznos kupac se obavezuje isplatiti odmah nakon urednog sudskog prijepisa nekretnina, a prodavaoc se obavezuje da u slučaju pobijanja dogovora vrati isplaćenu akontaciju, uvećanu za duplu svotu. Ostali dogovoreni iznos iznosi još 13.000,00 DEM. Kupac u slučaju pobijanja ugovora gubi isplaćenu akontaciju" potpisali G. B. kao

davatelj akontacije i M. P. u ime A. P.. Potvrda je ovjerena

3.05.1990. pred tada nadležnim tijelom Općine R.. U navedenoj Potvrdi se ne navode brojevi katastarskih čestica na koje bi se odnosila akontacija.

9. Iz Potvrde od 25. lipnja 1990. godine (7) proizlazi da su potvrdu sa sadržajem P. A. iz R., B. bb, kao prodavaoc nekretnina naslijedljenih od pok. oca P. F., prima ostali iznos od 13.000,00 DEM tako potpisom potvrđuje da je u potpunosti isplaćen i da više nema nikakvih potraživanja od kupca B. G., G. 91, K. – T.. Prodavaoc se u slučaju

potrebe potpisa oko daljnjeg sređivanja zemljišta obvezuje potpisati. U slučaju bilo kakvih prepreka od strane prodavaoca, prodavaoc je kupcu dužan vratiti isplaćeni iznos uvećan za duplu svotu" potpisali G. B. kao kupac i A. P.

kao prodavatelj. Potvrda je ovjerena 25. lipnja 1990. godine pred tada nadležnim tijelom Općine Pazin. U navedenoj potvrdi se ne navode brojevi katastarskih čestica na koje bi se odnosila isplata, dakle, da bi se isplata odnosila upravo i na predmetnu nekretninu.

10. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige - povijesni prikaz (20-27) utvrđeno je da je predmetna nekretnina bila upisana u vlasništvu pravnih prednika tuženika, te je vidljiv slijed prijenosa prava vlasništva sa pravnih prednika tuženika na tuženike.

11. Uvidom u Darovni ugovor (28-30) utvrđeno je da je isti sklopljen i ovjeren 03. listopada 1967. godine između P. – P. F. kao darovateljice i P.

A. pok. G. kao daroprimatelja (majke i sina), a predmet darovanja su bile sve nekretnine (oko stotinu brojeva katastarskih čestica) od darovateljice, pa makar i one koje nisu navedene u Ugovoru, a među navedenim nekretninama je i predmetna k.č. 4248/2 k.o. K.. Darovni ugovor je proveden u zemljišnoj knjizi Rješenjem Z-1259/67. Iz navedenog Darovnog ugovora nije moguće utvrditi da li se vršila identifikacija na licu mjesta za svaku od navedenih nekretnina.

12. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju (31-32) utvrđeno je da su ostavinsku imovinu iza pok. A. P. pok. G., između ostalog, činile i sve nekretnine koje su bile predmet Darovnog ugovora sklopljenog između njega i njegove majke 03. listopada 1967. godine (radi se o stotinjak brojeva katastarskih čestica). Nasljednicom na svim nekretninama proglašena je supruga ostavitelja R. P. rođ. M. iz G. broj 87. Ostavinska imovina iza pok. A. P.

utvrđivala se iz izvatka iz zemljišne knjige.

13. Uvidom u Rješenje (33-35) utvrđeno je da je na temelju Ugovora o darovanju od 18. veljače 2008. godine provedena uknjižba prava vlasništva, između ostalih (oko stotinjak brojeva katastarskih čestica) i predmetna nekretnina, i to konkretno na P. N. – drugotuženika u ½ dijela i P. M. u ½

dijela.

14. Uvidom u Ugovor o darovanju nekretnina od 07. prosinca 2009. godine, ovjeren kod javnog bilježnika u Pazinu 14. prosinca 2009. (36-37) utvrđeno je da je Ugovor sklopljen između P. M. kao darovatelja i P. S. –

prvotuženice, kao primateljice, a predmet darovanja bila je, između ostalih i predmetna nekretnina odnosno suvlasnički dio koji je bio upisan na darovatelja.

15. U ukupnosti provedenih dokaza (Darovnog ugovora (28-30), Rješenja o nasljeđivanju (31-32), Rješenja (33-35), Ugovora o darovanju nekretnina (36-37)) sud zaključuje da su se pravni poslovi i sudske odluke (Rješenje o nasljeđivanju i Rješenje Z-448/2008 (31-35)) provodili na temelju zemljišnoknjižnih upisa koji su bili upisani u zemljišnim knjigama u vrijeme kada su se pravni poslovi i sudske odluke donašali.

16. U ukupnosti provedenih dokaza kako materijalnih dokaza u spisu, tako i iz iskaza stranaka i svjedoka nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja pravnih poslova vršila prethodno identifikacija nekretnina na licu mjesta, niti da bi se prilikom provođenja ostavinskog postupka iza pok. A. P. pojedinačno identificirala svaka od nekretnina koja je prema Rješenju o nasljeđivanju predstavljala ostavinsku imovinu ostavitelja tj. Antona Prenca pok. G. iz G. broj 87.

17. Prema materijalnim dokazima u spisu predmetna nekretnina bila je u vlasništvu P. P. F. iz G. 87. P. P. F. je zajedno sa

oko stotinjak katastarskih čestica i predmetnu nekretninu Darovnim ugovorom darovala svom sinu P. A.. Iza smrti P. A. predmetnu nekretninu,

između ostalih oko stotinjak katastarskih čestica naslijedila je žena P. R. rođ. M.. P. R. rođ. M. je na temelju Ugovora o darovanju od 18.veljače 2008. godine, između ostalih (oko stotinjak katastarskih čestica) i predmetu nekretninu darovala sinovima P. N. i P. M. svakome u

½ dijela, da bi konačno P. M. U. o darovanju od 07. prosinca 2009.

između ostalih nekretnina i predmetnu nekretninu, u njegovom suvlasničkom dijelu, darovao kćerci P. S., prvotuženici. Iz navedenog proizlazi da su se prijenosi prava vlasništva vršili na temelju isprava odnosno upisa koji su bili u zemljišnim knjigama.

18. Svjedok Š. P., nesrodan sa strankama, u dobi od 86 godina,

iskazao je da u blizini predmetne nekretnine on živi, da u blizini ima i svoje nekretnine na kojima je čuvao ovce, kao i na predmetnoj nekretnini, ali da je glede predmetne nekretnine pitao vlasnike (tužitelja, a prije P.). Tužitelj, a prije njega Pauletić da su predmetnu nekretninu koristili za košnju trave. Nikada nikog drugog osim tužitelja i P. nije vidio da koriste predmetnu nekretninu. Predmetna nekretnina da je oduvijek takva kakva je i sada i na nju da se pristupalo na isti način, preko nekretnina tužitelja. Takvo stanje da je još od vremena kada je svjedok bio mali i kada je čuvao ovce. Svjedok ne zna kada je tužitelj postao vlasnik, ni na koji način.

19. Svjedok Rino Radetić, nesrodan sa strankama, u dobi od 65 godina, iskazao je da je od djetinjstva vezan za mjesto G. u neposrednoj blizini predmetne nekretnine, da u neposrednoj blizini predmetne nekretnine ima i svoju nekretninu, te da je kao dijete čuvao krave na svojoj nekretnini, a na predmetnoj nekretnini da je krave čuvao J. P., a poslije njega tužitelj. Po njegovu mišljenju predmetna parcela je od tužitelja jer da ju je kupio prije puno godina, te da je držao u posjedu od vremena kada je umro J. P.. Predmetna nekretnina da je oduvijek ista kao i danas, osim što je sa jedne strane izgrađen betonski zid, (uz nekretninu na kojoj je izgrađena kuća k.č. 4275/2). Svjedok je iskazao da nikada nije čuo da bi itko tužitelju osporavao bilo koje pravo na predmetnoj nekretnini i da on nikada nikog drugog nije vidio na predmetnoj nekretnini osim tužitelja i P. J.. A. P. koji da bi bio upisani vlasnik predmetne nekretnine da nije

poznavao.

20. Svjedok B. P., brat drugotuženika, stric prvotuženice, nije u svađi sa strankama, iskazao je da predmetna nekretnina nikada nije bila od obitelji P. tj. od njegovih pravnih prednika, to znači ni od tuženika. Ni njegov otac, ni njegova baka da nisu nikada govorili da bi predmetna parcela bila njihova. Svjedok je iskazao da predmetna nekretnina nije predstavljala ostavinsku imovinu njegovog oca A. P. i da predmetna nekretnina nije bila predmet ostavinske rasprave. A niti njegova baka Fuma da nije bila vlasnica predmetne nekretnine, a niti posjednica.

21. Svjedok M. B. je iskazala da je predmetna nekretnina od

njezinog muža, jer da ju je on 1990. godine kupio od A. P., istovremeno

kada je kupio i svo njegovo imanje. A A. P. da je bio nasljednik od svog

oca F.. Konkretno, A. P. i E. Č. da su bili suvlasnici gotovo

na svim nekretninama sa njezinim ocem P. Š.. Prilikom prodaje P.

A. da nije na terenu pokazao što sve prodaje, ali da su svi znali da je predmetna nekretnina u njegovom posjedu. Svjedokinja smatra da je vjerojatno greškom bilo upisano vlasništvo predmetne nekretnine na pravne prednike tuženika. Od vremena kupoprodaje 1990. godine da nesmetano čiste, kose i koriste predmetnu nekretninu i nikada da im nitko nije smetao, niti osporavao bilo koje pravo na predmetnoj nekretnini. Prva saznanja da predmetna nekretnina nije upisana u njihovom vlasništvu da ima od listopada 2022. godine kada ih je nazvala majka prvotuženice S. P. i pitala za broj telefona D. F. i kada je S.

P. rekla da ona ne zna što je njihovo, ni gdje se nalaze nekretnine, ali da su naslijedili i predmetnu nekretninu i da bi sve prodali. Nakon toga, svjedokinja je pogledala vlasništvo predmetne nekretnine i vidjela da su tuženici upisani kao vlasnici. Tada je nazvala drugotuženika i rekla mu da bi rado da riješe tu parcelu, a drugotuženik da joj je odgovorio da je parcelu već prodao i da je dao kupcu ruku u znak dogovora da mu je prodao. Svjedokinja da je rekla drugotuženiku da je predmetna parcela njihova tj. od tužitelja, a drugotuženik da joj je odgovorio da zna, da zna da nije bila nikad njihova, ali da je na njemu zapišena i da ju ima pravo prodati. Svjedokinja je dalje iskazala da kada je P. A. otišao živjeti u R.,

parcelu da je nastavila koristiti njegova majka P. J., a nakon njezine smrti

da ju je nastavio koristiti J. P., rođak od P. A. i od svjedokinje.

Dalje je iskazala da su od A. P. kupili svo imanje, pa tako i predmetnu nekretninu i isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti. A. P. da je imao sina,

sada pokojnog, i taj sin da ih je ucjenjivao za 6.000,00 dem koji iznos da su mu i platili. U to vrijeme ona da je sama rješavala papire, bez odvjetnika i zato da se vjerojatno desilo to što se desilo i da su se držali posjedovnog lista koji je glasio na P. A.. Tuženici da nisu nikada bili stvarni vlasnici predmetne nekretnine, to da su i sami rekli, ali da su samo upisani na papiru.

22. Svjedok Š. P., u dobi od 85 godina, iskazao je da u neposrednoj blizini predmetne nekretnine ima i svoje nekretnine, da od rođenja živi na istom mjestu i uvijek da dolazi na svoje nekretnine. Predmetu nekretninu da koristi tužitelj od vremena kada je umro Š. P., tast tužitelja. Problem vezano za predmetnu nekretninu da je počeo raditi drugotuženik, jer da je upisana na ime drugotuženika ali predmetna parcela da nije bila nikada njegova, niti od njegovih pravnih prednika. Svjedok je poznavao A. P. koji je živio u R. i koji je bio rođak M.

B., ženi tužitelja. Predmetna nekretnina izgleda uvijek ista kao i danas, na nju se pristupa preko nekretnine tužitelja. Predmetna nekretnina da se uvijek koristi za košnju, da postojeći suhozid je još od prije njegovog rođenja.

23. Svjedokinja B. P., rođena 1954. (udovica pok. Đ. P.

odnosno nevjesta od pok. A. P., a ujedno tast tužitelja i svekrv svjedokinje bili su braća), iskazala je da nema apsolutno nikakvih saznanja vezana za predmetnu nekretninu do unazad par mjeseci. Njezin svekrv da se zvao A. P., muž joj se zvao Đ. P. koji je umro 2012. godine, a prije 7 godina da se raspravljala naknadno pronađena imovina iza njezinog svekra i tu naknadno pronađenu imovinu da su naslijedili P. A. (šogor), S. (šogorica) i djeca

svjedokinje. P. A. i S. da su priznali M. B. pravo vlasništva za

naknadno pronađenu imovinu, a djeca svjedokinje da joj nisu htjeli priznati pravo vlasništva i zato da se sada protiv njezine djece vodi postupak na sudu.

24. Svjedok A. S. iskazao je da je prvi puta na predmetnoj nekretnini bio kada je imao 7 godina kada je sa bakom F. P. čuvao krave, a krave je čuvao i na preostalim nekretninama, budući da je predmetna nekretnina u sredini. Na predmetnoj nekretnini zadnji puta je bio prije 40 godina. Svjedok je iskazivao kako se je papirnato prenosila predmetna nekretnina od pravnih prednika pa do danas i vjerojatno da je to bilo od F. P. čim ju je pustila svom sinu.

25. Iz iskaza svjedoka predloženih po tuženicima, niti jedan od svjedoka nema saznanja vezano za posjed predmetne nekretnine posljednjih 40 godina. Svjedok A. S. na predmetnoj nekretnini nije bio posljednjih 40 godina, niti ima saznanja iz drugih izvora o posjedu predmetne nekretnine u razdoblju posljednjih 40 godina, a svjedokinja B. P. nema apsolutno nikakvih saznanja o predmetnoj nekretnini do prije par mjeseci. Iz iskaza svjedokinje B. P. čak se može zaključiti, ali vezano za druge nekretnine u naselju, da su drugi (njezini šogor i šogorica) priznali M. B. pravo vlasništva, pa se može zaključiti da se isti nisu smatrali stvarnim vlasnicima nekretnina koje su bile upisane na njih, pa nije došlo do sudskog spora sa njima.

26. Iz iskaza svjedoka Š. P., R. R., B. P., M.

B. i Š. P., proizlazi da predmetna nekretnina nije nikada bila stvarno vlasništvo tuženika odnosno njihovih pravnih prednika. Tako je i sam svjedok B. P., brat drugotuženika i stric prvotuženice, a nisu u svađi, iskazao da predmetna nekretnina nije nikada bila stvarno vlasništvo njegove obitelji odnosno njegovih pravnih prednika. Svjedok B. P. iskazivao je uvjerljivo, sigurno, čak u iskazu tvrdi da na ostavinskoj raspravi predmetna nekretnina nije bila predmet raspravljanja odnosno da ostavinsku imovinu iza njegovog oca A. P. nije činila i predmetna nekretnina. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju utvrđeno je da se predmetna nekretnina navodi da kao ostavinska imovina ostavitelja A. P.,

međutim iz iskaza svjedoka B. P. koji je iskazivao uvjerljivo i sigurno proizlazi da predmetna nekretnina nije bila stvarno vlasništvo njegovog oca i zato da nije ni mogla predstavljati ostavinsku imovinu. A i sam drugotuženik je iskazao da se na ostavinskoj raspravi iza pok. oca nisu pojedinačno čitali brojevi katastarskih čestica već da je ostavinska imovina raspravljena na temelju vlasničkog lista ostavitelja. Iz iskaza svjedoka B. P. koji je ujedno pravni slijednik iza svog

oca A. P., proizlazi da predmetna nekretnina, unatoč činjenici da je upisana u Rješenje o nasljeđivanju kao ostavinska imovina nije bila i stvarno vlasništvo ostavitelja.

26.1. A svi svjedoci predloženi od strane tužitelja, a posebno svjedoci u dobi od 85 i 86 godina, a i ostali svjedoci stariji od 60 godina, svi su iskazali da je tužitelj, u posjedu predmetne nekretnine najmanje od 1990. godine, a prije njega da je u posjedu bio tast tužitelja. Iskazi svjedoka vezano za posljednji mirni posjed tužitelja na predmetnoj nekretnini i to u kontinuitetu više od 20 godina su sukladni i uvjerljivi, zato im je sud poklonio vjeru.

27. Tužitelj je iskazao da u cijelosti potvrđuje iskaz svoje supruge, svjedokinje M. B.. Iskazao je da se za Mariju vjenčao 1977. godine i došao je živjeti kod nje i od kada živi s njom nikada da nije bilo sporova vezano za predmetnu nekretninu. Predmetnu nekretninu da nisu nikada od 1977. godine nadalje koristili obitelj P., već obitelj P.. P. A. da mu je prodao svo svoje imanje i

to imanje da su obišli.

28. Prvotuženica je iskazala da potvrđuje iskaze što su rekli svjedoci B. P. i A. S., da je ona predmetnu nekretninu dobila od svog oca M.

2009. godine i da se upisala kao vlasnik i zato da je predmetna nekretnina u ½ njezina, a u ½ od drugotuženika. Kao dijete da se sjeća da su trčali oko predmetne nekretnine. Nakon što joj je otac darovao predmetnu nekretninu na njoj nije ništa radila.

29. I drugotuženik je iskazao da je sve onako kako su iskazali B. P. i A. S.. Dalje je iskazao da mu nije jasno kako je njegov brat B. P. mogao reći da predmetna parcela nije njihova kada je navedena parcela navedena kao ostavinska imovina iza pok. oca. Na ostavinskoj raspravi se nisu čitali brojevi katastarskih čestica, ali da je postojao vlasnički list na kojem je između ostalih bila i predmetna nekretnina. Dalje je iskazao da se sjeća da je kao dijete unutar suhozida tj. i na predmetnoj nekretnini i na ostalim nekretninama unutar suhozida (k.č. 4248/1, 4248/2 i 4248/3) napasivao krave. Dalje je iskazao da je njegov otac stekao predmetnu nekretninu Darovnim ugovorom od svoje majke 1967. godine. Zadnji puta na predmetnoj nekretnini bio je prije par mjeseci, a prije toga nije imao potrebu dolaziti na predmetnu nekretninu.

30. Iz iskaza tuženika proizlazi da oni posljednjih 40 godina odnosno prvotuženica zbog godine rođenja 30 godina nisu bili na predmetnoj nekretnini, da svih tih godina saznanja vezana za predmetnu nekretninu imaju samo iz materijalnih dokaza (Rješenja o nasljeđivanju, Ugovora o darovanju, izvatka iz zemljišne knjige), a nemaju saznanja o posjedu predmetne nekretnine iz neposrednog uvida na terenu. Tuženici, osim saznanja glede materijalnih isprava i onoga što su rekli svjedoci koje su oni predložili, nemaju, a predloženi svjedoci po tuženicima pa tako niti tuženici nisu iskazivali tako da bi se iz njihovog iskaza moglo dokazati da bi tužitelj bio nepošten posjednik.

31. Iz iskaza svjedoka (Š. P., koji ima 86 godina, Š. P. koji

ima 85 godina, R. R. koji ima 65 godina i koji nisu ni u svađi, ni u rodu sa strankama, te svjedoka B. P., koji je brat drugotuženika i stric

prvotuženice, a nije u svađi sa njima i koji nemaju nikakvog interesa za predmet spora, te svjedokinje M. B., supruge tužitelja, ali nije u svađi sa strankama) utvrđeno je da je tužitelj, a prije njega i njegovi pravni prednici (Š. P.,

A. P.) u samostalnom, mirnom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine u cijelosti. A iz iskaza tuženika i svjedoka (B. P. i A.

S., te tuženika) nije utvrđeno da bi tužitelj bio nepošten posjednik odnosno da je tužitelj znao ili morao znati da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo. Očevidom lica mjesta nesporno je utvrđeno da je predmetna nekretnina u kompleksu nekretnina koje graniče s njom i koje su omeđene suhozidom, a koji suhozid prema iskazu svjedoka koji je rođen 1937. godine postoji još od prije njegova rođenja. Očevidom lica mjesta s obzirom na kompleks i jedinstvenost predmetne nekretnine sa k.č. 4248/1 i 4248/3 koje se neposrednim zapažanjem nesporno utvrdilo da čine kompleks, te bi bilo životno nelogično da predmetna nekretnina ne bi bila u posjedu tužitelja sa preostalim nekretninama koje čine jedan kompleks, te konačno iz iskaza tuženika proizlazi da se oni smatraju vlasnicima samo zato jer je predmetna nekretnina upisana na njihovo ime i jer da je prije njih bila upisana u zemljišnim knjigama u vlasništvu njihovih pravnih prednika. A jedan od svjedoka (B. P.,

brat drugotuženika i stric prvotuženice) izričito tvrdi (a iskazivao je sigurno, uvjerljivo, objektivno) da predmetna nekretnina nije stvarno vlasništvo tuženika, jer da nije bila stvarno vlasništvo ni njihovih pravnih prednika, neovisno što piše u papirima. Dakle, iz provedenih dokaza utvrđeno je da je posjed tužitelja na predmetnoj nekretnini samostalan, pošten, miran i istinit.

32. Nadalje, je utvrđeno da posjed predmetne nekretnine nije nikad bio oduzet tužitelju, ni njegovim pravnim prednicima, da su on (najmanje 30 godina) i njegovi pravni prednici i više godina u posjedu predmetne nekretnine.

33. Tužitelj je dokazao da ni on, ni njegovi pravni prednici predmetnu nekretninu nisu stekli na viciozan način. Tužitelj je i nadalje u samostalnom, istinitom i poštenom posjedu. Pošten posjed se presumira. A tuženici nisu dokazali nepoštenje posjeda tužitelja. Tužitelj je cijeneći dosjedanje posljednjih 30-tak godina, a po svojim pravnim prednicima i više, stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine.

34. Odredba čl. 159. st. 2. ZV-a koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997. godine propisuje da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe ju dosjelošću u vlasništvu protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (redovna dosjelost). Prema st. 3. istog članka samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (izvanredna dosjelost).

35. Prema čl. 160. st. 2. ZV-a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjih posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Prema st. 3. istog članka nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.

36. Provedenim dokazima nije utvrđeno da bi tužitelj znao, niti morao znati da predmetna nekretnina koju koristi kao svoju, a koju su koristili i njegovi pravni prednici, ne bi bila njegovo vlasništvo.

37. Stjecanje vlasništva putem dosjelosti je originarni način stjecanja, a stjecatelj ne izvodi svoje pravo iz prednikova prava, nego ga neovisno o njegovom pravu stječe onoliko koliko ga posjeduje, u konkretnom slučaju stječe pravo vlasništva bez eventualnih tereta koji bi ga mogli teretiti. Iako je redoviti način stjecanja prava vlasništva upis u zemljišne knjige na temelju pravnog posla, zakon dopušta i drukčiji način stjecanja, kao što je u konkretnom slučaju primjenom instituta dosjelosti. Pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom pravu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja tim putem. Institut dosjelosti se primjenjuje kako bi se stvarno stanje uskladilo sa pravnim.

38. Kroz posjedovanje predmetne nekretnine od strane tužitelja i njegovih pravnih prednika u primjeni je bio Opći građanski zakonik - Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch (ABGB) – zadnje izmjene BGBI I Nr. 59/2017 (dalje: OGZ) čija su se pravna pravila primjenjivala na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ broj 86/46-pročišćeni tekst), do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN 53/91, 91/92, dalje: ZOVO koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. godine, te zatim po odredbama ZOVO i konačno važećeg ZV-a. Uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću određuju pravila OGZ-a u paragrafima 1460. do 1471. po kojima se zahtijeva da dosjedatelj ima pravo stvar posjedovati, da je njegov posjed pošten, zakonit i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. To znači da posjednik ne smije prisvojiti stvar silom ili lukavstvom, ili potajno (paragraf 1464.), da posjed mora biti pošten (paragraf 1463. i 326.) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristojala predavaocu (paragraf 1461.) time da propisani uvjeti moraju postojati cijelo vrijeme trajanja dvadesetogodišnjeg roka dosjedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ-a pošten posjednik je onaj tko drži stvar iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje. Nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje. Prema odredbi čl. 28. st. 2. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću tijekom 10 godina, a prema odredbi st. 4. istog članka savjesni posjednik stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari dosjelošću protekom 20 godina. Prema odredbi čl. 72. st. 2. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

39. Tužitelj, ni njegovi pravni prednici, posjed sporne nekretnine nisu pribavili silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, a nije utvrđeno da tužitelj ne bi imao pravo na posjed. Sud smatra da je posjed tužitelja bio savjestan, jer nije znao, niti mogao znati da sporna nekretnina koju posjeduje nije njegova, odnosno prije od njegovih pravnih prednika.

40. Ispunjeni su uvjeti za originarnim stjecanjem predmetne nekretnine dosjelošću i iz čl. 159. i 160. ZV-a. Zakon razlikuje dva načina stjecanja vlasništva dosjelošću i to redovitu i izvanrednu. Za redovitu dosjelost potrebno je da samostalni posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten posjeduje neprekidno 20 godina. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj i njegovi pravni prednici u samostalnom posjedu više od 50 godina, a sud smatra da tužitelj nije imao razloga posumnjati da mu posjed ne bi pripadao.

41. Uvažavajući tako cijenjene dokaze ovaj sud zaključuje da je posjed tužitelja pošten, te da su ispunjeni uvjeti za izvanrednu dosjelost.

42. U konkretnom slučaju utvrđeno je da stvarno ekonomsko stanje, odnosno da posjed izvršava samo tužitelj, pa taj raskorak treba uskladiti sa pravnim stanjem.

43. Prema čl. 130. st. 1. ZV-a tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona (a tu spada dosjelost), ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da strana koja izgubi spor je dužna drugoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 03. travnja 2023. i 16. listopada 2023., za svaku radnju po 199,00 eura/1.499,37 kn plus PDV u iznosu od 149,25 eura/1.124,52 kn, zatim trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu 53,09 eura/400,01 kn, te trošak očevida i vještačenja u iznosu od 229,47 eura/1.728,94 kn, a što sveukupno iznosi 1.028,81 eur/7.751,57 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7.1., 9.1., 42., 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022 i 126/2022), te na tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi. Vrijednost boda iznosi 1,99 eura/15,00 kn.

45. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 29. studenog 2023. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana i počinje teći danom objave Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.