REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 379/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sandri Fridrih, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika Securitas Hrvatska d.o.o. Zagreb, Zelinska 3, OIB: 33679708526, zastupanog po punomoćniku Nevenu Mariću, odvjetniku u Zagrebu, radi diskriminacije, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-81/2020-2 od 17. rujna 2020., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1123/2018-69 od 8. studenoga 2019., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica diskriminirana na radu od strane tuženika temeljem spola, na osnovi trudnoće i materinstva, čime da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje, kao i zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 500.000,00 kn te na ime izgubljene zarade u vidu novčane rente u iznosu od 3.124,90 kn mjesečno (toč. II. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 105.320,00 kn (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. izreke te u toč. II. izreke za iznos do 79.275,00 kn, dok je odbijen zahtjev za naknadu preostalog iznosa dosuđenih parničnih troškova te troškova žalbenog postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica temeljem odredbe čl. 382.a st. 1. alineja 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se odluke preinače podredno, ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava revizije.
4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode iste i predlaže reviziju odbiti, uz zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija tužiteljice nije osnovana.
6. U smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena odluka sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa je drugostupanjsku odluku moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tužiteljica ukazuje. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.
8. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev na utvrđenje da je tužiteljici povrijeđeno pravo na jednako postupanje temeljem spola (na osnovi trudnoće i materinstva), te zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete zbog izgubljene zarade.
10. Iz relevantnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:
- da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. travnja 2010., na radnom mjestu zaštitar, i da je ugovoreno da će se poslovi obavljati na različitim mjestima,
- da se tužiteljica nalazila na rodiljnom dopustu od 2. lipnja 2011. do 17. studenoga 2013., te potom na bolovanju do 28. veljače 2014.,
- da je tužiteljica 24. veljače 2014. podnijela zahtjev poslodavcu za dostavom rasporeda rada od 28. veljače 2014., kako bi mogla organizirati čuvanje djeteta,
- da je prije odlaska na rodiljni dopust tužiteljica posao obavljala u RJ "Bauhaus- Jankomir" Zagreb, gdje je prema rasporedu tuženika od 26. veljače 2014. trebala raditi i nakon povratka s bolovanja od 1. ožujka 2014.,
- da je zahtjevom od 28. veljače 2014. tužiteljica tražila da je se, zbog trogodišnjeg djeteta, rasporedi na rad u Sisak jer je to blizu njenog mjesta stanovanja,
- da je tuženik tužiteljici nudio i da je rasporedi da radi u Zračnoj luci Zagreb u Velikoj Gorici, gdje bi imala i veću plaću što je ona odbila,
- da je tužiteljica 12. ožujka 2014. izvanredno otkazala ugovor o radu navodeći kao razlog da nastavak radnog odnosa nije moguć zbog ponašanja poslodavca,
- da je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u izvješću od 10. srpnja 2014. upozorila poslodavca da je prekršio zabranu diskriminacije time što nije tužiteljicu premjestio na lokaciju u Sisku i time joj omogućio nastavak radnog odnosa,
- da je u predmetu prvostupanjskog suda broj Pr-2260/14 pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu novčanog iznosa u visini osamnaest mjesečnih plaća s naslova čl. 6. st. 2. Zakona o ravnopravnosti spolova ("Narodne novine", broj 82/08, 125/11, 20/12 i 138/12 - dalje: ZRS) u vezi čl. 5. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR).
11. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji iz čl. 6. st. 1. ZRS, po osnovi spola i da tuženik nije povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje.
11.1. Navodi kako je tuženik učinio ono što je bilo objektivno moguće u danom trenutku na način da je tužiteljici ponudio, osim radnog mjesta na kojemu je radila prije bolovanja, i radno mjesto bliže mjestu stanovanja (Zračna luka Zagreb u Velikoj Gorici); dok u tom razdoblju mogućnost premještaja na mjesto rada u Sisku nije postojala ni u odnosu na druge radnike (naime, radnici tuženika koji su ranije - početkom 2012. godine, dobili mjesto rada u Sisku, u pravno relevantnom razdoblju kada se tužiteljica vratila na rad s bolovanja - ožujak 2014. godine, počeli su dobivati otkaze ugovora o radu).
11.2. Također navodi da, osim što sud nije vezan odlukom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ista ne vodi postupak po pravilima parničnog postupka u kom postupku je pak, sud svestrano proveo dokaze i raspravio sva relevantna pitanja i na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donio svoju odluku pravilnom primjenom materijalnog prava.
12. Odredba čl. 6. st. 1. ZRS propisuje da diskriminacija na temelju spola označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života.
13. U reviziji se prigovara da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 8. ZPP, za koju revidentica drži da drugostupanjski sud nije sankcionirao unatoč žalbenim razlozima.
13.1. Navedeni revizijski razlog je neutemeljen jer je prvostupanjski sud proveo dokaze koje je smatrao da je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (prema čl. 220. st. 2. ZPP, pa je tako, među ostalim, pregledao i Pravilnike o radu tuženika), o čemu se dostatno izjasnio drugostupanjski sud pa njegova odluka nije arbitrarna ni nejasna, slijedom čega nije došlo do povrede načela jednakosti oružja.
13.2. U navedenom smislu, sud može i odustati od provođenja dokaza koje je odredio provesti ako je to postalo suvišno nakon provođenja ostalih dokaza. Ovo stoga jer odredba čl. 296. st. 6. ZPP određuje da sud u daljnjem tijeku postupka nije vezan prijašnjim rješenjem o izvođenju dokaza.
14. Prema shvaćanju ovog revizijskog suda, u odnosu na tužiteljicu, u relevantnom razdoblju nakon povratka s bolovanja, tuženik nije postupio drukčije nego što je postupao u odnosu na druge radnike muškog spola i one koji nemaju maloljetnu djecu.
14.1. Kraj činjenice da je kod tuženika došlo do smanjenja broja radnika u Sisku (a dio kojih je raspoređen na rad u Sisak za vrijeme trajanja rodiljnog dopusta tužiteljice, početkom 2012. godine), kraj činjenice da je jedan od tih radnika raspoređenih u Sisku i suprug tužiteljice - otac djeteta, kraj činjenice da se otvorila mogućnost rasporeda radnika u Zračnu luku Zagreb u Velikoj Gorici, što je tužiteljici ponuđeno a što je ona odbila (iako je to za nju bilo povoljno rješenje), nije bilo za očekivati od poslodavca da postupi različito od onog kako je postupio. Tužiteljica pokušava neuspjeh u traženju premještaja na rad u Sisak podvesti pod diskriminatorno postupanje tuženika što međutim, nije sukladno utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova.
14.2. Razmatrajući razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići, ocjena je li se s tužiteljicom postupalo različito u odnosu na druge radnike (muškog spola, te i roditelje koji nemaju malu djecu) u svrhu ostvarenja legitimnog cilja, proizlazi utemeljenim zaključak nižestupanjskog suda o nepostojanju diskriminacije u konkretnom slučaju.
15. Djeca i majčinstvo u Republici Hrvatskoj uživaju posebnu zaštitu i prema odredbi čl. 62. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH) po kojoj država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život, i prema odredbi čl. 64. st. 1. Ustava RH po kojoj je dužnost svih da štite djecu i nemoćne osobe.
16. Prirodno je da tijekom trajanja radnog odnosa dolazi do promjena u obiteljskom životu radnika, da oni mijenjaju bračni status, da postaju roditelji, da mijenjaju mjesto stanovanja i sl., ali je upitno kakva je i kojeg opsega je, obveza poslodavca da se tomu prilagodi. Praktičan efekt pravila iz čl. 62. Ustava RH te čl. 6. st. 1. ZRS, ne bi smio biti takav da remeti autonomnost odlučivanja poslodavca oko organizacije poslovanja u mjeri koja bi bila nerazmjerna i nerazumna.
17. Okolnost da se u Sisku, u pravno relevantnom razdoblju (ožujak 2014.), smanjivao broj radnika tuženika, ukazuje da nema razlike u postupanju tuženika u odnosu na tužiteljicu i u odnosu na druge radnike, a posebice ne u svjetlu spolne diskriminacije. S druge strane, postupanjem tuženika nije povrijeđeno pravo tužiteljice na rad jer ona nije prihvatila ni ponuđeno radno mjesto u RJ "Bauhaus-Jankomir" Zagreb (na kojem je radila prije rodiljnog dopusta i bolovanja), ni novo radno mjesto u Zračnoj luci Zagreb u Velikoj Gorici (iako ona tvrdi da joj navedeno nije ponuđeno suprotno proizlazi iz rezultata dokaznog postupka kako su to ocijenili nižestupanjski sudovi) a koja ponuda u konkretnom slučaju ne bi bila disproporcionalna zahtjevu interesa obiteljskog života i materinstva (kako to i sama tužiteljica navodi u reviziji).
18. U odnosu na revizijske navode kojima se elaborira o pravilima o teretu dokazivanja u sporovima radi diskriminacije, pravilno revidentica navodi da, ako stranka u postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, prema odredbi čl. 30. st. 4. ZRS dužna je iznijeti činjenice koje opravdavaju sumnju da je došlo do diskriminacijskog postupanja, a u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.
18.1. Ta tzv. „mjera“ činjeničnih navoda i mogućih dokaznih prijedloga je ona koja kod suda objektivno izaziva opravdanu sumnju u nejednako postupanje.
18.2. Nakon što je tužiteljica smatrala da je dostavila dokaze o vjerojatnosti diskriminacije (prilaganjem izvješća Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i dr.), tuženik je uspio dokazati da je tužiteljici ponudio i mjesto rada u Velikoj Gorici što je bilo objektivno i razumno opravdano u toj situaciji, ali ona je to u tom trenutku odbila. Uspio je dokazati da nije bilo različitog postupanja, da nije bilo zabranjene osnove, da je primjenjivao jasne kriterije prilikom svog postupanja u odnosu na svih (jer ni za druge radnike u tom razdoblju nije postojala mogućnost premještaja u Sisak). Zaključno, prema tužiteljici se nije različito postupalo u odnosu na druge radnike (po osnovi spola).
19. Preostali dio revizijskih navoda, a kojima se komentira ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima, u suštini predstavlja prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti.
20. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.
21. Odbijen je temeljem odredbe čl. 155. ZPP zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za razrješenje predmetnog spora.
Zagreb, 28. studenoga 2023.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić
