Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 68 Gž-594/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, kao predsjednice vijeća, Marine Kunić Stipčić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. Š. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4311/21-15 od 22. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4311/21-15 od 22. studenoga 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 27.10.2004. sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku E.&S. B. d. d., OIB: …, R., platiti tužitelju K. Š., OIB: …, iz Z., iznos od 1.647,28 kn / 218,63 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.11.2004. pa do isplate s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku E.&S. B. d. d., OIB: …, R., naknaditi tužitelju K. Š., OIB: …, iz Z., parnični trošak u iznosu od 11.650,00 kn / 1.546,22 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2022. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu koju je uputio prvostupanjskom sudu preporučenom pošiljkom 7. prosinca 2022., a koja je zaprimljena kod prvostupanjskog suda 9. prosinca 2022. Tuženik je žalbu istovjetnog sadržaja, i bez posebnog naloga suda u smislu odredbe članka 106. stavka 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP), podnio i u elektroničkom obliku 8. prosinca 2022. e-komunikacijom jer je punomoćnik tuženika odvjetnik koji je uvijek dužan podneske podnositi u elektroničkom obliku. Imajući u vidu odredbu članka 106.a stavak 5. i 6. ZPP radi se o jednoj pravovremeno podnesenoj žalbi. Žalbom tuženik presudu pobija iz žalbenih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a zahtijeva i nadoknadu troškova postupka u povodu žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavosti (što je pravilan zakonski izraz, a ne ništetnost) odredbe Ugovora o kreditu broj: … sklopljenog između tužitelja i tuženika 27. listopada 2004. sadržane u članku 10. toga ugovora koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ te isplata utuženog iznosa na ime ništave odredbe.

6. Prvostupanjski sud nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

7. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pobijanu odluku ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju povredu ukazuje tuženik.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Između stranaka nije sporno da su stranke 27. listopada 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj: … prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 33.788,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je odredbom članka 10. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% iznosa kredita, a koja je naplaćena u utuženom iznosu.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio ništavom predmetnu ugovornu odredbu jer je, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio: da tužitelju nije bilo objašnjeno kakva je to naknada, po kojem tečaju će se obračunavati, a niti u informativnom letku, niti na bilo koji način nije bilo navedeno ili objašnjeno što se plaća u naknadi na odobreni iznos kredita i da li ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima; da je predmetni ugovor o kreditu sa svim svojim odredbama bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj ugovornoj odredbi i to žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

11. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da li je tužitelj potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., dalje: ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu). Naime, nije sporno da je ugovor o (stambenom) kreditu sklopljen za kupnju nekretnine i da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a što proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora pročitanog kao dokaz tijekom prvostupanjskog postupka. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj nekretninu kupio radi djelovanja na tržištu u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja pa je slijedom navedenoga neosnovan žalbeni navod da tužitelj ne bi imao status potrošača. Tuženik nije dokazao da tužitelj ne bi bio potrošač, a na njemu je teret toga dokaza.

12. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. navedenog članka Zakona određuje se da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 1201/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, br. 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

14. Tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00% na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo pa uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava, rezultirala time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništave ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

15. Na žalbene navode valja i odgovoriti da budući da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, to znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog kojim tuženik upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

16. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 10. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništava. Kako je odredba članka 10. Ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se istoj pojedinačno pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu neosnovano tuženik ukazuje da bi bila pogrešno primijenjena Direktiva 93/13 EEZ i neosnovano ukazuje na odluku Suda EU broj C-621/17 koju i interpretira.

17. Na žalbene navode valja odgovoriti da je tuženik bio u obvezi popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotku od iznosa kredita, čime su korisnici kredita, dovedeni u neravnopravan položaj, budući su troškovi za obradu kredita, naplaćeni od korisnika.

18. Naime, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Osim toga, radnica tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, M. O., je u svom iskazu, kojeg je prvostupanjski sud i prihvatio, iskazala da je njezina plaća bila fiksna, dakle nije ovisila o broju kreditnih zahtjeva te nije dobivala nikakve bonuse.

19. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o ništavosti ulazne naknade kao i da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (članak 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91, koji se primjenjuje obzirom na vrijeme nastanka predmetnog pravnog posla).

20. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO/05), koja je istovjetna odredbi članka 104. stavka 1. ZOO/91, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

21. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

22. Pitanje tijeka zatezne kamate, također, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 214. ZOO/91 (iako se pri tome nepravilno poziva na odredbe ZOO/05 koje su sadržajno identične onima iz ZOO/91 koje je valjalo primijeniti). Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništave ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

23. Isto tako, neosnovano tuženik u žalbi navodi da ne postoji njegova obveza platiti zakonsku zateznu kamatu tužitelju s obzirom na odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, br. 83/20.), jer se odredbe navedenog Zakona, u skladu s člankom 1., ne odnose se na tražbine o kojima se odlučuje u parničnom postupku, već samo na tražbine koje su dospjele i u svezi kojih su u tijeku ovršni ili stečajni postupci.

24. Kako preostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

25. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP), tako i visini troškova (članak 155. ZPP) koji su odmjereni, a što tuženik niti ne osporava određenim žalbenim navodima, već kao posljedicu svoga stava o nepravilnosti odluke o glavnoj stvari.

26. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP) zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude na temelju članka 166. stavka 1. ZPP.

U Zagrebu 28. studenoga 2023.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis, v.r.