Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: 13 P-233/2022-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja J.G. K.OIB:…, protiv prvotužene Lj.P. K.OIB:… i drugotuženika D. P. K. OIB:…, oboje zastupani po punomoćnici S. G.-G., odvjetnici iz K., radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 25. listopada 2023. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužiteljica, tuženika i punomoćnice tuženika, a odluke objavljene dana 27. studenog 2023.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ Nalaže se tuženicima P. Lj., G. OIB:…i P. D., G. OIB:…, da tužitelju G. J., K. OIB:…, solidarno plate iznos od 53.950,00 EUR-a plativo u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
II.Nalaže se tužitelju J. G., K., OIB:… da tuženicima Lj.P. G.,OIB:…i D. P. G., OIB:…, plati troškove ovog postupka u iznosu od 7.774,22 € / 58.574,86 kn[1] (slovima:sedamtisućasedamstosedamdesetčetirieura
i
dvadesetdvacenta/pedesetosamtisućapetstosedamdesetčetirikune i osamdesetšestlipa) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je u vremenskom razdoblju od mjeseca prosinca 2006. godine pa do kraja 2017. godine radio u Nj. na različitim poslovima, te je s te osnove mjesečno zarađivao minimalno iznos od 1.100,00 EUR-a a novac koji je zaradio u Nj. tužitelj je predavao na čuvanje svojoj sestri i šogoru odnosno tuženicima, i to na način da je najmanje jednom godišnje dolazio u H., te je tada osobno ili putem trećih osoba, donosio novac tuženicima. Radilo se svaki puta o iznosu od oko 3.000,00 do 8.000,00 EUR-a. Tako je tužitelj sveukupno predao tuženicima iznos od 78.000,00 EUR-a. Tužitelj je krajem 2018. godine, tužitelj je pronašao kuću koju je želio kupiti, te je od tuženika zatražio da mu predaju novac koji im je povjerio na čuvanje. Manji dio novca tuženici su vratili tužitelju, dok su za ostatak danog novca imali različite izjave od toga da je novac ukraden ili da ne znaju što se dogodilo sa novcem pa mu tuženici nisu vratili novac u ukupnom iznosu od 53.950,00 EUR-a. Tužitelj se prije pokretanja ovog parničnog postupka, tužitelj je pisanim dopisom od dana 17. svibnja 2022. godine, pozvao tuženike da mu u mirnom postupku vrate novac koji im je povjeren na čuvanje, no tuženici su naveli kako je sav novac koji im je tužitelj dao na čuvanje, u cijelosti vraćen tužitelju.
2.1. Tuženik D.P. u odgovoru na tužbu stavlja prigovor promašene pasivne legitimacije jer on sa tužiteljem nije u nikakvom ugovornom odnosu, on sa njime nije ništa dogovarao, dakle nikakvo čuvanje novca, novac nije čuvao niti vodio evidenciju o tome koliko je dano i koliko novaca u kući ima, niti je novce uzimao jer je sve oko čuvanja novca tužitelj dogovarao sa njegovom suprugom P. Lj. koja je ujedno i sestra tužitelja. Stoga se on u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, jer on nije u obvezi ništa tužitelju vraćati, budući da sa njime nije ništa dogovarao a nije niti čuvao njegov novac. Tuženi zna da je tužitelj pozajmljivao novac, kupovao pokretnine i nekretnine, mnogo trošio jer nije bio oženjen, pa je mijenjao prijateljice kojima je znao kupovati i plaćati određene stvari, tako da ga je njegova supruga upozoravala da bi morao promišljenije raspolagati sa svojim novcem. Prema saznanjima od supruge zna da je tužitelj istoj znao davati novac da mu ga ona čuva i sasvim sigurno supruga kod sebe nije imala 78.000,00 eura već se radilo o mnogo manjem iznosu a to mu je poznato jer je njihov sin zamolio tužitelja da mu pozajmi 3.000,00 eura pa je kod supruge tada ostalo 8.000,00 eura. Naime njega je tužitelj tražio da on napiše potvrdu koliko je njegovih novaca kod tužene što je on uradio dana 23. kolovoza 2017. Tuženik navodi kako je postojalo veliko povjerenje između supruge i njezinog brata, a sa pisanjem iznosa koji se je davao i koliko novaca supruga ima, počelo se negdje u vrijeme kada je sin pozajmio od tužitelja 3.000,00 eura. Sin je te novce vratio, odnosno on je dao novac supruzi koja je to preko drugog brata i šogorice dala tužitelju kao i sav novac koji je on kod nje do tada ostavio, (to je bilo 8.000,00 eura, u koji iznos nije bio obračunat iznos od 3.000,00 eura koje je sin tužene pozajmio). Supruga je bratu A. i šogorici J. supruzi od brata, dala 11.000,00 eura kojeg su oni dali tužitelju koji je u to vrijeme bio kod njih. Nikada nije bilo govora o tome da bi kod supruge bilo 53.950,00 eura, i da je ona to dužna tužitelju.
2.2. Tužena P.Lj. navodi kako je sve oko čuvanja novca dogovarala ona sa bratom, koji je u nju imao povjerenje i suprug P. D. sa time nije imao ništa. Njoj je brat davao novac, on je znao koliko kod nje ima novaca, tako da o tome nisu vodili pisanu evidenciju jer između njih dvoje ništa nije bilo sporno. Radilo se je o manjim iznosima koje joj je brat davao jer je on povremeno po par mjeseci godišnje radio u Nj. prijavljeno a ostalo je bio takozvani rad na crno. U Nj. je morao plaćati stan i hranu, često je pozajmljivao novac, kupovao je pokretnine i nekretnine, živio sa nekoliko prijateljica koje je darivao i pomagao, pa mu je ona mnogo puta znala reći da bi trebao napraviti veću ušteđevinu da toliko ne troši jer da mu mirovina neće biti velika. Upravo stoga on joj niti nije mogao davati veću količinu novaca jer ih nije imao. Davanje novaca prvotuženoj je trajalo godinama, a ona ne zna točno od kada je počeo brat raditi u Nj. i moguće je da je to bilo od prosinca 2006. pa sve do njegovog odlaska u mirovinu. Koliko je on mjesečno zarađivao tužena ne zna, no nisu točni navodi tužbe da bi njoj i njenom suprugu tužitelj davao na čuvanje novac, već je isključivo davao njoj osobno, međutim osporava da bi on njoj dao na čuvanje iznos od 78.000,00 eura. Nadalje tužena navodi kako su potpuno neistiniti navodi tužbe da bi tužitelj kod nje bio krajem 2018. jer oni u to vrijeme nisu razgovarali, a niti je on nju tražio da mu ona preda novac jer da je on našao kuću. Ona je znala ponekad na traženje brata davati od novca koji je on kod nje ostavio osobama kojima je obećao dati novac pa je ona tada, kada su te osobe došlo kod nje, davala novac koliko je on rekao koliko da im da, a i sam osobno je davao novac. Prvotužena navodi da su počeli ona i brat voditi pismenu evidenciju položenih i podignutih novaca koji su bili kod nje na način da joj je tužitelj potpisivao njoj dokumentaciju, a ona je njemu potpisivala dokumentaciju, međutim tu dokumentaciju brat nije dostavio uz tužbu. Prvotužena navodi kako u početku ona i brat nisu vodili pismenu evidenciju o novcu kojeg joj je on davao, pa mu je ona dio novaca na njegovo traženje davala, ali je počela pismena evidencija kada je njezin sin pozajmio od njenog brata 3.000,00 eura tijekom 2016.g. jer je u to vrijeme sinu bio potreban novac i kada se je zaposlio sin joj je dao pozajmljeni novac da ga ona ima kod sebe i da ga može predati tužitelju. U trenutku pozajmljivanja novaca, kod nje je bilo 11.000,00 eura, u što je bio uključen i iznos od 3.000,00 eura koji je pozajmio njezin sin. O tome postoji potvrda pisana 31. ožujka 2016, koju je potpisao tužitelj J. G. Obzirom da je sin pozajmio novac uvijek se je u iznos koji postoji kod tužene obračunavao i pozajmljeni iznos od 3.000,00 eura. Tako je 2. studenog 2016. brat dao na čuvanje 600,00 eura pa se konstatira da kod nje ima 11.600,00 eura u koji iznos je bio uključen i pozajmljeni iznos njenom sinu od 3.000,00 eura. Potom joj je tužitelj dana 4. studenog 2016. dao 5.000,00 eura pa je sa sinovim novcem kod nje tada bilo 16.600,00 eura, te je taj isti dan brat uzeo 200,00 eura i kod nje je ostalo 16.400,00 eura, da bi 5. studenog 2016. kod nje bilo 16.300,00 eura. Uključujući i sinovu pozajmicu. 29. maja 2016. brat je dao 2.700,00 eura, i tada je kod nje bilo 19.000,00 eura. Poslije toga je brat kod nje podizao novac, da bi ona sa njime konstatirala dana 23. kolovoza 2017. da kod nje ima 10.500,00 eura, da je on uzeo 2.500,00 eura, pa je kod ostalo 8.000,00 eura te dug sina od 3.000,00 eura, dakle , 11.000,00 eura. Tu potvrdu je potpisao tužitelj sa G.J. kao i ostale iznose koje je podizao, međutim, tužitelj je tražio da se pismene evidencije ponište i da ostaje jedino važeća evidencija od 23. kolovoza 2017, a koja je ujedno i zadnja potvrda između stranaka, međutim tužena je ipak zadržala prethodno pisane iznose. Tužena tvrdi kako je tužitelj živio u Nj.kod prijateljica, kupovao poklone, financijski pomagao njihovim obiteljima, kupovao je zemlje, kupio je kuću u P. i nadogradio sa 3 kata, kupio je kuću u K. sa zemljom, stan u K., ima kuću u P., dao bratu A. novac kad je kupovao zemlju, kupio mu traktor, prikolicu kiperku, balirku, pomagao mu financijski kod gradnje kuće, za izgradnju štale i još dosta toga, kupovao je aute, pa je imao 2 golfa, M. i još dosta toga. Tužena smatra kako matematički nije moguće da bi on kod nje imao 78.000,00 eura. Tužena navodi kako je do većeg problema je došlo između nje i brata kada se je ona teško razboljela, te je bila podvrgnuta 2017. operativnom zahvatu kada se je vratila iz bolnice, brat ju nije posjećivao. U proljeće 2018. tužitelj je došao kod brata A. te mu je rekao da je ona uzela 3.000,00 eura, što znači da kod nje treba biti 14.000,00 eura a ne 11.000,00 eura koliko je bilo kod nje bilo tada a o čemu ju je sve obavijestila kćerka K. Tuženu je to je jako uvrijedilo, jer ju je brat optužio za krađu njegovog novca pa je ona osobno otišla bratu A. gdje je došlo do verbalnog sukoba između nje i tužitelja. Brat nije želio preuzeti 11.000,00 eura koje je donijela, pa je ona taj novac predala bratu A. i šogorici J. koji su mu taj novac dali. Dakle, ona je bratu dala sav novac, koji je bio kod nje, a to je bio iznos od 11.000,00 eura. Od kuda tužitelju podatak da bi mu ona trebala dati 53.950,00 eura, tužena ne zna niti joj je to jasno, a niti je moguće da bi od kolovoza to jest 23. kolovoza 2017. pa do pisanja odvjetničke opomene on njoj dao taj novac. Taj novac ne navodi u iznosima koje je on njoj davao, a koji su navedeni u tužbi pa se tužena tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti protivi, traži da sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao pravno neosnovan.
3.U svrhu dokaza čitaju se preslika povijesti osiguranja za tužitelja od dana 10. studenoga 2017. (list 5-6), podaci o ugovorima o radu za tužitelja (list 7-19), preslika knjižice tužitelja sa datumima predaje novca, te njegovim iznosima (list 20-22), poziv tužitelja tuženicima od 17.5.2022. (list 23-24), kopija naloga za plaćanje (list 25), saslušani su tužitelj i tuženici kao stranke u svrhu dokazivanja, saslušani su svjedoci G. A., P. D. i J.G., rukom pisani iznosi tuženika (list 34-40), provedeno je grafološko vještačenje, izvršen je uvid u punomoć tužitelja tuženiku, te orginal rukopise koje su tuženici dostavili i nalaze se na listu 34-40 spisa.
4. Na temelju provedenih i utvrđenih dokaza analizirajući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi kako je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.
5. Nesporno je da je tužitelj radio u Nj. i da je tuženoj Lj. P.donosio novac na čuvanje. Nesporno je da tuženik D.P. nikada nije bio prisutan davanju novaca od strane tužitelja svojoj supruzi, odnosno prema tvrdnji samog tužitelja on nikada nije dao novac drugotuženiku. Nesporno je da se na početku između stranaka nije vodila pismena korespodencija niti potvrde koliko je novaca tužitelj davao prvotuženoj, niti je postojala bilo kakva potvrda jer su si stranke vjerovale. Nesporno je i da je tužitelj preko prvotužene znao drugim ljudima pozajmiti novac što i sam tužitelj priznaje saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja.
6.Sporno je koliko je novaca tužitelj dao tuženicima odnosno da li je novac dao samo prvotuženoj ili i drugotuženiku. Tužitelj tvrdi kako je i drugotuženik D. P.bio ponekad prisutan davanju novaca od strane tužitelja prvotuženoj, iako to tuženici osporavaju, sam tužitelj u svom iskazu saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja navodi kako on nikada nije dao novac drugotuženiku, već je njega tužio jer mu je tužena Ljubica Pejić rekla da je drugotuženi D. P. od tih novaca što je ostavio kod tužene uzeo 3.000,00 €. Sud stoga smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika neosnovan u cijelosti jer tužitelj niti jednim dokazom nije potvrdio navode da mu je drugotuženik D. P. u obvezi vratiti bilo kakav novac jer oni nisu bili ni u kakvom poslovnom odnosu.
7. Dakle, ostaje sporno koliko je novaca tužitelj dao prvotuženoj, jer su o takvom ostavljanju novaca znali najviše i jedino tužitelj i prvotužena, budući da su ostali svjedoci znali samo da tužitelj kod prvotužene ostavlja novac ali ne i iznose. Tužitelj je imao svoju dokumentaciju u Nj. (list 21) s ispisima datuma i iznosima koje je predao prvotuženoj no sud takvo pismeno nije mogao prihvatiti kao dokaz bez potpisa druge strane odnosno tužene jer je tužitelj mogao napisati bilo koji iznos i bilo koji datum. Sud isto tako nije mogao prihvatiti niti dokaz o iznosu datog novca prvotuženoj jer dokumentacijom o njegovoj plaći odnosno zaradi u Nj. tužitelj ništa ne dokazuje jer ne dostavlja dokaze o svojoj potrošnji, kupnji poklona, pokretnina i nekretnina jer je tužitelj isto tako mogao potrošiti i svu plaću koju je u Nj.zaradio. Nesporno je da stranke na početku nisu pisale potvrde o primitku novaca te da prve potvrde o stanju novaca koje je tužitelj imao kod prvotužene datiraju prema pismenoj dokumentaciji od 31.ožujka 2016.g. kada je upisano stanje od 8.000 € i da D. duguje 3.000 € odnosno sveukupno 11.000 € a zadnja potvrda je od dana 23. kolovoza 2017. Na ovim potvrdama nalazi se potpisi tužitelja što je on osporio pa je sud proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za grafologiju M. K. koji je utvrdio da su potpisi tekstova s iznosima koje su tuženi dostavili napisani rukom tuženika.
8. Tužena navodi kako je kod sebe držala tužiteljevih 8.000,00 € te iznos koji je pozajmio njihovom sinu D. od 3.000,00 € te je ukupno taj novac u iznosu od 11.000,00 € odnijela J. G. koji je taj novac dala tužitelju a što je potvrdila J.G., a priznao je u iskazu i tužitelj.
9. Sud iz provedenih i utvrđenih dokaza smatra kako nesporno proizlazi da je tužitelj davao novac prvotuženoj Lj. P. na čuvanje, no ne i drugotuženiku D. P. Također je nesporno kako je tužitelj i drugima ljudima davao novac preko prvotužene. Tužitelj nije dokazao tvrdnju iz tužbe da je tuženoj ukupno dao na čuvanje i da je ostalo kod nje još 53.950,00 € što je bio dužan dokazati prema članku 221.a Zakona o parničnom postupku jer iz potvrde o iznosima, koje je nesporno potpisao tužitelj, proizlazi kako je kod tužiteljice na dan 23.kolovoza 2017.g. ostalo 8.000,00 € i D. dug 3.000,00 € odnosno ostalo bilo još ukupno 11.000,00 € koje je prvotužena preko šogorice J. G. nesporno vratila tužitelju što i tužitelj priznaje u svom iskazu. Iz navedenog tužitelj nesporno zaključuje kako prvotužena tužitelju predala sav novac kojeg je on čuvao kod nje te kako je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
10.Tužitelj po punomoćnici nije predlagao saslušanje grafološkog vještaka već je predlagao novo grafološko vještačenje koje je sud odbio jer prigovorima tuženik nije doveo u sumnju nalaz vještaka pa ga sud prihvaća u cijelosti, a nije niti predložio njegovo saslušanje.
11. Budući da su tuženici uspjeli u parničnom postupku sud je dosudio troškove parničnog postupka u cijelosti temeljem članka 154.st.1. Zakona o parničnom postupku prema VPS-u spora i Odvjetničkoj tarifi za sastav odgovora na tužbu uvećano za 10% u iznosu od 1.094,96eura/8.250,00Kn, za zastupanje na ročištima od dana ročištu 5. listopada 2022., 15. studenog 2022.g., 17. siječnja 2023.g., 18. siječnja 2023.g., 9. veljače 2023.g.,25. listopada 2023.g., svaka u iznosu od1.094,96eura/8.250,00Kn, te za ročište objave i uručenja presude dana 27.studenog 2023.g. u iznos od 109,50erua/825,00Kn odnosno sveukupno 7.774,22 €.
12. Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Koprivnica, 27. studenog 2023.
Sudac
Darko Magdić, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. J. G., K. neposredno
2. Odvj. S.G.-G-, K- neposredno
