Poslovni broj: 4 P- 147/20-35

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. S.iz N., OIB .,

zastupana po punomoćniku M.C. odvjetniku iz .V., protiv tuženika

Z. b. d.d. Z., OIB .3, zastupani po o. d.

P. & P.iz Z., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave,

održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika P. I., a u odsutnosti tuženika, 26. listopada 2023. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 29. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Z. b.d.d. Z., T. b. J.

J. 10, OIB:. da tužitelju I.S., N.. B.

J. 23, OIB:., isplati novčani iznos od 4.378,71 eura /

32.991,40 kn, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.7.2015. te od 1.8. 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023 . po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena i to:

- 25,61 EURA / 193,19 kn od 01.01.2012.g. do isplate, - 32,07 EURA / 241,64 kn od 01.02.2012.g. do isplate, -

32,15 EURA / 242,20 kn od 01.03.2012.g. do isplate, -

30,57 EURA / 230,32 kn od 01.04.2012.g. do isplate, -

31,21 EURA / 235,15 kn od 01.05.2012.g. do isplate, -

32,15 EURA / 242,24 kn od 01.06.2012.g. do isplate, -

31,14 EURA / 234,59 kn od 01.07.2012.g. do isplate, -

31,22 EURA / 235,25 kn od 01.08.2012.g. do isplate,

- 4.132,59 EURA / 31.136,97 kn od 20.08.2012.g. do isplate, sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., T. b. J.

J.10, OIB:. da tužitelju I. S., N., B.

J. 23, OIB:. isplati troškove ovoga parničnog postupka

u iznosu od 2.595,09 eura/ 19.552,70 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana presuđenja tj. od 29. 11. 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je u studenom 2006. sklopio Ugovor o kreditu br ., da čl. 1. Ugovora Kreditor odobrava i stavlja mu na raspolaganje iznos od 27.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom., da je u čl.2. Ugovora, , određeno: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 27.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ Te da je čl.7., određeno je da: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 210,62 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. .“ Nadalje se tužitelj poziva na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge Franak, kojom je nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, te se poziva i na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak. Nadalje u tužbi navodi da ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita, da ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita, te da je na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom, da je na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. Stoga tužitelj u konačno postavljenom traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule u iznosu od 4.378,81 eura, a uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., također potražuje i trošak parničnog postupka.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neuredan, neosnovan, uključujući pravnu osnovu, buduću visinu, vrijednost predmeta spora te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 27. travnja 2015., također tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik u tužbi navodi, a što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora kao i u članku 23. P) Ugovora gdje se, neposredno prije tužiteljeva potpisa, navodi da je tužitelj: „upoznat s činjenicom da su sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Tuženik nadalje navodi da je Valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, da nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje tuženik navodi da ne samo da nije znao, nego nije imo niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik također navodi da je prilikom sklapanja Ugovora tužitelju pružio sve potrebne informacije, da je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da mu naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, pregled prometa po kreditu, izvadak iz zemljišne knjige br. ZK ul. . k.o. N., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i osobnog bankara D. D., te je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku T. B., kao i

dopuna nalaza.

4.Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog- financijskog vještačenja.

Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu. Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, te je donio odluku kao u izreci rješenja.

4.1.Ovakvo stajalište je zauzeo Vrhovni sud u zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. 11. 2021. prema kojem je u predmetima po tužbi korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

5.Provedeni dokazi ocijenjeni su u smislu odredbe čl.8. ZPP-a.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19,80/22 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

7.Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 29. 11. 206. sklopili Ugovor o kreditu br. 7103414714 na iznos od 27.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,90% koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 210,62 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita

- da za vrijeme otplate kredita mijenjana visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i

- da je kredit otplaćen u cijelosti 20. 8.2012.

8. Sporno je:

-

da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog jednostranog povećanja promjene tečaja CHF u odnosu na HRK,

-

da li tužitelj ima svojstvo potrošača

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

9. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, a koji je sud ocijenio neosnovanim imajući u vidu da je čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja skapala svaki pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je tijekom postupka iznio činjenice i dostavio dokaze iz kojih proistječe da je sredstva ostvarena kreditom, kako je to ugovoreno čl. 6. Ugovora, koristio za adaptaciju kuće. Stoga je tuženik, ukoliko je smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, bio dužan predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Stoga je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača, a predmeti ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

9.1.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim.

U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). u kojem slučaju zasta počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, dakle od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa i u slučaju kada je je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenu kamatne stope.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

10.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

11.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11.1.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

12.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovor izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i službenika banke D. D..

12.1.Tužitelj u danom iskazu navodi da je predmetni kredit uzeo radi adaptaciju kuće, da su mu u banci prilikom zaključenja ugovora ponudili da zaključi Ugovor u valuti Euro, kunama i CHF, da se odlučio za CHF jer je to bilo najpovoljnije, da je razgovarao s osobnim bankarom o svojom financijskom stanju i prema tome uzeo kredit u CHF. Nadalje je izjavio da je 2012. otplatio kredit u cijelosti, da je tom prilikom platio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od oko 5.000,00 do 6.000,00 kuna, da se ne sjeća da li mu je Banka slala Odluku o povećanju kamatne stope , ali da je nakon što je došlo do povećanja kamatne stope, uvidio da to ide sve gore i gore te se odlučio u cijelosti vratiti kredit. Nadalje je izjavio da u vrijeme podizanja kredita nije imao nikakav obrt, da je tada bio državni službenik u Policijskoj upravi vukovarsko srijemskoj. Nadalje je izjavio da je prilikom zaključenja Ugovora isti pročitao, da je vidio koliki je iznos, da je znao što znači valutna klauzula, te da je prilikom zaključenja ugovora dobio i otplatni plan.

12.2.Svjedok D. D., u danom iskazu navodi da ne može točno reći da sjećam gospodina S., niti zaključenja konkretnog ugovora, da je Ugovor koji je banka zaključivala s klijentima s valutnom klauzulom u CHF bio tipski ugovor , a da su klijenti eventualno mogli utjecati na odredbu koja se odnosila na poček, da nisu mogli pregovarati o kamati, jedino i visini kredita. Nadalje je izjavila da je naknada za prijevremenu otplatu dio tipskog ugovora o kojem klijenti nisu mogli pregovarati, da kada klijent dođe na razgovor da mu se ponude krediti i u drugim valutama odnosno u kunama i euru, da prilikom zaključenja ugovora daju klijentima do znanja da je moguće da dođe po povećanja tečaja, ali ne i da postoji eventualni rizik, ali da smatra da obavijest o tome, da može doći po povećanja tečaja ukazuje na eventualni rizik zaključenja takvog ugovora. Nadalje je izjavila da u slučaju da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa da su klijenta upozorili da je Odlukom banke moguće povećanje, s obzirom da te odluke o povećanju kamatne stope radi druga služba, da mislim da su klijentima poslane odluke kada je došlo do povećanja kamatne stope, da ona kao službena osoba nije mogla znati da će doći do povećanja tečaja CHF, te da nije klijente nagovarala da zaključe kredite u CHF.

13. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

15. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

17. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

18.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

18.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o pojedinim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

19. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku T. B., dipl. oec.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da Kredit je odobren za adaptaciju kuće, da je Ugovor zaključen s rokom otplate od 15 godina, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 210,62 CHF, po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja, da Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, mjesečno, prvog dana u mjesecu, počevši od dana dospijeća prvog anuiteta, te da je čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,90 % godišnje, promjenjiva, sve kako je navedeno istim člankom i u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje vještak navodi da je uvidom u Pregled prometa po kreditu (str. 96 spisa) utvrdio, da je s danom 20.08.2012. uplatom iznosa od 19.613,85 CHF protuvrijednosti 121.624,50 kn izvršena prijevremena, odnosno konačna otplata predmetnog kredita kojom uplatom je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. U zaključku nalaza vještak navodi je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu 30.11.2006. za 1 CHF = 4,613451 kn, utvrđen je u iznosu od 40.821,69 kn, protuvrijednosti 5.417,97 eur.

19.1. U odnosu na prigovor tuženika da primijenjena metodologija u izračunu treba uzimati u obzir nominalne iznose anuiteta, inicijalne prema kamati i tečaju na dan isplate u odnosu na inicijalne iznose anuiteta prema tečaju važećem na dan plaćanja vještak je dao dopunu – korekciju nalaza, te navodi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu 30.11.2006. za 1 CHF = 4,613451 kn, utvrđen je u iznosu od 35.546,86 kn, protuvrijednosti 4.717,88 eur.

19.2.Rješenjem od 26. 9. 2023. sud je naložio vještaku da dopuni pismeni nalaza na način da sačini izračun negativnih razlika, te zasebno prikaže iznos koje je tužitelj plaćao po kamatnoj stopi nižoj od početne.

Iz dopune nalaza i mišljenja od 29. 9. 2023. proistječe da ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu 30.11.2006. za 1 CHF = 4,613451 kn, utvrđen je u iznosu od – 339,17 EUR, protuvrijednosti – 2.555,46 kuna.

20. Nalaz i mišljenje vještaka kao i dopune nalaza, sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s dopunom nalaza i mišljenja

Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 4.378,71 eura/ 32.991,40 kuna, ( 4.717,88 eura umanjeno za 339,17 eura) po osnovi promjene tečajne razlike.

Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

21.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti

21.1.U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

22.2.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

23.Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

24. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.378,71 eura/32.991,40 kuna, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 199,08 eura, za sastav 4 podneska po 199,08 bodova, za zastupanja na ročištima od 11.10.2021., 16.3.2023., 26.9,2023., 26. 10. 2023. po 199,08 eura, što čini ukupan iznos od 1.791,52 eura, a što uvećano za PDV iznosi 2.239,40 eura.

Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 90,24 eura.

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.595,09 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od. 29. 11. 2023. pa do isplate, sve sukladno čl. 29 ZOO-a.

24.1. Tužitelju, kao nepotreban za vođenje ovoga postupka, trošak za sastav odštetnog zahtjeva, budući tužitelj nije dostavio dokaz da je isti dostavio tuženiku, trošak pristupa na ročište od 10. 5 2023. obzirom da je isto odgođeno sukladno mjerama upozorenja i Odluci Udruge hrvatskih sudaca, o čemu je tužitelj bio obaviješten, trošak sudske pristojbe na tužbu, budući da ista nije plaćena do dana donošenja oduke, kao niti trošak eventualnog pristupa na ročište za objavljivanje presude, jer punomoćnik tužitelja odmah po objavi presude ima mogućnosti preuzimanja izvornika presude s e-oglasne ploče suda.

U Vinkovcima 29. studenog 2023.

Sudac: Marija

Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. . – punomoćnik tužitelja

2. . – punomoćnik tužitelja