Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 14 Gž-1065/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4513/21-17 od 10. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 28. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4513/21-17 od 10. siječnja 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I, II, III, IV i V izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-4513/21-17 utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu [broj kredita] sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 14. srpnja 2005., sadržana u članku 5. a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.”, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 269,51 eura/2.030,63 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2005. do isplate, kao u stavku II izreke presude suda prvog stupnja.

1.3. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kredita [broj kredita] između tužiteljice i prednika tuženika od 14. srpnja 2005. sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.”.

1.4. Tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 184,94 eura/1.393,41 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2015. do isplate, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.5. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.343,79 eura/10.124,78 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2023. do isplate, kao u stavku V izreke prvostupanjske presude.

1.6. Zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 497,74eura/3.750,22 kn je odbijen, kao u stavku VI izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II, III, IV i V žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja arbitrarnu i neobrazloženu odluku je netočna jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Pravo na obrazloženu sudsku odluku u okviru prava na pravično suđenje strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan. To se pravo ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku već je potrebno iznijeti navode stranaka koji su odlučujući za ishod postupka te dati činjenične i pravne razloge za donesenu odluku, kao što je i učinjeno u prvostupanjskoj presudi. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6.1. Na temelju pravilnog utvrđenja ostvarenja pretpostavki za primjenu mjerodavnih odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) a u vezi ugovora o kreditu [broj kredita] kojeg je dana 14. srpnja 2005. tužiteljica kao potrošač zaključila sa prednikom tuženika za kupnju stana, sud prvog stupnja naložio je tuženiku isplatu iznosa 250,69 eura/1.888,85 kn primljenog od tužiteljice 29. srpnja 2005. kao naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje predmetnog kredita po odredbi čl. 5. tog ugovora, prethodno utvrdivši ništetnom tu odredbu na temelju pravilnog zaključka da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

6.2. Kada je tuženiku naložio isplatu iznosa od 184,94 eura/1.393,41 kn primljenog od tužiteljice 10. ožujka 2015. kao taksu za prijevremenu obradu kredita po odredbi čl. 8. tog ugovora koju je prethodno utvrdio ništetnom, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tuženik nije dokazao na što se ista naknada odnosi ni dao informacije o načinu određivanja te naknade.

7.1. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 5. o naknadi za obradu kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Kao što je navedeno, sud prvog stupnja je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer iz sadržaja iskaza po tuženiku predložene svjedokinje KL sa ročišta od 14. prosinca 2022. kao ni iz ostalih dokaza ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljicom o sadržaju sporne odredbe čl. 5. ugovora.

7.2. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je prednik tuženika, kada je unaprijed sastavljao odredbu čl. 5. predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužiteljicu kao potrošača. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika je maksimalno zaštitio svoje interese time što je trošak obrade kredita u unaprijed sastavljenim odredbama o kojima se nije pregovaralo prenio na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.3. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 5. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita a za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Prednik tuženika, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu čl.

5. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužiteljici je potpuno nejasno što i zašto ona zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

7.4. Valja dodati da je predmetni ugovor o kreditu stambeni ugovor te da u vrijeme sklapanja tog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja naknade za obradu kredita već je ono uvedeno odredbom čl. 17. st. 4. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17, dalje: ZSPK) od 20. listopada 2017. kojim je propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, međutim tim se zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (Sl. l. br. 60, 28.2.2014.).

8.1. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe čl. 8. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužiteljica kao korisnica kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužna o tome unaprijed obavijestiti banku a dužna je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

8.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju pruža klijentima a tako i tužiteljici, i za koju uslugu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ujedno se istodobno pozva na štetu koja njemu nastaje zbog obveze plaćanja kamata na vlastita zaduženja. Međutim, tuženik, osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova a u odnosu na naknadno žalbeno određenje valja reći kako odredba čl. 352. st. 1. ZPP ne dopušta iznošenje novih činjenica u žalbi.

8.3. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

8.4. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

8.5. Ovo shvaćanje po kojem banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i u odredbi čl. 26. st. 2. ZSPK. Iako se temeljem načela tempus regit actum, ZSPK ne primjenjuje na konkretan slučaj, jasno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužiteljice kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

9.1. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena. S obzirom da je ništetnost odredbi čl. 5. i čl. 8. predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

9.2. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

9.3. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

9.4. Ništetnost potječe od tuženika i prednik tuženika je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe čl. 5. i čl. 8. Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o ništetnim ugovornim odredbama a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od izvršenih uplata, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznose iz stavka II i IV izreke prvostupanjske presude sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

10. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

11. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

12. Nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 28. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej