Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-626/2020-5

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Vesna Vrkić Perak, kao predsjednice vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Goran Miličević kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D.M, iz Z., OIB:…., drugotužitelja Sindikat, iz Z., i trećetužitelja institut, iz Z., OIB:…, koje zastupa opunomoćenik O.T., odvjetnik u Z., protiv tuženika banka iz Z., OIB:…, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva d.d., Z., radi naknade štete odlučujući o žalbama parničnih stranaka, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-250/2019-72 od 04. srpnja 2019. na sjednici vijeća održanoj dana 27. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-250/2019-72 od 04. srpnja 2019. u točki II. izreke i dijelom prihvaća žalba prvo i drugotužitelja u točki III. izreke na način da se odbija zahtjev tuženika da mu prvotužitelj i drugotužitelj naknade troškove parničnog postupka svako u iznosu od 20.176,41 kunu (dvadeset tisuća sto sedamdeset šest kuna i četrdeset jedna lipa) .

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-250/2019-72 od 04. srpnja 2019. u točkama I. i IV. izreke.

III. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo da prvotužitelju D.M. (dalje prvotužitelj) i drugotužitelju sindikatu (dalje drugotužitelj) na ime naknade štete isplati iznos od 35.000,00 kuna svakom kao i da im naknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 14.503,38 kuna od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka I. izreke) u preostalom dijelu tužbeni zahtjev prvo i drugotužitelja je odbijen kao neosnovan i u cijelosti zahtjev trećetužitelja instituta (dalje u tekstu trećetužitelj, točka II. izreke); prvo i drugotužitelju je naloženo da tuženiku naknade troškove parničnog postupka svako u iznosu od 20.176,41 kunu a trećetužitelju u iznosu od 24.456,25 kuna (točka III. izreke) dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom daljnjih parničnih troškova pored dosuđenih (točka IV. izreke).

2. Pravodobno podnesenom žalbom tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu te u pogledu troškova parničnog postupka (točka II. i III. izreke) iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – dalje u tekstu ZPP) te predlažu drugostupanjskom sudu prihvaćanje žalbe i preinaku presude u pobijanom dijelu sukladno žalbenim navodima a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovni postupak uz naknadu troškova sastava žalbe.

2.1. Tužitelji u bitnom navode da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je sud odbio prvo i drugotužitelja s preostalom dijelom zahtjeva odnosno u cijelosti zahtjev trećetužitelja.

2.2. Iako prvostupanjski sud točno utvrđuje posljedice koje su nastale za prvo i drugotužitelja objavom spornog članka samo paušalno navodi da preostali dio zahtjeva od 165.000,00 kuna nije osnovan.

2.3. U pogledu zahtjeva trećetužitelja za naknadom štete iz spisa predmeta jasno proizlazi da je trećetužitelj u razdoblju objavljivanja spornog članka bio nakladnik internetskog glasila u kojem je prvotužitelj bio glavni i odgovorni urednik koji je napisao većinu članaka i u to vrijeme nije nigdje drugdje pisao osim za navedeno glasilo.

Dakle trećetužitelj kao pravna osoba postojao je sa isključivom svrhom i misijom izdavanja upravo tog navedenog internetskog glasila koje je u potpunosti identificirano radom i djelovanjem prvotužitelja.

2.4. Slijedom gore navedenog svako klevetanje prvotužitelja i napad na njegovu vjerodostojnost je ujedno predstavljalo klevetanje i napad na vjerodostojnost trećetužitelja.

2.5. Tužitelji osporavaju i odluku o troškovima parničnog postupka smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio uspjeh stranka u postupku.

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

4. Tuženik je također uložio pravodobnu žalbu protiv presude u dosuđujućem dijelu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže drugostupanjskom sudu prihvaćanje žalbe i preinaku pobijane presude sukladno žalbenim navodima a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovni postupak uz naknadu troškova sastava žalbe protiv presude.

4.1. Tuženik u cijelosti ostaje kod svojih navoda kojim osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju na podnošenje tužbe pozivajući se na odredbu članka 42. stavak 4. alineja 4. Zakona o medijima (NN 59/04., 84/11., 81/13., 114/22. – dalje u tekstu ZM) jer iz provedenog dokaznog postupka jasnim proizlazi da tužitelji od nakladnika nisu tražili ispravak informacije na adekvatan način obzirom da zahtjev za ispravak nije potpisan.

4.2. Nadalje navodi da tuženik nije nakladnik odnosno nije objavio spornu informaciju u smislu odredbi ZM-a slijedom čega nije niti pasivno legitimiran u ovome parničnom postupku.

4.3. Obzirom da nije greškom tužitelja objavljen ispravak informacije prekinuta je i uzročna veza sa eventualno nastalom štetom.

4.4. Tuženik također osporava zaključak prvostupanjskog suda o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva obzirom da tužitelji za svoje tvrdnje nisu priložili niti jedan relevantan dokaz o nastalim posljedicama odnosno povredama prava osobnosti koje bi opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade već u cijelosti i nekritički prihvaća iskaz tužitelja kao vjerodostojan i točan.

5. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

6. Žalba tužitelja je dijelom osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu odluke o glavnom, zahtjevu te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. podstavak 11. navedenog zakona jer daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra dijelom osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog objavljenog članka u medijima.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je 23. svibnja 2008. u dnevnom listu na stranci 24. u rubrici … objavljena reakcija tuženika na ranije objavljeni članak … ; pod naslovom … gdje se navodi da tužena nema nikakve veze sa privatizacijom i da je tendenciozna obmana pripisivati odgovornost banci i B.P. za sudjelovanje u toj privatizaciji kao i da se odbacuju zlonamjerne i lažne optužbe prvotužitelja kao predsjednika drugotužitelja na račun tuženika i njegovog predsjednika uprave vezane za ...

U članku se dalje navodi da lažne informacije koje prvotužitelj plasira u javnosti i objavljuje na svom web portalu predstavljaju manipulaciju i sigurno mu nije cilj ostvarenje prava radnika … već osobni interesi i probitak odnosno da se radnici … mogu namirivati samo kroz stečajni postupak koji još nije okončan. Nesporno je da je prvotužitelj predsjednik i ovlaštena osoba za zastupanje drugotuženika i ravnatelj trećetuženika.

U spis (list 9.) je priložen zahtjev za ispravak informacije upućen … od 28. svibnja 2008. koji nije potpisan od strane tužitelja.

Također je nesporno da ispravak informacije nije objavljen

10. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je svojom presudom Pn-5569/2008-43 od 07. studenog 2016. dijelom prihvatio tužbeni zahtjev prvo i drugotužitelja te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosnu na trećetužitelja kao i ovom pobijanom presudom.

10.1. Povodom žalbe parničnih stranaka ovosudnim rješenjem poslovni broj: Gž-862/2016-3 od 15. siječnja 2019. navedene presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.2. Prema uputi iz navedenog ukidbenog rješenja prvostupanjski sud je trebao utvrditi da li je punomoćnik tužitelja u vrijeme podnošenja zahtjeva za ispravak imao valjanu punomoć.

10.3. U nastavku postupka prvostupanjski sud je na ove okolnosti ponovno saslušao tužitelja.

11. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da je prvotužitelj u svoje osobno ime te kao zastupnik drugo i trećetužitelja izdao odvjetniku urednu punomoć koju je vlastoručno potpisao te otisnuo pečate drugo i trećetužitelja.

11.1. Nadalje imajući u vidu iskaz prvotužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da je došlo do povrede prava osobnosti prvo i drugotužitelja odnosno da je prvotužitelj imao neugodnosti zbog navedenog članka; da je zbog cjelokupne situacije dobio hipertenziju; nadalje da je imao obiteljskih poteškoća obzirom da od tada niti sestra ne komunicira s njime kao niti majka s time što je potonja rad prvotužitelja povezala sa poteškoćama u svezi ovrhe koju je tuženik pokrenuo protiv nje.

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je posljedica objave članka i napuštanje članova sindikata odnosno drugotužitelja jer su isti posumnjali u vjerodostojnost prvotužitelja kao predsjednika.

11.2. Slijedom gore navedenog, analizirajući sporni tekst prvostupanjski sud utvrđuje da su prvo i drugotužitelju povrijeđena prava osobnosti do te mjere koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u smislu odredbe članka 1100. stavak 1 i 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. , 29/18.

, 114/22. i 156/22. - dalje u tekstu ZOO).

Stoga djelomično prihvaća tužbeni zahtjev u odnosu na prvo i drugotužitelja dok u cijelosti odbija u odnosu na trećetužitelja utvrđujući da se niti jedna objavljena informacija ne može s njim povezati.

12. Po ocijeni ovoga suda prvostupanjski sud je zbog pogrešne ocijene dokaza utvrdio da je zahtjev za ispravak informacije podnesen od strane ovlaštene osobe glasilu ….

12.1. Iz priloženog zahtjeva za objavu ispravka (list 9. spisa) proizlazi da isti nije potpisan od strane tužitelja već je otisnut pečat odvjetnika a uz njega nije priložena punomoć.

12.2. Po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio dio iskaza tužitelja u tome dijelu u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

12.3. Naime tuženik s pravom osporava zaključak prvostupanjskog suda u tome smislu obzirom na priloženu dokumentaciju u spisu kao i iskaze tužitelja u postupku.

12.4. Ovaj sud prvenstveno napominje da bi za utvrđivanje činjenice da li je zahtjev za ispravak podnesen od strane ovlaštene osobe na temelju valjane punomoći jedini relevantni dokazi bili prilaganje navedene punomoći odnosno očitovanje glavnog urednika glasila o razlozima zbog kojih nije objavljen ispravak a ne samo saslušanje prvotužitelja koji je direktno zainteresiran za uspjeh u sporu i čiji iskaz prvostupanjski sud u cijelosti nekritički prihvaća.

Obzirom na gore navedeno ovaj sud ne prihvaća da je prvotužitelj u svoje ime te kao ovlaštena osoba drugo i trećetužitelja odvjetniku izdao punomoć za podnošenje zahtjeva za objavu ispravka.

Naime u svome prvom iskazu prvotužitelj navodi da se ne sjeća točno detalja vezanih za objavljeni tekst a da bi u svome drugom iskazu detaljno opisao na koji način je svom odvjetniku izdao punomoć za podnošenje zahtjeva.

Po ocijeni ovoga suda takav iskaz prvotužitelja u tome dijelu se ne može prihvatiti obzirom na mogućnost dostave potpisanih punomoći u spis odnosno traženjem očitovanja od glasila kojem je dostavljen zahtjev za ispravak o razlozima zbog kojih isti nije objavljen.

Pri tome ovaj sud napominje da je teret dokaza za utvrđivanje navedene činjenice na tužiteljima.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava dijelom odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvo i drugotužitelja i u cijelosti u odnosu na trećetužitelja.

13.1. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud analizirajući sve provedene dokaze u postupku kao i iskaz tužitelja utvrdio da je objavljenom informacijom došlo do štete na strani prvo i drugotužitelja kvalificirajući iznesene vrijednosne sudove u spornom članku uvredljivim jer se istima prvotužitelja kvalificira kao lažljivca i manipulatora.

Uzevši u obzir da se u tome kontekstu prvotužitelj navodi kao čelnik drugotužitelja nespornim proizlazi njihovo pravo na naknadu neimovinske štete.

13.2. Ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu utvrđivanja visine pravične novčane naknade.

13.3. Prema odredbi članka 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete a i kada nje nema pri čemu će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom za pogledu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procjeni da ti težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete a i kad nje nema.

13.4. Primjenjujući navedenu zakonsku odredbu te imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja odnosno činjenicu da je objavljenom informacijom došlo do povreda ugledu i dostojanstva prvo i drugotužitelja odnosno da objavljena reakcija tuženika na tekst koji je ranije objavljen u Jutarnjem listu pod naslovom … je po svom sadržaju u većem dijelu uvredljivog karaktera no isto tako imajući u vidu da prvotužitelj ne pruža niti jedan relevantan dokaz za svoje tvrdnje da je upravo štetnom radnjom tuženika došlo do znatnog narušavanja njegovog zdravlja odnosno da je upravo zbog objavljenog članka došlo do osipanja članstva drugotužitelja te imajući u vidu recentnu sudsku praksu i Orijentacijske kriterije VSRH ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi članka 19. i članka 1100. ZOO-a dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od po 35.000,00 kuna prvo i drugotužitelju.

13.5. Neosnovani su žalbeni navodi da bi trećetužitelj ostvario pravo na naknadu samo zbog činjenice da je osnovan i u potpunosti identificiran radom i djelovanjem prvotužitelja.

13.6. Prvenstveno se napominje da trećetužitelj bez obzira na gore navedeno kao zasebna pravna osoba eventualno može ostvariti pravo na naknadu neimovinske štete ukoliko za to postoje zakonski uvjeti.

Iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da se u objavljenom spornom tekstu uopće spominje trećetužitelj pa sama činjenica da je prvotužitelj njegov zakonski zastupnik na kojeg su se prvenstveno odnosile uvrede nije odlučna kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako uopće ne postoje pretpostavke za meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu odnosno da je isti neosnovan zbog nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

14.1. Svoje tvrdnje tuženik temelji na odredbama članka 22. stavak 2. i članka 42. stavak 4. ZM-a te smatra da ukoliko zahtjev za ispravak nije podnesen od strane ovlaštene osobe da u tome slučaju tužitelji gube pravo na podnošenje tužbe radi naknade neimovinske štete objavom informacije putem medija.

14.2. Prema odredbi članka 22. stavak 1. i 2. ZM-a neimovinska šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava a pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

Glavni urednik nije dužan objaviti ispravak ako zahtjev za objavu ispravka nije potpisao podnositelj zahtjeva, odnosno ovlaštena osoba državnog tijela ili pravne osobe (članak 42. stavak 4. alineja 4. ZM-a).

14.3. Kao što je već navedeno u ranijem dijelu obrazloženja ovaj sud na temelju provedenih dokaza smatra da tužitelji nisu podnijeli uredan zahtjev za ispravak obzirom da isti nije potpisan a niti je uz zahtjev priložena uredna odvjetnička punomoć.

14.4. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika sama ta činjenica nema za posljedicu nedopuštenost tužbe odnosno nedostatak aktivne i pasivne legitimacije a niti je zbog toga došlo do prekida uzročnoposljedične veze (krivnjom tužitelja) između štetne radnje i nastale štete.

14.5. Po ocijeni ovoga suda pravilnim tumačenjem odredbe članka 22. stavak 2. ZM-a a imajući u vidu sadržaj zakonske odredbe proizlazi da je podnošenje urednog zahtjeva za ispravak informacije pretpostavka za podnošenje tužbe radi naknade neimovinske štete samo u slučaju kada je takav zahtjev usmjeren prema nakladniku.

Ovo jasno proizlazi iz stavaka 1. navedene odredbe prema kojem se nematerijalna šteta naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika a ne neke druge osobe.

14.6. Stoga su po utvrđenju ovoga suda za odluku o tužbenom zahtjevu mjerodavne odredbe ZOO-a (o tome VSRH, Gzz-87/2002. od 28. siječnja 2003., Revx-553/2015. od 22. ožujka 2016.).

14.7.Prema odredbi članka 1099. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenjem izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom.

Navedena odredba primjerice navodi mogućnosti popravljanja neimovinske štete ostavljajući mogućnost oštećenoj osobi da zahtjeva i drugačiji način popravljanja štete a između ostalog i postavljanjem zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu.

Dakle navedena odredba nema nikakav prekluzivni karakter u pogledu mogućnosti postavljanja zahtjeva za naknadu imovinske štete već dopušta oštećenoj osobi način na koji će zaštiti svoja prava u smislu odredbe članka 19. ZOO-a.

14.8. Slijedom navedenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika da su zbog neobjavljivanja ispravka odnosno podnošenja nevaljalog zahtjeva za ispravak tužitelji izgubili pravo na podnošenje tužbe odnosno da je došlo do prekida uzročnoposljedične veze između štetne radnje i nastale štete.

Ujedno je neosnovan i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika obzirom da je upravo tuženik izvor informacija koje su objavljene u javnom glasilu.

14.9. Nadalje su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženi osporava zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenju uvjeta za dosuđenje pravične novčane naknade. U argumentaciji ove svoje tvrdnje tuženik između ostalog navodi da je tužitelj zbog svoga autorskog rada i objavljivanja članka u medijima bio tema mnogih hrvatskih novinara koji su o prvotužitelju negativno pisali tako da objavljene informacije u spornom članku koje sadrže tvrdnje poput …, … i sl. obzirom na ranije žešće kritike od drugih medija nisu podobne da povrijede ugled prvotužitelja. Tuženik također navodi da je prvotužitelj na svome web portalu u više navrata pisao negativne članke o predsjedniku uprave tuženika i tuženiku tako da informacije u spornom demantiju valja promatrati u širem kontekstu.

15. Nesporno je da se oba članka tj. … odnosno … referiraju na proces privatizacije … međutim predmet ovoga postupka su isključivo objavljene informacije u potonjem članku kao reakcija na raniji članka objavljen u glasilu ….

15.1. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u članku … autorica teksta samo prenijela izjavu prvotužitelja kao predsjednika drugotužitelja da su pregovori sa tuženikom bili neuspješni jer nije bilo interesa s druge strane. Preostali sadržaj članka predstavlja autorski tekst J.K.

15.2. Dakle sama navedena izjava prvotužitelja ne može ni u kome slučaju biti opravdanje za iznošenje uvredljivih informacija od strane tuženika u spornom članku … 15.3. Ukoliko je tuženik smatrao da prvotužitelj svojim novinarskim radom odnosno objavom drugih članka kleveće i vrijeđa tuženika tada je trebao postaviti svoj zahtjev sukladno odredbama ZM-a a nikako se svi eventualno negativni tekstovi prvotužitelja o tuženiku mogu dovoditi u vezu s ovim postupkom.

15.4. Također su neosnovani žalbeni navodi o nepostojanju protupravnosti na strani tuženika odnosno tvrdnja da je prvostupanjski sud proizvoljno odredio visinu pravične novčane naknade.

Kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud ispunjene su sve pretpostavke na strani tuženika u pogledu odgovornosti za štetu.

Naime štetna radnja tuženika se sastoji u iznošenju informacija u vidu vrijednosnih sudova koji su uvredljivi u odnosnu na prvo i drugotužitelja a nesporna je i uzročna veza i nastala šteta kako je to navedeno ranije u obrazloženju ove presude.

15.5. dakle prvostupanjski sud je imajući u vidu gore navedeno te cijeneći sve okolnosti slučaja odredi pravičnu novčanu naknadu za što je dao jasno i dostatno obrazloženje.

16. Slijedom navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbe parničnih stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama

I., III. i IV. izreke.

17. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud donio pogrešnu odluku o troškovima parničnog postupka.

17.1. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud procjenjivao uspjeh stranaka u postupku imajući u vidu uspjeh prvo i drugotužitelja u pogledu visine tužbenog zahtjeva te je na taj način utvrdio da su prvo i drugotužitelji uspjeli u postupku sa 17,50% a tuženik 82,50% i u cijelosti u odnosnu na trećetužitelj. Slijedom gore navedenog prvostupanjski sud dosuđuje prvo i drugotužitelju troškove postupka u iznosu od 7.251,69 kuna svakom i ujedno obvezuje prvo i drugotužitelja da tuženiku naknade parnični trošak svaki u iznosu od 20.176,41 kunu.

17.2. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ukupne troškove prvo i drugotužitelja kao uostalom i tuženika no pogrešno je primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a.

17.3. Prema navedenoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela te joj odmjeriti naknadu dijela ukupnih troškova koji odgovora postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka vodeći pri tome računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

17.4. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da prvostupanjski sud nije mogao dosuditi istovremeno parnične troškove prvo i drugotužitelju i tuženiku već onoj stranci koja je u većem dijelu uspjela u postupku vodeći računa o pravnom osnovu i uspjehu dokazivanja.

17.5. Primjenjujući navedenu zakonsku odredbu ovaj sud je sukladno odredbi članka 380. stavak 1. podstavak 3. ZPP-a prihvatio žalbu prvo i drugotužitelja u pogledu troškova postupka i istu preinačio kako je to navedeno u izreci presude prihvaćajući pravilnost utvrđenih troškova stranaka od strane prvostupanjskog suda. Sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a prvo i drugotužitelj su u pogledu pravnog osnova uspjeli 100% a u pogledu visine zahtjeva 17,50% te u konačnici njihov uspjeh u parnici iznosi 58,75% (100+17,50=117,50/2=58,75). Slijedom gore navedenog tuženi je uspio u parnici u odnosu na prvo i drugotužitelja 41,25% te kada se od postotka prvo i drugotužitelja oduzme postotak tuženika tada tužitelji ostvaruju pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosima koji su navedeni u točki I. izreke presude međutim tuženik ne ostvaruje pravo na dosudu parničnih troškova u odnosu na njih kako je to navedeno u točki III. izreke prvostupanjske presude.

17.6. U pogledu parničnih troškova u odnosu na trećetužitelja prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a obzirom da je u odnosu na njega tuženik u cijelosti uspio u parnici.

17.7. Sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a sud je odlučio i o troškovima žalbenog postupka te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova sastava žalbi protiv presude iz razloga što je tuženikova žalba odbijena u cijelosti kao neosnovana kao i žalba trećetužitelja dok su prvo i drugotužitelj imajući uvidu vrijednost pobijanog dijela presude uspjeli u neznatnom dijelu.

Vukovar, 27. studenog 2023.

Predsjednik vijeća

Vesna Vrkić Perak