Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-829/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužitelja G. C., C., …, OIB: …, koga zastupa gradonačelnik, a njega punomoćnici, odvjetnici u O. društvu V., J., Š., S., J. & J. u R., …, protiv tuženika P. I., iz B. i H., M., …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik M. Ć., odvjetnik u S., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Pn-203/2019 od 25. svibnja 2023., 27. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja G. C. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Pn-203/2019 od 25. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

»Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju osnovnom naknade imovinske štete isplati iznos od 1.163,18 eura/ 8.764,00 kuna1 zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti od dana 15.travnja 2029 do namirenja, u roku od 15 dana."«

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti i tuženiku naloži da tužitelju naknadi parnični trošak i trošak žalbenog postupka, ili, podredno, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer je obrazloženje pobijane presude u pretežitom dijelu nejasno i proturječno, u koliziji sa sadržajem isprava i zapisnika koji prileže spisu, te ne sadrži valjane i obrazložene razloge. Sud prvog stupnja nije obrazložio po kojem je kriteriju odgovornosti razmatrao tuženikovu deliktnu odnosno odštetnopravnu odgovornost, te se stav sud o tom pitanju može samo posredno iščitati iz toč. 4. obrazloženja gdje se spominje odredba čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, iz čega nagađa da je zauzeo stav da tuženik odgovara po načelu krivnje odnosno subjektivne odgovornosti. Takav je stav neutemeljen i neosnovan, slijedom čega je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo tj. odredba čl. 1045. u vezi s čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima, dok nisu primijenjene odredbe čl. 1063. i 1064. istog Zakona. Nije sporno da je šteta počinjena na način da je tužitelj upravljajući osobnim automobilom udario u željeznu ogradu i stupiće u vlasništvu tužitelja i time mu pričinio materijalnu štetu u iznosu kojeg potražuje tužbenim zahtjevom, što u potpunosti kolidira sa navodima iz obrazloženja pobijane presude, kako tužitelj na okolnost nastanka prometne nezgode nije predložio nikakve dokaze, niti je vidljivo kako je sama nezgoda nastala, niti se to može utvrditi iz dostavljenih isprava, što je netočno, jer je tužitelj u tužbi, temeljem podataka iz potvrde policijske postaje C., kao javne isprave, detaljno opisao način nastanka predmetnog štetnog događaja. Osim što je opisao način nastanka prometne nezgode, tužitelj je u tužbi naveo tko je upravljao automobilom, zbog čega je udario u željeznu ogradu i stupiće, tko je platio prekršajnu kaznu i tko je vlasnik oštećenih stvari na kojim je počinjena šteta i u kojoj visini. Prvostupanjski je sud, ignorirajući pravilo o dokaznoj snazi javne isprave, počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 230. Zakona o parničnom postupku, koja je utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Iako je tužitelj predlagao provođenje građevinskog vještačenja na okolnost visine nastale štete, prvostupanjski ga sud nije proveo, s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio odgovoran za nastalu štetu, niti da je štetu popravio tužitelj. Upravo se vještačenjem trebalo utvrditi relevantne činjenice tj. visinu imovinske štete koju je tuženik prouzročio. Nadalje navodi kako je sud prvog stupnja, nabrajajući opće pretpostavke odgovornosti za štetu, propustio navesti esencijalnu pretpostavku, a to je krivnja odnosno objektivna protupravnost štetne radnje. Deliktnu odgovornost tuženika trebalo je prosuđivati po načelu kauzaliteta tj. bez obzira na krivnju, a na tužitelju je ležao teret dokazivanja štete, štetne radnje i posljedične veze između štetne radnje i počinjene štete, dok je na tuženiku bio teret dokazivanja eventualne egzistencije nekog od ekskulpacijskih razloga temeljem kojih se mogao osloboditi od obveze naknade pričinjene štete, međutim, isti to nije niti pokušao. Stoga je počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku, koja je također utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.), a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Tužitelj u žalbi navodi da sud nije primijenio pravilo o dokaznoj snazi javne isprave, čime je počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 230. ZPP, a ukazuje i na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. istog Zakona, navodeći kako u obrazloženju pobijane odluke sud nije naveo po kojem je kriteriju prosuđivao tuženikovu odgovornost za nastanak štete, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, međutim, žalitelju je za ukazati kako se zbog relativno presuda u sporu male vrijednosti ne bitnih povreda odredaba parničnog postupka

može pobijati, pa ovaj sud te žalbene razloge nije uzeo u razmatranje.

7. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva žalitelj i na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući, valjano je obrazložena, te su u njoj navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

8. Nadalje, sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 1.163,18 eura (8.764,00 kn) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na ime imovinske štete koju je tuženik prouzročio izgubivši kontrolu nad osobnim automobilom reg. oznake T.-M-884 (…) kojim je upravljao, na način da je udario u kamene stupiće i željeznu ogradu u vlasništvu tužitelja, koji je nastalu štetu sanirao. 10. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio navode tužbe, te je naveo kako tužitelj nije dokazao osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva. Osim toga, istakao je prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Crikvenici, kao i prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o vozilu inozemne registracije, pa je pasivno legitimiran Hrvatski ured za osiguranje, sukladno odredbi čl. 34. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – u daljnjem tekstu: ZOOP).

11. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja, s obrazloženjem da iz potvrde P. postaje C. proizlazi da je 11. travnja 2019. došlo do prometne nezgode u kojoj je tuženik sudjelovao kao vozač, iz koje je potvrde vidljivo kako je u prometnoj nezgodi došlo od oštećenja na osobnom vozilu te do oštećenja željezne ograde i metalnih stupića u vlasništvu tužitelja, G. C., međutim, da na okolnost nastanka prometne nezgode tužitelj nije predložio nikakve dokaze. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud navodi kako, iako je tužitelj predložio provođenje građevinskog vještačenja, nije u tužbi naveo koliko stupića je oštećeno i kakva šteta je nastupila na metalnoj ogradi, niti je iz situacije društva Izgradnja d.o.o. vidljivo koliko je tužitelj platio popravljanje štete. Budući da tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio odgovoran za nastalu štetu, koliki je obim štete, niti je dokazao da je nastalu štetu popravio, a sve te činjenice tuženik je učinio spornim, sud je odbio tužbeni zahtjev.

12. Ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja, ali iz pogrešnih razloga.

13. Naime, prvostupanjski je sud odbio tužbeni ocijenivši da tužitelj nije dokazao kako je do prometne nezgode došlo, kao ni odgovornost tuženika za štetu i njenu

Narodne novine" broj visinu, imajući u vidu odredbe Zakona o obveznim odnosima ("

35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.) koje reguliraju odgovornost za štetu.

14. Međutim, po ocjeni ovog suda, na konkretni je slučaj trebalo primijeniti odredbe ZOOP, i to odredbu čl. 34. st. 1. koja regulira pravo na naknadu štete uporabom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, navedenom je odredbom propisano da oštećena osoba kojoj je u Republici Hrvatskoj nanesena šteta uporabom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, dok je st. 2. istog članka propisano da na naknadu štete koja je nanesena uporabom vozila s teritorija država potpisnica Multilateralnog sporazuma koje nema nikakvu registarsku pločicu ili ima registarsku pločicu koja ne odgovara ili više ne odgovara vozilu, odnosno štete nanesene uporabom određenog tipa vozila za koji registarska pločica, tablica osiguranja niti drugi znak raspoznavanja sličan registarskoj pločici nije potreban, primjenjuju odredbe članka 29. ovoga Zakona (st. 2.).

14.1. Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje kako se navedena odredba ima tumačiti na način da može, ali i ne mora podnijeti odštetni zahtjev H. u. za o., jer se riječ "može" u konkretnom slučaju odnosi na dispozitivnost oštećenika da podnese tužbu, a ne i na izbor oštećenika koga će u konkretnom slučaju tužiti. Kako je u konkretnom slučaju u štetnom događaju sudjelovalo vozilo stranih registarskih oznaka (…), to je za štetu koja je nastala pasivno legitimiran H. u. za o..

14.2. Dakle, imajući u vidu sadržaj citirane odredbe čl. 34. st. 1. ZOOP, tužitelj je, kao oštećenik, za štetu koju mu je prouzročio vozač vozila stranih registarskih oznaka, odštetni zahtjev trebao podnijeti H. u. za o. koji je u konkretnom slučaju pasivno legitimiran, a ne protiv tuženika, slijedom čega je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan. Stoga su irelevantni i žalbeni navodi o tome po kojim je načelima trebalo prosuđivati krivnju tuženika.

16. Slijedom iznesenog, a obzirom da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st.

2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Zadar, 27. studenog 2023.

Sudac

Igor Delin, v.r.