Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Kž-546/2021-8

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Duje Karamana, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika Ž. G. zbog kaznenog djela iz članka 312. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i okrivljenika Ž. G., protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovnog broja K-296/21, od 23. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. studenog 2023., u prisutnosti okrivljenika Ž. G. i njegovog branitelja V. L., odvjetnika u S.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i okrivljenika Ž. G. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim okrivljenika Ž. G. zbog počinjenja jednog kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužniku u pokušaju iz članka 312., u vezi s člankom 34. KZ/11 te ga je, na temelju tih odredbi osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Nakon toga, na temelju članka 57. KZ/11, prema okrivljenom Ž. G. je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se dio kazne zatvora na koju je okrivljenik osuđen u trajanju od 1 (jedne) godine ima izvršiti, dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti, ako okrivljenik, u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11, okrivljenom Ž. G. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 23. veljače 2021. do 23. travnja 2021.

1.2. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1., u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljeni Ž. G. je obvezan u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude platiti trošak kaznenog postupka u iznosu od 4.000,00 kuna, od čega se iznos od 2.500,00 kuna odnosi na troškove psihijatrijskog vještačenja, a iznos od 1.500,00 kuna na paušalnu svotu.

2. Protiv navedene presude, žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljeniku Ž. G. izrekne kazna zatvora "u primjerenom trajanju".

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je i okrivljenik Ž. G., po svom branitelju V. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L.&V. d.o.o. u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljeni oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se osporena presuda ukine i predmet "vrati na ponovni postupak". U žalbi je zatraženo da se okrivljenik i njegov branitelj izvijeste o sjednici vijeća drugog stupnja na kojoj će se razmatrati žalba.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, na temelju članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08). Branitelj okrivljenika je na sjednici vijeća iznio najvažnije dijelove žalbe te je ostao kod svih navoda i prijedloga iz iste. Okrivljenik Ž. G. je na sjednici vijeća ukratko opisao okolnosti pod kojima je došlo do predmetnog događaja te se suglasio sa svim žalbenim navodima i prijedlozima svog branitelja.

7. Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i okrivljenika Ž. G. su neosnovane.

8. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik je u svojoj žalbi pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 11. ZKP/08 (radi se o pogrešci jer se očito misli na članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08), ističući da je izreka presude nerazumljiva te da proturječi svojim razlozima i to prvenstveno stoga što je okrivljenik proglašen krivim za kazneno djelo koje je ostalo u pokušaju, a u obrazloženju na nekoliko mjesta da se govorio o praktički dovršenom kaznenom djelu. Nadalje da se ovdje radi o kaznenom djelu protiv pravosuđa, a ne kao što sud objašnjava o kaznenom djelu protiv osobne slobode iz članka 139. KZ/11. Osim toga da je sud precizirao pravni opis i kvalifikaciju utuženog kaznenog djela što sve u svojoj ukupnosti pobijanu presudu čini posve nerazumljivom, a osim toga da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se ne bavi analizom činjeničnog supstrata i nigdje ne navodi zašto bi ovako izrečene riječi putem telefona na udaljenosti većoj od 100 km predstavljalo kazneno djelo.

8.1. Suprotno žalbenim navodima okrivljenika na opisani način prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom, ali isto tako ni neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. Naime, prvostupanjsku presudu je moguće ispitati jer njena izreka nije nerazumljiva proturječna sama sebi ili razlozima presude, presuda ima jasne, detaljne i logične razloge, o svim odlučnim činjenicama koji nisu potpuno nejasni niti u znatnoj mjeri proturječni te o odlučnim činjenicama ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

8.2. Bitno obilježje kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku iz članka 312. KZ/11, koji se odnosi na radnju počinjenja tog kaznenog djela je uporaba sile ili prijetnje kakvim zlom na koji način počinitelj spriječi poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke pravosudnog dužnosnika u okviru njegove ovlasti ili prisile pravosudnog dužnosnika na poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke u okviru ili izvan njegove ovlasti. Dakle, u tom kontekstu je nužno da prvostupanjski sud obrazloži na temelju kojih dokaza drži da je okrivljenik uporabio silu ili prijetnju prema pravosudnom dužnosniku i u kojim radnjama okrivljenika nalazi poduzimanje sile odnosno prijetnje. Stoga obrazlažući sva bitna obilježja kaznenog djela koja se okrivljeniku stavlja na teret prvostupanjski sud nije dao razloge o počinjenju kaznenog djela protiv osobne slobode iz članka 139. KZ/11, već o elementima bića odnosno zakonskog opisa kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku za koje je nužno da predstavlja silu ili prijetnju. Stoga na opisani način nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se neosnovano upire u žalbi okrivljenika.

9. Vezano za žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona okrivljenik u svojoj žalbi samo ističe da je počinjena i ta povreda i to u odnosu na pitanje je li djelo za koje se optuženik progoni uopće kazneno djelo, dok se žalba državnog odvjetnika u najvećem dijelu odnosi upravo na tu žalbenu osnovu. Kod toga državni odvjetnik ističe kako je prvostupanjski sud pogriješio kada je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja procijenio da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku iz članka 312. KZ/11, dakle u vezi s člankom 34. KZ/11, pri čemu ništa nije promijenio u činjeničnom opisu kaznenog djela kako je to stavljeno na teret okrivljeniku u optužnici. Nadalje se ističe kako za počinjenje utuženog kaznenog djela nije nužno da pravosudni dužnosnik zaista i poduzme u konkretnom slučaju radnju u okviru njegove ovlasti držeći da je dostatno da počinitelj ovog kaznenog djela primjeni silu ili prijetnju kakvim zlom prema pravosudnom dužnosniku kako bi na taj način od njega ishodio poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke pa i izvan njegove ovlasti pri čemu se ne zahtjeva da pravosudni dužnosnik zaista i poduzme traženu radnju, što je izraženo i u presudi Općinskog suda u Sesvetama poslovnog broja K-83/03 od 27. svibnja 2003.

9.1. Vezano za navedene žalbene prigovore potrebno je navesti kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju može raditi samo o pokušaju kaznenog djela i prisile prema pravosudnom dužnosniku iz članka 312. KZ/11 te je ispravno izmijenio pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela na način što je dodao da se radi o kaznenom djelu u pokušaju, u smislu odredbe članka 34. KZ/11. U tom kontekstu prvostupanjski sud je dao doista utemeljene i iscrpne razloge kada je naveo da je kazneno djelo iz članka 312. KZ/11 materijalno kazneno djelo, da za njegovo dovršenje nije dovoljno samo poduzimanje radnje počinjenja nego i nastupanje posljedice, tako što je objekt radnje spriječen poduzeti neku radnju ili donijeti neku odluku u okviru ili izvan svoje ovlasti ili je bio prisiljen na poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke u okviru ili izvan svoje ovlasti. Iz navedenog potpuno logično i pravno utemeljeno slijedi zaključak prvostupanjskog suda da prema činjeničnim navodima kaznenog djela ne proizlazi da je oštećena/žrtva uslijed postupanja okrivljenika poduzela neku radnju ili donijela neku odluku u okviru svog službenog postupanja niti da je okrivljenikovim postupanjem bila spriječena poduzeti neku radnju ili donijeti odluku zbog čega osnovano zaključuje da predmetno kazneno djelo nije dovršeno već je ostalo u pokušaju.

9.2. S tim u skladu pravilno je prvostupanjski sud izmijenio pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela nadodavši da je kazneno djelo za koje je okrivljenik proglašen krivim ostalo u pokušaju, u smislu članka 34. KZ/11, čime nije povrijeđen identitet optužbe, a radi se o izmjeni koja ide u korist okrivljeniku.

9.3. Isto tako nije bilo nikakve potrebe da prvostupanjski sud intervenira u činjenični opis kaznenog djela iz optužnice jer je tim činjeničnim opisom inkriminirano postupanje okrivljenika koji sadrži prijetnju prema zamjenici ravnateljice Uskok-a N. P., međutim, iz činjeničnog opisa kaznenog djela ne proizlazi da je zbog takve radnje okrivljenika oštećena/žrtva poduzela radnju koju je okrivljenik od nje tražio te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako se ponašanje okrivljenika može okarakterizirati kao radnja koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela, odnosno da se radi o pokušaju kaznenog djela prisile prema pravosudnom dužnosniku.

9.4. Nadalje, kod ovoga je potrebno naglasiti i to da se državni odvjetnik u svojoj žalbi neosnovano poziva na sudsku praksu, odnosno presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovnog broja K-83/03 od 27. svibnja 2003. jer se radi o presudi koja je donesena u postupku za počinjeno kazneno djelo prisile prema pravosudnom dužnosniku koje je bilo počinjeno za vrijeme važenja Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda broj 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) kojim je bilo propisano da to kazneno djelo počini onaj tko od pravosudnog dužnosnika zatraži poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke u okviru ili izvan njegove ovlasti ili tko posreduje u takvom djelovanju ili traženju, ako takvim postupanjem nije počinjeno neko drugo kazneno djelo za koje je propisana teža kazna. Dakle, za postojanje tog kaznenog djela, propisanog člankom 309. KZ/97, dostatno je bilo da počinitelj zatraži od žrtve poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke, a nije bilo odlučno je li to traženje bilo uspješno ili ne. S druge strane člankom 312. KZ/11 propisano je da počinitelj ovog kaznenog djela pravosudnih dužnosnika silom ili prijetnjom kakvim zlom spriječi poduzeti neku radnju ili donijeti neku odluku u okviru njegovih ovlasti ili prisili na poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke u okviru ili izvan njegove ovlasti. Dakle, da bi kazneno djelo iz članka 312. KZ/11 bilo dovršeno potrebno je da nastupi posljedica u vidu toga da je zbog sile ili prijetnje počinitelja pravosudni dužnosnik bio spriječen ili prisiljen na poduzimanje neke radnje ili donošenja neke odluke u okviru ili izvan njegovih ovlasti. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je okrivljenik proglašen krivim ne proizlazi da je zamjenica ravnatelja N. P. donijela odluku koju je okrivljenik od nje tražio, a iz njezinog iskaza kao svjedoka u postupku ne proizlazi da je okrivljeniku novac vraćen. Stoga se ne može govoriti o tome da bi oštećena/žrtva bila prisiljena na poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke u okviru njene ovlasti radi čega ovo kazneno djelo nije dovršeno te izmjena pravnog opisa i pravne kvalifikacije kaznenog djela od strane prvostupanjskog suda je potpuno opravdano, što svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije doveo u pitanje. Na ovaj način izreka prvostupanjske presude je potpuno jasna, razumljiva i proturječna te ustvari jedina ispravna jer iz činjeničnog djela optužnice ne bi proizlazi da je kazneno djelo iz članka 312. KZ/11 bilo dovršeno.

10. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik je u svojoj žalbi ranije iznesene navode o tome kako je prvostupanjski sud pogrešno prekvalificirao pravni opis i pravnu oznaku dijela na počinjenja u pokušaju vezao i uz ovu žalbenu osnovu, međutim, na to je već ranije odgovoreno. Okrivljenik pak u svojoj žalbi u okviru ove žalbene osnove polemizira sa zaključcima suda o tome je li se radnje okrivljenika koje je kritične prigode poduzeo, a radi se o telefonskom pozivu zamjenici ravnatelja Uskok-a mogu protumačiti kao sila ili prijetnja s ciljem da je prisile na poduzimanje neke radnje, odnosno povrata novca koji je od njega oduzet. Ističe se kako bi radnje okrivljenika bile neprimjerene ali da one ustvari predstavljaju određenu reakciju stranke na to što joj se ne rješava pisani zahtjev za povrat novca ali da ovako obraćanje ne predstavlja konstitutivne elemente predmetne inkriminacije.

10.1. Nije međutim u pravu okrivljenik kada navodi da se ne bi radilo o izrečenoj prijetnji prema zamjenici ravnatelja Uskok-a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud i u točki 13. obrazloženja pobijane presude je vrlo logično i argumentirano objasnio zbog čega drži da je cjelokupni postupak okrivljenika koji se ogleda u višestrukim pozivima putem telefona u ured Uskok-a u Splitu kada je povišenim tonom u nekoliko navrata izrekao riječi koje su navedene u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je proglašen krivim doista predstavljalo stavljanje u izgled nekog zla koje se zamjenici ravnatelja N. P. može dogoditi ako ne postupiti po njegovom zahtjevu za vraćanje novca. Te zaključke prvostupanjskog suda u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te radi nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje i žalitelja. Sama oštećena/žrtva N. P. u svom iskazu je navela da je okrivljenika molila da spusti tenzije, da ne viče na telefon te da mu je objasnila da je pretraga doma i drugih prostora obavljena na temelju naloga sudske istrage, da radi o zakonitoj radnji kao da i rješenje o provođenju istrage protiv njegovog sina još uvijek nije pravomoćno te da će se tijekom istrage utvrditi je li predmetni novac potječe od kaznenog djela ili ne te ukoliko ne potječe od kaznenog djela da će mu se isti vratiti, međutim, okrivljenik da nije htio slušati niti prihvatiti što mu je kazala već je inzistirao i ponavljalo u više navrata da mu se u roku od sedam dana vrati novac, kojom prigodom je više puta ponavljao da je spreman poginuti za taj svoj novac na što mu je ona kazala da će o njegovom ponašanju izvijestiti policiju ali on da je ponovno povišenim tonom kazao da je on branitelj, dragovoljac Domovinskog rata i da se ne boji nikoga.

10.2. U takvoj situaciji potpuno je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi o pokušaju zastrašivanja oštećene/žrtve koje predstavlja prijetnju s ciljem da je se prisili na poduzimanje neke radnje odnosno donošenja neke odluke u okviru njene ovlasti, što ona nije poduzela. Stoga nema nikakve dvojbe oko toga da su se u postupanju okrivljenika kritične prigode ostvarila sva bitna obilježja utuženog kaznenog djela te ga je sud potpuno ispravno proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 312. KZ/11 u vezi s člankom 34. KZ/11.

11. Što se tiče oblika krivnje te obrazloženja suda koji se odnose na postojanje sastojaka krivnje iz članka 23. KZ/11, za navesti je kako je prvostupanjski sud u točkama 16. do 17.1. obrazloženja presude iznio detaljne razloge o svakom od tih sastojaka, pa tako i u odnosu na ubrojivost okrivljenika u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Tako je obrazloženo zbog čega je okrivljenik tempore criminis bio ubrojiv bez obzira što je vještačenjem utvrđeno da je bio u stanju privremene duševne poremećenosti vrlo kratkog trajanja, koje razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da nisu osnovani ni žalbeni razlozi koje je okrivljenik iznio vezano za prigovor da prvostupanjski sud nije odgovorio na pitanje je li okrivljenik u vrijeme počinjenja kaznenog djela uopće bio ubrojiv.

12. Što se pak tiče žalbene osnove odluke o kazni u tom smislu se žale i okrivljenik i državni odvjetnik pa tako okrivljenik u svojoj žalbi ističe kako je sud pogriješio prilikom odmjeravanja kazne, osudivši okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine pri čemu se ističe kako je okrivljenik osoba koja ima više od 60. godina koji se do tada nije pojavljivao kao počinitelj kaznenih djela, koji se ispričao oštećenoj te da je ovakvo kažnjavanje u potpunosti neprimjereno i suprotno odredbi članka 47. KZ/11.

12.1. S druge strane državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti dok otegotnima nije dao potreban značaj. Tako se navodi da je prvostupanjski sud trebao dati veći značaj društvene opasnosti počinjenog kaznenog djela te iskazane upornosti i ustrajnosti u protupravnom postupanju jer se radi o prijetnji pravosudnom dužnosniku čija je obveza štitit pravni poredak Republike Hrvatske radi čega se kazna zatvora u trajanju od dvije godine ne ukazuje primjerenom s aspekta specijalne i generalne prevencije.

12.2. Što se tiče odluke o kazni prvostupanjski sud je u potpunosti pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovog kaznenog djela koji mogu imati uvjeta na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije. O tome je dao detaljne i uvjerljive razloge i u točkama 19. do 19.6. izreke, nakon čega je u točkama 19.7. i 19.8. dao uvjerljive i argumentirane razloge zbog čega je okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine te zbog čega je odlučio primijeniti odredbu članka 57. KZ/11 te okrivljenom izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine ima izvršiti, a preostali dio kazne u trajanju od jedne godine se neće izvršiti ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Ovaj sud, kao sud drugog stupnja, u potpunosti prihvaća sve ove razloge prvostupanjskog suda vezane za izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije što svojim žalbenim navodima nisu doveli u pitanje ni okrivljenik niti državni odvjetnik. Ovakva kaznenopravna sankcija je adekvatno prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, okrivljenikovim osobnim i obiteljskim prilikama te svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te je ocjena i ovog drugostupanjsko suda da će se upravo ovakvom kaznenopravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, a posebno da će se utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Kod ovoga je za istaknuti kako se u konkretnom slučaju radi o jednom iznimno društveno opasnom kaznenom djelu kod kojeg je okrivljenik pokušao prisiliti zamjenicu ravnatelja Uskoka na poduzimanje radnje u sklopu svojih ovlasti te unatoč činjenici što okrivljenik do sada nije bio osuđivan nikakvo blaže kažnjavanje ne dolazi u obzir. S druge strane s obzirom da je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju ne bi bilo primjereno ni neko teže kažnjavanje okrivljenika, kako se te predlaže u žalbi državnog odvjetnika. Stoga se i okrivljenik i državni odvjetnik neosnovano žale zbog žalbene osnove odluke o kazni.

13. Okrivljenik je u svojoj žalbi samo paušalno naveo da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, međutim u odnosu na tu žalbenu osnovu nije dao nikakve razloge. Ipak za navesti je da je odluka o trošku pravilno donesena na temelju odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08 kojom je propisano da kada sud okrivljenika proglasi krivim će mu u presudi naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka, što je prvostupanjski sud i napravio, te je o tome dao dostatne razloge.

Split, 5. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća:

Maria Marjić, v. r.